Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (III.)

Dosadašnja istraživanja pokazuju da materijalni status može imati utjecaj na odluku o tome hoće li se imati djeca. No bez dileme nije riječ o jedinom faktoru. Često iza takvih odluka stoje i vrijednosni motivi. Kroz razgovore s predstavnicima dvije brojne obitelji utvrdit ćemo što je njih potaknulo na to da imaju više djece te koliko su za to bili presudni ekonomski, a koliko vrijednosni motivi.

Prvi razgovor vodili smo Ivanom Bilić Antičević.

Možete li nam ukratko predstaviti Vašu obitelj?
Obitelj Bilić Antičević čine tata Nikola i mama Ivana te djeca: Mihaela, Ivan, Barbara, Andrija, Josipa i braco u trbuhu. Nikola je diplomirani inženjer elektrotehnike i radi kao voditelj razvoja u jednoj privatnoj firmi, a ja sam magistra likovne kulture i umjetnosti i radim u dvije škole, ali trenutno sam na porodiljnom. U braku smo 14 godina i nedavno smo se iz Strožanca kraj Splita preselili u dalmatinsku zagoru na selo, u Studence.

Jeste li na početku braka razmišljali o tome da želite ima više djece? Danas, naime, mnogi kalkuliraju i obično žele imati jedno ili dvoje djece…

Ja imam samo brata i dolazim iz bjelovarskog kraja gdje se na velike obitelji pomalo gleda s čuđenjem jer je doživljaj takav da su u tom kraju velike obitelji ili romske ili neki socijalni slučajevi. Naravno da to nije pravilo, ali vlada neka takva klima i ja sam u njoj odrasla. Kad sam došla u Split vidjela sam da su te predodžbe krive, sve sam više upoznavala predivnih velikih obitelji koje su bile sve suprotno od tih mojih krivih predodžbi. Postupno smo i mi htjeli postati jedna Velika obitelj.

Ipak, prije vjenčanja, na razgovoru sa svećenikom o budućem braku i broju djece, svećenik nas je upozorio – ali to ne znači da ćete rađati sirotinju što je upućivalo i na odgovorno roditeljstvo.

Pohađali smo module obiteljskog obogaćivanja koji su nam puno pomogli i oko odgoja i oko našeg odnosa, upoznali divne ljude koju se zaista trudili živjeti onako kako Crkva nalaže pa smo tako i naučili što znači odgovorno roditeljstvo i što nas Crkva uči o tome.

Koliko su prilikom ulaska u brak i donošenja odluke o djeci ulogu igrali ekonomsko-financijski motivi?

Mislim da tu valja biti razborit, Bog nam je dao razum da ga koristimo. Mi smo se vjenčali jako mladi. Oboje smo bili studenti kad smo se zaručili i odlučili smo se vjenčati čim je Nikola diplomirao i dobio posao. Nismo čekali neke bajne i idealne situacije, ali nismo htjeli ni biti neodgovorni. Mislili smo da je razborito da bar jedno ima plaću od koje ćemo moći živjeti.

Danas mladi čekaju da sve bude idealno pa će se tek onda vjenčati. Očekuju da prije vjenčanja moraju imati riješeno stambeno pitanje, auto, stalan posao itd. Da smo mi to sve čekali, ne bismo sigurno danas imali šestero djece. Nama je bilo važno vjenčati se i zajedno stjecati. I evo uvjerili smo se da je zajedno lakše nego pojedinačno. Tako je to Bog i zamislio - dvije jedinke, iako potpuno različite, postaju snažnije tijelo. Sad možemo i više cijeniti sve to jer smo zajedno bili u svemu otpočetka.

Ipak, veliku ulogu u Vašoj obitelji imaju i vrijednosni motivi odnosno kršćanska otvorenost prema životu?

U našem slučaju je to prvi razlog i temelj za brak. Ni naša veza ne bi imala smisla da u središtu nije bio Bog. Još smo u vezi htjeli živjeti onako kako Crkva nalaže, živjeli smo čistoću, molili, mnogo razgovarali da se što bolje pripremimo za taj važan sakrament braka.

Možda mi je najbolji primjer za otvorenost životu bila Roza Pinch iz obiteljskog obogaćivanja. Imali smo je priliku upoznati uživo, a njena knjiga mi je bila otkriće. Npr. ona i muž su radili analizu za svako dijete – preispitivali su se jesu li sposobni emocionalno, fizički, materijalno donijeti na svijet i odgojiti još jedno dijete na kraju ih imali 18. Ona je uz toliku obitelj još radila na pola radnog vremena. Kako izgleda njihov dan, kako odgajaju djecu, sve mi je to bilo dobra podloga za razmatranja – vidjeh da imam toliko krivih predodžbi i da puno kompliciram.

No i u svojoj okolini imam oko sebe velike obitelji koje su mi inspiracija.

Kakva je po Vama danas u Hrvatskoj percepcija brojnih obitelji? Treba li mijenjati taj odnos?

S obzirom da idemo prema Zapadu primjećujem da velike obitelji i u Hrvatskoj postaju čuđenje. Sve više se obitelji odlučuju za kućne ljubimce nego za dijete i onda tog ljubimca pretvaraju u svoju „bebu“. Nikad neću zaboraviti kada sam se u jednom trgovačkom centru presvlačila u kabini, a moja kuma je s mojom bebom stajala ispred kabine. Čula sam kako priča s nekom ženom koja je ispitivala kumu o starosti mog djeteta i uspoređivala sa svojom „bebom“. I tako njih dvije ćakulaju o bebama. Šokirala sam se kad sam izašla van i vidjela da žena zapravo drži psića u naručju.

Činjenica je i da, po zadnjem popisu stanovništva, u RH, 52,5% čine obitelji s jednim djetetom, 35% obitelji s dvoje djece, 9,8% s troje, 1,9 % s četvero i 0,7 s petero i više djece, što će reći da izumiremo…

Pored svih blagodati koje nam je Bog dao, i nakon svega što smo kao narod uspjeli, dobili svoju državu postali dio najnaprednijeg civilizacijskog kruga. Živimo bolje od 93% ljudi na zemaljskoj kugli i sada kao narod izumiremo i dolazi do zamjene stanovništva u Hrvatskoj. Ukratko, mislim da smo krivo posložili prioritete.

Obitelj je, međutim, zapravo temelj svega?

Opet ću se osvrnuti na svoj rodni kraj. Mnogo lošije se trenutno tamo živi nego npr. u Zagori koja je u prošlosti bila mnogo poljoprivredno siromašna, ljudi su se masovno selili u potrazi za kruhom. Ali su imali mnogo djece. U mom kraju generacijama unatrag obitelji su imale po 2 djece, da se ne bi dijelila zemlja i sl. I sad je taj kraj siromašan, nedostaje čovjek koji stvara vrijednost.

Velika me tuga uhvati kad dođemo tamo, kuće propadaju, ljudi ima sve manje… Baš bude tužno.

Što bi po Vama država mogla napraviti kako bi olakšala roditeljima koji imaju veći broj djece? Jesu li porezna rasterećenja dobro rješenje?

Statistike pokazuju da je najčešće pobačeno 3.dijete u obitelji i kao razlog se navode – ekonomski razlozi i pritisak obitelji. Je li problem trećeg djeteta to što si roditelji ne mogu priuštiti veći stan?

Nedavno sam čitala kako na zgradi od 10 stanova koja košta 2,7 miliona eura, investitor zaradi 270,000 eura, a država blizu milijun. Znači po stanu 100,000 eura. Da bi namirili tih 100, 000eura treba i banci dati skoro toliko u roku 30 godina. Onda je jasno da je to problem.

U Hrvatskoj 70% stanovništva živi u gradu gdje su kvadrati nekretnina jako skupi stoga mi je logično da se obiteljima jako teško odlučiti na više djece.

No ipak mislim da to nije primarno. Mislim da netko tko želi imati djecu, imat će, bez obzira što svako dijete ne će imati svoju sobu itd.

Novac može biti velika pomoć i može biti stimulativan, ali mislim nije ključan faktor.

Imate li u materijalnom smislu više danas ili ste imali više na početku braka?

Puno više imamo danas. Kad smo se vjenčali nismo gledali tko što ima i tko što donosi u taj brak. U brak smo ušli jer se ljubimo, a ljubav se vidi kroz to što si spreman učiniti za osobu koju voliš. Trudiš se, radiš i daješ sve od sebe, a ishod predaješ Bogu. Gospodin nam sa svakim djetetom providio i sve ostalo što je potrebno za to dijete. Ne svjedočimo samo mi tome već i naši prijatelji i kumovi. Kako se odjednom i s dolaskom nove bebe riješilo i stambeno pitanje i veći auto itd.

Posebno smo iskusili financijske blagoslove kroz davanje desetine. Volimo reći jer zaista to i vjerujemo - da je Gospodin gradio ovu našu kuću. Kuća je stajala jedno vrijeme zbog korone, visoke cijene materijala i nismo znali kako ćemo je završiti. Onda smo jedan susret na školi molitve posvetili davanju desetine i nakon toga odlučili i mi okušati se u davanju desetine. Kuća se završila, a činilo se nemoguće. A o tome bismo mogli roman napisati, a ne ovih nekoliko rečenica.

Zanimljivo, vi ste kao obitelj donijeli odluku o preseljenju na selo. Zašto?

Nikola je dugo imao želju vratiti se u svoje rodno selo, no trebale su se posložiti ključne stvari. Važna stavka je bila cijena nekretnina u Splitu i u Dalmatinskoj zagori. Htjeli smo dvorište i slobodu za djecu, ja sam htjela veliki atelje, Nikola garažu i radionu. Sve su to stvari za koje smatramo da će nam pomoći u odgoju djece.

Kako usklađujete posao i obiteljski život koji je nesumnjivo izazovan u brojnoj obitelji?

Nikola puno radi, a ja sam više posvećena djeci. Ali i veća djeca puno pomažu u kućanstvu, Mihaela je moja desna ruka, dok Ivan radi s tatom. Sad kad se radila kuća, on je toliko toga naučio radeći na građevini, bravariji. Ja recimo nemam pojma kako se zove koji alat, dok se on odlično snalazi u svim tim poslovima. Odgajamo ih da steknu radne navike jer smatramo da to najviše danas nedostaje.

Uz obiteljske obveze stignete se baviti i slikarstvom?

Slikarstvo je moja velika ljubav. Zato sam i upisala Umjetničku akademiju, volim raditi u školi i volim slikati, ali ne više od brige za obitelj. Kad imam bebu onda sve to malo stane, no kad me to najmanje dijete pusti da se mogu naspavati onda si mogu dopustiti taj luksuz slikanja. Sad je bila i malo veća pauza zbog kuće, ali nadam se da će uskoro biti i malo lakše doći do platna i kistova jer imam veliki atelje u kući, a djeca se mogu sama igrati dvorištu i po selu.

Koja je Vaša poruka mladim obiteljima?

Ne bojte se novog života, ne bojte se žrtve i ne bojte se riskirati s Bogom.

Novi život je uvijek blagoslov, bio on 1. ili 8. po redu. Žrtva uvijek urodi plodom i svaka se na kraju isplati. Hedonizam je prevara zla. Ako hodaš s Bogom, nemaš razloga za strah jer ako i pogriješiš i doneseš krivu odluku, On to sve okrene na dobro!

Budite hrabri i ne gledajte na svijet, svijet će uvijek htjeti prevariti nas i odvratiti nas s puta koji je za naše dobro i naše spasenje.

Razgovarao: Davor Dijanović

Tekst je dio niza „Demografska obnova: mogućnost ili utopija?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (I.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (II.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (IV.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (V.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (VI.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (VII.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (VIII.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (IX.)

D. Dijanović: Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (X.)