Sramotan ispad kolumnista Jutarnjeg lista Jurice Pavičića
„Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti. To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je 
biti u središtu pažnje" – zapisao je u novoj kolumni za „Jutarnji list" novinar Jurica Pavičić.
Iako povijest hrvatskog novinstva posljednih dvadesetak godina obiluje nizom sramotnih članaka, komentara i kolumni koji spadaju u antologije govora mržnje, nema nikakve sumnje kako prethodno citiran ulomak iz najnovije kolumne Jurice Pavičića spada u sam vrh toga sramotnog egzemplara.
Jer, poručiti stopostotnim invalidima Domovinskog rata – koji se ne mogu kretati bez tuđe pomoći i invalidskih kolica -, poručiti, dakle, ljudima koji su dali dijelove vlastitog tijela u obrani od velikosrpske agresije, ljudima kojima je ponajviše potrebno ljudsko suosjećanje, da im je bivša vlast „dala pristojne pare zato da bi sjedili (ovaj dio da bi sjedili nije ništa drugo nego izrugivanje iz tih ljudi s obzirom na to da oni ne mogu drugo nego sjediti jer su nepokretni, nap. D. D.) i šutjeli" može samo patološki tip bez trunke suosjećanja prema žrtvama Domovinskog rata, prema ljudima koji su već više od dva desetljeća nepokretni i ne mogu voditi normalan život.
"Antifašist" Pavičić
Poručiti stopostotnim invalidima Domovinskog rata, nepokretnim ljudima, da žive u prošlosti i da žele biti u središtu pažnje može samo bešćutan SramotnoPoručiti stopostotnim invalidima Domovinskog rata, nepokretnim ljudima, da žive u prošlosti i da žele biti u središtu pažnje može samo bešćutan tip kojemu ništa nije sveto, pa tako niti vrijednost ljudskoga života. Poručiti da je prosvjed stopostotnih invalida Domovinskog rata svrha sam sebi, iako je jasno da ratni invalidi prosvjeduju protiv politike koja nastoji izjednačiti branitelje Domovinskog rata i agresore (izjava Bojana Glavaševića), može samo netko tko je sramota za novinarsku struku. tip kojemu ništa nije sveto, pa tako niti vrijednost ljudskoga života. Poručiti da je prosvjed stopostotnih invalida Domovinskog rata svrha sam sebi, iako je jasno da ratni invalidi prosvjeduju protiv politike koja nastoji izjednačiti branitelje Domovinskog rata i agresore (izjava Bojana 
Glavaševića), može samo netko tko je sramota za novinarsku struku. Od Pavičićeve sramotne kolumne sramotniji je jedino istup Bojana Glavaševića koji je nakon smrti hrvatske braniteljice Nevenke Topalušić na svome facebook profilu cinično komentirao da je „slatko i lijepo za domovinu umrijeti". Dno dana.
Kako bi čitava tragikomedija bila veća isti taj Jurica Pavičić, kojemu nije sveta žrtva hrvatskih branitelja koji su ostali bez dijelova vlastitog tijela, 
pred koji je dan na proslavi „sedamdesetogodišnjice oslobođenja Splita" dobio „povelju za doprinos antifašizmu". Ista je to ona proslava na kojoj je predsjednik Josipović Tita – beskrupuloznog diktatora koji je bio na čelu totalitarnoga zločinačkog sustava koji je pobio na desetke tisuća ljudi i koji je progonio ljude zbog verbalnog delikta - proglasio „velikanom".
Ovo je još jedan eklatantan pokazatatelj da antifašizam koji propovijeda mainstream politička i medijska struja u Hrvatskoj nema baš nikakve veze s demokratskim antifašizmom – pod čime se podrazumijeva protivljenje fašizmu kao zločinačkoj ideologiji tijekom 20 st. – i da hrvatski „antifašisti" pod tim pojmom nastoje pravdati najokrutnije i najzločinačkije sustave, u koje se je nesumnjivo ubrajao i jugoslavenski komunizam. A očekivati od apologeta zločinačkog komunizma i Jugoslavije da imaju suosjećanja prema žrtvama Domovinskog rata – koji je bio potpuna negacija jugokomunističkog zlosilja – očito bi bilo previše. Ti ljudi, odgojeni na tekovinama jugokomunizma – a u duhu Kovačićeve pjesme „Mrzimo vas" - ne znaju drugo nego – mrziti.
Davor Dijanović
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
PRILOG: Pavičićeva sramotna kolumna u Jutarnjem listu
Prosvjed u Savskoj je uvreda velikoj većini hrvatskih branitelja
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi - također ne malobrojni - građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac jučerašnjim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao - nažalost - i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo "kampiranje u Savskoj" odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija "iz uniforme u mirovinu" čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija - ja bih rekao, uvjerljivo većinska. To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život. Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili - ne malo njih - sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima. Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.