Stranke i strančice na bespućima hrvatske političke scene

Gdje su tri Hrvata, tu je barem pet mnijenja i stranka u istom predmetu i pogledu (Dr. Ante Starčević, 1879.)

Osim prodavanja magle, opsjenarstva, kriminala i korupcije najrasprostranjeniji posao na hrvatskoj političkoj sceni bez ikakve je dvojbe osnivanje novih stranaka. Bilo da je riječ o strankama koje nastaju kao rezultat diferencijacije ili raskola unutar postojećih stranaka ili o strankama koje nastaju neovisno o tim procesima. U Hrvatskoj je tako danas registrirano čak 127 političkih stranaka. Posljednjih godina stvaranje novih stranaka posebno je uočljivo na desnoj strani političkog spektra (pojmove lijevo-desno, o čijim bi se značenjima i sadržajima dalo raspravljati, ovdje koristim u onom obliku kako se je to uvriježilo na hrvatskoj političkoj sceni). I površnom poznavatelju prilika na hrvatskoj desnici pritom je jasno da niti jedna od tih novoosnovanih stranaka – ako tu zanemarimo skromne rezultate HSP dr. Ante Starčević – do sada nije postigla rezultat vrijedan spomena. Njihovo se participiranje u vlasti svodi na nekoliko omanjih općina i sela.

No, takvi rezultati ne obeshrabruju hrvatske desničare. Uvjereni u mesijansku ulogu hrvatskih izbavitelja oni i dalje neumorno osnivaju nove stranke i pompozno najavljuju osvajanje političke vlasti. Prošloga vikenda tako smo svjedočili još jednom karikaturalnom prizoru koji upravo paradigmatski oslikava svu bijedu i nemoć desnog spektra hrvatske politike.

Nove strankeNiti jedna politička stranka desnog predznaka osnovana u posljednjih trinaest godina nije postigla uspjeh na koji se ne može odmahnuti rukom. A da stvar bude smiješnija, sve te stranke – koje nisu ni primirisale saborskim foteljama – osnivane su s ciljem osvajanja političke vlasti i vađenja Hrvatske iz dubokog blata u koje je upala. Čelnici tih istih stranaka često se vole pozivati na povijest i povijesno iskustvo, ali je očito da iz povijesti nisu naučili ništa ili vrlo malo.Gotovo u isto vrijeme tako smo dobili dva različita predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP): Izvanredni Sabor HSP-a održan u Sisku ponovno je izabrao Danijela Srba za predsjednika stranke, dok je onaj u Osijeku, održan na inicijativu Ante Đapića, za predsjednika stranke izabrao Josipa Matkovića. Kako će se čitav ovaj slučaj razriješiti zapravo je posve nebitno, jer je i slijepcu jasno da s ovakvim vodstvima i jedna i druga „stranka" teško da mogu upravljati i najmanjim gradom na svijetu „Humom", a kamoli državom.

Ovaj je slučaj važniji zato što otvara brojna pitanja o inteligenciji, karakteru, sposobnostima i moralnom integritetu osoba koje djeluju na desnoj strani političkog spektra. Postavit ćemo ovdje nekoliko pitanja.

1. Jesu li hrvatski desničari išta naučili iz dosadašnje povijesti? I površnom promatraču politike prosječne inteligencije jasno je kako je osnivanje novih stranaka u sadašnjim okolnostima gotovo potpunog medijskog mraka unaprijed osuđeno na propast. Svaka novoosnovana stranka trenutkom svoje registracije automatski postaje mrtvorođenče. Niti jedna politička stranka desnog predznaka osnovana u posljednjih trinaest godina nije postigla uspjeh na koji se ne može odmahnuti rukom. A da stvar bude smiješnija, sve te stranke – koje nisu ni primirisale saborskim foteljama – osnivane su s ciljem osvajanja političke vlasti i vađenja Hrvatske iz dubokog blata u koje je upala. Čelnici tih istih stranaka često se vole pozivati na povijest i povijesno iskustvo, ali je očito da iz povijesti nisu naučili ništa ili vrlo malo.

Hrvatsko zajedništvo i desničarska taština

2. Hrvatski desničari više se od ikoga pozivaju na hrvatsko zajedništvo, koje smatraju nužnim preduvjetom za opstanak hrvatskog naroda i hrvatske države. Kako je onda moguće da Zajedništvo?Hrvatski desničari više se od ikoga pozivaju na hrvatsko zajedništvo, koje smatraju nužnim preduvjetom za opstanak hrvatskog naroda i hrvatske države. Kako je onda moguće da je baš među tim ljudima toliko podjela, podmetanja, sukoba i raskola? Kako je moguće da ti tako veliki pozivatelji na hrvatsku solidarnost ne mogu dobiti niti ocjenu dovoljan iz kulture dijaloga i pluralizma mišljenja?je baš među tim ljudima toliko podjela, podmetanja, sukoba i raskola? Kako je moguće da ti tako veliki pozivatelji na hrvatsku solidarnost ne mogu dobiti niti ocjenu dovoljan iz kulture dijaloga i poštivanja pluralizma mišljenja?

3. Kako je moguće da su mnogi zbog osobne taštine – a bolesna taština jedna je od najvažnijih karakteristika desničara u Hrvatskoj – i ponekad i sitnih osobnih nesuglasica bez ikakva razmišljanja spremni osnivati nove stranke ili svoje oponente isključivati iz postojećih stranaka? Gdje je u takvim slučajevima hrvatsko zajedništvo?

4. Zašto i u nekim desnim strankama puzavci imaju više izgleda za napredovanje od osoba s integritetom? Gdje je u takvim slučajevima opća dobrobit hrvatskog naroda? Je li stranačkim čelnicima važnije da im se samo tepa i da ih se gladi perom ili su spremni prihvatiti dobronamjernu kritiku? Iz dobronamjerne kritike i dijaloga rađaju se velike ideje, a ne iz puzanja i klimanja glavom.

5. Služi li osnivanje novih stranka za išta osim za liječenje osobnih kompleksa i taštine? S obzirom na to da je i više nego jasno da je osnivanje novih stranaka uzaludan, upravo Sizifov posao, ne preostaje nam zaključiti drugo nego da neki osnivaju stranke samo zato da bi se mogli nazivati predsjednicima, dopredsjednicima itd. To što za neke od tih uvaženih predsjednika i dopredsjednika ponekad ne glasuju ni članovi vlastite obitelji, to je već druga stvar. Bitno je biti predsjednik i dopredsjednik.

Mediji i financije

6. Jesu li oni koji aspiriraju na osvajanje političke vlasti svjesni da bez formiranja jakih dnevnih novina, tjednika, televizije i internetskih portala nikada ne će ni primirisati vlasti? NovacJesu li hrvatski desničari svjesni se da bez jake stranačke infrastrukture – a njezin preduvjet je financijska podloga – ne može osvojiti vlast? Idealizam je jedno, a realnost nešto drugo. Šah se politički igra glavom, a ne srcem, zapisao je Matoš. Bez novca svaki projekt koji smjera na osvajanje političke vlasti ravan je razmišljanju malog djeteta koje si umišlja da će promijeniti svijet.Ono čega danas nema u medijima, to kao da ni ne postoji. Može neka stranka imati kvalitetan program i članstvo, ali joj to malo vrijedi ako se ne može obratiti široj populaciji. Kada bi glasači imali istinite informacije, rezultati izbora izgledali bi posve drugačije.

7. Jesu li hrvatski desničari svjesni da se bez jake stranačke infrastrukture – a njezin preduvjet je financijska podloga – ne može osvojiti vlast? Idealizam je jedno, a realnost nešto drugo. Šah se politički igra glavom, a ne srcem, zapisao je Matoš. Bez novca svaki projekt koji smjera na osvajanje političke vlasti ravan je razmišljanju malog djeteta koje si umišlja da će promijeniti svijet.

8. Hrvatski desničari često se pozivaju na zaštitu nacionalnih interesa. No, do sada nismo vidjeli da se je postigao konsenzus oko toga što su hrvatski nacionalni interesi. Zašto se ne bi organizirala tribina ili okrugli stol na kojemu bi se raspravilo o tom pitanju? Zašto na skup ne pozvati intelektualce i stručnjake koji bi ponudili svoja mišljenja i prijedloge? Boje li se čelnici političkih stranaka hrvatske inteligencije? Je li za njih politika borba za opće dobro ili samo oblik poduzetništva i trgovine?

9. Hrvatska politika ne iscrpljuje se samo u beskonačnim raspravama o udbašima, Srbima i Haagu, nego bi trebala dati odgovore i na mnoga druga pitanja. Od gospodarskih tema, položaja Hrvata u BiH pa do budućeg pozicioniranja Hrvatske unutar EU. Jesu li hrvatski desničari svjesni da bi "slobodan protok robe, ljudi i kapitala" mogao Hrvatskoj, pod pretpostavkom da će na njezinu čelu biti nesposobni puzavci i mešetari, u budućnosti nanijeti više štete nego osamdeset godina jugoslavenske tamnice?

Djelovati se može i na druge načine

10. Nije li konačno došlo vrijeme da se hrvatski desničari uozbilje i postanu svjesni realnosti i pogubnog stanja u kojemu se nalazimo? Hrvatskoj ne trebaju nove stranke, privatna NačiniUmjesto da gube vrijeme i novac na osnivanje novih stranaka i strančica, od kojih nikada ne bude nikakve koristi, taj novac i vrijeme - pod uvjetom da im je hrvatstvo zaista ideal vrijedan življenja - mogu iskoristiti na mnogo korisnije načine. Primjerice, mogli bi taj novac i trud uložiti na formiranje jakih nacionalnih medija, na pomaganje izdavanja knjiga hrvatskih autora, kao i na organiziranje tribina na kojima će se raspravljati o bitnim političkim, društvenim i kulturnim pitanjima.lena umišljenih veličina, novi predsjednici i dopredsjednici, samozvani izbavitelji, prosvjetitelji i pučki tribuni, bukači i revolucionari, nego joj treba ozbiljna i kvalitetno organizirana desna opcija. Put do nje ne vodi kroz osnivanje novih stranaka, nego kroz okrupljivanje postojećih grupacija. One ispočetka mogu imati i posve neformalne organizacijske oblike.

Ovdje su postavljena samo neka od pitanja na koja će se morati dati odgovori. Kad tad. Jer, razlog neuspjeha hrvatske desnice nije samo – da se poslužimo komičnom frazom iz filma „Kako je počeo rat na mom otoku" – „unutarnji naprijatelj" (udbaši, komunisti, liberali itd.) potpomognut "bjelosvjetskom reakcijom" (Velika Britanija, masoni itd.), nego je ona značajnim dijelom i sama kriva za svoje neuspjehe. A tim neuspjesima uvelike pridonose i oni koji osnivaju nove političke stranke i time dodatno usitnjavaju, razbijaju i paraliziraju desni dio političkog spektra i zbunjuju glasače. Augijeve štale hrvatske politike zahtijevaju trenutno čišćenje, a tome osnivanje malih strančica ne pomaže baš ništa. Štoviše, stvara se dodatni nered i kaos.

Činjenica da čak ni one manje političke stranke koje već dulje vrijeme egzistiraju na političkoj sceni - a među njima se dade pronaći i onih čiji čelnici dosljedno zastupaju svoje programe i ne pristaju na kompromise i trgovanje sinekurama i položajima - ne mogu prijeći izborni prag, upravo je ta činjenica krunski dokaz protiv formiranja novih političkih stranaka. No, s obzirom da se "glupost nikada ne umara" (Krleža), i pred sljedeće parlamentarne izbore vrlo vjerojatno možemo očekivati osnivanje novih udruga, stranaka, pokreta...

Umjesto da se gubi vrijeme i novac na osnivanje novih stranaka i strančica, od kojih nikada ne bude nikakve prevelike koristi, taj novac i vrijeme moguće je iskoristiti na mnogo korisnije načine. Primjerice, mogao bi se taj novac i trud uložiti na formiranje jakih nacionalnih medija, na pomaganje izdavanja knjiga i kulturnih časopisa hrvatskih autora, kao i na organiziranje tribina na kojima će se raspravljati o bitnim političkim, društvenim i kulturnim pitanjima. Političku zbilju moguće je mijenjati ne samo kroz stranke, nego i na spomenute načine.

Davor Dijanović