Dva pravnika: balkanoid Costas Douzinas i jugo-nacionalist Vuk Perišić

U novome broju samostalnoga srpskog tjednika „Novosti" - poznatom prije svega po velikosrpskim provokacijama i tome što ga još od Sanaderova vremena financira hrvatska vlada – objavljen je razgovor sa Costasom Douzinasom, grčkim pravnikom koji od 1974. godine živi u Londonu. U razgovoru za „Novosti" ovaj je kolumnist britanskog „The Guardiana" prokomentirao izjavu britansko-pakistanskog filozofa Tarika Alija koji je nedavno izjavio „da nam je potrebna balkanska konfederacija koja bi uključila i Grčku". Na novinarsko pitanje ide li se u pravcu stvaranja balkanske konfederacije Douzinas kaže:

„To na neki način sliči Otomanskom Carstvu, u kojem smo svi u pogledu politike i državne strukture bili potpuno ujedinjeni. O tome se nije raspravljalo u Grčkoj, jer u njoj – kao jedinoj balkanskoj državi koja je u EU-u od 1981. – postoji nekakva kulturološka ideologija orijentirana prema Zapadu, pogotovo kod obrazovanih ljudi, kod elite koja se osjeća Europljanima. Usput Vuk PerišićVuk Perišić, pravnik i kolumnist „Tportala" i „Peščanika" s prebivalištem u Rijeci, širem je čitateljstvu poznat po člancima u kojima žestoko napada ideologiju nacionalizma te sve one što tu ideologiju zastupaju proglašava idiotima, probisvijetima, polusvijetom...rečeno, u isto vrijeme Europljani na Grke gledaju svisoka, kao na barbare. Mislim da se sada prvi put ta vrsta kulturne orijentiranosti prema Bruxellesu, Parizu i Berlinu počela premještati, jer je postalo vrlo očito da je razaranje društvenih veza nametnula Unija.

U takvoj atmosferi razgovori o stvaranju balkanske unije zvuče vrlo zanimljivo, no o tome se nije mnogo raspravljalo. To se, primjerice, događa u Latinskoj Americi: Venezuela, Bolivija, Čile i Argentina stvaraju neku vrstu latinske unije, unije zemalja koje imaju problema sa SAD-om. Smatram da je ta ideja dobro sjeme koje treba zasaditi. No, valja se zapitati govorimo li o ekonomskoj, političkoj ili kulturnoj uniji. Ja, koji sam rođen u Grčkoj, po dolasku u Zagreb, Beograd ili Ljubljanu uočavam da su ljudi, što se tiče kulturološke pripadnosti i razumijevanja, puno bliži Grcima nego Britancima. Ima nešto u toj ideji, ali prije bismo trebali stvoriti radne grupe i imati jasnu misao o tome što se želi predstaviti ljudima."

Ako gospodin Douzinas i Grci žele balkansku konfederaciju mi im, jednako kao i svima drugima koji žele postati njezini članovi, želimo svaku sreću. No, nama je Hrvatima, gospodo draga, dosta balkanskih saveza, federacija i konfederacija za iduće dvije tisuće godina! I u političkom i u ekonomskom i kulturološkom pogledu balkanske su integracije Hrvatskoj donosile isključivo siromaštvo, neslobodu i teror, a nikada ni u kojem pogledu sreću, blagostanje i napredak. Hrvatska je geografski i kulturološki srednjoeuropsko-mediteranska zemlja te je svaki oblik balkanske integracije za Hrvatsku neprihvatljiv i predstavlja zločin nad njezinom kulturom i poviješću. I stoga balkanoidi: dalje ruke od Hrvatske!

Vučina ponovno zavija na domoljubne „ljige"

Vuk Perišić, pravnik i kolumnist „Tportala" i „Peščanika" s prebivalištem u Rijeci, širem je čitateljstvu poznat po člancima u kojima žestoko napada ideologiju nacionalizma te sve one što tu ideologiju zastupaju proglašava idiotima, probisvijetima, polusvijetom... da ne duljimo s arsenalom uvreda koji bi bio podugačak! Istodobno je, međutim, izuzetno benevolentan prema jugoslavenskom nacionalizmu, pa su oni pozorniji čitatelji već odavno postavili dijagnozu od koje Vuk boluje – riječ je o jugobolji, teškom obliku političke retardacije koja nesmiljeno hara „ovim prostorima" posljednjih dvadesetak godina. No, ako već Vuk kao jugoslavenski nacionalist ne podnosi hrvatski niti srpski nacionalizam, mislili smo da mu barem ne smeta domoljublje, jer je svakome razumnom čovjeku prirodno da poštuje i voli zemlju u kojoj su se rodili on i njegovi pretci.

Ako se netko i nije rodio u zemlji u kojoj živi, također je red da tu zemlju poštuje i voli, ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što ga ta zemlja hrani i grije. Taj posve prirodni osjećaj, međutim, ne postoji i u našeg Vuka, koji je u posljednjem članku pod naslovom „Kada vas uhapse pred samoposlugom i zatraže račun", među ostalim, zapisao kako je čak „i genij poput Matoša pisao domoljubne ljige" te kako je „domoljublje najstrašniji oblik intelektualnog i moralnog samoubojstva". Ako je osjećaj domoljublja ljigav i ako predstavlja intelektualno i moralno samoubojstvo, onda je – argumentum a contrario – prirodan osjećaj kojega bi trebali njegovati onaj da se mrzi domovina u kojoj se živi. Zaista čudno da jedan veliki „humanist" i „antifašist" - kakav je, nemojmo sumnjati, i naš Vuk! - implicite zagovara mržnju i isključivost te poziva na mrziteljski stav prema zemlji u kojoj živimo.

Samostalna Hrvatska=velika Srbija?

Međutim, isti je taj Vuk stavio znak jednakosti između ideje samostalne Hrvatske (prirodno pravo svakog naroda da u vlastitoj državi uređuje svoj narodni život) i ideje velike Srbije (imperijalističko-šovinistička ideja koja zločinom i genocidom želi osvojiti teritorije tuđih država). Učinio je to kad je u članku pod naslovom „O Vukovaru i Tuđmanovom primijenjenom domoljublju" 26. prosinca prošle godine zapisao:

„Čineći zvjerstva, srpski nacionalisti su Tuđmanov režim opskrbljivali prividom legitimiteta. Gdjegod bi i Tuđmanovi dečki uzvratili pa bi Miloševiću olakšavali posao u demonizaciji srbijanske građanske oporbe. Ideje neovisne Hrvatske i velike Srbije oduvijek su jedna drugu uzajamno pothranjivale zločinima, mržnjom i glupostima. Zato je i rat koji su vodile bio jedini u povijesti u kojem su oba protivnika postali pobjednici već pukom činjenicom da je rat započeo".

No, Vučina (koja je, da ne bi bilo zabune, inače dobro izobražena i ne spada u polupismene novinare i kolumniste kakvi inače vladaju hrvatskim medijskim prostorom) očito zavijanjem na hrvatske nacionaliste i domoljube te izjednačavanjem samostalne Hrvatske i velike Srbije zarađuje kruh kod Ivice Mudrinića, pa mu nije za zamjeriti njegove jugoslavensko-velikosrpske ispade. Poznato je, naime, da su Vučine, od Vuka Karadžića pa nadalje, kroz povijest više pisale, a manje provodile takve ideje u stvarnost. Problem nastaje onda kad njihove ideje postanu lajtmotiv srbijanske i hrvatske političke elite. A danas, bojim se, nismo daleko od toga.

Davor Dijanović