Dr. Ivo Korsky – državna samostalnost i nezavisnost nužni su preduvjet istinske slobode

U poslijeratnoj političkoj emigraciji - nastaloj nakon instalacije jugokomunističkog terora u Hrvatskoj 1945. godine - istaknuto mjesto pripadalo je Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS), čiji je osnivač i dugogodišnji predsjednik bio prof. Ivan Oršanić. Hrvatska republikanska stranka bila je jedna od rijetkih političkih i intelektualnih snaga koja svoj rad nije iscrpljivala u planovima za stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države, nego je nastojala ponuditi i konkretne modele za uređenje Hrvatske nakon stjecanja samostalnosti. Uz prof. Ivana Oršanića, jedan od najistaknutijih članova HRS-a i suradnika u stranačkome glasilu „Republika Hrvatska", bio je i dr. Ivo Korsky.

Iako je bez ikakve dvojbe bio jedan od najbriljantnijih hrvatskih političkih mislioca druge polovice 20 st., za prof. Korskog – kako to obično ide u našoj domaji - prosječan Hrvat nikada nije niti čuo, a kamoli da je upoznat s njegovim političkim idejama i pogledima. No, to je posve logična posljedica činjenice da najljepši zagrebački trg i dalje nosi ime notornoga zločinca Josipa Broza Tita. Sve dok je Tito u Hrvatskoj poželjan i dok se nudi kao svijetli primjer budućim generacijama, za Korskoga i slične ne može biti mjesta osim na marginama politike, društva i kulture. U ovome osvrtu dat ćemo kraći prikaz nekih njegovih temeljnih političkih ideja i pogleda.

O porijeklu

Dr. Ivo Korsky rođen je u Osijeku 22. siječnja 1918. godine, u obitelji židovskog porijekla. Do mature 1935. školovao se je u Osijeku. Pravni fakultet završio je u Zagrebu, gdje je promoviran za doktora prava 1940. Kao odvjetnički pripravnik radio je najprije kod oca, a zatim u Kotarskom sudu i u Sudbenom stolu u Osijeku. Sudački ispit položio je za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u veljači 1944., kod Banskoga stola u Zagrebu, nakon čega je imenovan sucem Kotarskog suda u Stolcu. Kao sveučilištarac bio je djelatan u katoličkim i hrvatskim organizacijama. Nekoliko je puta zatvaran, te je dobio progon iz Zagreba zbog sudjelovanja u demonstracijama. Sljedbenik StarčevićaIako se je, kako je već rečeno, u politički i intelektualni život uključio još za vremena Kraljevine Jugoslavije, eseji Ive Korskoga nastali su uglavnom u emigraciji. A kada govorimo o njegovim političkim pogledima koje je razvijao u tim esejima, odmah valja istaknuti kako je riječ o vjernome sljedbeniku nauka dr. Ante StarčevićaProglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dočekao je u zatvoru na Savskoj cesti. Dne 6. svibnja 1945. povukao se je u Austriju, gdje je bio do kolovoza 1946. Tada se seli u Argentinu. Najprije radi kao radnik, kasnije kao činovnik. Nakon nekoliko godina specijalizacije registrirao se je kao zastupnik za zaštitu industrijskog vlasništva. Od 1952. radi u toj struci, te objavljuje nekoliko stručnih radova s područja zaštite izuma. Od 1951. član je Hrvatske republikanske stranke i pomoćnik urednika stranačkog časopisa Republika Hrvatska. Od 1968. predsjednik je stranke. Kad je 1974. u Torontu osnovano Hrvatsko narodno vijeće jedan je od četvorice dopredsjednika. Umro je 12. prosinca 2004. u Buenos Airesu.

Svoj ulazak u politički i intelektualni život Hrvatske, kao i političke i društvene okolnosti koje su tada u njoj vladale, dr. Korsky u jednome razgovoru opisuje ovako:" Ušao sam u hrvatski politički život 1935. godine, čim sam došao na Sveučilište. Stvarno je taj politički život bio veoma bogat i u njemu su se odražavala tadašnja europska idejna zbivanja istodobno sa specifičnim hrvatskim pitanjima. Nakon izbora od 5. svibnja 1935., sveučilištna mladež u Zagrebu mogla je slobodnije djelovati nego za sedmogodišnje kraljevske diktature. U to je doba, osim toga, kriza demokratskog političkog sustava u Europi pružila priliku do tada politički izoliranom Sovjetskom Savezu da postane važan čimbenik preko mjesnih komunističkih stranaka, koje su uspjele izaći iz političke izolacije stvaranjem Pučke fronte, koju su izgradile sa socijalistima i dijelom građanske ljevice i u kojoj su komunisti bili kostur, kvasac i udarne jedinice.

Nasuprot toj povezanoj ljevici stajali su veoma raznovrstni, nejedinstveni nekomunistički pokreti, koji su se razvijali često zasjenjeni fašizmom i nacionalsocijalizmom, nu, uglavnom neovisni o tim dvama imperijalističkim pokretima. Ovu idejno i politički nepovezanu desnicu ponešto je zbližio španjolski građanski rat, koji je polarizirao Europu.

Hrvatski antikomunizam

Ovaj sukob između sučeljenih ideoložkih i političkih blokova u Europi odražavao se i u hrvatskoj mladeži u kojoj se je, osim toga, kao posljedica jugoslavenske diktature, razvio jak nacionalizam kao afirmacija hrvatske narodne posebnosti. Taj nacionalni odpor bio je veoma razprostranjen i u katoličkim sveučilišnim krugovima, koji su dali znatan idejni doprinos novom hrvatskom odporu. Zbog toga se je hrvatski antikomunizam bitno razlikovao od fašizma, a još više od nacionalsocijalizma, ali i od većine europskih desnih pokreta, koji su bili državni više nego narodni, pa nisu odobravali cijepanje jedne postojeće države. U hrvatskoj sveučilištnoj mladeži borba za hrvatsku narodnu afirmaciju bila je jača od svih ideoložkih opredjeljivanja.

Sve u svemu, tadašnji politički život na zagrebačkom sveučilištu bio je veoma živ, s jakim borbenim pa i revolucionarnim natruhama, jednako u redovima hrvatske narodne oporbe protiv Jugoslavije kao i u marksističkim skupinama. Samo su tada već malobrojni Jugoslaveni bili 'umjereni', tj. većinom kruhoborci i karijeristi".

O NDH, u čijim je vojnim redovima - kao pripadnik ustaške vojnice - Korsky proživio vrijeme Drugoga svjetskog rata, istaknut će sljedeće;„Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine. Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi 'nastaše' htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje".

Iako se je, kako je već rečeno, u politički i intelektualni život uključio još za vremena Kraljevine Jugoslavije, eseji Ive Korskoga nastali su uglavnom u emigraciji. A kada govorimo o njegovim političkim pogledima koje je razvijao u tim esejima, odmah valja istaknuti kako je riječ o vjernome sljedbeniku nauka dr. Ante Starčevića. Prihvativši pravaštvo u njegovu izvornom obliku, Korsky je smatrao kako bez samostalne države hrvatski čovjek ne može doživjeti napredak ni na kojemu području. „Samostalnost i nezavisnost" – piše tako jednom prilikom - „su temelji na kojima se može kasnije izgraditi narodni život. Bez njih nema prave slobode, ne može biti pravog gospodarskog napretka, ne može doći do socijalne pravde". Kao hrvatski nacionalist, smatrao je Jugoslaviju protuhrvatskom tvorevinom, koja je u interesu jedino velikosrpskim teoretičarima i praktičarima, te njihovim slugama u Hrvatskoj. „Jugoslavija je iskušala cijeli spektar vladavinskih oblika od krajnje desnice do krajnje ljevice i nijedan joj nije pristajao, nijedan nije doveo do napretka njenih naroda, osim do napretka srpske vladajuće klike i djelomično do materijalnog napretka srpskog naroda".

Samostalna država

Međutim, iako je stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države držao nužnim preduvjetom ostvarivanja slobode hrvatskog naroda, Korsky je bio svjestan kako hrvatska država mora voditi računa o svim svojim državljanima, neovisno o tome kojega su porijekla ili vjerske pripadnosti. U tom smislu piše:„Nema dvojbe da je Hrvatska zemlja hrvatskoga naroda, kao što je Srbija, zemlja srpskoga naroda, Madžarska zemlja madžarskoga naroda, a Italija zemlja talijanskoga naroda. Ali Hrvatska, kao svaka zemlja koja želi ustrojiti i učvrstiti sustav slobode, mora tu slobodu osigurati svima koji u njoj žive, jer ako u njoj ima potlačenih, ni hrvatski narod, čija je to jedina domovina, ne će moći duže sačuvati svoju slobodu. Povreda slobode jednog dijela zajednice održava se u cijeloj zajednici. Samo ona politička zajednica, država, koja osigurava slobodan razvitak svim svojim državljanima, bit će stvarno slobodna".

I dalje:" „Nemojmo zaboraviti da Hrvatska nije katolička, kao što se to ponekad znalo isticati, čime je nanijeta velika šteta hrvatskoj ideji, nego je zemlja u kojoj ima katolika kao što ima i muslimana, pravoslavnih, protestanata i ateista, dakle da nije dužnost države u suvremenom svijetu da ima konfesionalni značaj, pa ni onda kad u njoj jedna vjera ima apsolutnu većinu, što nije slučaj u Hrvatskoj (Korsky je, sukladno tadašnjim stavovima većine hrvatskih nacionalista, muslimane smatrao Hrvatima, a Bosnu i Hercegovinu integralnim dijelom hrvatske države, nap. D.D.), nego da je dužnost suvremene države osigurati slobodu savjesti svojim pripadnicima".

U istom su kontekstu zapisani i sljedeći retci:" Narodna država je preduvjet da se narodna zajednica može slobodno i potpuno razvijati, ali ovaj razvitak ne znači da se pojedinci i skupine, koji su povijesnim razvitkom ušli na područje jednog naroda, moraju odreći svojeg podrijetla i posebnosti. Jedino što se od njih smije zahtijevati jest da kao građani lojalno surađuju na općem dobru zajednice, no potrebno im je osigurati nesmetani razvitak njihovih posebnosti. Prema tome, ako Srbi u Hrvatskoj žele preko svojih škola i svojih organizacija gajiti svoju srpsku posebnost, a ne samo pravoslavnu vjeru, ovo im treba biti zajamčeno ne kao Srbima nego kao građanima Hrvatske".

Dakako, tolerantan odnos zahtjeva se i od manjine prema većini. Govoreći o srpskoj manjini koja je kroz povijest, a i danas to u nešto manjemu opsegu imamo na djelu, konstantno propovijedala pripovijest o svojoj tobožnjoj ugroženosti u Hrvatskoj, Korsky lucidno zaključuje: „Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom, jer zna da su povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni". Da je tome tako, vidjeli smo 1991. godine. Dok je demokratski izabrana hrvatska vlast Srbima ukinula dotadašnje povlastice koje su išle na štetu većinskoga hrvatskog naroda, oni su se pobunili pravdajući tu pobunu tobožnjom ugroženošću. Prava je, međutim, istina bila ta da su Hrvati kao većinski narod bili ugroženi u vlastitoj zemlji – što je nesumnjivo bio jedinstveni slučaj tada u svijetu.

Analizirajući ulogu hrvatskih Srba i njihovu instrumentalizaciju od strane vanjskih osvajača, Korsky je zapisao:„Nije potrebno ulaziti u prošlost da bismo uvidjeli, da su vanjske sile iskorištavale hrvatske Srbe za svoje imperijalne ciljeve protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Zloupotreba hrvatskih Srba mimo njihovih stvarnih i trajnih interesa nije nikada bila veća nego u doba Titove Jugoslavije, koja je na umjetan način podjarivala dotadašnje sukobe između Hrvata i Srba i produbljivala jaz između njih. Komunisti su Srbe upotrebljavali da pokore Hrvatsku poslije 1945. godine i da je drže podjarmljenom, čime je vlast postignula da je jedan dio pučanstva Hrvatske radio protiv interesa svoje vlastite domovine i protiv interesa većine. Stvorena je povlaštena no ipak nezadovoljna manjina, te je pojačano razočaranje većine s držanjem ove manjine".

Zloupotrebu hrvatskih Srba Korsky posebno zamjera jugoslavenskomu komunističkom diktatoru Titu:„I svaki puta kad su Hrvati nacionalno ojačali, Tito je preko Srba iz Hrvatske perfidnom i dijaboličnom lukavošću kočio Hrvate. Iako su već davno prošla razračunavanja između Srba i Hrvata, Tito ih je stalno podgrijavao i davajući povlastice Srbima u Hrvatskoj brinuo se da ne dođe do izmirenja između Hrvata i Srba i do stvaranje zajedničke nacionalne fronte svih stanovnika Hrvatske bez obzira na vjeru ili narodnost. Ako danas prijeti opasnost građanskog rata između Srba i Hrvata, za to neće snositi glavnu krivnju ni Khuen-Hedervary, ni Pera Živković, ni ustaše, nego Tito i njegova skupina koji su suprotnost između srpske manjine i hrvatske većine pretvorili u ugaoni kamen svoje politike u Hrvatskoj. Možda je upravo ovo najgori zločin koji je Tito počinio nad Hrvatima, gori od bleiburškog pokolja i od Rankovićevih progona, jer ugrožava budućnost Hrvatske".

Nema sumnje da su upravo Tito i njegova kompanija propagiranjem jasenovačkog mita s jedne strane, i iskorištavanjem srpske manjine radi pokoravanja Hrvatske s druge strane, stvorili psihološke pretpostavke za kasniju pojavu Miloševića i krvavu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nisu stoga u pravu oni apologeti Tita i jugoslavenstva koji tvrde kako je Tito svojom mudrom politikom spriječio daljnje ratove između Hrvata Srba i uspostavio mir, kojega su kasnije uništili nacionalisti na obje zaraćene strane. Mir je moguće graditi samo na istini i pravdi, a ne na lažima, mitovima i opsjenama. Guranjem problema pod tepih te prihvaćanjem i potenciranjem velikosrpskih mitovima o Hrvatima, Tito je stvorio etnički eksploziv koji je nakon njegove smrti nužno morao eksplodirati. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti onaj koji će upaliti fitilj. I upravo iz tih razloga Tito snosi odgovornost za Vukovar, Škabrnju i Srebrenicu barem u jednakoj mjeri kao i Milošević, Karadžić i Mladić. Uostalom, svi su oni bili vjerni izdanci jugoslavenstva i komunizma, u onoj velikosrpskoj Plodno tloNema sumnje da su upravo Tito i njegova kompanija propagiranjem jasenovačkog mita s jedne strane, i iskorištavanjem srpske manjine radi pokoravanja Hrvatske s druge strane, stvorili psihološke pretpostavke za kasniju pojavu Miloševića i krvavu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinuvarijanti s kojom se je i Tito zdušno solidarizirao ne bi li Hrvate držao u pokornosti...

Hrvatska sloboda

Sloboda, taj vječni predmet rasprave i umovanja svih mudraca, filozofa i književnika, duboko je prisutan i u promišljanjima Ive Korskoga. Pokušavajući definirati što jest, a što nije sloboda, u kontekstu Hrvatske i njezinih stanovnika Korsky piše:"Nije sloboda samo u tome što neće Srbin iz Beograda zapovijedati Hrvatima, niti što će Hrvati smjeti putovati s hrvatskom putnicom i reći strancu da su Hrvati, a da ih ovaj ne pogleda s nerazumijevanjem. Nije sloboda ni u tome ako bismo imali hrvatsku vojsku, hrvatski novac i hrvatske marke. I s takvom slobodom može se dogoditi da hrvatski redar priječi hrvatskog državljanina da izrazi svoje misli ili da zahtijeva političke promjene. I s takvom slobodom može se dogoditi da jedan pliva u izobilju, dok drugom nedostaje za životni minimum. I s takvom slobodom može se priječiti skupinama da se udruže za postignuće svojih posebnih ciljeva, različitih od ciljeva vladajuće skupine. I takva sloboda može biti za jedne punina prava, a za druge bespravnost odnosno ropstvo.

Prema tome, to nije prava, istinska sloboda, nego sloboda nekih na račun drugih. Ali sloboda nije ni to da svaki radi što hoće bez obzira na druge. Mislimo da nitko ozbiljan neće takvo stanje nazvati slobodom, nego bezvlađem, samovoljom, zakonom džungle, u kojem je sloboda jačega neograničena prema slabijem, i tek je sputava samovolja još jačeg. Vidimo, dakle, da se prava sloboda ne sastoji od pojedinih obilježja koja su samo posljedica stanja slobode, niti od pomanjkanja reda, što je oznaka bezvlađa. Sloboda je stanje u kojoj je svaki član zajednice pozvan da odvagne svaku svoju odluku i da se odluči na svoj put tako da ne povrijedi svoju savjest, ni slobodu svog bližnjeg, niti interese svoje zajednice, nego naprotiv da s najvećom odgovornošću izgrađuje svoju osobnost i da sudjeluje u upravljanju i izgrađivanju narodne zajednice. Nema slobode bez odgovornosti, ali nema ni odgovornosti bez slobode. Korelativ slobode je odgovornost. Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke".

Nažalost, kada čitamo koja su to stanja i okolnosti što ih je Korsky definirao kao neslobodu, teško je ne primijetiti kako su upravo ona dominantna u današnjoj Hrvatskoj. Četrdeset i pet godina jugokomunističke diktature – a poznato je da diktatura briše osjećaj odgovornosti, jer se svako ponašanje protivno onome propisanome od strane Diktatora i diktatorčića strogo kažnjava – višestruko su se negativno odrazile na mentalni sklop hrvatskog čovjeka, koji nakon oslobođenja 1991. nije postao istinski slobodan. On i dalje nema hrabrosti preuzeti odgovornost za sudbinu naroda i države, nego umjesto toga ponovno traži strane tutore. Posebno negativan primjer narodu su u hrvatskom slučaju njegovi političari i inteligencija, koji svoju servilnost i kompleks manje vrijednosti projiciraju i na šire mase, koje su oduvijek bile naivne i povodljive.

No, Korsky i za takvo ponašanje pronalazi opravdane psihološke razloge, tumačeći kako je put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak i trnovit:"...Zato je najteže uvesti slobodu nakon diktature. Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Tek u osjećajnom grču oslobođenja ruši diktaturu, pa da onda, oslobođen vanjskih spona, spozna da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti, i već traži nekoga kome bi mogao predati svoju slobodu. Nije rijetko da je nakon oslobođenja jedini slobodan čin oslobođenih naroda da svoju slobodu predaju novom gospodaru. Oslobođeni robovi osjećaju da su ipak samo robovi, pa su zato skoro sve oslobodilačke revolucije završile diktaturom, jer je postojao samo elementarni osjećaj slobode, a nedostajalo je shvaćanje slobode. Sloboda se nije rađala kao neposredna posljedica oslobođenja, nego se izvojevala teškim odgajanjem ljudi da nauče biti slobodni. Trebalo je više pokušaja 'oslobođenja' dok je nastalo stanje slobode".

Oslobođenje, dakle, nije isto što i sloboda. Jer, „oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najuzvišeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva. Utvrđivanje slobode dugačak je proces, koji tek nakon mnogih pokušaja i neuspjeha može donijeti pravog ploda. Ali taj plod nije nikada posljedica slučajnosti, niti slijepih društvenih i gospodarskih sila (budući da ove uvijek dovode do diktature), nego kruna spoznajnog razvitka, dakle najplemenitije ljudske djelatnosti".

Kolektivni mazohizam

U kontekstu sveprisutnijeg samosažaljevanja i bugarenja među hrvatskim nacionalistima, koji posljednjih desetak godina nižu neuspjeh za neuspjehom, valja se zamisliti i nad ovim rečenicama:„Zajednica koja je veoma dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bila naučene, ne uživaju u svojoj nevolji, nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj".

Lijek protiv neslobode i samosažaljevanja Korsky vidi u spremnosti na žrtvu:„Samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod više nije objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruku svoju sudbinu". S druge pak strane, „narod koji očajnički kuca na tuđa vrata da mu se otvore, da bi mogao pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i bogatih, nikada se neće podići, niti će ga itko poštivati". Spremnost na žrtvu i samopoštovanje, uz dobru organizaciju i kompetentno vodstvo, osnovni su preduvjet političkoga uspjeha hrvatske nacionalističke opcije i u današnjim okolnostima diktature internacionalnih ideja svih boja i svih predznaka, kojima je su smrtni neprijatelji nacionalne države i nacionalisti. U odnosima prema drugim državama, posebno je važno da Hrvatsku zastupaju svjesne i izgrađene osobe s osjećajem za nacionalne interese. Jer, kako ispravno primjećuje Korsky, „iako je Hrvatska imala stručnjaka u gospodarstvu, politici, umjetnosti i drugim javnim i privatnim granama narodne djelatnosti, nikada nije imala diplomata, jer Hrvat koji je ušao u diplomaciju bio je Hrvat samo po imenu, dok je stvarno, po osjećaju, bio Austrijanac, Mađar, Talijan ili Srbin, i kao takav izgubljen za hrvatski narod, ili je pak bio ideološki ili lokalno patriotski orijentiran".

Poniženja koja je Hrvatska doživjela u tzv. pregovorima s Europskom unijom ne bi bila moguća da su hrvatsku diplomaciju vodili ljudi od kova, svjesni hrvatskih nacionalnih interesa, njezina geopolitičkog položaja, nedostataka i prednosti. Od kruhozboraca i „praktičnika", koji bi se mogli sjetiti da su Hrvati možda samo onda kada bi im kakav đeneral Draža ili vožd Slobo zakucao nožem na vrata, ne može se očekivati da će valjano zastupati hrvatske interese. Za malo bolju sinekuru ili položaj, oni će prodati Hrvatsku svakome stranom gospodaru, što nam zorno pokazuje nakaradni i s temeljnim postulatima demokracije nespojivi način hrvatskog ulaska u Europsku uniju.

Najvažniji politički eseji dr. Ive Korskoga sabrani su u knjizi pod naslovom „Hrvatski nacionalizam". Sama činjenica da je svojoj knjizi dao takav naslov, pokazuje da je Korsky nacionalizam smatrao pozitivnom pojavom. Hrvatski nacionalizam Korsky je definirao kao obranu „hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike".

O tome kakav mora biti hrvatski nacionalizam Korsky je zapisao:"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi".

Karakteristike hrvatskog nacionalizma

Smatrajući nacionalizam svjesnim i izgrađenim rodoljubljem, Korsky je zazirao od fašističkih i nacional-socijalističkih koncepcija nacionalizma, koje su obožavanje države ili rase pretpostavljale istinskoj slobodi, kao temeljnom obilježju svakoga pozitivnog nacionalizma. Govoreći o generaciji koja je izginula na Bleiburgu i križnim putovima, Korsky u tom kontekstu piše:„Kad nazivljemo bleiburško pokoljenje nacionalistima, ne činimo to sa stanovišta europske politike, niti ih identificiramo s bilo kojim europskim sustavom, nego govorimo s hrvatskog stanovišta, kako se jedino mogu ocjenjivati važni događaji u našem narodnom životu. Isto tako, ne govorimo propagandistički, da bi nas svijet čuo, nego iskreno, da bismo sebe spoznali i time duhovno ojačali. Oznaka pokoljenja koje je izginulo u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi vlastitog naroda, i uvjerenje da taj narod može biti sretan samo ako živi samostalan u vlastitoj državi. Za taj ideal tisuće su hrvatskih mladića išli dobrovoljno u vojsku i do konca vršili svoju dužnost. Ali, hrvatski nacionalizam onog pokoljenja nije bio istovjetan s obožavanjem države, kao u talijanskom fašizmu, niti s obožavanjem rase, kao u njemačkom nacional-socijalizmu, nego je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih doživljaja i spoznaja hrvatskog naroda. U tom duhovnom supstratu hrvatskog nacionalizma ističu se tradicionalni vjerski osjećaji, kao i suvremeni socijalni nazori, sve još prilično neizgrađeno, ali potpuno osviješteno. Uz te vrline nalaze se svakako i posljedice stoljeća tuđinske vlasti i tuđinskih nasilja".

Iako su većim dijelom nastala u drugačijim povijesnim, (geo)političkim i društvenim okolnostima, promišljanja dr. Ive Korskoga do danas nisu izgubila svoju ispravnost i svoju aktualnost. Njegove lucidne opservacije o slobodi i uzrocima koji sprječavaju njezino istinsko oživotvorenje i o ulozi hrvatskog nacionalizma mogu nam upravo danas – kada poput Izraelaca nakon izlaska iz babilonskog ropstva lutamo pustinjom i ne znamo pronaći pravi put k istinskoj slobodi - biti jedan od putokaza u rješavanju problema s kojima se Hrvatska susreće. Kuća koja se gradi na pijesku neojugoslavenskih zabluda i kvazieuropskih naivnosti svakako ne će biti dugoga vijeka. Prvi snažniji vjetar odnijet će i pijesak i njegove graditelje u ropotarnicu povijesti. Pravu kuću moguće je izgraditi samo na čvrstim pravaškim temeljima. A u te temelje čvrsto su ugrađene i misli dr. Ive Korskoga, jednoga od najpredanijih Starčevićevih sljedbenika druge polovice 20 st.

Davor Dijanović

Literatura:

Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, drugo dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1991.

Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Hrvatska republikanska zajednica, Zagreb, 2005.

Mario Marcos Ostojić, „Dr. Ivo Korsky: Bez samostalnosti nema ni socijalne pravde", Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 12. prosinca 2011.

Tomislav Jonjić, „Razgovor s dr. Ivom Korskym", Politički zatvorenik, br. 63, lipanj 1997., str. 7.-10.