Tema hrvatsko-slovenskog graničnog spora i blokade pregovora s EU ne jenjava iz medija. Nema dana da nas mainstream mediji ne bombardiraju informacijama vezanim uz tu temu, toliko da su se već i najvećim flegmaticima i apolitičnim ljudima popeli na glavu. Svi će se vjerujem složiti kako je ovaj medijsko-politički cirkus poprimio zbilja groteskne razmjere. U nizu novinskih članaka napisanih na ovu temu svakako treba izdvojiti jedan, razlozi su čisto edukativni. «Ne možete se dogovoriti sa Slovencima? U EU ćete sa Srbima». Takav nam naslov donosi Jutarnji list na svom internetskom portalu 14. ožujka 2009 g. Prosječan konzument medija zasigurno će se zgroziti nad ovim naslovom! Pa nije li Hrvatska još do jučer bila balkanski vlak za EU i Zapad?! Nije li Hrvatska faktor stabilnosti u regiji (ili kako bi jedan visoko pozicionirani hrvatski političar rekao – regionu)? U tekstu dalje stoji kako je članicama EU rasprava o granici na moru zamorna i besmislena i kako se oni nemaju vremena podrobno baviti tim pitanjem. Na Hrvatskoj je kaže dalje da postigne kompromis sa Slovenijom ili inače ulaska u EU neće biti. Spominje se i mogućnost da Hrvatska uđe u EU zajedno sa Srbijom jer «bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u EU».(D.Dijanović)

 

 

Kako mediji izvještavaju na posljednjem saboru Kluba mladih IDS-a predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić najavio ja kako će nakon ulaska Hrvatske u EU Istra zatražiti autonomiju. Smatra kako stanovnici Istre imaju “legitimno i demokratsko pravo kao regija otvoriti pitanje autonomije Istre”. Nadalje tumači kako se Istra devedesetih “znala suprotstaviti nacionalizmu, te prihvatila toleranciju, višejezičnost i multikulturalnost”. Kada ne bi znali da takve tendencije kod istarskih političara doista postoje već dugi niz godina, mislili bi da je riječ o predizbornome triku. No ovdje je ipak riječ o mnogo ozbiljnijem pitanju. Ova izjava čelnika IDS-a otvara brojna pravna, politička i ideološka pitanja. Za početak treba podsjetiti kako je tzv. Badinterova komisija, pod predsjedanjem francuskog pravnika Roberta Badintera, potvrdila hrvatsku u avnojevskim granicama te je RH i priznata u tim granicama po preporuci Mišljenja br. 1 od 29. studenoga 1991. te Mišljenja br. 2 i 3 od 11. siječnja 1992 g. Avnojevske granice Hrvatske nedvojbeno obuhvaćaju i Istru (osim nekih manjih dijelova koji su u sastavu Slovenije i Italije).(D.Dijanović)

 

 

«Boga mi, neću ga mijenjat'!» - riječi su kojima je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić «ad acta» stavio prijedlog nezavisnog zastupnika Pere Kovačevića da građani glavnog grada na predstojećim lokalnim izborima glasuju o preimenovanju sadašnjeg Titovog trga u Zagrebu. Bandić pritom odlazi i korak dalje i sebi svojstvenom drskošću, a ovaj puta i posebnim bezobrazlukom, naglašava kako po njemu «ulica» ne može rješavati probleme i kako tako nešto nikada nije donijelo ništa dobrog, počevši od Gazimestana. A Bandićev «Gazimestan» u ovom su slučaju valjda ljudi koji su se predvođeni građanskom inicijativom «Krug za trg» prošle subote okupili kako bi ponovno, ovaj puta na konferenciji za tisak, zatražili preimenovanje jednog od najljepših zagrebačkih trgova. Ovakva «usporedba» ne predstavlja ništa drugo nego provokaciju najgore moguće vrste. Vrijeđanje ljudi koji dižu glas kako bi se zločini komunističkog režima pola stoljeća kasnije konačno nazvali pravim imenom. Na koji se način između tih ljudi i Gazimestana gdje se dogodilo veličanje četništva u najgorem mogućem obliku može uopće uspoređivati jasno je i logično valjda samo u glavi Bandića i njemu sličnih.(mmb)

 

 

Gužva oko slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora Europskoj uniji ima i dobre strane. Naime, prvi puta smo čuli iz usta vladajućih hrvatskih političara kako se parola "Europska unija nema alternativu" ipak može preispitati. Šteta što se to dogodilo pri kraju pregovaračkog procesa kada ova novopronađena kritičnost i više nema puno što za promijeniti - ali bolje ikada, nego nikada - reći će mnogi. I dok je neke skretanje s bezalternativnog europskog puta vjerojatno iskreno razveselilo, kao primjerice predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića čija je jedina politička konstanta sve ove godine bila iz petnih žila gurati Hrvatsku na Balkan, dr. Ivi Sanaderu zadnji razvoj događaja zasigurno ne može biti i nije po volji. Njegov jedini uspjeh kojem je podredio sve vrijednosti - primanje Hrvatske u EU, polako ali neumitno se udaljava od ostvarenja, dok je situacija u zemlji zbog svjetske ekonomske krize sve teža i teža. U takvim uvjetima može se postaviti pitanje što uopće može učiniti premijer Sanader?(mm)

 

 

Internetski portal Javno.hr ovih je dana donio zanimljivi članak o načinu na koji Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske raspoređuje i troši državni novac. Pa se moglo saznati kako je na održavanje svojih internetskih stranica http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/ Savjet za nacionalne manjine u 2008. godini potrošio 50.000 kuna. Oni koji se upute prema navedenoj adresi vrlo brzo će se i vratiti, jer se sve skupa radi o pet internetskih stranica. No, nije 10.000 kuna 2008. godine potrošeno za svaku od tih pet stranica, već je 50.000 kuna potrošeno za postavljanje, slovom i brojkom, pet (5) poveznica. Dakle, hrvatski porezni obveznici svaku od poveznica dodanu 2008. godine na internetskim stranicama Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske platili su - 10.000 kuna.(mm,mmb)

 

 

Odlukom Sudskog vijeća Okružnog suda u Beogradu optuženicima za Ovčaru određene su 193 godine zatvora što je bezmalo 40 godina manje nego u prvoj presudi iz prosinca 2005 g[1]. Ne treba biti vrsni matematičar kako bi izračunali da za život svakog ubijenog na Ovčari nije dosuđena niti jedna godina zatvora. Unatoč zadovoljstvu dijela vladajuće nomenklature tj. premijera Ive Sanadera koji «smatra kako se pokazalo da je Srbija spremna suditi za ratne zločine[2]», nemoguće se oteti dojmu da je izrečena kazna dobrano premala. Zar je život mučenog, tučenog, ponižavanog i ubijenog čovjeka zbilja tako bezvrijedan? Dakako, nijedna kazna, ma kako rigorozna ona bila, neće majkama vratiti sinove, ali je red da žrtve Ovčare dobiju barem dostojnu povijesnu i moralnu satisfakciju. Konačno, i zastupnik u Skupštini Srbije Žarko Korač složio se kako je kazna premalena i usporedio je s onima koje u Srbiji danas dobivaju «normalni» kriminalci[3]. Međutim, ova presuda neminovno nas vraća na sramotnu presudu Haaškoga suda Vukovarskoj trojci iz rujna 2007 g. Kako znamo Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je za Miroslava Radića donesena oslobađajuća presuda[4], a žalbe neće niti biti. Presuda je sama po sebi skandalozna, no još je skandaloznije to da se u presudi krivcima proglašavaju srpske paravojne postrojbe, a ne Jugoslavenska Narodna Armija. U presudi je također utvrđeno da u Vukovaru nije počinjen genocid.(D.Dijanović)

 

 

Gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić prije nekoliko je godina pijan skrivivši prometnu nesreću bježao policiji - i tako se u velikom stilu probio do svih naslovnica dnevnih novina u zemlji. U nekoj drugoj civiliziranoj državi već samim tim činom, njegova bi politička karijera bila završena za sva vremena. No, Bandić se baš poput pravog hrvatskog Feniksa izdigao iz pepela jači nego ikad i od tada pa do danas njegova politička nedodirljivost i bahatost raste upravo razmjerno s brojem afera koje se vežu uz njegovo ime. Njih se do danas već toliko skupilo da ih pojedinačno zaista nema više smisla nabrajati. Bilo bi pametnije razmisliti o mogućnosti da se po predlošku istih snimi vrhunska domaća TV sapunica, za koju bi one poput famozne «Santa Barbare», u smislu zapleta, raspleta, broja nastavaka i nepresušne «inspiracije» bile obična dječja igra. Kako to da je čovjek upleten u toliko mutnih situacija i čija je samodopadnost odavno prešla granicu podnošljivosti za normalne ljude već niz godina nedodirljiv u funkciji prvog čovjeka Grada Zagreba? Recept je vrlo jednostavan, i zbog toga toliko uspješan - pričaj o Europi, a igraj za Balkan.(mmb,mm)

 

 

Smrću dr. Franje Tuđmana završila je jedna epoha novije hrvatske povijesti. Epoha je to koja predstavlja kraj četrdesetpetogodišnjeg komunističkog mraka i stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, ispunio se tisućljetni neprekinuti san hrvatskoga naroda o samostalnoj i slobodnoj državi. Međutim, kao što je pod vodstvom dr. Tuđmana stvorena Hrvatska država, tako je njegovom smrću ona i pokopana. Napadi na dr. Tuđmana, a time i na hrvatsku državu personificiranu u njegovoj osobi, započeli još za njegova života. Nepotrebno je podsjećati na subverzivno djelovanje sluganskih plaćeničkih piskarala i kojekakvih nevladinih udruga, podudruga i zadruga. Konačno, mnogi od njih i sami su se hvalisali kako im je cilj bio rušenje «Tuđmanova režima». U financiranju rušenja «Tuđmanova režima» strani nalogodavci nisu škrtarili, kao što se domaći izvršitelji nisu zaboravili pohvaliti kako uživaju financijsku i inu podršku izvana.(D.Dijanović)