Početkom nove nam 2009. godine, započela je i primjena Zakona kojim se djelomično, dakle u razdoblju izvan turističke sezone zabranjuje rad trgovinama nedjeljom. Neki su ga, ponajprije oni koji već godinama crnče i «svetkom i petkom» za novac koji im je dovoljan tek za životarenje, a ne i život, dočekali s olakšanjem. Neki su se od njih (s pravom) zabrinuli za svoja radna mjesta, jer su poslodavci već u nekoliko dana demonstrirali svoju moć otpuštanjem dijela radnika, naravno, ne zbog neradne nedjelje koja ugrožava ostvarenu dobit, već iz razloga što su jedva dočekali riješiti se ljudi koji im već godinama predstavljaju tehnološki višak i za sve, kako zgodno, okriviti državu. Bilo kako bilo, većina Hrvata je ostala u šoku. Neki u pozitivnom, a neki u negativnom. Mnogo je ljudi istaknulo svoje slaganje s takvom odlukom te podržalo Vladu, ali i Crkvu koja se za neradnu nedjelju snagom svog moralnog autoriteta bori već godinama. Oni koji razmišljaju na takav način naglasili su kako će im upravo nemogućnost tumaranja po trgovinama nedjeljom omogućiti da se okrenu sebi i svojim obiteljima, djeci, s kojom ionako radnim danom ne stignu provesti mnogo vremena, a kamoli iskoristiti ga na kvalitetan način. No, mnogo je i onih kojima, što zbog vlastite komocije i sebičnosti, a što zbog nekih drugih interesa, ovaj Zakon smeta. Sva ta neslaganja još i mogu proći kad se radi o običnom čovjeku koji po prirodi stvari na ovakve i slične poteze gleda isključivo iz svoje subjektivne perspektive, odnosno po tome koliko njemu osobno nešto manje ili više odgovara. No masovna histerija, odnosno organizirani linč odluke koja još nije stigla ni zaživjeti, a čiji su protagonisti uglavnom pripadnici struja koje sebe vole nazivati socijaldemokratskima, dakle onih koji bi trebali braniti radnička prava, zapravo bi bila pomalo smiješna, kad ne bi bila tragična.(mmb)

 

 

U hrvatskoj je javnosti općenito malo poznata činjenica da je Francuska, kao donedavno predsjedavajuća država EU-je, sastavila Deklaraciju o općoj dekriminalizaciji homoseksualnosti, koju je 10. prosinca 2008. podnijela Glavnoj skupštini UN-a. Francuska je krajem prošle godine, u ime svih zemalja članica EU-a, i službeno predstavila deklaraciju pred Glavnom skupštinom. Deklaracija je dobrovoljna, a ne obvezujuća za članice UN-a, te se o njoj ne će glasovati. Gay aktivisti se nadaju da će deklaracija ipak jednog dana dovesti do rezolucije koja bi bila obvezujuća. Francusku deklaraciju je do sada podržalo, potpisalo i usvojilo 63 zemalja članica UN-a (od ukupno 192). Među njima su države članice EU-je, ali i one koje bi to žarko željele postati, a među kojima su i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija. No, ono što je posebno zanimljivo, a isto tako široj javnosti zbog kolektivne šutnje najvećih medija gotovo potpuno nepoznato, jest gorljiv angažman Hrvatske na sastanku, koji nije bio dio službene procedure UN-a, zajedno s Francuskom, Nizozemskom, Norveškom, Argentinom, Brazilom i Gabonom, objavila inicijativu za prikupljanje što više potpisa, kako bi se u konačnici deklaracija našla na glasovanju pred Općom skupštinom UN. A o spomenutoj se «hrvatskoj inicijativi» koja bi u svojoj konačnici trebala dovesti do legalizacije istospolnih «brakova» ništa detaljno, glasno ili jasno nije moglo čuti tipično u skladu s načinom na koji hrvatske vladajuće strukture shvaćaju svoje građane.(mmb)

 

 

Kao svojevrsnu novogodišnju čestitku hrvatskim građanima Večernji list objavio je u subotu ekskluzivni razgovor s glavnim haaškim tužiteljem Serge Brammertzom. Haaški tužitelj koji je naslijedio Carlu del Ponte istaknuo je tom prilikom kako su sud u Haagu stvorili Ujedinjeni narodi zbog zločina, i to najgorih koji su počinjeni u Europi od Drugog svjetskog rata. U nastavku je objasnio da upravo zbog toga međunarodna zajednica, odnosno radi svoje vlastite vjerodostojnosti, mora učiniti sve kako bi haaškim tužiteljima Međunarodnog suda omogućila uspjeh u svom radu. No, već naslov članka u Večernjem listu "Brammertz: Netko je skrio ključne dokaze protiv Gotovine" otkriva kako i pored angažmana međunarodne zajednice haaško Tužiteljstvo ima ozbiljnih problema u procesu Gotovina, Čermak i Markač. Serge Brammertz je s tim u svezi ustvrdio kako su za ovaj proces skriveni ključni dokumenti koje Tužiteljstvo traži već više od osamnaest mjeseci.(mm)

 

 

Kao odgovor na učestala pitanja hrvatskih građana o tome što se od EU-je, a nakon ulaska Hrvatske u istu konkretno može očekivati, najbolje mogu poslužiti procjene neovisnih financijskih stručnjaka (jer mišljenju se politike ionako ne može previše vjerovati). Dakle, predviđanja su sljedeća. Ulazak RH u EU trebao bi nam zapravo donijeti «puno lipih stvari». Primjerice, niz ozbiljnih šokova državnom proračunu, kako na prihodnoj, tako i na rashodnoj strani. Kada je riječ o proračunskim prihodima, hrvatsko članstvo u EU značit će odljev znatnog dijela novca hrvatskih poreznih obveznika u zajedničku blagajnu u Bruxellesu. To se, prije svega, odnosi na carinske prihode, koji će pretrpjeti dvostruki udar, budući da će se, s jedne strane, smanjiti zbog preuzimanja carinske tarife EU-a, dok će, s druge strane, čak tri četvrtine tih prihoda automatski odlaziti u zajedničku blagajnu u Bruxellesu. A kako «divote» proizašle iz promjena carinskih propisa izgledaju u praksi odlično se može vidjeti i na primjeru polumrtve BiH, u kojoj glavnu riječ već duže vremena vode europski birokrati.(mmb)

 

 

Hrvatska politika i u novoj će 2009. godini izgleda nastaviti s praksom zabijanja glave u pijesak i ignoriranja očitog, svakog puta kada se dogodi nešto što je u suprotnosti s onim u što nas sustavno godinama manje li više uspješno pokušavaju uvjeriti. Tu se ponajprije misli na ulazak Hrvatske u EU na koji se s obzirom na godine «navlačenja» s Europom i ispunjavanja raznoraznih «uvjeta» (koji uvjeti nikad nisu ni bili) s hrvatske strane sve više nalikuje naslovu, a na žalost i sadržaju svjetskog književnog klasika «U očekivanju Godota». I umjesto da se već odavno pokušao pronaći alternativni plan odnosno način razmišljanja kako da se Hrvatska dok je na čekanju ili potpuno neovisno od EU pokuša isčupati iz gospodarsko ekonomske krize u kojoj se evidentno nalazi, politička elita i dalje ostaje pri svojoj liniji manjeg otpora, čekajući spas koji u smislu u kojem to Hrvatskoj treba od Europe najvjerojatnije ne će ni doći. Jer teško je očekivati da će unija Hrvatskoj iskrcati milijune ili milijarde nužno potrebnih eura, kad sama neuspješno vodi vlastite bitke i pleše na rubu ponora egzistencije. A da bi ta ista unija o ulasku Hrvatske u EU uopće i razmislila očigledno je (svima osim hrvatskoj politici) da se to mora odviti jedino i isključivo u skladu s njihovim preferencijama i planovima. A o njima se ovih dana vrlo otvoreno izjasnio i vodeći dužnosnici Češke, zemlje koja je od 1. siječnja 2009. nova predsjedajuća država Europske unije. A što su rekli Česi? Češki premijer Topolanek najavljuje da im je za vrijeme predsjedanja EU prioritet Zapadni Balkan, a ministru Schwarzenbergu je ključan - Balkan. Dakle, Hrvatska da, ali samo u okviru Zapadnog Balkana. (mmb)

 

 

Kako se na kraju svake stare, a u iščekivanju nadolazeće godine zbrajaju računi i podvlači crta, može se zaključiti kako hrvatska «bilanca» ovih dana i nije baš pozitivna, a pitanje je kada će to i postati, ako se stvari nastave odvijati ovako kako već duže teku. Ako bismo radili nekakvu kratku retrospektivu, 2008. godina što se Hrvatske tiče i nije bila godina za pamćenje, baš suprotno. Počelo je donekle pozitivno – u siječnju je Hrvatska postala nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na dvije godine, no pozitivnost je odmah poklopila negativnost koja se očitovala u odustajanju hrvatske Vlade od primjene ZERP-a iako se prije parlamentarnih izbora klela da to ne će učiniti. No, politička elita u Hrvata je dosljedna samo i isključivo u svojoj nedosljednosti. Lijepu je Našu također odmah na početku godine protresao i slučaj Jagodnjak, koji je svima demonstrirao kako to izgleda kada se djeci usred Hrvatske brani slušati nastavu na hrvatskom jeziku. U veljači se nije događalo ništa posebno spektakularno, osim što je Kosovo proglasilo neovisnost, u Beogradu su se palile hrvatske zastave, a «demokratski» predsjednik Tadić, veliki prijatelj Mesića i Sanadera usred New Yorka na tečnom engleskom ispljuvao Hrvatsku, onako kako to samo «prijatelji» čine.(mmb)

 

 

Ugledni engleski političar W. Churchill davno je rekao kako u politici ne postoje prijateljstva, već samo interesi. Da je tome tako dovoljno je pogledati na koji način već stoljećima funkcioniraju svjetske političke elite. Svjetske, ali ne i hrvatske. Jer hrvatska se vanjska politika već odavno ne vodi nacionalnim interesima, već osobnim ambicijama političkih «vođa» kojima ništa nije sveto, pa tako ni domovina. A još malo papra u ionako preljuto jelo ovih je blagdanskih dana svojim nepromišljenim (ili što je možda još gore – promišljenim) izjavama i postupcima dodao premijer Sanader. On se, naime, na otvorenje nove dionice autoceste Šestanovac - Zagvozd - Ravče uputio ni manje ni više no unajmljenim avionom slovenske kompanije Linxair. Sanader je također prokomentirao kako se slovenskim avionom provozao s velikim guštom. A taj je premijerov «gušt» stajao tričavih 4 500 eura ili u prijevodu 32 000 kuna. Pa tko smo mi, građani ove zemlje, a da mu to zadovoljstvo uskratimo, pogotovo ako je za sreću potrebno tako malo. No, ono što je posebno zanimljivo jest pitanje, zašto premijer u nedostatku vladina aviona na otvorenje nije doišao tom istom autocestom koju je prije nekog vremena tako ponosno otvorio. Istom autocestom koju su naravno platili hrvatski građani, kao uostalom i premijerovu vožnju slovenskim avionom. Bilo kako bilo, Slovenci su premijera provozali (ili izvozali) kako hoćete, a Hrvati će to ponovno platiti. I to višestruko.(mmb)

 

 

Neki dan sam naletio na tekst Matije Babića, osnivača Portala Index.hr, u kojem je ukratko ispričana priča o tome kako je nastao jedan od danas najčitanijih portala u Republici Hrvatskoj. Dakle, sve je počelo iz mladenačke zanesenosti, pa je mali Matija radio i više od deset sati dnevno na svojim prvim internetskim stranicama. Ono što je razlikovalo Matijinu od sličnih takvih mladenačkih inicijativa, kojih je bilo i kojih i danas ima dosta, je možda doza bezobrazluka s kojom je tražio svoje mjesto pod suncem. Tako je primjerice razgovor s Ivicom Račanom dobio izmislivši podatak kako je Tony Blair 5,17% glasova dobio preko Interneta. No, ono što je napravilo ključnu razliku u slučaju Matije Babića bio je George Soros, odnosno njegova zaklada Otvoreno društvo. Oni nisu tražili ljude koji će pisati što im oni kažu, nego su tražili ljude koji već pišu kako oni žele. I to su onda bili spremni financijski podržati.(mm)