Sveopća politička zbrka i medijski kaos koji kao neizostavna kulisa prate svake izbore u Hrvatskoj pa tako i netom održane lokalne, polako jenjavaju, a građanima Hrvatske ponovno preostaje još jedno, poprilično bolno «otriježnjenje» i svijest o tome kako se ni ovoga puta, baš kao ni mnogo puta do sad ništa – barem na bolje i barem za sad – promijeniti neće. Ovogodišnje lokalne izbore u Hrvatskoj obilježio je i uvelike oslikao jedan izborni slogan kojeg se dosjetila neka politička glava u Imotskom, a koji glasi – «Meni sve, a vama ništa». Taj je slogan trebao biti inovativan, provokativan, no ispao je zapravo i prije svega bolno istinit. Istinit za većinu onih koji pak većinu hrvatskih političara i to nažalost s pravom doživljavaju kao najobičniju «bandu lopovsku». I baš iz razloga što je tome tako čak se i takav slogan pokazao dobitnom kombinacijom za one koji su ga se dosjetili. Biračima se valjda simpatičnom učinila ironija i cinizam te poruke u situaciji kad je isti taj cinizam i osjećaj rezigniranosti i nemoći među građanima ove države jači nego ikad. A da je tome tako pokazuje i žalostan odaziv birača kojih je na izbore izašlo nešto više od trećine, što zbog mišljenja da nemaju koga birati, što zbog mišljenja da oni kojima bi mogli dati povjerenje i nemaju previše šanse protiv ustaljenih stranačkih divova s pozamašnim sredstvima financiranja i utjecajnim medijskim lobijem koji vjerno iza njih stoji. (mmb)

 

 

Nakon što su se smirile uzavrele političke strasti vezano uz pitanje tko će se najviše omastiti lokalnim izborima, barem u onim mjestima gdje su stvari odlučene u prvom krugu, na dnevni red ponovno dolaze lamentiranja o raznoraznim oblicima «regionalne suradnje» koja se jednostavno rečeno mogu svesti na zajednički nazivnik – Zapadni Balkan. Sa svih strana pristižu informacije o zapadnobalkanskim aktivnostima. Tako se primjerice ovih dana na Brijunima održava treća po redu regionalna konferencija državnih odvjetnika. Na konferenciji se navodno raspravlja o procesuiranju ratnih zločina, a sudjeluju i glavni tužitelj Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju Serge Brammertz, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, američki veleposlanik za pitanje ratnih zločina Clint Williamson te oko 200 regionalnih državnih odvjetnika i sudaca. Drugim riječima, «regionalni» dužnosnici dva dana ljetuju, jedu i piju na hrvatskoj obali u rezidencijalnim objektima Josipa Broza Tita, a ako se baci pogled na «zaključke» s dvije već održane konferencije jasno je da su stvarni učinci njihova druženja 0%, dok su s druge strane oni politički učinci 100%-tni.(mmb)

 

 

Nije trebalo dugo čekati da bi se nakon Bleiburške komemoracije oglasili dežurni čuvari svete istine koju nam već više od šezdeset godina propovjedaju ishlapjeli titoisti i njihova vazalska piskarala po vrlo demokratskim nezavisnim medijima. Predsjednik-građanin Stipe Mesić komemoraciju je okarakterizirao kao «ustaški dernek», dok su novinari – oni iz udbaško-titoističko-skojevskog miljea dakako - Andriju Hebranga optužili da relativizira povijest izjednačavajući sve žrtve. Riječ je dakako o već stoput viđenom i nimalo neočekivanom scenariju. Ne želeći ulaziti u «relativiziranje» povijesti vrijedi se ipak zapitati: postoji li manje i više vrijedna žrtva? Po kojim je to kriterijima neka žrtva vrijednija od druge žrtve? Ne zaslužuju li sve žrtve, žrtve bilo kojeg režima i ideologije, jednak tretman? Svaki razuman čovjek složiti će se s time da je svaka žrtva jednako vrijedna i da svaka žrtva zaslužuje naše istinsko poštovanje. Međutim, «ima gadova» koji tako ne misle. To su oni gadovi koji ni mrtvima nedaju mira pa otkrivanje masovnih grobnica nazivaju oživljavanjem fašizma i relativiziranjem povijesti ili pak smatraju kako grobnice ne treba iskapati već se treba «okrenuti budućnosti». To što mnoge obitelji ni danas, više od šezdeset godina nakon rata, ne znaju gdje leže kosti njihovih predaka, to takvim moralnim nakazama očito nije bitno.(D.Dijanović)

 

 

Da nisu Hrvati stali u obranu svojih ognjišta, dok je bošnjačko-muslimansko vodstvo lutalo nadajući se dogovoru i nekakvoj imaginarnoj milosti Slobodana Miloševića i njegovih suradnika, Bosna i Hercegovina bila bi pregažena gotovo u trenu. No, Hrvati su se organizirali, stvorili vojsku nazvavši je Hrvatskim vijećem obrane, i zaustavili jugoslavenske tenkove na područjima gdje su bili većina ili gdje ih je bilo dovoljno za pružanje organiziranog otpora. Jedna od značajnijih ranih vojnih pobjeda bilo je odbacivanje agresorske vojske iz područja Mostara, čime je obranjen najveći grad u Bosni i Hercegovini u kojem Hrvati čine većinu. U nastavku rata, preko područja koja su Hrvati obranili i kontrolirali počelo je stizati oružje i bošnjačko-muslimanskoj strani, nakon što je s debelim zakašnjenjem shvatila da je sam opstanak njezinog naroda u pitanju. Istovremeno, stotine tisuća pripadnika tog istog naroda slijevale kao izbjeglice u Hrvatsku. Sam kraj rata u Bosni i Hercegovini donijeli su opet Hrvati, odnosno Hrvatska vojska napredovanjem prema Banja Luci. Dakle, početak i kraj vojnih napora koji su Bosnu i Hercegovinu učinili nezavisnom i suverenom državom iznijeli su Hrvati, njihovo vodstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hrvatsko vijeće oprane, Hrvatska vojska, i njihove vojne pobjede. I pored svih tih tako jednostavnih činjenica danas se u Haagu Hrvatima sudi za zajednički zločinački poduhvat i agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Dobro, a što bi bilo da tog zajedničkog zločinačkog poduhvata nije bilo, odnosno što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom bez Hrvata i HVO-a? Odgovor je vrlo jednostavan - Velika Srbija. Pa, kada je ona tako draga mnogima, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Europi, idemo si malo zamisliti život kakav bi bio danas bez hrvatskih zajedničkih zločinačkih pothvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje ovog drugog zbog već uvelike predugačkog uvoda samo usput spominjemo.(mm)

 

 

Prošli su još jedni lokalni izbori u Hrvatskoj. Mnogo toga je izrečeno o rezultatima, svi kandidati na izborima zadovoljni su. I koliko god da ti rezultati ukazuju na pomake u hrvatskom glasačkom tijelu, o kojima je pisano na ovom Portalu, postoji nešto što se već godinama ne mijenja. To je medijsko praćenje izbora na Hrvatskoj televiziji. Voditelji emisija se mijenjaju, pojavljuju se i nova lica, ali zapravo ista. Po njima sudeći, sve su izbore do sada dobili SDP i HNS. A kad im se još pridruže tradicionalni i vječni «nezavisni» komentatori, onda sve izgleda kao da SDP i HNS nisu baš odnijeli apsolutnu pobijedu i to samo zato što se dozvolilo glasovati i onima iz ruralnih odnosno neurbanih sredina.(djl)

 

 

Dan, dva nakon prošlonedjeljnih lokalnih izbora u Hrvatskoj, u redakciju nam je pristiglo pismo kojeg potpisuje Marijan Bošnjak, tajnik stranke Jedino Hrvatska. U tom pismu navedeni su i izborni rezultati u Gradu Zagrebu, kako njegove stranke, tako i nekoliko drugih stranačkih i nezavisnih lista koje se, s obzirom na sličnost programa i ciljeva, mogu svrstati na istu političku liniju – onu nacionalnu. Čak i letimičan pogled bačen na brojke dovodi do jednostavnog zaključka: na netom održanim izborima uz malo političke i organizacijske «dobre volje» moglo se postići ne samo više, nego i iznenađujuće mnogo. Konkretnije, rezultati izbora u Zagrebu (koji se mogu primjeniti i šire na Hrvatsku) pokazuju da je uz malo bolju organizaciju i više međusobnih dogovora već nakon ovih izbora u Gradskoj skupštini moglo sjediti najmanje pet-šest zastupnika s lista koje naglašavaju nacionalne vrijednosti, i ne pripadaju današnjoj političkoj oligarhiji. Umjesto toga, u javnosti se opet stekao dojam kako su se glasovi birača lista i stranaka državotvorne orijentacije disperzirali, odnosno raspršili na nekoliko lista s istim ili sličnim domoljubnim naglaskom.(mmb)

 

 

Kandidat za gradonačelnika Splita, nezavisni kandidat Željko Kerum u nedjelju je osvojio 40,4 posto glasova, a njegov glavni protukandidat SDP-ov Ranko Ostojić 34,6 posto, te će tako Splićani u drugom krugu odlučiti o svom gradonačelniku. Uspjeh ovog bogatog hrvatskog poduzetnika mnoge vjerojatno nije iznenadio. Kerum je svakako pomalo kontroverzna osoba - manjak obrazovanja uspješno nadomješta velikom količinom zarađenog novca kojeg za razliku od većine ostalih hrvatskih «tajkuna» potrebnima dijeli ponešto češće i ponešto obilnije. Je li u njegovom slučaju riječ o istinskoj empatiji prema potrebnima ili odličnoj samopromociji ne može se sa sigurnošću ustvrditi. U svakom slučaju, onima kojima su njegovu pomoć u obliku novca ili zaposlenja dobili, njegovi motivi i nisu osobito bitni. Iako mnogi sumnjaju u podrijetlo njegova bogatstva, Kerum je svojom metodom «što na umu to na drumu» očito pridobio velik dio birača koji nisu skloni pojedinim stranačkim opcijama, u koje su povjerenje zbog loše i nepromućurne politike izgubili već odavno. A Kerum je tu činjenicu iskoristio i uspješno okrenuo sebi u korist, prozivajući svakog od svojih protukandidata za sve grijehe koje su počinili i to na sebi svojstven «zdravo seljački» način.(mmb)

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju 17. svibnja 2009. najavljuju da se unutar hrvatskog biračkog tijela događaju ozbiljni pomaci. Ako bi se u dvije ili tri rečenice htio dati kratak i sažet presjek rezultata na nacionalnoj razini, zaključak bi bio da je HDZ nekako izbjegao katastrofu, pri čemu iz toga SDP nije izvukao nikakvu korist, dok su znatan iskorak učinile pojedine nezavisne liste i kandidati. Drugim riječima, iz rezultata lokalnih izbora mogu se iščitati naznake ozbiljnijih promjena sada već duže vremena ustaljenog sustava podjele izbornog «kolača» između dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj, HDZ-a i SDP-a. No, uzroci i posljedice, a možda i opipljiva predviđanja mogućih trendova na izborima koji će tek uslijediti postaju još jasnije ako se pažljivo razmotre uzroci i posljedice većeg ili manjeg uspjeha ili neuspjeha pojedinih političkih opcija na netom održanim lokalnim izborima. Za početak, ono što se malo spominje po medijima dan iza održanih izbora je to što je odaziv na izborima bio je tek oko 50 posto, iako su izbori bili personalizirani i zbog toga barem na papiru privlačniji glasačima. No, krenimo redom.(mmb,mm)