Prof.dr.sc. Vlado Cigić

( 21.8.1946. – 22.11. 2008.)

Pa da mi je i dolinom smrti proći,

zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja

utjeha su meni.

Psalam 23(22)

Vlado Cigić rođen je u Dobrkovićima, općina Široki Brijeg, 21.kolovoza 1946. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Širokom Brijegu gdje je i maturirao 1965. godine. Na Prirodno – matematičkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je matematiku 1969. godine. Na istom fakultetu je magistrirao 1977. obranivši magistarsku radnju: "Formacije konačnih grupa".

Godine 1981/82. boravio je na Mathematiches Institut der Universität Heildelberg, gdje je pod vodstvom profesora Zvonimira Janka uradio disetraciju "Jedan općenit teorem o projektivnim ravninama konačnog reda s primjenom na projektivne ravnine reda 15". Ovu je disertaciju obranio na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Znanstveno područje Vlade Cigića bile su konačne grupe i konačna geometrija.

Vlado Cigić prošao je sve faze u nastavnoj, odnosno znanstveno – nastavnoj djelatnosti – od profesora u Prvoj gimnaziji u Sarajevu (1970 / 71. i 71 / 72), asistenta na Mašinskom fakultetu u Sarajevu (1970 – 1975) do redovitog profesora na Sveučilištu u Mostaru (Fakultet strojarstva i računarstva, Građevinski fakultet i Fakultet prirodoslovno – matematičkih i odgojnih znanosti).

Od pokretanja časopisa za prirodne i tehničke znanosti "Znanstveni glasnik" pri Sveučilištu u Mostaru bio je njegov glavni urednik. Objavio je tri knjige, a četvrta mu je knjiga u tisku. Znanstvenih, odnosno stručnih radova objavio je 22 (14 + 8). Primjerice: Zu den F – Projektoren in endlichen Gruppen, Glasnik matematički, 17 (37) (1982), 11 -17; A Theorem on Finite Projective Planes od Order and an Application to Planes of Order 15, Archiv der Math.(Basel), 41, (1983) 280 – 288; Some New Partially Symetric Designs and their Resolution, Rend. Sem. Univ. Padova, 99, (1988), 99 – 103; O konstrukciji konačnih polja i projektirane geometrije nad konačnim poljem, Matematika, XX, 3 – 4 (1991), 39 – 45.

Za svoj je rad dobio brojna društvena priznanja, pored ostalih plaketu i medalju Širokog Brijega kao počasni građanin, plaketu za značajan doprinog razvitku Sveučilišta u Mostaru... Bio je član udruge matematičara "Ruđer Bošković" iz Mostara, član Društva matematičara Hrvatske, Američkog društva matematičara, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost.

Vlado se kao osoba, nije ostvario samo u području znanosti, nego i u njegovom odnosu prema obitelji, domovini i vjeri. Njegov je život doista pun iskričavih događaja koja su ga opečatili kao osebujna i neponovljiva čovjeka.

Život ga doista nije mazio, jer je kao četverogodišnje dijete ostao bez oca. Već u prvim godinama školovanja pokazivao je natprosječnu inteligenciju i nadarenost. Već je kao gimnazijalac znao podučavati matematici onodobne studente. Da je bio korak ispred vremena u kojem je živio, pokazuje njegova želja za polaganjem prijamnoga ispita na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu nakon svršenoga drugoga razreda gimnazije. Taj njegov mladalački san ispunila je kći Marijana,a  Katarina je svoj životni poziv našla u očevim vodama.

Vladina osobnost nije uozbiljena, samo u brojevima i njihovim kombinacijama, kada bi svojim studentima, najsloženije matematičke probleme „pretvarao“ u glavice kupusa, te je na taj način „svoju“ matematiku učinio razumljivom i dostupnom svima.

Njegov je život bio pun smisla, koji je izvirao iz svakodnevnog svjedočkog življenja. Njegova fizička konstitucija nije iziskivala strahopoštovanje drugih, ali je bio osoba postojanoga karaktera koja se nije savijala pod naletima ideoloških i dnevnopolitičkih bura.

Služeći vojni rok sedamdesetih godina u Varaždinu, sudrug mu predloži sudjelovanje u kvizu znanja „Stazama revolucije“ kako bi dobio tjedan dana nagradnog dopusta, a on će mu na to; „Dragi kolega, nije to nikakav problem naučiti, nego je problem, kako to zaboraviti.“

Svoju životnu snagu i nadahnuća nije crpio samo iz znanstvene i stručne literature, nego i iz Biblije i brojnih djela crkvenih otaca. Osobito se očitovala njegova odanost i zauzetost oko izgradnje materijalne i duhovne Crkve. Svakom je svećeniku bio oslonac i potpora. Veliko bi se zadovoljstvo očitovalo na njegovom licu kada bi sudjelovao u raspodjeli „kruha sv. Ante“ najsiromašnijima pred velike crkvene blagdane. Tim bi se susretima iskreno i djetinje radovao.

Osim znanstvenog i odgojnog rada na sveučilištu, velika su mu strast bile koze. Tu bi s njima u prirodi, crpio snagu za nove radne i životne uzlete. Da je tomu tako, govori jedna zgoda iz Domovinskog rata, kada je Sveučilište iz sigurnosnih razloga moralo biti izmješteno iz Mostara. Razgovarajući s kolegama, potegla se rasprava o sivoj ekonomiji u ratnim prilikama. Pitali su ga, što on o tomu misli? On im odgovori, kako samo misli, jeli mu se Šuša okozila. Njegova bi razigranost duha, osobito dolazila do izražaja, na brojnim zajedničkim druženjima, nakon svake nedjeljne sv. Mise. Svi bismo si davali oduška, dok bi on svojim „stilskim vježbama“ do suza uveseljavao društvo.

Vlado je bio čovjek zaista velikoga znanja, jer bi nama laicima na primjeren način znao govoriti o astronomiji, kvantnoj fizici, teologiji, teoriji relativnosti…Kada bi mu netko od nas rekao da je živa enciklopedija, on bi odgovorio da je enciklopedijsko znanje najgore znanje. Zaista je u svemu bio iznadprosječan, osobito u skromnosti. Gospodin ga je obdario brojnim talentima, a on ih je razvijao kako na svoju korist, tako i na korist svih onih koji su ga okruživali.

Kada je ušao u zrele životne i stvaralačke godine, često ga je zaokupljala tematika posljednjih stvari, o onome što će biti nakon njegovoga odlaska s ovoga svijeta. Kao da je osjećao dah zlokobne bolesti, s kojom će uskoro započeti svoju posljednju životnu bitku. Nije se predavao ni mrmljao, zašto Gospodine baš mene, nego je jobovski svoju patnju i bol otrpio do kraja.

Počivaj snom mira do ponovnog Kristova dolaska.

Jadran