Uz 91. obljetnicu rođenja Fabijana Šovagovića (Ladimirevci, 4. siječnja 1932. – Zagreb, 1. siječnja 2001.)

Uvijek je teško uz Novu godinu bez Fabijana Šovagovića, još kad zbog nedjelje i specifičnoga trenutka bude izostavljen „TV kalendar“ tada još manje osoba osvijesti sjećanje na velikana hrvatskoga glumišta. Znam, nezaboravljenoga, ali kako to obično biva s televizijskom slikom – ona lakše podsjeti na sve ono što još lakše pojedu euro i schengenske aktualnosti. Izostane i filmski podsjetnik, utopljen u reprize inozemnih klasika, bez svijesti da treba imati datume kojima se obilježavaju obljetnice hrvatskih velikana.

Fabijan Šovagović, snimio: Dragutin Dumančić

Što tu može učiniti jedan tekst nego riječima slaviti nenadmašno Fabijanovo životno djelo, ističući i onu književnu stranu glasovitoga glumca, autora drame „Sokol ga nije volio“ koja je prva u turobno vrijeme govorila o bleiburškom križnom putu, „Glumčevih zapisa“ s filozofskim esejima o (ne)promjenjivosti glumačkih aršina i „Divana Fabe Šovagova“, kao niza crtica o ladimirevačkom djetinjstvu i osječkoj mladosti. Golema talenta, nadograđivana oranjem uloga, bio je presnažna osobnost koju ni politički nije bilo moguće sputati (ili zabraniti, isključiti mikrofon), ali (i) zbog nepoćudne teme film „Sokol ga nije volio“ (1988.) dobio je svega jednu nagradu, uručene Branku Šmitu za najboljega redateljskoga debitanta, a odavno je djelo postalo sastavnim dijelom hrvatske filmske povijesti. Ne čudi ni činjenica, koju vrijedi ponoviti – Fabijan Šovagović nikada nije dobio Zlatnu arenu za najboljega glumca, tek dvije sporedne u filmovima „Ambasador“ i „Čovjek koji je volio sprovode“.

Fabijan Šovagović (desno) s bratom Franjom, 1940.

Sanjao je Hrvatsku u kojoj će biti moguće slobodno govoriti i snimati, da se ne ponovi situacija s dvanaestogodišnjim šuvarovskim bunkeriranjem televizijske serije „Prosjaci i sinovi“ za koju mnogi i ne znaju da je snimljena u godini Hrvatskoga proljeća 1971. a emitirana tek 1984., kada je glavni „Škiljo iz Zagvozda“ ležao četiri godine u „Kući cveća“, a njegovi pomagači, danas sa svojim nasljednicima revno preodjeveni u čuvare ljudskih prava, procijenili politički trenutak dovoljno pogodnim za ekranizirani roman Ivana Raosa, u režiji Antuna Vrdoljaka. Srećom pa glumci nisu bili kruha gladni dvanaest godina, iako je mnogima karijera mogla ići uzlaznijom putanjom, samo da je emitirana – nakon što je montirana. Ta cenzorska stara vremena, taj vječni strah od nepoćudnosti koji je valjalo lomiti hrabrošću napisanoga scenarija i umješnom režijom, samo da vlastodršci preko svojih „organa reda“ – to dopuste.

Mučio se Fabijan, ali to javnosti nije smjelo biti dostupno, zbog svojih političkih uvjerenja, naslijeđenih još od oca Josipa, kojemu je posvetio divnu priču „Kako prevesti oca“ koju objavljujemo uz ovo prigodno slovo. Nisu ga lomili vjetrovi, stajao je postojano poput slavonskoga hrasta i ostao takav zapisan u kolektivnoj, hrvatskoj narodnoj svijesti, s kojom se mediji tako rado igraju i manipuliraju na dnevnoj bazi, sve više i zbog tuđinskih vlasničkih utjecaja. Ako ne znamo čiji smo, onda ništa i nije naše. Neka se zato vječno pamti ime najvećega ladimirevačkoga sina, hrvatskoga glumca i književnika  – Fabijana Šovagovića.

Tomislav Šovagović

Fabijan Šovagović: Kako prevesti oca

Kada se nakon dvadeset godina odsutnosti vratite u neko selo ili grad svoga djetinjstva osjećate se izigranim. Kao da vas život udari po glavi sa svojim promjenama, iznena­đenjima, razočaranjima, sjetom.

Prvo: sve su to, ipak, neki drugi ljudi. I u vama vide nekog drugog čovjeka. Starijeg, ćelavog, sijedog, s malim trbuš­čićem, a neki su i umrli, s njima i njihova sjećanja. Spominju ih s vama isti stari prijatelji za stolom, časteći vas fiš-papri­kašem, kobasicama i mladim lukom. Donose šljivovicu i sunčano baranjsko vino. I tek tu, za stolom, kao da se ništa promijenilo nije. Tu kao da se opet nalazimo u svojoj krvi, temama, men­talitetu. Koliko čovjek napreduje, vraća se natrag, u čemu se to mijenja jednim vijekom od dvadeset-trideset godina svoga naj­punijeg života? Što ga to mijenja? Što ga to ostavlja tamo gdje je bio?

Kad mi dosadi učenje teksta, a profesionalno sam se za trenutak vratio u ovaj grad, onda ustajem iz hotela i noću ski­tam ulicama tražeći ljude onda kada ih na tim ulicama više nema. Kada spavaju i kada se može vidjeti sve što su ostavili pod svojim reflektorima. Jer čovjek je svoje djelo danas više i osvijetlio.

Ja ga, ipak, vadim iz toga „mraka“. Tražim ga ispod tih vidljivih vanjskih znakova i kušam ga ponovo upoznavati.

U moje mlado doba došao sam u ovaj grad s ocem, šćućuren i umotan u pokrovac, uvaljen u sijeno jer zima je bi­la, a mi smo po jutarnjemu klizeć snijegu s nestrpljivim konji­ma u bijegu dovezli voz sijena na Gajev trg. Došli smo na trg znan trgovcima, prijevoznicima, „furmanima“ koji su sijeno tre­bali za svoje teške konje riđane; kupovali ga cjenkajući se, hra­nili ih, a ovi su tromo vucarali svoje potkove po kaldrmi osječkoj, vukući i razvozeći stare ormare i drva u cjepanicama. Meni su „furmani“ dali prvu gradsku „pinku“ pa sam kupio prvu pravu olovku, a otac je riskirao nešto više. Kupio mi je novo novcato odijelo „na tufne“ i štrikanu šubaru od majstora iz Đakova. S gombom!

Sebi je otac kupio jednu novu, pravu remenarsku kan­džiju i nova zvonca, žuta, mesingana, i onda smo kući na sa­onicama po snijegu putovali prazni daleko brže.

Kad su jednom okopnili snjegovi moj se otac opio (a bile su poklade i vatrogasna zabava, dakle sasvim opravdano) pa mu je pukao čir na želucu. Zemlja je bila smrznuta i tvrda i trebalo je dovesti taj raspuknuti čir po smrznutoj zemlji u Osijek na operaciju.

I krenuli su junaci na točkovima po džombastom putu od dvadeset kilometara do liječnika koji se nalazio u velikom gradu i gonili svoje paripe onom istom kandžijom i konji su jurili i jurili. Otac je cvilio u kolima, u perini, i za četiri-pet sati, koliko li, oni su već bili u Osijeku. Bila je, naime, noć, a „Gutman“ je vozio od Ladimirevaca do Osijeka samo po danu. Valjalo je, dakle, čovjeka spasiti pod bilo koju cijenu. I krenuli su najbliži da ga spašavaju. Stigli su do bolnice u Donji grad i tu je otac operiran.

Nakon dvanaest dana rekli su da je ustao iz kreveta i da je šetao, a to je bilo za takva bolesnika strogo zabranjeno. Kažu da danas istoj vrsti bolesnika nalažu kretanje, a od tog kretanja tada je moj otac umro. Onda su ga opet dovezli na­šim kolima iz mrtvačnice u Donjem gradu i ja sam se na­dvirivao nad stakleni prozorčić na lijesu i vidio sam mu glavu. Tada su se još pravili maleni stakleni otvori na lijesu.

Da, i još se nečega sjećam. Kada sam bio još manji, niži od stola, najviše sam volio da mi otac sa svojom oštrom klocom reže smrznutu slaninu, komadić po komadić, i stavlja na malo veće komade kruha. Onda sam ja te male sendviče skidao sa stola ili jezikom ili rukom. On se smijao, a znao sam ih pojesti i do dvanaest.

A sinoć, kad mi je zaista dosadilo učenje teksta u hotelu „Turist“, išao sam opet ispitivati prazne osječke trgove i ulice. Najbliži mi je bio onaj na kolodvoru i ružna autobusna stanica. Rasvijetljena, obasjana i prljava pokazala mi je jednu zanimljivu stvar. Na oglasnoj ploči, autobusnom redu vožnje, stoji da prema Valpovu, što preko Bizovca što preko Petri­jevaca, prometuje dnevno ni manje ni više nego četrdeset, rav­no četrdeset autobusa.

Da, ali kako da s njima prevezem svoga oca.

(Iz knjige „Divani Fabe Šovagova“, Privlačica, Vinkovci, 1996.)