Šesti predivan dan, jutro

Predivan dan.

Dvojicu pripadnika Ruskoga zrakoplovstva, Kazačoka i njegova učenika, probudilo je otvaranje vratašca na vratima ćelije kroz koja su im ugurali doručak. Šok od rušenja zrakoplova, napad ruske rakete, neprospavana noć, dugo pješačenje među dronvukovima i tandrkanje s vrećama na glavama u polovnom kombiju totalno su ih izmorili i izgubili su pojam o vremenu. Topli kreveti u ćeliji obnovili su im snagu, a u skromnom doručku doslovno su uživali.

Nakon toga, naravno, povedoše ih na ispitivanje. Nabiše im vreće na glavu, pa po hodnicima gore-dolje, lijevo-desno, opet malo kombija, pa sve iz početka i nađoše se u sobi s velikim ogledalom.

„Sad dva sata čekamo“, namigne Kazačok svojemu učeniku.

Jedva je to izustio, kad se otvore vrata i u prostoriju im uđe Isljednik.

„Dobro jutro! Danas imam nekoga važnoga posla pa bih vas molio da malo ubrzamo proceduru.“

„Odlično“, reče Stariji pilot. „Ja (izdiktira svoje ime i prezime, datum rođenja, čin i matični broj koji su mu dodijelili u Ruskom zrakoplovstvu) sam vam spreman pružiti svoje usluge i pridružiti se vašemu zrakoplovstvu, ali tek kad ispunite moj uvjet.“

„Da čujem, koji je vaš uvjet.“

„Moj je uvjet da mi dopustite da osobno uništim onu raketnu bazu iz koje su me one moje budaletine gađale raketom i pokušale ubiti mene i ovoga momka.“

„Vaš ćemo uvjet uzeti u razmatranje. Meni izgleda prihvatljiv. A ti?“, upita momka.

„Ja sam (izdiktira svoje ime i prezime, datum rođenja, čin i matični broj). Moj je otac visoki diplomat Ruske Federacije i on mi je naredio da uvijek pratim svojega instruktora, kojega je on osobno odabrao, kud god on išao. Dakle, idem s njim, ali i ja imam uvjet.“

„Pa, što ti tražiš?“

„Činjenica da su mene pokušali ubiti znači da je i život mojega oca ugrožen. Tražim da mu dostavite poruku koju ću poslati.“

Isljednik iz fascikla izvadi list papira i kemijsku olovku i stavi pred mladića.

Ovaj na papir napiše: „Dragi tata Plan B Sergej“, i napiše očevu e-adresu.

„Dobro, ni to nije neprihvatljivo. Razgovarat ćemo poslije ručka.“

Isljednik pozove vojne policajce da ih premjeste u ćeliju. Opet vreće na glavu, i sve ostalo po proceduri.

Dvojicu prolupalih pripadnika Ruskoga pješaštva koji su, ni krivi ni dužni, došli do zapovjedničkoga mjesta nad četiri oklopna transportera i pripadajućim ljudstvom, probude eksplozije u daljini. To su ostali vodovi iz njihove čete pokušavali protutnjati kroz minsko polje. Osim što su aktivirali mine, aktivirali su i ukrajinske Baba Jage, a ni topništvo ih nije štedjelo. Pri samoj pomisli što se događa s njihovim sunarodnjacima, obojici se ježila koža. Srećom pa pucnjava nije dugo trajala. Samo bi tu i tamo naknadno odjeknula eksplozija bombe kojom su dronovi čistili ostatke pješaštva.

Do njih dojuri stara Lada: „Zapovjednik neka se hitno javi komandiru čete na raport.“

Uskočiše u Ladu i, kad su kretali, novopečeni Vodnik dovikne svojim desetarima: „Za mnom!“

Vojska je uskakala u transportere onako kako su to uvježbavali stotinu kilometara od crte bojišnice.

Vozeći se prema komandi, upita vozača kako su prošli ostali.

„Od 12 transportera tri su se uspjela izvući, ali i oni su izrešetani. Vojnici su totalno u šoku. Svi su kod komande.“

Stigavši u komadu utrče u šator. Kapetan drekne na njih: „Vodniče, koliko ti je transportera preostalo?“

Nije ni primijetio da je pred njim nepoznato lice. Ta svaki su se dan mijenjali. Tko bi ih sve zapamtio.

„Četiri.“

„Odlično! Gdje su?“

„Evo ih. Stižu.“

„Odlično! Čim stignu neka krenu u novi proboj. Ova tri oštećena za njima kao potpora. Sad je prilika, kad su potrošili dronove. Pokazat ćemo mi njima kako gazi ruska čizma. Ne ću ja dugo bit samo kapetan. Naprijed!“

„Psst! Baba Jaga!“

Bang!

Od silne pucnjave, oni izvan šatora nisu ni primijetili još jedan pucanj iz avijatičarskoga pištolja, a oni unutra nijemo su zurili u rupu u čelu Kapetana koji je tako dobro prorokovao svoju sudbinu.

Mutavac teatralno zamlatara rukama i nogama, lupi petama i pozdravi novoga Zapovjednika čete.

Ostali, u šoku, učiniše isto.

Od novoga Kapetana stiže nova zapovijed: „Podijelite ljudima doručak i ukopajte se. Njega zatrpajte negdje, da nam ne smrdi tu.“

Učitelj Informatike uleti u učionicu i shvati da je stigao samo na kraj prijenosa onoga bitnoga.

Upita asistenticu: „I? Što je bilo?“

„Ma, sve u redu. Jedino što su dronvuci malo zaostajali za Ladom. Moramo reći tehničkoj službi da ih ubrza.“

„Sredit ćemo to. Nego, molim te da na ovu e-adresu pošalješ ovu poruku“, pruži joj papir koji mu je dao mladi pilot.

„I vidi možeš li doznati adrese elektroničke pošte ovih ljudi, i imena njihove djece. Nešto bih pokušao, pa da vidimo hoće li uspjeti“, i pruži joj još jedan papir.

„Nema problema“, reče ona i ulogira se na Facebook.

„Slava Ukrajini!“

Jura Luzer