Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

Proučavanje rodnih manjina

Ovoga puta krenut ćemo u našoj zgodi izdaljega. Dakle, ne ćemo ući odmah u neki gradski starački dom, nego u selo pod Velebitom. Živjeli ljudi jednostavnim životom kao Hesiodovi stari Grci. U poslovima im prolazili dani, nedjeljom se išlo u crkvu, kad tkogod umre ispraćalo se čeljade u cimitorij. Djeca se rađala često i po redu, najviše u kući. Postojala babica koja pomaže pri porodu, a skupe se i druge žene pa kuhaju, čiste, griju vodu, pripremaju sve za novo malo biće koje dolazi na svijet. Vlada neko zajedničko veselje jer bit će i obilnoga objeda, zaklat će se janje, osobito ako bude muško. Inače se u ta starija vremena prošloga stoljeća jelo posno: kupus, raštika, krumpir, ponešto ribe, pulenta s mrvom maslinova ulja.

Ljudi nabavili radioaparate, ali televizor bio samo jedan u selu. To Jure Mudri nabavio i kad se uvečer obave poslovi, sjati se u njegovu kuću gomila. Sjede i po podu i ispod stola oni najmanji. U to doba bila je slika crno-bijela. Daleko još do kolora. Ali svi gledaju kao u čudo. Slika se krivi i Jure mora na krov da ispravlja antenu. U kući najglasnija baba Ikača pa viče sinu:
– Naeroje! Svi ležu! A eno edan rasteže glavinu! Noge mu krive!
– A kako je sada?
– Svi nekud odaju! A mislin da vidin i Isusa! Eno ga, matere mi!
– Baba, ne budali! Kakav sad Isus? To je prijenos sjednice naše partije!
– More bit, al ja ti kaživam da je Isus! Eno mu nešto svitli oko glave!
– Muči, baba, oli si izmantana, kaki Isus na partijskom sastanku! – umiruje ju netko od starijih.
Bilo je smijeha i svakojakih zgoda dok se narod nije naviknuo da u toj maloj kutiji cijeli ljudi hodaju pa su neki zagledali i straga ekrana da provjere kako se moglo uljegnuti i smanjiti. Ali to je bilo samo u početku.

U to mirno selo doleprša jednoga dana novinar iz Zadra. Došla nova država, sve se budi pa i selo koje nikada nije nikome ništa značilo, postalo meta zanimanja. Pregazio ga Domovinski oslobodilački rat. Škola srušena kao i crkva do temelja. Oštećene kuće ljudi sami popravljaju, a i crkva se zajedničkim naporima diže iz kamene pustoši kamo su ju ugazili komšije. Ali novinara ne zanima to. On želi čuti kako ljudi žive, kakve novosti ulaze u taj starinski život gdje se znao raspored od rana jutra. To određuje gospodar. Zna se da babe kuvaju, mladi idu u polje i rade, dica gone ovce na Velebit čim proljeće grane i snijega nestane – to se zove prkljanje. Nema tu nereda i nepotrebne strke. Nije nikada ni bilo.

I tako bane mladac novinarski baš u kuću do Jure Mudroga. Kuća obnovljena, ima i kat, ali doli ostalo po starinski. Baba Jurka sjedila za starinskim ognjištem i zagrnula vuštan priko kolina, što će reći debelu suknju, da joj ne zagori. Džara ona oganj ispod komoštri na kojima visi lonac juve od stare ovčetine, dimljene. U to se stavi i ljute trave i kupusa i krumpira. To miriši ka sveto ulje, kaživali ljudi. Kako je bilo oko podneva, počeli dolaziti oni s polja i oni iz Zadra pa svi mirišu već iz daljine dobru kaštradinu.
Novinarče se uljudno predstavi gazdi i kaže da bi razgovarao s najstarijim i najmlađim. Tako uđe i ponude mu stolac blizu babe Jurke. Gleda ona njega i žmirka. Ma vidi se da je drugačiji. Nije iz sela.
– A, sinko, otkale si?
– Iz Zadra, gospođo.
Sada svi udare u smijeh: baba Jurka gospođa!
– Neš ti gospođe! – zamahne baba žaračem po žaru.
– A oprostite, kako ću vas zvati? – malo se zbunio novinar. Ali nastavio pitati jer mora nešto donijeti u novine. – A recite vi meni koliko djece imate?
– A bilo i je jedanaest! Ali neki umriše, neki pogiboše. Ostade pet.
To se novinarčetu učinilo strašno puno pa ne misleći ništa ispali:
– Pa to je bome bilo seksa!
Baba Jurka diže glavu i pogleda sina, brkatoga čovjeka srednjih šezdesetih godina i upita:
– Ma što on to kaživa? Nisan razumila! A, Markane?
– Ma ništa, matero, ništa, budaletina!

Opet nasta smijeh, svi se savijaju i lupaju po koljenima, viču.
– Eno gospođe Jurke, sad će u novine, ovi ju je dobro oviza!
– Ajdete đavlu, ne bilo vas – brani se baba Jurka i ne zna čemu se svi smiju.

Vidi junoša da ovdje nije dobrodošao i diže se pa kaže doviđenja i ode. U sebi misli kako je to glupa čeljad, zaostala, žive u pretprošlom stoljeću. Ma otići će on u neku ustanovu da ispita o ovim novotarijama. Sada se o tom piše naveliko. Urednik će biti zadovoljan. Samo... kamo da ide?

Sjeo je u auto i vozi put Zadra. Zastane kod Zelenoga rasta i popije kavu. Odjednom mu sine spasonosna misao. Ide u starački dom! Tamo ima sigurno raznih ljudi i iznenađenja, iskusni su to ljudi, vidjeli svijeta, bit će zanimljiv razgovor.

I tako se najavi u starački dom, uljudno pozdravi upraviteljicu i dvije medicinske sestre pa ga one upute u dnevni boravak gdje se baš zabavljalo društvo – jedni gledaju televiziju, jedni igraju šah, a neki samo sjede i pripovijedaju jedno drugome svoje živote. A što će drugo, sve je iza njih, mali ostatak života neizvjesnoga trajanja ispred.

Stane mladi novinar na prag i gleda kome će prići. Nekako odluči početi s dvije žene koje su sjedile postrance i jedna drugoj nešto tumačile mašući rukama. Priđe i predstavi se pa zamoli za razgovor. To će biti objavljeno u novinama, rekne i uključi na stolu diktafon.
– A što je ovo? – upita starija gospođa blistave sijede kose. Lice puno bora, ali nekako mekano i nasmiješeno.
– To je diktafon da zabilježim naš razgovor. Mogu li Vas najprije intervjuirati?
– Možete – odgovori dosta mirno gospođa s križićem na tankom lančiću.
– Mene zanima kako vi u ovim ozbiljnim godinama doživljavate novi svijet? Toliko je novoga u pogledima mladih na život, brak, djecu.
– Ja sam, znate mladi gospodine, prošla dva rata. Onaj Prvi kad sam bila djevojčica i onaj Drugi kad sam kao odrasla osoba odlučila da se udam za svoga zaručnika. Silno sam ga voljela, očekivali smo obitelj, djecu. Bila sam učiteljica, a on inžinir.
– A recite, ako želite, jeste li imali odnose prije braka? I kako gledate ovo danas?
– Čovječe dragi, tko bi na to pomislio! Kupovala se bijela vjenčanica, bijele rukavice i bijele svilene cipele. To je bio znak čistoće. Išli smo na pripravu i ispovijed prije zaruka i braka, a kakvi odnosi! Bog s vama! Tu se krišom ljubilo i držalo za ruke, ali iza zaruka. A tek roditelji! Pazili k'o kobci na nas! A mi mladi i sretni. Taman kad smo se trebali vjenčati, dobije moj Viktor poziv za vojsku. Već su marširale njemačke trupe preko granice, a i gradovi su bili bombardirani. Rastali smo se tri dana prije željenoga vjenčanja. Stajali smo na kolodvoru i plakali. I sada čuvam svoju vjenčanicu i uvenuli buketić limunova cvijeta.
I tu gospođa ponikne glavom pa izvadi rupčić jer je i suza krenula niz obraze.

– Znači vi se niste ni vjenčali ni okusili život u braku?
– Ne, tako je ostalo do danas.
– A što se dogodilo s Viktorom?
– Gospodine, ubili ga u ratu. I to odmah negdje na početku.
– Pa zar niste imali drugih ponuda?
– O da, imala sam, ali nitko nije dirnuo moje srce do danas. Imam nećake i nećakinje.

U to upadne druga gospođa, u šarenoj bluzi i s velikim kuglicama oko vrata.
– Pa ja joj stalno govorim da je budalasto potrošila život. Zamislite biti 60 godina vjerni nekom mrtvom! Ja sam imala četiri muža!
– O, jesu li umirali?
– Ma kaj bi! Kad mi dosade, lepo se rastanemo. Nekaj mi ostave, polovicu kaj smo skup kakti stekli! Ne velim da su bili grdi ili zločesti. Ali svejedno ti ideju nakon dve-tri godine na živce. Jedan hrče, drugi podrigiva iza obeda, treći se volil napit, a četvrti je našel šocu! I kaj bum? Čekala da se oporave od grdih navika! Svak sebi i fertig maša!
– A djece? Jeste imali djece?
– Je, dva komada.
– Kako komada?
– Ma to se tak veli: jednoga dečka i curu. Iz prvoga i trećega braka.
– Znači, vama je život bio veseo!
– O itekak! Pak i tu je dober! Našla sam si jednega starčeka, lepo se provodimo, ali ima jednu manu.
– Kakvu?
– A ima decu! Tri komada. Oni me nekak prek glediju. Boje se da bu mi kaj ostavil! Ha ha ha!
– A kako ste vi, kajkavka iz Zagorja, zar ne?, dospjeli ovdje na jug?
– Pa ovaj moj zadnji muž je imal vikendicu i tak sam ostala. Ostavil ju je meni.
I tu se gospođa počne opet smijati.
– A možda i ovaj šjor bude nekaj ostavil pa bum erbovala!! – zaključi vesela udovica.

– Pa vi biste mogli odgovoriti na moje pitanje o današnjim običajima, brakovima istospolnih i prebacivanje iz roda u rod.
– Joj, najte kajgod pripovedati! Pa to je odurno! Kak, mislite ono dva muška i brak? Ili dve ženske?
– Da.
– Pa kak opće možete tak nekaj zamisliti! Fuj! Ne bumo o tom pripovedali!
Želudec mi se diže pa ne bum mogla obedvati! Odi idemo, Marijana, ovaj je ponoril kak i celi svet kaj se time bavi!

I njih dvije pozdraviše novinara i odoše.

Kako ću početi svoj članak, pomisli mladac i odluči sve te kratke razgovore prikazati kao veseli divertimento. Neka prva rečenica bude kako i selo i grad oduševljeno podupiru novi oblik istospolnoga braka, a tu i tamo se nađe netko tko je protiv. Neka raspuštenica žali što nije u životu probala i taj brak, a njena prijateljica se radosno smije kako su se samo dosjetili. Uopće, zašto bi čovjek morao živjeti u nekim skučenim starinskim okvirima. Divan je osjećaj što i stari ljudi odobravaju ove nove oblike slobode i pretvorbe roda i spola, pa čak i u staračkim domovima... itd.

I tako u novinama iskrsne tekst koji srećom nisu vidjeli oni koje je on intervjuirao. I novinarče dobi pohvalu Novinarskoga društva.

Nevenka Nekić