Nelson Varenika
(priča)
Nelson Varenika čitava je života imao problema sa zubima. Nadaleko nije bilo tako pokvarenih zuba kakvi su njegovi. Nevjerojatno kako neki ljudi zanemaruju zube; kao da žive u kamenom dobu te ne smatraju potrebnim otići k zubaru. Naravno, ima ljudi koji se boje zubara. Nelson Varenika je takav. Jednom je priznao da ga muči trauma iz djetinjstva kada je morao vaditi zub. Tada mu je, kaže on, zubar zapičio dvije injekcije, a zatim posegnuo za golemim kliještima i... Sve dalje je povijest, znaju to svi koji odlaze zubaru kad je zub već potpuno pokvaren. Sama pomisao na to u njemu probudi sjećanje na taj mesarski čin iz djetinjstva. Naravno, žao mu je što nema lijepe zube te se ne može široko osmjehnuti jer ne daj Bože da mu tko ugleda ruinu od zubala.
Jednom prigodom, a to je razlog ovoj priči, Nelson Varenika pozvan je na svečanu večeru u poznati restoran. Bila je to priredba na kojoj će biti nazočan i gradonačelnik te je imala čak politički status. Uopće je tamo bilo mnogo ljudi iz političkih, kulturnih, prosvjetnih, zdravstvenih, športskih i inih visokih krugova. Bio je presretan kad je dobio poziv. Uostalom, kad poziva gradonačelnik, nije to mala stvar.
Te večeri odjene najbolje odijelo, kupio je kravatu i cipele, ode k frizeru koji mu podšiša kosu. Sve u svemu, želio je ostaviti dobar dojam na uzvanike. Očekivao je da će ga i sam gradonačelnik primijetiti. Nesretnik je strepio da će morati uputiti srdačan osmijeh te odluči biti strogo ozbiljan. Dakle, malo će govoriti i tek će se tu i tamo osmjehnuti iz pristojnosti. Imao je vremena nekoliko dana za vježbanje osmijeha. Vježbao je u kupaonici pred ogledalom. Isprva mu se to činilo glupim, ali nakon uporna vježbanja prizna sebi da je meštar od smijeha zatvorenih usnica. Uostalom, kao uzor poslužio mu je veliki holivudski glumac Clark Gable koji je navodno imao sličnih problema sa zubima. Negdje je pročitao da su se filmske partnerice bunile na zadah iz usta slavnoga glumca.
– Kad je Clark Gable postigao onakvu slavu – pomisli Nelson Varenika – valjda ni ja ne ću proći slabije!
Potrebno je malo optimizma skrivenoga u duši da prihvati smisao života kakav mu je dragi Bog dao.
I bi večera u zakazano vrijeme. Ali prije nego što je ušao u restoran, još jednom se suočio sa zuboboljom. Upalio mu se lijevi kutnjak koji se već nekoliko mjeseci klima i samo je pitanje kad će izrasti neugodna oteklina. Predosjećao je da bi se to baš večeras moglo dogoditi, ali neka bude što kasnije i kad svrši večera.
Nelson Varenika bio je iznenađen i oduševljen poznatim i uglednim ljudima kojima je bio okružen. Gradonačelnik se sa svima rukovao, pa i s njim. No u gradonačelnikovu pogledu Varenika primijeti upitnost njegove nazočnosti na večeri; vjerojatno nije mogao shvatiti kojemu krugu ljudi pripada. Prvi čovjek grada smjerna je osoba pa će tijekom večeri nekako već doznati tko je čovjek koji se onako bezvezno krevelji zatvorenih usta.
Nakon zdravice i kratkoga gradonačelnikova govora popraćena srdačnim pljeskom nazočnih uslijedio je aperitiv, a zatim su se začuli prvi taktovi glazbe mjesne skupine glazbenika pod nazivom „Aneroidi“. Nelson Varenika baš se zamislio što znači to ime, ali glupo bi bilo nekoga pitati, jer bio bi to znak očite neukosti. Uostalom, primijetio je da se nitko nije propitivao za čudno ime skupine glazbenika pa zašto bi to on činio.
No kao i cjelokupnu zboru muškaraca na večeri, i Vareniki zamalo pobjegne uzdah zbog mlade plavokose pjevačice ugodna glasa. Istog trenutka prizna sebi da je to „cura iz njegovih snova“, ali ne bi bilo pristojno zuriti u nju budući da to nitko ovdje ne radi. Ah, da! Gospodin Varenika bio je odveć nesmotren pa je jedini za stolom naručio „malu lozu“ za aperitiv dok su ostali naručivali francuski konjak, suhi martini, zeleni liker i slično. Bilo mu je neugodno, ali konobar je već otišao s narudžbom iza šanka, a samo bi se budala digao i potrčao za njim. Uostalom, imao je u vidu svoj pokvareni zub; obraz mu je bridio te je neko vrijeme prstima prelazio preko lijevog obraza, pritiskao ga ne bi li ga nekako umirio.
– Mala loza baš bi mi prijala... – reče nekom gospodinu pored sebe.
– Vjerojatno! – odgovori taj gospodin te još doda: – Ali ne volim naše žestice, podižu šećer u krvi. Vi nemate tih problema, ha?
– O, ne! Sačuvaj Bože… Ali, zapravo, ponekad mi zadrhti ruka, lijeva ruka…
– Eto vidite! Nije dobro piti te naše lozovače. Istina, čašica ne će naštetiti, ali kad se pretjera, nije dobro.
– Da… Sad, što je, tu je, zar ne?…
– Samo Vi pijte svoju lozu, gospodine…
– Varenika. Nelson Varenika.
– Drago mi je, gospodine Varenika. Ja sam Pavel Pričard, stomatolog.
Vareniki nije bilo drago što je pored njega za stolom stomatolog. Ali pruži mu ruku hineći srdačnost. Pavelu Pričardu nije mogao sučeliti svoj osmijeh, jer kad je vidio njegove krasne zube, najradije bi bio propao u zemlju. Njegovi su zubi bila grozna ruševina, a kaže se: tko ima ruševinu od zuba, taj ima ruševinu i u duši. Upravo zbog toga najradije bi se bio premjestio na drugi kraj stola, ali sva su mjesta već bila zauzeta i, k vragu, u dvorani nije primijetio nikoga poznatoga. Pogleda prema šanku odakle je upravo dolazio konobar donoseći aperitiv.
– A što ti to piješ, Pavele, ako smijem znati? – upita Pričarda te se gotovo ugrize za jezik smatrajući da je pitanje ipak nepristojno.
– Što ja pijem? – važno se okrene Pričard. – „Pour Damierre“, koktel. Reklo bi se po naški „mješanac“. Odlično piće. Inače samo to pijem, znaš. Rekao sam ti već, naša žestica nije nešto posebno; sve je to narodnjački otrov. Ovo je pravo piće, gospodsko piće. Ne znam od čega to spravljaju, ali niti me ne zanima.
Varenika je pogledavao Pričardovu usku i visoku čašicu u kojoj je bila tekućina roza boje i doslovno je bio ljut na sebe što baš ništa ne zna o prokletim koktelima. Jamačno je nešto slatkasto i vjerojatno bi samo nadražilo onaj njegov pokvareni zub. No pred njim je bila čašica lozovače te je prinese ustima i „ždrkne“ naiskap. Za trenutak tekućinu zadrži u ustima nadajući se da će ublažiti zubobolju.
– O-ho!? – usklikne Pričard kojemu Varenikina kretnja nije promaknula. – Imaš ti dobar cug!
– Dopusti, Pavele, ali tako se pije rakija – odgovori Varenika te gotovo zažali misleći da se ponaša poput primitivca pred ovim zasigurno uglednim liječnikom.
– Trebao bi sada čašicu tresnuti o pod kao pravi Rus! Tako Rusi rade dok se oblokavaju onom svojom odurnom votkom!
– Ni ja baš ne volim Ruse, ali njihova votka je ipak…
– Čekaj malo, Varenika, tko je uopće što rekao protiv Rusa, ha? Zašto bi ih trebalo voljeti ili ne voljeti? Jesam li bilo čime dao na znanje da ih ne volim ili pak volim?
– Pa nisam baš tako mislio…
– Nemam ja ništa protiv prokletih Rusa da znaš!
– Ja…
– Fućkaš Ruse! Pusti to, Varenika moj! Ostavimo se lijepo prokletih Rusa i prepustimo se uživanju ukusne večere…
Upravo su poslužitelji donosili predjelo, a Pavel Pričard raspoloženo se osmjehne i pljesne rukama.
– Aha, konačno! Ogladnio sam!
– I ja sam baš ogladnio, Pavele!
Predjelo se sastojalo od dva krasna komada školjaka poznatih kao Jakobova kapica koje gospodin Varenika nikada u životu nije okusio. Krajičkom oka promatrao je Pričarda kako slasno jede ukusno meso te mu nije bilo druge osim da ga neprimjetno oponaša.
– Dobro je, ha!? – upita ga Pavel.
– M-hm!… – odgovori tiho Varenika te nastavi. – Tko bi znao što će nam kasnije servirati za glavno jelo!
– Kakvo glavno jelo? Prvo slijedi fina pašticada, a onda svatko prema želji... Ne razumijem jedno, Varenika...
– Što, Pavele?
– Odakle samo lova za ovakvu večeru! – ponovno se Pričard povjerljivo nagne prema njemu. – Pogledaj, molim te, kolika je to svjetina. Pa tko je sve ove ljude pozvao ovamo i zašto su se odazvali, ha? Samo večeras gotovo smo istrijebili ovu vrstu školjaka u Jadranu, zar ne!
– Da, da, to bi bilo strašno… Ako smijem pitati, Pavele, što ćeš naručiti za glavno jelo?
– Što?
– Raspoložen sam za jedan polupečeni krvavi steak! Dopusti mi da i tebi preporučim. Od svega drugoga možda ćeš otići kući gladan!
– Ma nemoj?
– A-ha! I da znaš, ne treba se bojati kravljeg ludila! To su samo priče za malu djecu i siromahe! Da, da, moj Varenika, ovaj svijet je vrlo okrutan.
– I ja mislim…
– Ali pustimo to; o tome ćemo nekom drugom zgodom...
Nelson Varenika tako shvati da nema pravo na predomišljanje jer kad gospodin stomatolog tvrdi da treba pojesti steak, onda će ga svakako i on naručiti.
Naravno, nakon pašticade uslijedilo je glavno jelo, a pred Pričardom i Varenikom bili su tanjuri s golemim goveđim odreskom. Varenika s nelagodom osjeti nekoliko sumnjičavih pogleda uzvanika oko sebe i proklinjao se što je poslušao Pričarda. K vragu, pa njegov je objed kudikamo veći nego kod drugih uzvanika!? Kakva sramota! Tko zna što o njima misle oni koji su naručili bijelu ili plavu ribu, kakav brodet, rižot od lignji, moguće pohane vrganje ili druge delicije. Prokleti goveđi odrezak bio je toliko golem da je zamalo visio preko tanjura!? Nije mu bila naročita utjeha što je Pričardov odrezak bio iste veličine! No sada to ne može ispraviti, valja pojesti večeru i…
Iznenada se Varenika zamalo zagrcne! Najmanje čemu se mogao nadati večeras jest da mu pukne zub, onaj pokvareni zub! Dakle, klimavu lijevom kutnjaku odzvonilo je upravo dok su mu usta bila puna sočna goveđeg odreska. Polagano je žvakao meso, a otkinuti zub doslovno je „plesao“ po njegovim ustima. Naposljetku se povjerljivo nagne prema Pričardu:
– Moram onamo!…
– Kamo? – iznenađeno ga pogleda Pričard. – Nisi završio večeru!?
– Na zahod – Varenika premjesti svoj slomljeni zub poput bombona u drugi kut usana.
– Kaže se valjda „u zahod“… Pričard klimne glavom. – Pa kud baš sada, a ovako slasna večera?
– Ispričavam se... – Varenika ustane od stola. – Zaista, meni je baš neugodno, ali ja…
– Ništa, ništa, Varenika, samo ti idi. To je sasvim normalno. Hajde, samo naprijed! – Pričard s užitkom nastavi jesti svoj odrezak te još doda: – Samo se požuri da ti se odrezak ne ohladi!
Kad se konačno našao pred umivaonikom, Varenika ispljune u ruku svoj iznenađujuće velik slomljeni zub. Rupa u njegovim ustima bila je prilično velika i krvava. Vodom ispere usta nekoliko puta, a onda žalosno pogleda svoj kutnjak.
„Strašno“, pomisli, „koliko mi je samo muka zadao posljednjih godina!… Malo mi ga je žao, ipak će mi nedostajati!“
Ali što sa zubom? Svakako ga ne će strpati u džep, što će njemu stari truli zub? Zagleda se u praznu kantu pored umivaonika. Zaključi odmah da ga ne može ondje baciti, jer zasigurno bi bilo neukusno i odvratno da tko dođe ovamo nakon njega te na dnu kante ugleda njegov golemi zub! Nekakva brbljava budala mogla bi zatim svima ispričati da je vidio njegov golemi truli zub i vjerojatno bi svi odmah pogledali prema njemu, jadnom Vareniki koji je upravo izišao iz zahoda!
„Bacit ću ga u školjku i potegnuti vodu!“
Dakle, vječno počivalište njegova zuba postat će gradska kanalizacija. Međutim, dogodilo se nešto čemu se najmanje nadao. Nije mogao vjerovati da će njegov zub, ma kako bio velik, začepiti zahodsku školjku! Nekoliko puta potegnuo je vodu, ali njezina razina u školjci sve je više rasla! Bio je strašno očajan. Pograbi četku pored školjke te pokuša izgurati zub dalje. Bezuspješno! Tada je donio odluku koja se normalnu čovjeku stvarno čini blesavom, ali valja znati da se svaki očajnik, jednostavno rečeno, mora uhvatiti za slamku spasa ma kako ona blesavo izgledala. Objesi svoj svečani sako o kuku na vratima, zasuče rukav košulje te spusti ruku u školjku ispunjenu vodom. Osjeti lagano crvenilo u licu na samu pomisao da bi oni uglednici vani mogli doznati što upravo radi. No namjesto da na dnu školjke prstima dohvati svoj zub, samo je smočio rukav košulje. I što bi mu sada rekao onaj stomatolog Pavel Pričard? Očajno pomiriše rukav:
„Taj užasno jak miris sredstva kojim čiste zahode prilično je nesnosan! Fuj! Odurno!“
Već se previše zadržao, a prokletog zuba nema nigdje. Nije se više obazirao na mokri rukav košulje te panično zavuče ruku dublje u školjku… Ništa! Još jednom povuče vodu i, namjesto da je konačno otekla, ona se izlije po zahodu. Za trenutak je stajao u lokvi vode. Brže-bolje uzme rolu papira te ju pažljivo posloži po podu.
„K vragu, nema dovoljno papira! Što ću sada?!“
Odškrine vrata, e kako bi se uvjerio da vani nema nikoga te brzim korakom ode u drugi zahod odakle uzme rolu papira i vrati se natrag. Učini isto što i s prvom rolom, ali nije mu baš mnogo pomoglo; sada je već gacao u pravoj bljuzgi zahodske vode i ružičasta toaletnog papira.
„Ja sam lud! Ajme meni!… Seronja, majmun, kreten! Strašno! Zašto se to baš meni događa?!“
Voda je otjecala ispod vrata, a Varenika otrči u treći zahod po još jednu rolu papira. Zavrne i drugi rukav košulje te počne brisati pod. Oznoji se, kosa mu se slijepila za čelo, zatim još jednom uvuče ruku u školjku, ali njegovu zubu nije bilo traga. Hrpu vlažna papira odnese u drugi zahod te pusti vodu, ali i ova se školjka začepila!? Nije znao bi li zaplakao ili tresnuo glavom nekoliko puta o zid, pa neka sve ide lijepo k vragu. Namjesto toga odlučio je pobjeći kroz prozor. Ali i ta je zamisao propala, jer nije bilo ni jednog prozora. Užasnut naposljetku uočava da ovo suvremeno prozračivanje zahoda nije baš po njegovoj mjeri; nema tu, kao u akcijskim filmovima, onih ventilacijskih otvora kroz koje se provlače glavni junaci i vode prave male ratove.
„Pa ja ću se smjesta ubiti!…“
Bio je već mokar kao miš zatečen pljuskom iz vedra neba. Skine košulju sa sebe te ju počne cijediti. I baš tada je začuo da netko dolazi. Gromki glas koji je čuo doslovno ga je dotukao:
– Gdje si?… Hej, Varenika?!… – dozove ga Pričard. – E-hej, ljudino, gdje je zapelo?!
– Tu! U nevolji sam, Pričarde! U prokletoj nevolji!… – zavapi Varenika. – Ali ništa… Bit će sve u redu… mislim!…
– A što se dogodilo? – Pričard još nešto opsuje kad je zagazio u lokvu vode. – Pa ovdje je prava poplava!… Čovječe, to je iz tvog zahoda!? A jebo te!… Idem pozvati šefa restorana; neka vidi kako održavaju sanitarije!…
– Nemoj!!!
– A zašto ne, Varenika? Zašto ne? Pa ovo je svinjarija! To je za sanitarnu inspekciju! Ja ću ih smjesta prijaviti! Uostalom, tu je i gradonačelnik, pa neka i on vidi!…
Užasnuti Varenika snažno tresne rukom o vrata i vrisne.
– A što je sad? – Pričard zastane na izlaznim vratima.
– Pusti to, tako ti Boga bogovskog! Objasnit ću ti! – zavapi nesretni Varenika te nastavi. – Nemoj nikoga pozivati. Lijepo se pocuraj ako već moraš i vrati se za stol! Evo mene odmah!
– Dobro… – zbunjeno odgovori Pričard te se uputi prema pisoarima. – Baš si čudan čovjek, Varenika… Varenika; čudno ti je prezime, da znaš. Pa još i Nelson?!…
Dok je Pavel Pričard obavljao malu nuždu, trgnuo se iznenadno zbog čudna zvuka. Naime, nesretni Varenika je u zahodu žmikao svoju potpuno mokru košulju. Pričard primijeti kako novi slap vode nagrne ispod vrata te brže-bolje povuče rasporak na hlačama.
– Što to radiš, čovječe?!
– Pokušavam… osušiti košulju! Eto što radim!
– Nevjerojatno! Slušaj, Varenika, nešto mi nije jasno; trebaš li ti kakvu pomoć, ha? Pa ljudi smo… Ako imaš želudčanih tegoba, mogao bih ti pomoći…
– Nemam nikakvih želudčanih tegoba, Pričarde! Moj želudac savršeno radi.
– Pa dobro, o čemu se radi?
– Zub! Pukao mi je zub!
– Zub ti je pukao, ha?
– Da, zub!
– Smjesta otvaraj vrata! Izlazi van! Brzo!
– Ali…
– Otvaraj vrata i izlazi! Čuješ li ti mene, ha?!
Varenika se pomiri s time da će tog trenutka poput najvećeg bijednika morati pogledati u oči ovoga nasrtljiva čovjeka i još k tomu stomatologa. Odjednom postane mu ravno pred očima i u mislima; o jedno rame objesi svoj jedini svečani sako, a o drugo onu mokru i zgužvanu košulju. Pretpostavljao je da trenutačno nema blesavije prikaze od njega u čitavome gradu. Polako otvori vrata stupi pred Pričarda i samo što nije mangupski uzdahnuo. Nekoliko trenutaka Pričard ga je nijemo gledao. Varenika je u sebi, unatoč vanjskom izgledu, proklinjao dan kada je dobio pozivnicu za ovu večeru, a osobito onaj trenutak kada je odlučio doći. Naravno, nazočiti ovoj večeri jest stvar prestiža i…
– Ljudi ljudski! – zavapi Pričard dok su mu se zjenice širile; istom obuhvati Vareniku za glavu. – Otvaraj usta!
– Molim? Zašto?
– Otvaraj usta! Hajde da vidim što si napravio, nesretniče!
– Usta? Zašto bih trebao otvarati usta?
– Naređujem ti!
Varenika stidljivo otvori usta, zacrveni se u licu zbog Pričarda koji ga je uhvatio za glavu i približava mu se užasnuta pogleda. Pokušavao se otrgnuti, ali Pričard ga je već vrlo čvrsto držao.
– O ljudi ljudski…
– To si već, čini mi se, rekao, Pavele…
– Pa naravno da sam rekao! To je užasno; takvo što još nisam vidio! Katastrofa! To je… Ja nemam riječi, Varenika!… Ti si se skroz zapustio! Ne razumijem što ti kaže supruga, što misli tvoja ljubavnica?… Imaš li djece, ha?… O, Bože sačuvaj, kakav zadah!…
– Molim te… Dopusti da odjenem košulju!
– Fućkaš tu posranu košulju! Znaš li ti da možeš umrijeti zbog tako pokvarenih zuba! Ma pogledaj ti to samo… Nevjerojatno!
Na vratima se iznenadno pojavi neki konobar i zanijemi pred prizorom koji je zatekao: Pričard je još uvijek držao Vareniku za glavu koji se još bespomoćno pokušavao izvući.
– Pardon!…
– Što gledate? – prijekorno mu se obrati Pričard. – Molim, ne ometajte me; pregledavam pacijenta!
– Ovaj… oprostite, gospodo!… Morate napustiti prostorije! Došlo je do poplave u suterenu i tko zna što će se dogoditi. Svi su već evakuirani!
– Svi su... što? – iznenadi se Pričard.
– Evakuirani, kažem! Svi! Čak i gradonačelnik, uzvanici, osoblje! Baš svi! Nevjerojatno! Bit će to strašan potop! Molim vas da najžurnije krenete u gornje prostorije gdje je još uvijek sigurno!
– Š-što se dogodilo?! – sada se i Varenika oglasi.
– Odvod je začepljen, a pritisak vode je strašno velik. Pozvana je policija, vatrogasci, hitna pomoć. Gospodin direktor pretpostavlja da se radi o klasičnoj diverziji! Molim vas, nemamo vremena za objašnjavanje! Požurite se!…
Konobar istrči van. Pričard ugleda preko Varenikina ramena školjku iz koje se izlijevala voda.
– A što si ti radio unutra, ha?
– Ja?… Ništa!… Ja… Baš sam… Kad je nahrupila poplava… Iznenadno… A moj zub…
– Pusti posrani zub! Sada se moramo evakuirati, a poslije ćemo o zubu! Idemo!… Čekaj; obuci se prvo, upristoji se, čovječe!
– Odmah, odmah!…
– Radije nemoj! Daj mi košulju! – Pričard zgrabi Varenikinu košulju te ju zašvika preko vrata u treći zahod.
– Moja najbolja košulja!!!?
Varenika žurno skoči i otvori vrata zahoda, a u trenutku kad je posegnuo za košuljom, Pričard ga snažno obuhvati oko struka. Uspjelo mu je dohvatiti konopac vodokotlića. Pričard ga snažno povuče, a istom iz vodokotlića nahrupi voda; košulja začepi školjku, a voda počne divlje špricati svuda po pločicama.
– Pusti to i spasi glavu! – usklikne Pričard. – Za koji trenutak bit ćemo poplavljeni kao Bangladeš! Bježimo smjesta odavde!
Varenika ponovno panično zaurla dok ga je Pričard vukao van. Iznenadno su popucale slavine i voda je špricala svuda uokolo. Prava katastrofa!
– Moram ti reći… – Varenika odluči priznati da je uzrok poplavi njegov zub. – Ja sam…
– Nemamo sad vremena, čovječe! Gledaj, svi bježe na gornji kat! Tamo je vjerojatno i gradonačelnik!
– Imaš li ti kakve veze s njim?
– Naravno! Ja se brinem o njegovoj usnoj šupljini!
– O, Bože!…
– Zašto vapiš, prijatelju moj? Nije to strašno! Uostalom, bila je krasna večera s neobičnim svršetkom! Dakle, u ovome gradu treba malo pravog uzbuđenja! Poput trilera. No, svejedno! Takvo što odavna nismo imali!
Varenika je počeo mrziti Pavela Pričarda koji se zbog svega toga vrlo dobro zabavljao. Uskoro su stupili na gornji kat gdje je bilo mnoštvo ljudi kojima je zasigurno prisjela večera. Svi su se zagledali u Vareniku koji je baš jadno izgledao. Pričard ga pred svima zagrli i veselo se osmjehne:
– Poštovani gradonačelniče, drage prijateljice i prijatelji, evo ga…
– Ali ja… – Varenika zavapi, usnice mu zadrhte.
– … čovjek koji nas je pokušavao spasiti! Doduše, bilo je uzaludno, ali ipak je pokušavao! I to treba poštovati, dragi moji! To svakako treba poštovati! Nadam se da ćete imati razumijevanja prema nesretnom junaku!
Dvoranom se prolomi pljesak. Vareniki ništa nije bilo jasno. Iznenadno su ga svi htjeli dodirnuti te su mu prilazili i zahvalno ga promatrali. Između inih, pristupi mu i sam gradonačelnik.
– Svaka čast, čovječe! Svaka čast! Zaslužili ste da vam stisnem desnicu! Kako ste znali? Što radite? Kako se zovete?
– Ja… Varenika! Nelson Varenika!… Ja…
– Nelson Varenika! Ah, da, da! Svakako! Slušajte, dragi gospodine Varenika, za ovo što ste učinili, zaslužujete barem tucet prvoklasnih košulja! I dobit ćete ih, jamčim vam!
– Hvala, gospodine gradonačelniče, ali…
– Vi drhtite? Dajte mu nekakav pokrivač, nešto… Čovjek će se smrznuti! Mokar je kao… A kakav je to otok na licu, ha? Vi ste se povrijedili, zar ne?… K vragu pozovite doktora!…
– Moj zub… a ja sam…
– Ne brinite, gradonačelniče – javi se Pričard koji je ogrnuo Vareniku svojim svečanim večernjim kaputom. – Već sam ga pregledao; ništa strašno! Bit će to mali operativni zahvat. Varenika, sutra dođi k meni!
– Onda je sve u redu! – gradonačelnik se namršti te odlučno podigne kažiprst. – Ali, vjerujte mi, nekome će zbog ovoga pasti glava! Frcat će iskre sve u šesnaest, ja vam kažem! Ja njima objekt, a oni meni smjeste diverziju! Svi će letjeti!
– Užas! – netko promrmlja, Varenika prepozna visoku službenicu iz gradske uprave. – Onoga tko je ovo napravio trebalo bi objesiti!
– Za jaja bi ga trebalo objesiti! – doda jedan ogromni čovjek.
– Sve će se vrlo brzo doznati, kažem vam! – strogim glasom reče gradonačelnik i pri tome sućutno spusti ruku na Varenikino rame. – A onda će mu biti – kako će mu biti!
– O ne! Dopustite, ja bih otišao doma!
– Doma?
– Da, doma!… Čim žurnije…
– A ne, ne! Ne mogu to dopustiti! – osjeti kako mu gradonačelnik snažno pritišće rame. – Sad će doći hitna služba; morali bi Vas pregledati! Ne možete takvi otići, dragi moj prijatelju. Ne, ne i ne! Ja ću Vam preporučiti odvjetnika, a Vi ćete tražiti visoku odštetu! Tako je to u demokratskim društvima. Pretrpjeli ste strahotu i ja Vam se moram odužiti.
– Gospodine gradonačelniče, nije potrebno! Ja sam samo skroman čovjek, pa to baš…
– Nemojte Vi meni „skroman čovjek“! Onaj tko je izazvao nesreću, a možda i diverziju, zavrjeđuje da ga ustrijelimo kao psa!
– Tako je! – odjednom se zaori iz svih grla. – Kao psa! Sto godina zatvora! Treba uvesti smrtnu kaznu! Zar smo to zaslužili! Kolika je šteta nanesena gradu! Ustrijeliti bi ga trebalo kao psa! Kao psa!
Varenika više ništa nije mogao čuti jer se usred bijesnih pokliča onesvijestio. Srećom, iza njega se našao doktor Pričard koji ga je zadržao jer bi se skljokao na pod. Naskoro su ga odvezli u bolnicu gdje se oporavljao puna dva tjedna. Imao je zasebnu sobu, policijski nadzor pred vratima, najbolji mogući liječnički zbor brinuo se o njegovu zdravlju, novinari su dolazili i fotografirali ga, na radijskim vijestima pomno se govorilo o njegovu uspješnu liječenju, snimljena je TV-reportaža koja je zauzela udarno vrijeme u državnim vijestima, nekoliko puta posjetio ga je gradonačelnik, zatim predstavnici lokalne uprave i samouprave, stizali su brzojavi potpore, čak je dogovoren i posjet čitavog razreda jedne osnovne škole koji se želio upoznati s herojem. Na žalost te dječice, Nelson Varenika već je bio otpušten na kućnu njegu. Kad se konačno domogao vlastita kućnog praga, zaključa se iznutra te isključi telefon.
Gradom su zatim duže vrijeme kružile priče kako se radilo o klasičnom terorističkom napadu stranih plaćenika na gradsku vlast, a Varenika je u junačkoj borbi obranio gradonačelnika te nije žalio što je u teškoj tučnjavi ostao bez jednog zuba i rastrgane košulje. Važno je ipak da je spretno savladao opake plaćene ubojice. Pojedinosti nisu baš poznate, jer u sve to umiješalo se Ministarstvo obrane i državna tajna služba te je stvaran slijed događaja običnim smrtnicima ostao potpuno nejasan. Ipak, ulicama grada i po gradskim kavanama širila se predaja o hrabrom Nelsonu Vareniki, običnu mirnom čovjeku iz predgrađa. Ta se predaja, dakle, prepričavala. Ali od onoga „skromna junaka“ nije bilo više niti traga niti glasa vrlo mnogo vremena; možda čitavu godinu. Začuđeni Varenikini susjedi tvrdili su da se pod tajanstvenim okolnostima odselio u neki drugi grad, da se rastavio od žene i promijenio ime… Nagađali su zatim da je stupio u državnu tajnu službu ili je već otprije bio u toj službi… Bilo je i onih koji su tvrdili da je postao opterećen tim događajem te da je naposljetku svršio u ludnici…
Nitko nije znao što se dogodilo s njime. Jednostavno, nakon što je postao junak spasivši gradonačelnika, nikome nije bilo jasno da takav čovjek može biti toliko skroman i da ne voli javnost. Bilo je i onih koji su ga zbog pretjerane skromnosti nazivali budalom…
No kako god bilo, zasluženo je ipak priskrbio javnost „junačkim činom“ one večeri kada je ostao bez klimava zuba i svoje najbolje košulje!
Siniša Posarić