Tomislav Šovagović: Rudnik čvaraka 2

Photo-Mateo-Simonovic-1

Foto: Mateo Šimonović, Mozaik knjiga

Deset godina nakon prve nagrade „Josip i Ivan Kozarac“ za knjigu godine „Rudnik čvaraka“, književnik i novinar Tomislav Šovagović primio je u Vinkovcima 28. listopada 2022. istovjetnu nagradu za zbirku priča „Rudnik čvaraka 2“. Ona je također posvećena Slavoniji njegova djetinjstva, s naglaskom na djeda Šamuku i njegova brata, velikana hrvatskoga glumišta Fabijana Šovagovića. Donosimo dvije priče iz nagrađene knjige, objavljene kao i prvijenac u izdanju Mozaik knjige iz Zagreba.

„Prosjaci i sinovi“

Prazni šorovi nedjeljom uvečer nisu bili samo zbog počinka ususret radnom tjednu. Premijerno prikazivanje televizijske serije „Prosjaci i sinovi“ okupljalo je ukućane kao svečanost, jer svi su željeli vidjeti svoga Fabijana u ulozi djeda Kikaša, prvoga među imotskim šćapovima u rukama, torbama na ramenima i putom pod sobom.

„Moj bajo, trebalo je proći dvanaest godina dok ne ukinu zabranu, ko bi rek'o“, gledao je Šamuka u ekran, zadovoljan šminkom koja mu je postarala brata, tada još četrdesetogodišnjaka kada je na vrelini imotskoga sunca ekranizirano djelo Ivana Raosa.

„Tako bi verovatno izgledao i svekar Josip da je poživeo“, komentirala je baba Eva, i sama impresionirana maskom. Jedino se po šogorovoj ćelavoj glavi moglo pojmiti da je to stvarno on, barem dok ne krene mlatarati rukama, ne uspijevajući pobjeći od genetike iz Mikolina kraja.

„Ćuti, babo, što ti znaš, ne može se iz guzice misliti“, šalio se Šamuka s replikama iz serije Antuna Vrdoljaka, zadivljen kako je Faboš svladao lokalni naglasak, kao da je rođen u Dalmatinskoj zagori, a ne u istom kijeru milovan Tonkinim rukama, dok mu tri i kusur godine stariji brat umače dudu u mlijeko, samo da prestane kmečati.

Opustjelo selo svakoga je tjedna iščekivalo novi nastavak, prepričavajući zgode, čudeći se običajima kamenoga krša, navadi da se prosjačenjem i švercom zaradi korica kruha i othrani nejaku djecu.

„Fali im zemlje, pa moraju glumiti i biti diplomate“, tumačio je Šamuka, vrebajući pogrješke kako bi uz rakiju mogao zadirkivati baju, jednom kada slavan ponovno pohodi rodno selo.

„Oni su svi mogli izumreti dok se serija prikaže, pa i taj mali Matan, ko zna di ga je sad“, jedila se baba Eva zbog nepoznate sudbine pojedinih glumaca, zarobljenih bunkerom cenzure, prisiljenima snalaziti se tih dvanaest zima za dvanaest emitiranih nastavaka. Znali su oni među sobom zašto serija nije bila politički podobna, i što se Šuvar prepoznao u Škilji iz Zagvozda, ali baš da mora patiti cjelokupna ekipa, da im je sudbina mrakom određena, to su nosili kao da su i sami sporedni glumci u „Prosjacima i sinovima“.

„Godine ne pitaju, morao se školovat', izabrat pos'o kad od glume nema vajde, a sad ga cela država zna ko i ovog našeg i druge glumce“, namještao se Šamuka na otomanu, pušeći kao Turčin, smijuljeći se sceni prosjačenja kod veleumnoga kadije. Volio je te trikove ljudske snalažljivosti, nasamarivanja onih koji sporije shvaćaju, jer po njemu bolje nisu ni zaslužili. Opet, dumao je što umjetnost ima biti kriva oponašanju stvarnosti, u tome i jest poanta, da što vjernije oslika onako kako jest. Narodna logika ne bi nikada ništa branila, ali zato narod i nije na vlasti, već veže konja kako mu gazda kaže.

„Političari su glumci od zanata, a bogami i od potrebe, glupe gladi za moći“, povukao je dugačak dim, umoran od prosjačenja pravde, svjestan da će morati bratu priznati kako je odgledao remek-djelo, bez pogovora i podrugljivih dobacivanja.

Vukovarska 1990.

Punih četrdeset godina nakon dida Iviše, stajao sam na ušću Vuke u Dunav i promatrao, možda i iste, šlepove koji su napunjeni suncokretom plovili putem Apatina. Došao sam s majkom Jadrankom i njezinim kolegom Zlatkom u poslovni posjet Vukovaru, ostavljen prošetati gradom s dvije rijeke dok oni obave primopredaju „Šibenkinih“ artikala u skladištu „Veleprometa“. Hodao sam baroknim gradom, u mislima na djedove radne akcije, rođakinju Anku iz Borova naselja i njezinoga supruga Mimu, vatrogasca u tvornici obuće „Borovo“. Pamtio sam da je „Cibona“ osvojila u borovskoj dvorani prvi Kup Jugoslavije i naznačila moćnu momčad koja je srušila europskoga prvaka „Bosnu“.

Nije bilo vremena za posjet rodbini, ali slijevala se misao o zajedništvu, baš poput rijeka. Neovisno gdje nas životne okolnosti rasporede, uvijek smo tu negdje, oko Vukovara. Divio sam se svodovima baroknoga središta, nekadašnjem hotelu „Grand“, odavno Radničkom domu važnih sjednica. S ponosom sam pratio mlade vukovarske veslače i veslačice kako vješto pripremaju čamce kod hangara, za nova kroćenja zelenkaste, samo naizgled pitome rijeke.

Sunčani dan pojačavao je igru boja, ljeskajući se u simbiozi vode i čovjeka, puštajući vjerovati da je priroda pobjediva, makar i štopericom. Otmjene dame šetale su korzom, vršnjaci dobacivali djevojkama, naručujući sladolede i šećernu vatu. U daljini se nazirao vodotoranj, gigant nalik silosu, kao da pita: zar nije voda potrebnija od žita? Poput goleme, ciglene krigle, s restoranom na svojemu vrhu, bio je vidikovac cjelokupne Slavonije, i s njim je, vjerujem, jedino Strossmayerova đakovačka katedrala sv. Petra i Pavla mogla stati u istu rečenicu. S molitvom ili bez nje.

Vukovar se kočoperio svojom sjetnošću, prizivao dašak starih vremena Vojne krajine, jer eto Slavonije i Srijema na graničnoj točki, kako već tko voli nazivati područje na kojemu boravi. Ni sam ne znam zašto, trudio sam se upijati svaku vukovarsku sekundu, kao da će netko oteti grad, pokušati izbrisati njegovu povijest, srušiti sve što je nekada bio. Kao da je miris prve djevojke, radost premijernoga kupanja, oduševljenost pohvalnicom Nastavničkoga vijeća, razdraganost školskim praznicima, osjećao sam Grad kao da je moj, stopljen sa Šibenikom na nedokučivo bolan način.

Ćutio sam šaš, lopoče, mulj, mamce kojima ribiči žele nadmudriti šarane, smuđeve i somove, zadubljen u starca koji čita novine na obali, vršnjake u igri karike na marike, volio sam čak i obade koji hvataju neoprezne kupače na spavanju, daleko u mislima na radničku sirenu koja će označiti kraj smjene u dominirajućoj tvornici. I zvuk vlaka, rezak i nepogrješivo točan, koji kao da raspodjeljuje ere na staru i novu. Kao međa vremena i prostora, baš tada, baš ondje, usred Vukovara.

„Šta si se zamislija, idemo sad poist čobanac koji tolko voliš!“, prenuo me majčin glas iz sanjarenja, dok se sunce bezobrazno smješkalo svima koji ga podcjenjuju, ono, jedino više od Vukovara, jedino sjajnije od neba nad Gradom.

 

Čet, 25-04-2024, 13:00:45

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.