U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Ivana Brlić Mažuranić

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće uzdiže se u hrvatskoj kulturnoj baštini nezaboravni lik Ivane Brlić Mažuranić. U našoj Enciklopediji 1967. dobila je osam i pol redaka, nema njena spomena u Kulturnoj historiji Hrvatske iz 1964. godine, kao ni u djelu Hrvatska književnost u evropskom kontekstu iz 1978. godine… itd. i na sličan način.

Ono što je objavljeno o našoj velikoj spisateljici uglavnom je monografskog karaktera pa se čini da je plod pojedinačnog zanimanja autora napisa, a ne stvarnog i zasluženog mjesta Ivane Brlić Mažuranić u našoj književnosti. Konačno u Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. dobila je zapaženije mjesto.

Ivana Brlic Mazuranic

Ona je ostavila nama svoje djelo koje je ljepotom etike i estetike osvojilo naša srca u djetinjstvu; bez njenih pripovijedaka ono bi bilo nezamislivo siromašnije, hrvatska književnost također, a svjetska ne bi imala dva Andersena.

Engleski list Times napisao je možda najkraću i najljepšu misao o Ivani: „Ivana Brlić Mažuranić otkrila je svijetu krasnu sliku hrvatskog etičkog genija“.

U nje je zaista estetika izvirala iz etike po onoj staroj izreci – da nije plemenitosti, ne bi bilo ni ljepote.

Ivana Brlić Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine. U blizini starog, nekad frankopanskog grada, u središtu marijaterezijanske Ogulinsko-krajiške pukovnije, a u podnožju moćnoga Kleka, rodila se Ivana u uglednoj obitelji Vladimira Mažuranića, najstarijeg sina pjesnika i bana Ivana Mažuranića.

Vladimir Mazuranic

Otac Ivane B. M., Vladimir Mažuranić

Otac Vladimir i sam je bio književnik i povjesničar svjetskoga glasa: bio je članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, njen dugogodišnji predsjednik; član Češke i Poljske akademije nauka, te dopisni i pravi član mnogih međunarodnih znanstvenih ustanova.

Majka je Ivanina bila Henrijeta rođena Bernath iz Varaždina.

U vrijeme Ivanina rođenja otac Vladimir bijaše državni odvjetnik u Ogulinu. Već iduće godine preselila se obitelj u Karlovac. Ivana se samo dva puta vratila u Ogulin – prvi puta u šestoj godini, a potom u dvanaestoj godini života. Oba dojma bila su vrlo jaka i neizbrisiva: ona sama u Autobiografiji piše da se sjeća svoje osobite uzbuđenosti koju su izazvale neobična okolica i narodne nošnje. Za drugoga boravka nastale su i njene prve bilješke i prva pjesma Zvijezdi moje domovine.

Ivana to ovako opisuje u Autobiografiji: „Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne na vrh Kleka, već u nutrini njegovoj, silne, burne i neprestane prizore, odigravane fantastičnim, većinom herojskim, sad povijesnim, sad biblijskim bićima, sve u nekoj svezi, a sve s nekim maglenim patriotskim ciljem.“

Prvi svjesni doživljaj u roditeljskoj kući bio je, prema riječima same Ivane, „ljubav za hrvatsku domovinu i za onaj široki zanosni pojam Slavjanstva, kome je ova ljubav jezgrom“.

Ivana Brlic Mazuranic kao djevojcica

Ivana B. M., kao djevojčica

Ivana je imala još troje braće i sestara: Božidara, Aleksandru i Želimira. Odgoj u kući bio je patrijarhalan i topao, a obrazovanje djece bilo je pretežito privatno. Ivana je pri tom učila mnogo stranih jezika: francuski, na kojem je pokušala pisati i svoje prve pjesme, njemački, engleski i ruski.

Godine 1882. roditelji sele u Zagreb. Ogulin i Karlovac ostaju samo uspomene.

U Zagrebu je Ivana provela deset godina, sve do 1892. Kako sama navodi, taj period zagrebačkoga života obilježen je uz učenje, radošću i zabavom. Najtoplije uspomene nosi iz posjeta vinogradu na varaždinskom brijegu, idiličnom zaseoku Hališče gdje je bila baština njene majke. Tu u šetnjama stvara prve stihove i započinje pisanje „Dnevnika“ koji postaje sastavni dio njena života.

U Zagrebu je odlučujući utjecaj na Ivanu izvršio njen djed Ivan Mažuranić. U djedovu domu svake se večeri sastajala njegova brojna obitelj i za stolom je prebivalo 15 do 18 članova. Sam djed predsjedavao je stolu, a njegova banska i pjesnička pojava silno je djelovala na Ivanu.

U Autobiografiji o tome bilježi: „Djedova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće. Svaka njegova riječ, svaka rasprava bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora, kojom je taj silni starac prožimao svu okolinu svoju, sve koljeno svoje.“

Ban Ivan Mazuranic2

Ivan Mažuranić

U roditeljskoj i djedovoj kući stajala je Ivani na raspolaganju velika i bogata knjižnica u kojoj je stekla široko obrazovanje na svim jezicima.

Poticaji da sama piše došli su i sa strane Frana Mažuranića, Ivanina stričevića, a isto tako i utjecajem uglednog pjesnika i estetičara Franje Markovića, čija je obitelj također ljetovala u varaždinskim goricama.

Kao petnaestogodišnjakinja doživjela je djedovu smrt koja ju je vrlo potresla. O tome je zapisala gotovo dramatičan tekst: „Sunce je granulo u taj tren, palo je na ruku mrtvoga starca, a ja, koja ovo pišem, unuka njegova, tada petnaest godina stara, kleknula sam uz mrtvaca i poljubila sam tu ruku koja me i danas, kada sam duboko zašla u zrelu dob, vodi kroz život kad god se putevi zamrse… Kad sam poslije u svom razvoju došla do toga da s razumijevanjem i razmišljanjem čitam Evanđelje, našla sam u svojoj duši tlo uzorano, pripravno, plodno i žedno da primi i da se po svojim silama povede za visokim zahtjevima Evanđelja i nigdje me visina tih zahtjeva presenetila nije.“

***

Tako je Ivana stasala do osamnaeste godine kada se udala za doktora Vatroslava Brlića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i kasnijeg narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru.

Godine 1892. preselila se Ivana u Slavonski Brod.

Došla je u veliki i stari dom obitelji Brlić u kojem je sve odavalo zanimanje njenih članova za umjetnost i književnost, za svaki domovinski i lijepi pokret. I tu je Ivanu dočekala velika i uređena knjižnica sabrana trudom Ignjata Alojzija Brlića. Bilo je tu knjiga na svim jezicima, pa velika zbirka pisama, preko 1000, među kojima su bili listovi gotovo svih istaknutih osoba javnog života u proteklih sto godina.

Prvih deset godina braka Ivana je posvetila obitelji i djeci te se nije stigla baviti književnim radom. Kako sama piše, bila je uz to obuzeta uz supruga njegovim javnim i društvenim djelovanjem. Bilo je to vrijeme čitanja, stvaranja društvenih veza i ispunjavanja obveza. Tada je započelo i prijateljstvo s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom koji je obitelj Brlić često pozivao u svoj đakovački dvor.

josip juraj strossmayer

Josip Juraj Strossmayer

Biskup Strossmayer primao bi goste obično u svojoj pisaćoj sobi s osobitom ljubaznosti jednoga granda. Poveo bi živu i ljubaznu konverzaciju koja bi najčešće prešla na književno polje. Osobito je volio francusku književnost.

Poslije bi se svi gosti okupili u velikoj dvorani biskupova dvora te je on hitrim i sigurnim korakom prolazio s pratnjom dugačkim redom otvorenih salona. Ivana je opisala njegove osobine: pronicavi, bistri pogled, nemirna ironija, živahno lice. Biskupu je tada već preko sedamdeset godina, ali on zadivljuje svoju okolinu snagom govorničkoga genija.

Tako se zatvorio krug bitnih utjecaja na Ivanu Brlić Mažuranić: djed Ivan Mažuranić, pjesnik Franjo Marković i biskup Strossmayer.

***

U političkim borbama protiv mađaronske politike grofa Khuena Hedervaryja aktivno je sudjelovao Ivanin suprug Vatroslav Brlić pa je i Ivana u tim borbama pomagala i bodrila. Prateći taj njen rad biskup Strossmayer jednom je zgodom u znak priznanja darovao Ivani Brlić Mažuranić krupan zlatni medaljon mletačke izrade, a na njemu je bio biskupov portret.

Ivanin nastup na književnom polju dogodio se relativno kasno. Imala je tada 29 godina i četvero djece: Ivana, Nedu, Zoru i Zdenku. Dugo je smatrala da se spisateljstvo ne može pretpostaviti dužnostima majke i žene, kako to piše u Autobiografiji. Ali njena vokacija k pjesništvu i spisateljstvu uopće, bila je jaka i ona sada nalazi razloga za svoje pisanje: njena djeca žele čitati i to je poticaj da ona počne pisati. Tako je nastalo i prvo djelo: „Valjani i nevaljani – pjesme i pripovijetke za dječake“, godine 1902. Potom se nižu djela: „Škola i praznici“, 1906., „Slike“ 1912., „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, 1913. Ovo posljednje djelo postiglo je veliki uspjeh i ona u Autobiografiji opisuje njegov nastanak:

„Postanaka Hlapića vezan je uz naše divno vinogorje, u blizini Broda, noćnu oluju i veliki crveni kišobran pod kojim sam tik uz moje bure za kišnicu ugledala nemilog gazdu i bucmastog nasmijanog opančarskog šegrta, jasnih, čestitih i veselih očiju“.

Ivana smatra da se ova knjiga najviše svidjela djeci, a bilo joj je, kaže, glavno nastojanje da postigne jednostavnost i bistrinu sloga i jezika. I dogodilo se, kaže autorica, milo iznenađenje: „Lik mog malog Hlapića stupio je iz ove knjige preda me i miliji i jasniji negoli je u mojim mislima bio.“

A onda se 1916. pojavila knjiga „Priče iz davnine“ u izdanju Matice hrvatske. Bio je to najveći autoričin uspjeh u zemlji i inozemstvu. U pismu svom sinu Ivanu Ivana piše: „I tada jednoga dana u našem velikom kaminu prasnu na vatri borova cjepanica, a iskrice, kao da je roj zvjezdica, izlete mi u susret. Padoše mi u taj tren na pamet „domaći“.

I tako onaj roj iskrica – zvjezdica bi uhvaćen i to u Šumi Striborovoj, i ona nastade upravo usljed njih. Iza ove priče nastadoše ostale, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.“

Svi arhetipski elementi drevnine našli su svoje mjesto u ovoj prozi visokog poetskog tona. Voda, vatra, zemlja, zrak – a svaki od ovih simbola dan je s vlastitim kontrastom: zemlja ima podzemlje u kojem živi baba Poludnica; more ima podmorje s morskim kraljem; vatra krije život u liku Domaćih, zrakom lete nevidljive vile… Tu je stalna nazočnost dihotomije svijeta gdje se bore eros i tanatos.

Ništa davnije i tamnije od šuma, a najtajanstvenija Šuma Striborova znak je i uspomena najčudesnije knjige našega djetinjstva. U njoj se otvaraju debla s čarobnim bićima u utrobi. Ovo otvaranje nevidljivoga ima nešto od onih pokušaja da se pronađe vječni i beskrajni smisao života, otkrije njegova tajna, susretnu prabogovi iz mitskog korijena čovječanstva. U tom je korijenu ono nadnaravno veliko koje čovjek mora jednom svladati i postati pobjednikom, a to mogu samo nevini i čisti.

sUma striborova

Ilustracija Cvijete Job za knjigu Šuma Striborova

U Ivaninim bajkama nema dvojbe i sumnje: ako se tijelo ugasi, duša putuje u novi prostor, život se nastavlja. Starac Vjest odlazi u Dvore Vječna Dobra: „Pred njima ni gore ni doline, ni brda, ni ravnine, ni ničega, nego se pružio bijeli oblak, kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan Dvor, a do Dvora široke stube vode.“

Tu se, kaže Ivana, daje nabolje onome koji ga dobiva za najtežu cijenu. Nema kaosa, nema besmisla u životu. Svaka njena priča je jedno veliko opravdanje za život. Svaka ima krila slobode. Ona ne osjeća svoje tijelo ni tijela svojih junaka kao blato ili zemlju. Ona su sazdana od snova i zato mogu koračati na putu prema Iskonu velikim koracima Regoča, letjeti na bijelim vilinskim konjima Kosjenkinih noći, ostaviti iza sebe razum i pustiti da ih vodi srce, jer samo ono zna tražiti Bit.

Dominantna tema Ivaninih djela je borba dobra i zla. U stupnjevanju zla mržnja ima svoje istaknuto mjesto i često se pojavljuje kao realnost ovoga svijeta: „Zamrzio ga kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga što starac Vjest bijaše na krčevini zaveo sveti oganj da se nikad ne ugasi.“

Korijeni zla su često nespoznatljivi pa ih Ivana i stavlja u utrobu planine Kitež. Zlo mogu uništiti samo čistoća duše, nevinost i drevna crkvica, „na otoku stara crkvica“ koja u utrobi krije kalež i kandilo. Ta crkvica koja se ponavlja u priči bez posebnog je opisa – jednostavna stara crkvica, onakva kakve su uistinu bile starohrvatske crkvice, male, grubo obrađenih zidova, sa zvonikom na preslicu, bijele, skladne. U priči crkvica nije samo građevina, ona je Biće.

Jezik ovih priča Ivane Brlić Mažuranić je to drevniji što se više udaljavamo u prošlost. Nestali su i predmeti iz života i pojmovi koji su ih označavali: hlijev, hvoja, kraguj, kupa, čun, pečal, žerav, čislo, kresivo, sulica, kožuh, rušnica, rovaš, psar, oplećak…

Ivana Brlić Mažuranić znala je rabiti glagolska vremena koja se danas polako gube iz književnosti: aorist – taj prgavi, snažni ritmički gibak oblik; imperfekt – sa svojim odihom AHU, što se poput jeke gubi u daljinama, glazben kao stare frule na vjetru; pluskvamperfekt koji dugom formom i arhaičnom dubinom dopire najdalje u tamu prošlosti.

Ivanin jezik bio je ne samo u funkciji pojma, već i u drhtaju uspomene, slike, onomatopejske, pradavne, bistre, iskričave. Slike, koje je ona sama nosila u svome sjećanju. Otuda ta raskoš: vedrica – je ćepica, kapa kojom se vadi i voda po potrebi; krok je korak, ali ne običan; rosa ne pada, nego se polaže, neka ju dobra ruka polaže; noktima se mogu parati oblaci; čuju se zvona u ponoć Ivanjske noći i to ispod vode, jer na dnu jezera leži potopljeni grad…

Riječi su dobile arhaično-magični ton, njihovo ritmično ponavljanje odlazi u prošlost sve dublje, daje ton davnine, tvori arhaičnu sintaksu, stvara duhovni brevijar mističnog, dojam snovitosti, čarobnosti, poetskog. Jezik je u pripovijetkama Ivane Brlić Mažuranić dubok, mitski okomit, biblijski ozbiljan.

Ivana Brlić Mažuranić2

Ivana Brlić Mažuranić

Ivana Brlić Mažuranić objavljivala je u časopisima i novinama: u Vijencu, Njivi, Hrvatskoj reviji, Obzoru. Objavila je i tri omanje knjige povijesnih dokumenata sa svojim komentarima i predgovorom, a pod naslovom: „Iz arhiva obitelji Brlić“.

Njeno posljednje djelo je „Jaša Dalmatin“ objavljeno 1937. godine, dakle godinu dana prije njene smrti. Djelo nije sasma dovršeno.

Godine 1930. proslavljena je 25. obljetnica Ivanina književnoga rada. Hrvatska revija posvetila joj je svoj svibanjski broj; Posavska štampa iz Slavonskog Broda izdala je poseban svečani broj uz suradnju najpoznatijih imena. Domaća i strana izdanja donijela su veliki broj prikaza nazivajući Ivanu hrvatskim Andersenom.

Godine 1931. prvi je puta predložena od JAZU (danas HAZU) za Nobelovu nagradu, a 1937. drugi put. Te je godine Ivana izabrana u članstvo JAZU, kao prva žena u povijesti te ustanove.

1934. godine, u počast njenoga šezdesetog rođendana, izvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu Strozzijeva dramatizacija „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“.

Kritičari najoštrijeg pera kao Matoš, Begović, Domjanić pišu joj recenzije i svrstavaju njenu literaturu vrlo visoko. Odlične kritike napisali su Donadini, Kozarčanin, A. B. Šimić i u njima se pohvalno i zaneseno osvrću na njen rad, svrstavajući Ivanu u najuži krug hrvatskih genija. Ističu da je uspješno objedinila slavonsku plemenitost i primorski ponos.

Djela Ivane Brlić Mažuranić prevedena su na sve europske jezike i na kineski. To je još jedan dokaz da je svijet bio zadivljen i estetskim i etičkim u tom djelu. Tako je ona pronijela svijetom slavu hrvatskoga Andersena.

***

Brlićevac je romantično imanje ponad Slavonskoga Broda gdje je Ivana napisala neka svoja djela. Starinska rezbarena ladanjska kuća i veliki zeleni vrt, vinograd i voćnjak i danas su u vlasništvu njenih potomaka. Ovdje je slavila šezdeseti rođendan okružena s devetero unučadi i uživala u svojoj, kako sama kaže, najdražoj ulozi majke i bake.

Otto Antonini IBMazuranic

Otto Antonini: portret Ivane Brlić Mažuranić

Godinu dana prije njene smrti zagrebački slikar Otto Antonini izradio je portret Ivane Brlić Mažuranić s kojeg nas gleda plemeniti lik mudre i energične spisateljice, duboko religiozne, svjesne svoje misaonosti i osjetljivosti, te smirene i skromne osobe. Stvarala je zbog estetske potrebe, zbog toga što je to bio dio njena bitka.

Umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. godine i pokopana je u grobnici Mažuranića na zagrebačkom Mirogoju, uz oca i ostale članove obitelji.

I bilo je kao u njenoj priči: „Vrata se širom raskriliše i otvori se sva sjajnost za onoga kome se najbolje daje uz najtežu cijenu.“

***

S današnjega vidika njeno djelo čini se još veće i vrjednije. Nikada nije dobila u našoj dječjoj književnosti dostojnoga nasljednika… Njen opus je okomica koja seže do biblijskih vremena, sve do korijena postanka ljudskoga roda koji je u vječnom traganju za Dobrim i u vječnoj borbi protiv Zla.

Nazor je rekao o jeziku: „Ne znamo da l' smo gradili mi njega il' on je nama svoju dušu dao.“ Tako se jezik postvaruje u svakom i po svakom pravom umjetniku, a Ivana Brlić Mažuranić bila je dionikom toga stvaranja. Ona ostaje kao blistava freska s tisuću prelijeva na dugom zidu hrvatske kulture koja seže do davnih stoljeća.

Svaka Ivanina slika može biti putokazom u začaranu i nedovoljno otkrivenu šumu naše povijesti o kojoj je ona napisala da će se zlo pobijediti osobnom žrtvom, a nikako nije slučajno da je ta žrtva često majčina.

Nevenka Nekić

Sub, 25-03-2023, 23:55:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2023 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.