U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Slava Raškaj

Grad Ozalj možda nitko nije tako srcem i domoljubljem opjevao kao August Šenoa u svojoj pjesmi Na Ozlju gradu:

„Pred tvojim pragom pomolih se eto,
Od svih hrvatskih prvi ti moj grade,
Davnine naše kameni ti jade;
Da, duša veli: tu je mjesto sveto!
Hrvatskih misli kolijevke gle prave,
Mogile eto hrvatske nam slave.“

Zanijet starinom i blistavom uspomenom na Zrinske nastavlja ovu odu, ne sluteći da će se u mjestu Ozlju za pet godina od nastanka te pjesme, roditi naša velika slikarica Slava Raškaj. On je prvi put ugledao romantični grad Ozalj 1872. godine, kad je ova pjesma i nastala, a Slava je rođena 2. siječnja 1877.

Slava Raskaj autoportret

Slava Raškaj, autoportret

Tada je već ozaljska gradina propadala i samo podsjećala na dane slave koja blijedi, na zatiranje svega što je podsjećalo na hrvatsku povijest. Doba je to poslije Nagodbe i Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske. Domaćim sinovima nisu bila otvorena sva vrata, ali duša nacije se budila što se može najbolje osjetiti po velikim imenima pisaca, slikara, pa djelovanju značajnih političkih imena koja su oblikovala ono vrijeme: Starčevića, nesretnoga Kvaternika, Mažuranića pa Strossmayera koji je vrlo rano uvidio neke svoje zablude u poimanju sveslavenstva.

Slava je rođena u službeničkoj pismenoj obitelji. Svoju je životnu tragediju gluhonijema djeteta ponijela uz pomoć dobrohotnosti i razumijevanja roditelja i njihovih prijatelja obitelji Ivana Muhe Otoića. Osamljenost proizašla iz oštećenja sluha uputila ju je na samosvojnu a inventivnu igru – na crtanje i slikanje. Darovita za opažaj, treperavi sjaj vode Kupe, smaragdnih šuma i čarolija prirode u ozaljskoj okolici, Slava postaje dio svega toga – iz dubina svoje vječne tišine uranja u ljepotu veličanstvenoga pejzaža. Najprikladniji njen likovni izraz bio je uz crtež akvarel i pastel.

Slava Raskaj Ozalj

Slava Raškaj: Ozalj

Teme su se nametale same od sebe: njena invencija i promatranje uočavaju velike plohe neba, ruševni ali još uvijek veličanstveni grad Ozalj, kao i intimni zapis o nekom cvijetu ili šari na tanjuru. Ponesena unutarnjim snažnim porivom, neopterećena slikarskim školama i utjecajima, ona počinje vlastiti slikarski put koji će u osnovi slijediti sve do svoga tragičnoga kraja. To je put impresionističkih i lirskih pejzaža, likova djece i tema seoskih prizora, ispunjenih ljubavlju za životom i ljepotom viđenoga. Njena ruka bila je od početka lagana i meka u dodiru s papirom i platnom, timbar slikarskoga glasa treperav i gama nježna, a srce je privlačila i starina, iako nije znala gotovo ništa o ruinističkom slikarstvu koje se njegovalo i prije njena kista i u isto vrijeme. Tek kasnije ući će pod utjecaj jugendstila.

Slavina izoliranost od ostale djece nije bila psihička – ona slika male kravare, pastire, svinjare, kosce, djecu sirotu i zamusanu, kućice naherenih krovova, škopom pokrite, veliki meandar rijeke Kupe pod starodrevnim Ozljem, arkadiju, arije idile rasutih cvjetnih livada. Ona se vezuje za „naše ljude i krajeve“, kako bi rekao njen suvremenik A. G. Matoš.

U njenom povučenom i tajanstvenom svijetu tišine u početku nije bilo tuge – ona je rano svjesna svoje različitosti od ostale djece, ali s kistom ili olovkom u ruci, svladava tu prepreku. Voli bjelinu snijega, čudesne kontraste tamna drveća na plavičastim odsjajima snježnih zapuha i često se smrzava s kistom u ruci, da bi uhvatila onaj pravi osjećaj, doživljaj, impresiju u toj bezglasnoj pustoši. Njeno djetinjstvo i djevojaštvo obilježeno je tom bjelinom.

Slava Raskaj Mlin

Slava Raškaj: Mlin

Još jedna bjelina opsjeda Slavu od djetinjstva – ljepota kućnoga porculana. I on je nježnobijel, ima neku smirenost kao i snijeg i neku dobrotu kao djeca kojih glasove nikada nije čula, gledala je i vidjela samo ono što oko pokazuje. U tom prvom razdoblju nastali su njeni akvareli jedne otvorene i čiste duše koja sama spoznaje: Vidik s brežuljka oko rodne kuće, Sjedenje u vrtu, Udisanje svježine u potoku Zaluka. Njena psiha nedodirnuta zlom, a ipak u samoći i patnji koju zdravi ljudi ne znaju, spojili su doživljaj i likovni izraz u cjelinu toliko originalnu, da su i roditelji i prijatelji vidjeli kako to dijete treba školovati. Slavino misaono i tjelesno sazrijevanje bilo je usklađeno s čarom prirode: kad u rano proljeće procvjetaju prve visibabe, kad grane ozelene, kao da se budi i njeno zapreteno djevojačko tijelo, o čemu postoje samo slutnje u gluhoj samoći i nespoznatljivoj duši. Te jedva proklijale biljke, pupovi i snaga jedne krhke stabljičice visibabe, čudo su prirode i ona ga intuicijom velikih slikara tako i doživljava.

***

Roditelji potaknuti prijateljima šalju Slavu u Beč. To je Zavod za gluhonijeme „Taubenstummeninstitut“. Tako se 1885. sa žaljenjem oprašta od Ozlja i svojih osamljenih predjela, te putuje u veliki grad, pun golemih palača i širokih sivih ulica. Tu će u zavodskom okrilju internatskog tipa provesti osam dugih godina. Činjenica da se tu posebnim pedagoškim metodama opismenjuje i završava osnovnu i srednju školu, ne znači da je Slava u dubini duše prihvatila one dugačke sumračne zavodske hodnike, disciplinu i uniformu koja joj je sputavala veliku slobodu što je imala u roditeljskom domu. Zamišljamo kakva ju je čežnja morila za veličanstvenim pogledima na Kupu, drevni kastel Zrinskih, livade, šume i brjegove, što se kao u slikovnici nižu jedan iza drugoga, svaki u drugoj boji, uvijek različiti. Kakva li su je sjećanja opsjedala na rascvale vrtove njenoga rodnoga nevinoga gradića Ozlja, na bijele stolnjake izvezene crvenim i plavim, na majčine brižne ruke što prostiru u hladu ljubičasta jorgovana stol za nedjeljni objed. Sve će to jednoga dana biti njene teme.

Tamo u Zavodu ona uči i slikati. Crta po nalogu i metodama profesora koji nije svjestan kakav talent ima pred sobom. Njegov pristup prilagođen je prosjeku gluhonijemih štićenica. Slava je samo jedna od mnogih.

Negdje su, kažu, ostala njena pisma roditeljima iz toga perioda. Je li to istina, ili nije, ne znamo, ali ona bi bila sigurno dragocjena psihološka slika njena duha u tom bečkom osmogodišnjem periodu. Ono što će slikati poslije povratka u Ozalj, 1893. godine, upravo govori jednim psihologiziranim likovnim izrazom u kojem je izražena čežnja za ljubavlju i osobiti osjećaj samoće ljudskoga bića.

***

O radosti nakon povratka u dom svjedoče akvareli Djevojčica sa psom u šumi, Kupa kod Ozlja. Ima iz toga perioda crteža ptica i pasa, minijaturnih crteža koji su studije za nikada dovršene veće teme. Cvijeće i životinje – ono što je nedostajalo u Beču. Govor je to onih vidika koje ljubi od djetinjstva.

Prijateljska obitelj Muha Otoić, on učitelj po zanimanju, shvaća da bi Slava trebala dobiti neku ozbiljnu poduku kod kakva slavna zagrebačkoga slikara. Već je tada Izidor Kršnjavi doveo u Zagreb Vlahu Bukovca pa se Otoićevi nadaju da će on primiti Slavu u svoj atelier.

Tako se Slava nevoljko, nakon svega dvije godine boravka u Ozlju, obrela u Zagrebu.

***

Smještena je u Zavodu za gluhonijeme u Ilici, gdje i danas stoji ta ista zgrada s istom namjenom, donedavna zapuštena i siva, nikada obnovljena, a iz nje izlaze ista djeca kao što je nekada bila Slava: gluhonijema.

Ivan Otoić pokazuje Vlahi Bukovcu Slavine radove no ovaj odbija poduku zbog zauzetosti. Potom odlaze drugom slavnom slikaru Beli Csikosu Sessiji. On je tada već slavan i šarmantan. Okružen rojem obožavatelja i obožavateljica, ali pak pristaje podučavati ovu darovitu djevojku.

Slava ima devetnaest godina, Bela trideset i dvije… On je talentiran, smatraju ga već onda predvodnikom hrvatske Moderne. Slika povijesne, mitološke i biblijske teme, sklon je mistici i literarnoj simbolici – njegova Psiha, Judita i Holoferno i ostale slike, svjedoče o osebujnom duhu koji faustovski traži prvi i posljednji odgovor na filozofska pitanja. Takav trinaest godina stariji, očaravajući slikar, duboko različit od plahovite i nevine Slave, pojavio se u njenu životu.

Njegova elegantna supruga, društvo koje dolazi na domjenke, svi su oni jedan novi i daleki svijet koji otkriva Slavi: ti nisi dio toga, ni po duši ni po načinu kako slikaš. Za to društvo Slava će ostati uvijek mala seoska djevojčica, koja, eto, ima neke darove, ali to i nije „bogznakaj“. Ona je lijepa, ali šteta kaj je gluhonijema…

Jedino učitelj shvaća i cijeni njen rad.

Susret s atelierom velikoga Bele bio je za Slavu pravi šok: nema tu bjeline njena netaknutoga gotovo apstraktnoga pejzaža ozaljske zime, blistavih svijetlih livada i voda Kupe koje mijenjaju boju od modrine neba, mutnih oblaka ili žutog jesenjeg lišća. Sve je u tom Belinom atelieru puno akademskoga mraka, čudesnoga nezemaljskoga svjetla koje odsijeva nekim mističnim redom i daje retoričku i narativnu poruku. Slika on i mrtve prirode, gvaširane akvarele, ali nisu ni to oni njeni lonci od zlatne pečene gline, obojene nevještom rukom seoskoga majstora, košare tople smeđe boje natovarene cvijeće i plodovima, a nisu ni tanjuri iz majčine kuhinje. Bela slika egzotične i bizarne stvari: morske zvijezde, srebrne škrinjice za nakit, sove i ruže u nekoj tajnovitoj svezi, lepeze za dame i raskošne rumene jastoge kakve Slava još nikad nije vidjela. Na mračnoj, rembrantovskoj tamnoj podlozi nižu se prizori mrtve prirode, a one druge teme, poput Psihe, plivaju u nekoj nedohvatnoj izmaglici i simbolici početka svijesti o prostoru i vremenu čovjekova jastva.

Novi je to svijet za Slavu, odmaknut od njene biti i metafizički ispunjen njegovom muškom snagom, najtajnijom kategorijom kojoj ona još nije dorasla. Uči u tom atelieru crtež i mrtvu prirodu i to je možda ono najvažnije što je našla. Uči promatrati svijet na njegov način, ali to joj nikada ne će poći za rukom. Njena izvorna darovitost spriječit će taj upliv i sačuvati originalnost. Tada su nastajale njene slike: Mrtva priroda s bijelim jabukama, Kruške, Zec, Suncokret, Potočnice.

Istovremeno Slava pronalazi u Zagrebu dva prostora koja sliče na njen slobodni arkadijski raj iz djetinjstva: to su Botanički vrt i Maksimir.

Slava Raskaj Lopoci

Slava Raškaj: Lopoči

Nastaju njeni Lopoči, u komplementarnom sudaru modre i ružičaste nijanse, poredani u perspektivi koja se sužava i gubi u vodi i odsjaju vrba, ali svaki cvijet oslikan je nježnim pastelnim tonom, svaka latica, list, izdanak, pup, blistaju kao na najboljim japanskim ili kineskim slikama, koje su upravo u to vrijeme preplavile Europu. Mnogi će kasnije, pa i danas, imitirati te Slavine lopoče, ali poetiku i ljepotu nitko ne će dosegnuti. To je bio izraz neke duhovne visine i svjetla, bez tamnih sjena i deformacija. Slava je kroz njih izrazila ponovno sreću i užitak slikanja.

Rastvoreni cvjetovi puni života položeni na plutajući list, izvučeni na plavim stapkama, sa snažnim udarima prirodna svjetla, znak su intimističkog i sukladnog njenom unutarnjem stanju. Ostavljamo ih u tom znaku ne inzistirajući na mogućoj emotivnoj vezi, koja je tada već bila temom u jezičavoj zagrebačkoj sredini, a koja je govorila o ljubavi slikara i učenice.

Kasnije će Slava Raškaj naslikati Zgnječene lopoče, u trenu polagana utonuća svoga bića u tamu koju sluti. Ti Zgnječeni lopoči imaju secesijske oznake stilizacije, bez života, oni su dekorativni, izvijeni u laganoj S liniji. Nemaju bujne cvjetove, izronili su iz duha koji morfološki i alegorički uvijek govori o sebi, unutarnjoj biti.

To su secesijski elementi usvojeni u Belinom atelieru i osjećaju se u slikama Cvijeće u visokoj čaši i Cvijeće u srebrnom čajniku.

U tom međuvremenu dobri obiteljski prijatelj Ivan Muha Otoić uredi da Slava dobije svoj atelier, a to je prostor mrtvačnice u nekadašnjoj bolnici u Ilici (danas Likovna akademija), jer je bolnica odselila u Vinogradsku. Uredili su bijeli svijetli prostor, ali svi su ga i dalje zvali mrtvačnica. Tu je Slava slikala.

***

Bela je odmah uočio njen talent, a osobito je u njoj prepoznao rasnoga pejzažista i onoga dana kad je donio mnoštvo crteža i akvarela Ksavera (za kojeg je Matoš napisao da je najljepša aleja u Europi), Marije Bistrice, dvorca Trakošćana, Orahovice, Trsata, Slava se silno radovala, a on je pod njenim utjecajem pak zavolio zakutke poput mlinova, staja, ruševina starih dvoraca, uopće slikanje izvan ateliera. Plenerističko slikanje u prirodi, njoj tako svojstveno od djetinjstva, za njega je bilo otkriće.

Ona pak slika Stari mlin u nekom kubističkom stilu, a ujedno sužuje gamu i raspon boja na zagasite mrljevite plohe: Ozaljska gudura, Djeca u seljačkoj sobi.

Ovaj akvarel dječaka u seoskoj izbici, naslikan nešto kasnije 1900. godine, možda je nešto najljepše u akvarelistici hrvatskoga slikarstva. Sva tjeskoba njene duše i slutnja neke praznine koja ju čeka, sva suosjećajnost s tim likovima u mliječnosivom svjetlu koje dopire kroz mali prozorčić, pa i sva bijeda našega sela u kojoj ima i nevinosti i pobožnosti, sažeta je u tom nevelikom akvarelu, kojeg je, kao i ostale, možda najbolje shvatio Matko Peić.

Bez detalja, sumarno, a toliko jasno u svojoj lirskoj tišini nitko se nije izrazio kao Slava u toj odi seoskim mališanima. Ona je slikala i druge prizore: more, planine, nepoznate krajeve, ali snagu onih lopoča kao blistavu energiju ljubavi i sumrak ove skučene seoske sobice nikada više i nikada na taj način.

***

Slava Raškaj stupila je u javnost zahvaljujući potpori Bele Csikosa.

On ju je uveo u Društvo hrvatskih umjetnika (1901.), (osnovano 1897.), njegovom zaslugom izlagala je na prvo izložbi Društva u „Hrvatskom salonu“, 15. prosinca 1898. kojom je otvoren Umjetnički paviljon u Zagrebu.

Ova je izložba priređena zaslugom skupine mladih umjetnika okupljenih oko Vlahe Bukovca koji su se odcijepili od Društva umjetnosti. Buntovni mladi umjetnici, uz podršku nekih književnika, ustaju protiv akademskih šablona i traže potpunu slobodu i individualnost umjetničkog izraza.

Od književnika posebno se za njih zauzeo Ksaver Šandor Gjalski, koji je svojom očaranošću Bukovčevim slikarstvom, dao krila i polete novom pravcu. O izložbi su pohvalno pisali Dežman, Miletić, Nehajev, Bogović, Domjanić. Svi su se najviše osvrtali na blistavu šarenu paletu Bukovca i drugova, tu novu Zagrebačku šarenu školu, na velika platna bitaka i slavnih likova, a malo tko je zapazio vrhunske akvarele Slave Raškaj. To ju je bolno razočaralo. Tada su na izložbi nastupili: kipari R. Frangeš, R. Valdec i slikari: V. Bukovac, O. Iveković, F. Kovačević, B. Csikos Sessija, M. Cl. Crnčić, I. Bauer, R. i Leopoldina Auer, O. Alexander, Z. Preradović i Slava Raškaj. Izložba je imala velik odjek u javnosti i posjetilo ju je 11000 posjetitelja.

Slava je ostala nekako po strani od slavnih kolega. Njeni uradci su bili odjek jednoga još neprepoznatoga treptaja koji akvarel sobom nosi. Društveno se to odrazilo i na sumi koju su umjetnici primili za svoja djela: Bukovac 4000 kruna, Slava 40!! Jedini je Vladimir Lunaček zapazio kako su to najintimniji pejzaži koji su ikada kod nas naslikani. Ponešto ju je hvalio i Vladimir Vidrić, naš lijepi i šarmantni pjesnik Lacko, poznati osvajač ženskih srdaca, no najviše kao ljepoticu koja plijeni nebeskom, arhaičnom ljepotom, poput Euridike. Ona je na otvorenju izložbe darovala banu Khuenu Hedervaryju cvijeće, sva ustreptala, bujne kose i velikih plavih očiju, plaha i topla uzdignuta na sam vrh, poput vile. To je bio vrhunac njenoga životnoga i umjetničkoga puta.

Iste te godine 1898. naslikala je Autoportret. Blijeda inkarnata u desnom poluprofilu, visoko uzdignute kose, istaknutih plavih očiju, lijepih, plemenitih crta lica, stisnula je usnice u neki zatajeni grč, a oči su pune sumnje i osame. Nastajanje očaja. Na njoj je skromna bijela košulja i crni prslučić.

Neki kritičari pronalaze njeno uvećano žućkasto uho koje da se ističe na cijelom portretu. Ipak, najupečatljivije su oči i usnice. One su sav psihološki sažetak njene melankolične duše, rane i snova koji su se očito već nalazili na rubu provalije. Slutimo s puno empatije da je to proizlazilo iz spoznaje kako je Bela napustio nju, svoju darovitu učenicu i da ga ona ne može pratiti u tom elitnom svijetu. On je bio najveći doživljaj njena emotivnoga života žene. Slomit će se od toga udara, izdržavajući se snagom što joj pruža slikarstvo.

Još neko vrijeme sve se činilo naizgled dobro: slijedile su izložbe – austrougarska u Moskvi i Petrogradu gdje Slava Raškaj nastupila 1899. godine, a potom Svjetska izložba u Parizu 1900. godine, gdje su izloženi njeni Lopoči iz Botaničkog vrta i Zagrebačke vedute.

Za tu izložbu nastupili su Bela i Slava zajedno: crteže Zagrebačko sveučilište i Zagrebački licej napravio je on, a ona je obojala akvarelom.

Danas se ove slike nalaze u odjelu školstva u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Još 1901. Slava izlaže svojih 12 radova na putujućoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, pa opet 1902. i 1903. na izložbama Društva umjetnosti. Radovi su joj reproducirani 1898. u petnaestom broju časopisa Vienac (7 crteža), u publikaciji Hrvatski salon i časopisu Život.

Bela je već 1896. započeo ostvarivanjem velikih narudžbi za milenijsku izložbu u Budimpešti, ciklus kompozicija za prostorije Odjela za bogoštovlje i nastavu, a godine 1902. odlazi sa slikarom R. Auerom u SAD. Po povratku 1903. otvara privatnu slikarsku školu u Zagrebu. Uz to je profesor na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, odnosno od 1921. Akademiji u Zagrebu.

Putovanja i obveze, a tko zna i što drugo, odvajali su učitelja i Slavu sve više. Razdaljina između njih dvoje povećava se progresijom koja nema povratka.

Slava je napustila Zagreb 1899. i vratila se u Ozalj.

Kraće vrijeme boravila je u Zlataru i Orahovici. Onda opet povratak u Ozalj.

***

Što se dogodilo između učitelja i darovite učenice ostaje nam sakriveno. Ne kanimo ni nabacivati neke sumnje koje bi povrijedile ionako ranjenu Slavu.

U Ozlju je nastavila slikati i u prvo vrijeme ostvarila nezaboravna djela. Opet je tu njena ozaljska priroda i zakutci mladosti. Ona prati govor vode, neba, šuma, njen crtež je sporedan prethodnik i okvir za ono najvažnije – boju koja će iskazati svu ljepotu slikanja u prirodi. Govorili su mnogi o plenarističkom slikarstvu, ali Slava zaista slika na travi, uz potoke, Kupu, na snijegu. Ambijentalne vrijednosti oplemenjene su u tim slikama njenim osjećajnim i lucidnim pronicanjem u bit, a uvijek uz pomoć minimalnoga namaza akvarela, prozračnoga odnosa vode i pigmenta, nježne nijansirane manire. O njenim je pastelima Matko Peić, veliki hrvatski poznavatelj povijesti umjetnosti, napisao: „Slava je znala postići onaj čar posebne vizualne arome što lebdi iz pastelnog poteza i diše iz pastelnoga praha.“

Slava Raskaj Stablo u snijegu

Slava Raškaj: Stablo u snijegu

Služeći se, dakle, dvjema najtananijim likovnim tehnikama – akvarelom i pastelom – ostavila je iza sebe ciklus slika baš iz toga posljednjega ozaljskoga razdoblja: Mladi kosac, Gluhonijema djevojka, Djevojka u crvenoj haljini, Melana, Stablo u snijegu, Zimski pejzaž, Rano proljeće, Proljeće u Ozlju i nezaboravni ciklus Lopoči.

Uvijek se između vremenski bliskih radova može izdvojiti jedan koji je više nego simboličan – to je ovdje Stablo u snijegu. Morfološki, alegorički i ontološki riječ je ovdje o platonskoj biti, unutarnjoj slici njena duha, koji je nalik velikoj utihi u bjelini zime i potpune usamljenosti.

U svoj svojoj bjelini ovo je ipak tamna noćna misao, oksimoron, koji se začeo u duboko povrijeđenoj djevojačkoj duši. Već vlada mineralni ledeni mir u dodiru kista, ovlašno a opet izrazito znalački. Ta je slika mjesto između svijeta i vlastitosti.

***

Negdje 1901. mogla se zapaziti njena suzdržanost i povlačenje u sebe. Povlači se u samoću i zapada povremeno u depresiju. Njena gluhonijemost sigurno je bila otežavajući element u tom procesu. Tada se služi sve više pastelom.

Njena Melana je bosonoga djevojčica u sjaju sunca, kao memento na vlastitu djetinju sreću. Ona je na pragu dosluha s mrakom koji ju polako obavija, ali još u snazi da dohvati svjetlosne trenutke.

Takav je ugođaj i slike Interier, koji ima otvoren prozor, vazu, cvijeće, kovčežić s vunom za goblen… Nema tu mistike, sve je jasno i svijetlo, ali i govor stvari koje postoje kao metafizički odvojeni svjetovi, najavljuju kako slikarica ostaje bez snage da se posve identificira s tim svjetlom koje je proželo sliku. Još blistaju u spleenu Košara s voćem ili Šalice za čaj. Pomalo ukočenije i linearnije, nekako sezanovski određene, plošne, ali uvijek pune ozračja lirske tišine koju nikada nije napustila.

Kako se bolest pogoršavala, depresija je sve više obuzimala Slavu Raškaj, a razum ustupao mjesto zaumlju. Motivi se mijenjaju: Slava počinje slikati ruševine, stare vodenice, tamne kanjone, slike postaju fantazmagorične, pune halucinacija, njeno oko okrenulo se prema unutra, prema umirućoj duši. Komunicira s tamnijim, transcendentnim, mističnim.

Zabrinula je okolinu bježeći u samoću, prirodu, skrivajući se od pogleda, kao da svi vide njenu dušu i strahove koji ju obuzimaju. Nakon nekih agresivnih nekontroliranih ispada odvedu Slavu u Bolnicu milosrdne braće na liječenje. Tamo je ostala mjesec dana i potom se vratila kući.

No, stanje se polagano ali sigurno pogoršavalo. Nikada nećemo saznati kakve su more morile nježnu usamljenu dušu. Nakon težih ispada, dovode Slavu u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu.

Bio je lipanj 1902. U listu koji bilježi nalaz pri ulasku u ustanovu pisalo je da je bolesnica Slava Raškaj visoka stasa, mršava, plave kose, visokog čela, malih ušiju, lica punog akni, a ruke su bile u tremoru. Odgovarala je samo njemački i to vičući i sama je rekla da je gluha. Odbila je pisati i govoriti hrvatski. Tresla se i grčila povremeno. Pokazivala je znakove straha. Noću je ustala, otvorila suncobran i stala pred ogledalo. Legla je, ali nije spavala.

Kasnije se tijekom boravka nešto smirila, čitala i malo crtala. Na pitanje kako je, uvijek je odgovarala – dobro. Tijekom dana bila je apatična, smetena, skice nije dovršavala. Ponekad stoji satima pokraj vrata kao da želi izaći… uvečer se obuče kao da će u šetnju… Danima se igra koncem od kojeg pravi razne figure.

Iste godine u prosincu oboljela je na pluća. Pretežito leži tijekom 1903. godine u krevetu, raskuštrane kose, smetena, nemirna, blijeda.

1904. godine uglavnom je smirena, ništa ne radi, samo tupo zuri pred sebe. Napisala je jedno posve nerazumljivo pismo. Tako prolazi i 1905. u kojoj je potpuno autistična, da bi u konačnici 1906. dobivala visoke temperature, silno kašljala i u takvom stanju tuberkuloze i umrla 29. ožujka 1906. u sedam sati i trideset minuta ujutro, s izlaskom sunca.

U smrtnom listu koji su ispisali tadašnji liječnici stajalo je pogrješno da je stara 22 godine, umjesto 29 godina. Kao dijagnoza upisana je amentia, idiot!!! i još neke nečitke dijagnoze, a kao hereditet – da je otac bio nervozan! Kao uzrok smrti nije navedena tuberkuloza, nego anemia…

U zavodu je provela paklenske tri godine devet mjeseci i jedanaest dana.

***

Tijekom boravka u Stenjevcu naslikala je neke slike koje ostaju trajni spomen umiruće duše koja je ljubila svjetlost, a završila u mraku. Prema tematskom krugu i gami nekih slika još prije odlaska u Zavod, možemo naslutiti da je njena svjetlost u zalazu: stari mlin koji propada uz Kupu, stablo samuje u vrtu, jedan jedini prozor sablasno svijetli u noći. Njen brat piše da Slava živi samo za svoje slikarstvo, ali se sve više povlači u sebe. Ona slika apsidu kapelice na ozaljskom groblju i s osobitom pažnjom slika tamni prozor koji se upravo jezivo crni, bezglasan i zloslutan u teškom grobljanskom zidu.

Dok je bila u Zavodu, naslikala je 1904. Cvijeće u visokoj čaši. Slika odgovara njenu ranijem likovnom radu: vitka i prozračna staklena čaša s krupnim razvijenim laticama i listovima, otvorena suncu, kao čovjek koji nudi svoju ponutricu.

Već 1905. slika jezivu prikazu: Ženu stiže krvavi oblak. Jedva se razabire što je ljudsko biće, što mrljeviti namaz oblaka.

Iste te godine naslikala je osam eliptičnih medaljona minijatura – 3,3 cm visoki, 4,5 cm široki. Teme su bile: Žena u plavom, Žena hoda proljećem, Ženu prati zeleni oblak, Ženu je zadesila oluja, Ženu stiže krvavi oblak, Amor ima za strijelom krvavu košulju, Žena je u ljubičastom samostanu, Čovjek je zabio sjekiru u panj.

Ovo je najkraći mogući sažetak njena života, emotivno očajanje i slijed neumitnosti, čitljiv u svojoj složenosti, ako se zna ono esencijalno iz njena života. Sebe ovdje dijagnosticira unutar samoće plavilom, proljećem, zelenilom, ali onda slijedi nadolazak oluje, dolazak krvava oblaka i konačno stiže i AMOR koji ima za strijelom krvavu košulju. Žena se zatvara u ljubičasti samostan, što je dvoznačnica istoga – samostan je povlačenje od svijeta, ljubičasto je boja smrti. A najstrašniji je završetak – čovjek je zabio sjekiru u panj. Od bezazlenosti i nade, do strašne smrti duha i tijela. To je taj AMOR-ČOVJEK koji je sve to obavio? Postoji samo jedna slutnja. Drama bez svjedoka, golgota usamljene djevojke, martirij bez utjehe. Potom ostavljenost i lik u njenoj svijesti koji ju dovodi do posljednjih konzekvenci. Ta metafizika i transcendencija je djelo svjesna uma, kolikogod je već bila bolesna. To slikanje je posljednji način mišljenja i duhovnoga sagledavanja vlastite sudbine. Tih osam medaljona su hommage dubokoj melankoliji i tuzi kao odgovor na udarac AMORA.

Na svojedobnoj izložbi u bolnici Vrapče izložbu njenih radova pratilo je i pismo učitelju i uzoru Beli Csikosu iz godine 1900. Pisala ga je iz Ozlja 23. prosinca, pred Božić i ono svjedoči o nekim nenapisanim, a ipak pod redovima skrivenim nadama. Pismo je bilo vlasništvo Matka Peića, ali je nestalo na toj izložbi i nikada nije nađeno. Pisano je izuzetno elegantnim rukopisom, njemačkim jezikom i goticom, a u prijevodu na hrvatski glasi:

„Mnogopoštovani gospodine profesore!

Dopustite mi Vi kao i gospođa supruga da vam oboma zaželim vesele praznike i sretnu Novu godinu. Koliko vam to od srca želim možete oboje lako zamisliti, jer sve što jesam i što znadem mogu samo vama zahvaliti. Nemam ništa, samo srce puno najiskrenije i najdublje hvale vama oboma, koja će završiti tek završetkom moga života. Molim za veliku milost, da ovaj mali rad smijem posvetiti Vašoj visokopoštovanoj gospođi supruzi. Ne znam da li je on tako dobar koliko bih ja to željela. Još jednom, ponavljajući svoje želje, ostajem uvijek sa zahvalnošću i poštovanjem

Vaša učenica

Slava Raškaj“

***

Ukopana je na Stenjevačkom groblju, ali su u novije vrijeme njeni posmrtni ostaci preneseni u cinktorij crkve Svetoga Vida u voljeni Ozalj. Legende uvijek kruže oko velikih imena. Tako se govorilo da je svoja ispovjedna pisma upućivala majci, koja je sve zatvorila u jednu kutiju i pokopala sa svojom Slavom. Ne znamo koliko je istine u svemu, ne želimo ni da u ovo naše bezbožno i za mnoge vrline mrtvo doba, netko čita Slavina intimna pisma, ako su ikada postojala. Dovoljno bi bilo doći na njen grob i sjetiti se njenih raskošnih lopoča i malo akvarelnoga portreta s kojeg nas gleda velika umjetnica koju u mnogočemu još nisu nadmašili.

***

Slava Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne i to komponenti njenih impresionističkih strujanja. Opus Slavinih akvarela i pastela predstavlja ono najbolje ostvareno u takvoj slikarskoj tehnici u tom razdoblju hrvatske likovne umjetnosti.

Pođite u stari grad Ozalj – tamo je jedan prostor posvećen samo slikarskim djelima Slave Raškaj. Mnogih od onih pejzaža koje je s toliko ljubavi slikala, kuća i ljudi, više nema. Samo nijeme slike govore o tom vremenu i umjetnici. Govor je to ljepote i melankolije.

Nevenka Nekić

Čet, 25-04-2024, 12:52:05

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.