U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Anica Bošković

Možda najistaknutiji ženski lik u Dubrovniku osamnaestoga stoljeća, koji topao, živ i plastičan pred nama i danas stoji, lik je Anice Bošković, pjesnikinje i sestre Ruđera Boškovića. Od svojih suvremenika bila je oslovljavana kao Boškovica, poetesa i vladika. Poživjela je dugih devedeset godišta i zakoračila u devetnaesto stoljeće.

Bila je članom mlade pučke obitelji koja je tek potkraj sedamnaestoga stoljeća ušla u popis bratovštine LAZARINA, a kasnije i ANTUNINA.

Obitelj Nikole Boškovića, podrijetlom iz Orahova Dola blizu Popova Polja, bila je ugledna u trenu Aničina rođenja. Sam Nikola bavio se trgovinom, ali i spisateljskim radom. Ostavio je iza sebe zapise pune zanimljivih pojedinosti o Raši kamo je putovao kao trgovac.

Po dolasku u Dubrovnik obitelj je ubrzo izbila na površinu dubrovačkoga uglednijeg sloja te pretekla i mnoge starije pučke pa čak i vlastelinske obitelji.

Nikola Bošković oženio se imućnom i uglednom Pavlom iz obitelji Bettera i s njom u braku imao devetero djece: šest sinova i tri kćeri, Anica je bila najmlađe dijete.

Njena starija braća Baro, Ivan i Ruđer postali su svećenicima, a bavili su se znanstvenim i književnim radom. Ostala braća postala su činovnici Republike.

U toj toploj i pobožnoj obitelji rodila se Anica 3. studenoga 1714. godine krštena kao Ana Marija Bošković.

Ruđer Bošković, brat Anice Bošković

Posljednji od sinova bio je Ruđer, Ruđe, a Anica je bila tri godine mlađa. Tada su stanovali u uskoj Provaljenoj ulici gdje će Anica provesti cijeli svoj život. Osluškivat će dječje glasove iz susjednih kuća, zvona dubrovačkih crkava, brojanje satova po udarcima zelenaca…

Na žalost nije nam sačuvan ni jedan portret Anice Bošković, ali su sačuvana pisana djela. Bila je nadarena kao i ostali članovi obitelji. Obrazovanje je stekla uz svoju braću i sestre, a vjerojatno i u samostanu Svete Katarine gdje je njena sestra Marija Druga postala dumnom.

Uz braću je naučila talijanski i latinski. Uživala je prednost najmlađega člana obitelji, a posebno se vezivala uz Ruđu. Sama piše da je znala „na način… od pčele… vadit korisni med…“, tj. uz Ruđu učiti ono što i on uči. Sjedala bi za isti stol „u njegovoj maloj kamarici“, što ju poslije često spominje u pismima, pratila njegov rad i sama izrađivala zadaće.

Obitelj je pored svoje kuće sa solarom u Provaljenoj ulici, imala i „kuću na dvoru“, kako se to tada zvalo. To je omanji ljetnikovac na Pilama, na Ilijinoj Glavici, danas Donji Kono. Tu je protjecalo ono najljepše vrijeme u njihovu djetinjstvu, sve do 1721. godine kada umire otac Nikola. Anici je bilo tek sedam godina. Kako je tiho i jednostavno živio, tako je i pokopan u kripti kod Male braće.

Proći će četiri godine i Anica se rastaje od brata Ruđe koji odlazi na nauke u Rim. Njoj je tada bilo jedanaest godina. Ruđi četrnaest.

Brat Baro došao je iz Rima po Ruđu, a dva su se srca posebno kidala zbog rastanka – majčino i Aničino. Kao da je slutila da ih Ruđe ostavlja zauvijek. On će za cijela života doći samo jednom u posjet obitelji i prijateljima u Dubrovniku i to na četrdeset dana…

Dubrovnik

Iza Ruđina odlaska zaredale su u obitelji smrti u teškoj 1727. godini: najprije brat Pero u 24. godini života, brat Ivan u 26., a potom teška bolest brata Bože. Anica je kao i majka posjedovala duhovnu snagu i veliku vjeru, urođenu duhovnu vedrinu, koja ju nije napuštala ni u starosti. Tako je i u tim tužnim prigodama sačuvala vitalnost, izdržljivost i uravnoteženost. Ostala je živjeti s majkom Pavlom i bolesnim bratom Božom koji se nikada nije oženio. Ni Anica se nikada nije udala.

***

Proživjela je svoj svjetovni život izrazito bogobojazno kako je i dolikovalo poznatoj članici obitelji Bošković. U duši je bila dumna, a po ponašanju prava dubrovačka vladika, po svom radu i poetesa. Imala je u sebi nešto skladno i otmjeno, gosparsko.

Kretala se među obrazovanim domaćim i stranim ljudima koji bi dolazili kakvim poslom ili porukom od braće, osobito Ruđe. Anica i majka Pavla imale su službenih veza i s konzulima, često onim iz „Frančije“, koji bi im dolazio u pohode, a s njim i njegova gospođa. Tako je taj društveni položaj omogućio Anici usavršavanje jezika – talijanskoga, francuskoga i latinskoga, o čemu svjedoče njena pisma. Temelj je svakako udaren u danima kad je zajedno s Ruđom učila ono što je i on savladavao dok je pohađao Colegium Ragusinum u Dubrovniku.

Tradicija ženskoga pjesništva u Dubrovniku nastavljena je u osamnaestom stoljeću. O tome svjedoči rad Marije Bettere i pučanke Lukrecije Bogašinović-Budmani. Sve su bile obrazovane u okvirima svoga doba. Poznavale su dobro talijanski, latinski, povijest, a pisale su i stihove što je u ono vrijeme bila moda. Njihovi stihovi, kao i u drugih dubrovačkih pjesnika toga doba, govore o prolaznosti svijeta i nestalnosti svega živoga. Osobito su religiozni stihotvori imali udjela u radu ovih pjesnikinja. No, sve one žive tihim samozatajnim životom koji je bio jedini izbor za Dubrovkinje unutar Grada, kuća i hladovitih vrtova ljetnikovaca.

Pjesnički rad Anice Bošković kojim je stekla glas poetese upotpunjuje njeno biće prvenstveno u religioznom smislu. Taj pjesnički rad obuhvaća cjelovito djelo koje je tiskano u Veneciji, zatim neobjavljene pjesme ilirske i brojne religiozne prigodne pjesme vezane uz obitelj. Zanimljivo je da je majka Pavla doživjela 103 godine, a Anica joj je za stoti rođendan spjevala prigodnicu.

No zna se točno kad je počela pisati pjesme, ali prema pismima koje Ruđe šalje iz Rima 1755. vidi se da je već bila pjesnikinja koju brat hrabri: „Kad imaš ovako lijep dar Božiji, zašto ćeš to zakopat, da niko ne vidi, i ne ćeš, ko sveti kralj David i ko toliko druzijeh svetaca, pjevajući i pjesni pisajući, slaviti i hvaliti istoga Boga i njegove svece…“

Najviše od svih u obitelji voljela je svoga brata Ruđu. Sve do njegove smrti ostala je povezana ljubavlju i brižnošću, na koju je on obilato uzvraćao. Uz majku, Anica je bila jedina osoba u njegovu životu koju je tako volio. Zvao ju je mila sestrica i vraćala mu se u misli kad je u velikom svijetu provodio i slavne i gorke dane. Ona je bila topla, nostalgična slika i simbol njegova Grada i domovine, djetinjstva i sreće. Tako se često ponavlja u njegovim mislima slika: njih dvoje „sjede za tavolinom“ s knjigom u ruci, sve dok majka Pavla ne zazove na večeru. Poslije, kad oboje ostare, pisat će Anica bratu Ruđi: „I para mi sve da si ti polak mene za tavolinom…“ Često je ona sama sjedala za taj stol i napisala mnoge stihove najčešće na Ilijinoj Glavici. Bila je svjesna da je posljednja od svoga roda.

Ljetnikovac u Ilijinoj Glavici

Iz sačuvanih pisama vidi se kako nježno kori Ruđu da se slabo čuva jer previše radi. Začudo je sačuvano do danas 11 Aničinih i 9 Ruđerovih pisama koja su ona i Ruđe slali jedno drugome.

Pismo se po dubrovačku nazivalo „knjiga“ i uručilo bi se „prilikom“. Napisano se stavljalo u „soprakopertu“ i po nekome tko putuje slalo u daleki svijet. Tako se pošta iz Italije slala preko Jakina, tj. Ancone, u Dubrovnik i obratno. Ponekad je Ruđe odašiljao svoja pisma i preko Mletaka, a odande bi dum Antun, majčin rođak, proslijedio list.

Pisma Anice i Ruđe predstavljaju puno više od obiteljskoga dopisivanja. Ona su ogledalo jezika i stila 18. stoljeća. U njima se zrcale Aničini darovi: smisao za izdvajanje bitnoga, pojedinosti koje svjedoče o profinjenosti i čistoći misli, kao i natprosječnost zapažanja. Ona će Ruđu redovito izvješćivati o obitelji u Dubrovniku. Tako će za brata Božu pisati pred samu njegovu smrt da je ušao u devedesetu godinu i da se počeo tužiti na „slabos“, ali da je još prije dvije godine mogao lako prošetati na nogama do tri crkve „tako te nije vele staraca tega doba koji bi mogli to podnijet…“

Javila mu je i za Božinu smrt koji je umro i ostavio nju posljednju od obitelji. Ona sada sjeda u opustjeloj kući „a tavola sama na salatu“…

U tim pismima Anica ne zaboravlja ni različite nevolje, bolesti i elementarne nepogode koje su ugrozile život Dubrovnika. Tako opisuje i strašnu tuču, kako veli „strahoću od grada… na placi se učinio led veliki i visoki, da se nije moglo hodit, nego su ga u karetu iznosili“.

Ruđe je pratio sve te događaje i suosjećao s Gradom. Anici odpisuje da će on pobrinuti i osigurati „da uzmožeš imat i na večeri što bolje nego samo salatu“… On se uistinu pobrinuo za materijalno osiguranje sestre pa je mogla dočekati duboku mirnu starost.

Javljajući se izdaleka piše joj Ruđe: „… kako mu kroz glavu prohodu dijelovi knjiga… a od života… er ja ništa ne ištem, a jako bi mi žo bilo da se cijeni da ištem.“ Time se tužio Anici na podvale neprijatelja. Znao je umetati sjetne uspomene iz djetinjstva iz kojih se vidi čežnja da se vrati doma. Tako joj piše iz Bassana: „Svaki večer vidim puno čeljadi, jer smo blizu vrata od grada u borgu, ko tamo u vas u Pilam…“

Znao se potužiti na svoj hrvatski jezik: „Ne znam kako sam i ovo izreko malo naški, a malo talijanski, er sam veće zaboravio našega jezika iza šeset godišta, da sam odtamo izišo i vratio se samo jedan put za četre ili peset dana…“

Anica se pak u starijim danima tužila Ruđi da ne može više na Ilijinu Glavicu, pa ni u „seggeti“, a niti će moći izdržavati tu njihovu „staru kuću na dvoru“, taj ljetnikovac, te će ju jednom morati prodati „na inkanat“.

Ilijina Glavica bila je najmiliji prostor njihova djetinjstva. Bijaše skromna i jednostavna, s viridarijumom punim zelenila i pergolom vinove loze. Stajala je malo ponad Grada i bila raj tišine i mirisa. Kad je morala prodati ovu kuću na dvoru, otišla je u „seggeti“ da posljednji puta sjedne pod pergolu i sjeti se svojih stihova što ih je tu napisala:

„Nu da znadu sva godišta

da su magla, dim i ništa,

i ova, na ka ja sam došla,

sva su kako sjena prošla.

Ja najbolje mogu rijeti

Da je ništa sve na svijeti.“

Djelo Anice Bošković

Nije Anica pisala samo ovako rezignirane stihove. Njeno glavno djelo nosi naslov: „Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje“. Tiskano je „u Mlecijeh“ 1758., pa još u Dubrovniku 1852. i Mostaru 1881. godine. U njemu je posveta:

„Pridragoj braći ocima Baru i Ruđeru Boškoviću od Družbe Isusove. Na dan 24. decembra 1757. Ljubežljiva sestra Anica Bošković.“

Ovo djelo preveo je Ruđe na talijanski jezik, a Anica je prepjevala neke Ruđine stihove na hrvatski jezik.

Sačuvan je također rukopis pjesničkoga djela Anice Bošković „Na čast prisvetog Djetešca Jezusa“.

Zanimljivo je da je Anica pisala i satiričke stihove o moralnoj raskalašenosti u Dubrovniku, negdje pred kraj dubrovačke slobode, uoči dolaska Frančeza. Tada je u svojoj osami vidjela u novim znacima vremena slom sjaja svoga voljenoga Grada i naslutila njegov pad koji će uslijediti samo dvije godine po njenoj smrti.

***

U knjizi Dubrovčanina Ivana Matijaševića objavljene su njene pjesme: „Pjesni na čast Prisveta Srca Jezusova“. Šenoa ju je uvrstio u svoju „Antologiju pjesništva hrvatskoga“ 1876. godine.

Ona sama zadužila je Dubrovačku republiku darujući joj sva Ruđina djela. Nadživjela je slavnoga brata za cijelih 17 godina i kao ugledna Boškovica, vladika i poetesa umrla u noći između 11. i 12. kolovoza 1804. godine.

Prije svoje smrti, koju je spremno dočekala, Anica Bošković napisala je svoju oporuku. U njoj je svoju imovinu podijelila dubrovačkim crkvama, rodbini, utemeljila zaloge za potporu siromašnim i darovitim učenicima. Dobrotom i brižnošću kršćanske duše osvaja onaj dio oporuke gdje se ona brine da osigura pristojan život svojih dviju služavki – Anice i Lucije – s kojima je provela velik dio života.

U tom testamentu posebno mjesto ima i njen poznati BAMBIN. To je figura maloga Isusa, povezana uz njen život, ali i izraz onovremenoga Dubrovnika. Naredila je da se taj kip postavi u crkvi dumni Svete Katarine, te ako se razbije, da se napravi novi, a ako se samostan zatvori, neka se prenese u Svetu Mariju od Kaštela.

Bambin Anice Bošković

On je ostao sačuvan do danas i možete ga vidjeti kako stoji u niši u kapeli samostana SIGURATA kojeg vode školske sestre franjevke Krista Kralja provincije Presvetoga Srca Isusova. Na vrhu strme ulice Od Sigurate samostan čuva kip: Djetešce u dugoj haljinici, s krunom na ljupkoj glavi, držeći kuglu s križem kao Svevladar svijeta. Isti kakav je stajao u Aničinoj sobi kroz sve godine njena života.

Također su ovdje u samostanskoj kapeli sačuvana i dva kandila – barokno oblikovane svjetiljke. I one su iz osobne ostavštine Anice Bošković.

***

Prilikom njene smrti, koja je odjeknula u dubrovačkoj javnosti, ispjevao je Brno Zamanja, tada glasoviti pjesnik-latinist, epigram u čast Anice Bošković:

„I tebe poslije braće prima zvjezdani prag Olimpa

o Ano, blažena zbog tvojih zasluga.

I sada gledajući svijetle duše

Koje su u dugom redu prije tebe došle

Uživaš puna Boga.

Budi pozdravljena i ostaj vječno zbogom.

Dubrovnik će te, sjećajući se bez prestanka Ruđera,

Uvijek imati na ustima.“

Također su sačuvane i pjesme dvojice nepoznatih autora u čast Aničinu, kao i pjesmotvor Pavle Dragi: „O priminuću gospođe Anice Bošković“.

Kasnije o njoj piše Ivo Vojnović u djelu: „Posljednji časovi Anice Bošković“.

Činjenica je da je Anica sva svoja djela napisala hrvatskim jezikom. Posebno su značajna pisma bratu i obratno. Tada nije ni slutila da će ta pisma biti vrijedan primjer proze onoga vremena. Uz njegovanu i slavljenu poeziju, ova je proza slabo poznata, kao pastorka velikoj pjesničkoj tradiciji.

***

Anica je pokopana u kripti franjevačke crkve u Dubrovniku, zajedno s majkom kako je to zapisano na kamenoj ploči crkvenoga taraca: „Ovdje počiva u grobnici broj 10 Anica Bošković, umrla 12. 8. 1804. sa svojom majkom…“

Klaustar franjevačke crkve

Ono što su donijeli dani propasti dubrovačke slobode, okupacija, nova vremena i prilike, prekrile su Aničino ime i djelo. Bila je zaboravljena. Do prije nekoliko godina samo mala ploča s natpisom PUT ANICE BOŠKOVIĆ bila je znak njene nazočnosti u Dubrovniku. Preko ploče raste bršljan i skriva ime ove tihe poetese za koju nove generacije nisu čule. Brata joj Ruđu svojataju razne enciklopedije diljem svijeta svagda skrivajući njegovo hrvatsko podrijetlo.

Ako dođete u Dubrovnik, vidjet ćete: Još stoji njihova kuća sa sularom u nekada Provaljenoj, danas Boškovićevoj ulici. Još postoji i njihova „kuća na dvoru“, na Ilijinoj Glavici gdje se jedne samotne večeri Anica sjetila stihova koji ni danas ne gube vrijednost:

„Nu da znadu sva godišta

da su magla, dim i ništa,

i ova, na ka ja sam došla,

sva su kako sjena prošla.

Ja najbolje mogu rijeti

Da je ništa sve na svijeti.“

Nevenka Nekić