U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Jelena Zrinska (2)

Mirko je bio u poluzatočeništvu kod Turaka. Munkač kao grad sreće i vjenčanja s Jelenom, postao je znak propasti. Udaljavao se u vremenu i njemu i njoj. Bili su tako dugo razdvojeni.

Beč je želio Erdelj pretvoriti u svoju provinciju. Stoga sultan, lukavi političar, pušta Mirka na slobodu i opet mu daje titulu Knez Erdelja. Nadao se da će Mirko obraniti taj dio ostatka Turske. Bilo je proljeće 1690. Počinjala je dvadeseta godina rata.

Mirko dojaše do Bukurešta, sakupi oko 10 000 Turaka, Tatara, Vlaha i kuruca, pa krene na zapad. Naivni i pomalo častohlepni Mirko ponovno se uzdaje u sultana. Carska vojska dočeka ga na granici. Na čelu su general Heisler i pukovnik Doria. Ratne carske trupe dožive poraz i Mirko u klancu Zernyest zarobi 500 ratnika zajedno s generalom i pukovnikom. Onda opet zauzme Erdelj i naredi da se kao u davna vremena sastanu staleži na polju kod Sibinja da bi ga izabrali za kneza.

Rat se nastavio. Car šalje novu vojsku pred kojom se mnogi Mirkovi pristaše razbježe. Tatari i Vlasi zgrabili svoj plijen i otišli, ostalo nešto kuruca. Turci gube na svim područjima. Odavno se olinjao tug obješen na carigradski Top-Kapi. Za nepunih devet godina nekad moćno tursko carstvo polako će se urušiti, ali sada nakon ove prividne pobjede, Mirko traži veliku otkupninu za generala i pukovnika. Car odgovara da nema novca. Umre Doria u zatočeništvu, pa car šalje ipak 6000 dukata za Heislera, jer se boji ponovnoga ustanka u Erdelju i Ugarskoj.

Drugi uvjet Mirkova pisma caru bilo je puštanje Jelene iz zatočeništva.

jelenazrinska

Jelena Zrinska

Početkom veljače 1692. godine Jelena odlazi iz Beča. Napušta svoju kućnu tamnicu i put ju vodi do mjesta Nova Palanka. Tu čeka Mirko.

Nisu se vidjeli punih sedam godina. Ratna je dvadeset i druga godina.

***

U Novoj će Palanci Mirko i Jelena provesti pet godina, najdulje zajedničko vrijeme u braku, a začudo i najmirnije. Mjesto je bilo pod turskom vlašću i Mirko je uživao neko poštovanje zahvaljujući naredbama iz Carigrada.

A onda u kasnim danima ljeta 1697. čuli su se glasi: bit će ponovno velika bitka, turska se vojska sprema jer dolazi austrijski vojvoda, princ Eugen Savojski s carskom vojskom.

Sultan Mustafa II. sakupi veliku vojsku, ali se ona nije mogla usporediti s onom iz vremena 1683. kad se polazilo na Beč.

Niz dunavsku ravnicu spušta se Eugen Savojski s 50 000 vojnika. Jelena je zapadala u očaj – znala je da Mirko mora s Turcima. Tako je početkom rujna 1697. turska vojska odjahala na sjever, uz Tisu.

S njima je otišao i Mirko. Narasla mu je kosa, pa ju je pokrio turskim fesom da se ne vidi.

Rastali su se Jelena i Mirko sa slutnjama najgorega. Predosjećali su da je ovo posljednji zalaz turske sile.

Jedanaestoga rujna 1697. bila je velika bitka kod Sente. Princ Eugen Savojski strahovito je porazio tursku vojsku, pogubio 20 000 Turaka, a 10 000 ih se utopilo u rijeci Tisi. Rijeka je nosila trupla, glasnici su donosili strahotne vijesti do Jelene, ali ni jedan nije znao što je s Mirkom.

Mirko se pojavio nakon sedam dana, ranjen i krvav, isječen, zarastao i slomljen. Spasio se tako da se, vidjevši slom turske vojske, bacio među mrtve Turke, uvukao u leševe, proveo tako pola dana, a kad je pala noć, preplivao rijeku Tisu i počeo sakupljati ostatke svoje vojske.

Jelena i Mirko su se odmah spremili i s malom pratnjom krenuli prema jugu, u srce turskoga carstva, prema Carigradu. Beč je tražio Mirkovu glavu, Jelena je ponovno proglašena buntovnicom i oduzeta su u korist carskog fiska sva imanja koja su pripadala Rakoczijevima.

ogledalo i novcarka jelene zrinske

Ogledalo i novčarka Jelene Zrinske

Putovanje je bilo strašno. Drumovi su bili blatni i mjestimično neprohodni, u hanovima gdje su se odmarali vladala je prljavština i gužva, jer je mnoštvo Turaka bježalo na jug. Na putu su čuli vijest da je sklopljen mir u Srijemskim Karlovcima, Mir je zadugo odredio granicu na Savi i Dunavu. Gomile Turaka su kretale put juga – praznile su se Slavonija, Slovačka, Ugarska.

Sultan je poslao Mirku poruku da smije doći u Carigrad. Pri sklapanju Srijemskoga mira 1699. Mirko je imao zagovornike. Turski predstavnici tražili su amnestiju za Jelenu i Mirka, ali Beč je odlučno odbio. Sultan mora njih dvoje udaljiti u dubinu svoga carstva. Usmeno su carski predstavnici obećali da bi se neka imanja Rakoczijevih u Slovačkoj mogla vratiti Jeleni, ali to se nikada nije dogodilo.

***

Putovanje ove povorke izazivalo je znatiželju: na konju jaše velika gospoja otkrivena lica, onako po muški, uz nju vojnik s perčinom, ali nije Turčin. Sluge su također obučeni na europski način, a onda slijede kola s imetkom. Činilo se da jašu neki moćnici, a samo su oni znali koliko su nemoćni pred sultanom.

Stoljeće Mirka i Jelene završilo je u ponoru krvi. S njim je nestajala moć turskoga carstva, za koje su neki govorili da će se opet oporaviti, nadali se. To se nikada nije dogodilo. Sultan nema puno pouzdanika. Stoga šalje poruku Mirku da ga imenuje knezom VIDINA i daruje neka imanja. Dopušta mu da se naseli u Carigradu.

Bilo je rano proljeće 1700.

Završila je trideseta godina rata.

Stara cesta za Carigrad presijeca Bugarsku na dva dijela: karavana je prošla Sofiju, Vakarel, Pazardžik, Plovdiv, Haskovo i Svilengrad, Babaeski i Luleburgaz, pa konačno stigla nadomak Carigrada.

Sela su mirisala na ovce i loj, stanovnici živjeli u slabim kućama od blata, ako su bili raja. Putovi su potpuno propali, iako su postojali u vrijeme rimskog carstva. Sad nakon više od tisuću godina od propasti Rima, jedva da su se slutili ostaci.

Karavana je tonula u sve dublje prostore nekada moćnoga carstva, a svatko je nosio neku zaštitu oko vrata – amajliju u liku Majke Božje, Isusa, svetoga Ante, zaštitnika putnika svetoga Nikole.

Prije ulaska u Carigrad zaustavili su se u Silivri. Bilo je to na obali Mramornoga mora. Nitko iz karavane nikada nije vidio more. Mnogi su poskakali u vodu, ali konji su odbili piti.

Sutradan su nastavili put za Carigrad čije zidine su još uvijek bile veličanstvene. Prošlo je točno 247 godina od propasti onoga Konstantinopolisa kojeg su Turci osvojili 1453. godine. Posljednji se bizantski car zvao Konstantin (XI.), kao i prvi koji je dao sagraditi veličanstveni grad na Bosporu. Ovaj posljednji nije se stigao ni oženiti, ni potomke ostaviti. Bio je silno pobožan i odan Djevici Mariji – vjerovao je u Panaghiju, čudotvornu Djevicu i molio joj se u najljepšoj crkvi na svijetu – Svetoj Sofiji. Stanovao je u Blachernejskoj palači, u čiju blizinu će sada useliti, usred otmjena kvarta, Mirko i Jelena.

Kažu da je Mehmed II. čim je osvojio Konstantinopolis, ušao u Svetu Sofiju, dao razlupati oltare i pretvoriti je u džamiju. Nije dopustio da rulja razbije sav mramor, ukrase je dao prebojiti, a sam se zadivio veličanstvenosti građevine.

Kad je propalo Bizantsko carstvo, ratovi su se preselili na sjever i protegli sve do Beča. Silni mračni val Osmanlija koji se razlio još u 14. stoljeću, pa onda provalio snažno u petnaestom, sada se u doba Mirka i Jelene povlačio u svoje korito. Nažalost, Mirko i Jelena bili su silom prilika dio toga vala, svjesni kako je tragično vjerovati u Krista, a boriti se pod zelenom turskom zastavom.

Po dolasku u Carigrad Mirko i Jelena iznajmili su po sultanovu odobrenju otmjenu kuću u blizini Porfirogenetske palače gdje su se nekada rađali bizantski carevi. Tu su ostali godinu dana. Živjeli su vrlo povučeno.

No, jednoga dana njegovi bivši zapovjednici pozovu Mirka da dođe na razgovor u Drinopolje. On objaše konja i ode. Sultan se silno razljuti jer se bojao osvete Beča. Osim toga, u ugovoru je stajalo da Mirko ne smije napustiti Carigrada bez sultanova odobrenja. Stoga sultan protjera Mirka i Jelenu još dalje – u Nikomediju.

Opet se formirala karavana i ono malo vlastite imovine natovarila na kola te krenula u neizvjesnost, na sami rub europskoga kopna. Jelena je nosila samo nekoliko osobnih uspomena – ogledalo, klecalo, novčarku s nešto gotovine, škrinjicu za nakit. Do danas su sačuvani upravo ti predmeti kao i tri njena portreta.

Luka Nikomedije bila je mirna i zaštićena od valova, a male kuće i ustajali miris ribe uz ovčji loj, činili su to mjesto pravom turskom palankom.

Mirko kupi vilu koja je bila udaljena dva sata hoda od mora. Vila je bila nekada bizantska pa kasnije prepravljana, ali dostatna za družinu. Okružena crnogoričnom šumom, kamenjarom i ptičjim glasovima, pružala je s uzvisine prekrasan pogled na sve strane.

U blizini je nekada davno Dioklecijan dao sagraditi kupalište i vilu, pa se sačuvalo nešto ruševina koje je Jelena u početku posjećivala, bacala pogled na zapad i sjećala se: dragoga Ozlja, Makovica, Munkača, Prešova, Košica, Trnave, Bardejova, one male Palanke, u kojoj je provela pet najsretnijih godina zrela života.

jelenazrinska2

Jelena Zrinska

Bližila se šezdesetoj i počela pobolijevati. Legla je u krevet i naredila pred samu smrt da se otvore svi prozori. Tražila je da ju okrenu prema zapadu i posljednji pogled uputila Mirku. Bila je veljača, osamnaesti dan, a godina 1703. Držeći Mirka za ruku ispustila je dušu.

Morali su tražiti odobrenje sultana da ju pokopaju u Carigradu. To su im dopustili. U predgrađu Galati u crkvi lazarista ukopaju Jelenu i na grob dadu uklesati latinski natpis:

„HIC REQUIESCIT AB HEROICIS LABORIBUS VIRILIS ANIMI MULIER, SEXUSSUI AC SAECULI GLORIA, CELSISSIMA DOMINA HELENA ZERINIA. ZERINIAE ATQUE FRANGEPANIAE GENTIS DECUS ULTIMUM. TOKOLY PRINCIPIS UXOROLIM RAKOTZYI UTROQUE DIGNA CONJUGE, MAGNIS APUD CROATAS, TRANSILVANOS, HUNGAROS, SICULOS INCLYTA TITULIS. FACTIS INGENTIBUS TOTO IN ORBE CLARIORI, VARIOS AEQUA MENTE FORTUNAE CASUS EXPERTA, PAR PROSPERIS, MAJOR ADVERSIS, CUMULATIS CHRISTIANA PIETATE BELLICIS LAUDIBUS, FORTEM DOMINO REDDIDIT ANIMUM, MORTEM ELUCTATA
IN SUO FLORUM CAMPO, AD NICOMEDIENSEM BYTHINIAE SINUM. ANNO SALUTIS 1703. AETATIS 60. DIE 18. FEBRUARII.“

U prijevodu na hrvatski jezik ovaj tekst glasi: „Ovdje počiva žena očvrsnula od junačkih djela na slavu svoga spola i vremena, najplemenitija gospođa Jelena Zrinska, posljednji ures obitelji Zrinskih i Frankopana, supruga princepsa Tekelija, nekoć Rakoczija, jednom i drugom dostojna supruga, glasovita po mnogim zaslugama među Hrvatima, Transilvancima, Mađarima i Sikuljanima.

Po velikim djelima u čitavom poznatom svijetu čista srca je proživjela različite udarce sudbine, ista u sreći, a veća u nesreći, kad su kršćanskom joj pobožnošću bile nagomilane ratne slave. Gospodinu je predala krepku dušu, svladana smrću na svom cvjetnom polju u Nikomedijskom zaljevu u Bitiniji. Godina Spasenja 1703. (smrti) u dobi od 60 godina, dana 18. veljače.“

Spuste hladno tijelo Jelene Zrinske nekad vrela srca u priređen grob u desnom kutu pobočnog oltara Majke Božje. Ploča stoji i danas.

***

Mirko Tekeli vratio se u vilu ponad Nikomedije i u žalosti za Jelenom ubrzo i on umre 5. rujna 1705. godine. Nadživio je njihova ljutoga protivnika Leopolda za četiri mjeseca. Leopold je umro 5. svibnja iste godine.

Prije smrti načinio je Mirko oporuku: glavni baštinik je Jelenin sin Franjo II. Rakoczi kojeg on ujedno posvaja kao sina. Kako sultan nije dopuštao Mirku da za života prekorači Bospor, tako nije dopustio ni da se njegovo tijelo pokopa uz Jelenino. Zato moli u oporuci posinka da mu prenese tijelo izvan turske zemlje, nekamo u Ugarsku, Erdelj ili Slovačku. Mirkov tajnik Komaromy uzalud je htio izvršiti ovaj dio oporuke. Tako je Mirko pokopan u Nikomediji na armenskom groblju.

***

Franjo II. Rakoczi, jedini Jelenin sin i jedini unuk Petra Zrinskoga, spasio se onim bijegom u Italiju 1693. Car Leopold mu je teška srca vratio nešto malo imanja, ali mu nije davao dozvolu za vjenčanje. Želio je da loza izumre. Naime, Franjo II. Rakoczi želio se oženiti mladom groficom i princezom od Hessen-Darmstadta. Dvor je organizirao otmicu princeze i odveo ju na tajno mjesto. Tako je Franjo izgubio zaručnicu.

Kad je navršio 20 godina, stupio je u carsku vojsku nadajući se milosti, pa ratuje negdje na Rajni protiv vojske francuskog kralja Luja XIV. Tu upozna kćer landgrofa Karla Hessen-Rheinfelsa – Amaliju i oženi se njome ne tražeći odobrenje Beča. Car Leopold ne prizna ovaj brak pa u silnoj mržnji i povrijeđene taštine, naredi da se brak ima razvrći. Nastala je sablazan te papa odobri brak i dade obećanje da će pomoći povratak Franje II. u Slovačku. Tako se mladi par vrati u dvorac SAROS kod Prešova.

Kratka je bila sreća mladenaca. Franjo je bio nagao i strastven kao i njegovi preci.

Dolazio je k njima u posjet prijatelj grof Nikola Bercsenyi. Još uvijek se plela urota protiv Beča i Nikola je bio upleten u kolo pobunjenika. Pomoć im je obećavao ponovno i uvijek vjerolomni Luj XIV. Kao što je nekada obećavao Petru Zrinskome, pa kasnije Rakocziju, Tekeliju, sada to čini i Franji II. I da bi potkrijepio ova obećanja, naravno u svoju korist, Luj XIV. 1700. godine pokrene vojsku protiv Leopolda, a u ime španjolske baštine.

I sada se povijest ponavlja do tančina: pisma koja Franjo šalje Luju, uhvati bečki dvor. Leopold šalje u Saors generala Solarija i oni opkole kuću te uhite Franju. Dovode ga u Bečko Novo Mjesto i zatvaraju u istu tamnicu gdje je čamio prije smaknuća njegov djed Petar Zrinski i praujac Krsto Frankopan. Bilo je to točno prije 30 godina. Opet se vodi proces koji završava osudom: Franjo je veleizdajnik i čeka ga smrt.

Žena Amalija našla je načina da oslobodi Franju. Potplati kapetana straže Lehmanna i ovaj organizira Franjin bijeg 7. studenoga 1701. Franjo odjaše u Poljsku i nastani se u Varšavi.

Istoga dana 30. travnja kada su rezali glave Petru i Krsti, samo 32 godine kasnije, Beč proglasi: Franjo II. Rakoczi kao buntovnik i krivac veleizdaje, gubi sve časti i službe: čim bude uhvaćen, ima mu krvnik odsjeći glavu i čitav imetak njegov plijeni se u korist kraljevske komore.

***

Slovačka i Ugarska ponovno su spremale ustanak. Bila bi to 34. godina rata. Opet se pojave kuruci i njihove zastave s natpisima: „Za Boga i slobodu“, pa 12. svibnja 1703. navijeste borbu protiv austrijske despocije. Na čelo pozovu Franju II. Rakoczija i Nikolu Bercsenyja.

U početku su ustanici imali sreće. Već 7. lipnja Franjo proglasi neovisnost ugarskih zemalja. Sada zaredaju krvavi obračuni s carskim četama. Franjo se okrene Hrvatskoj i ponada se, kao i njegov djed, da će dobiti podršku za ustanak. Napiše pismo hrvatskim staležima, tj. Hrvatskom Saboru 18. siječnja 1704. i moli da se slože s njim, koji: … po svojoj majci potječe od hrvatskih junaka…“ Dalje piše: „Sjetite se tolikih junačkih porodica koje su Austrijanci satrli! Gdje su vam Zrinski? koji ime vašega naroda proslaviše po cijelom svijetu? Gdje su vam Frankopani, ovi jaki stupovi za obranu domovine? Austrijska pohlepa nije mirovala dok nije svojim despotičkim vladanjem prvake kraljevstva hrvatskoga učinila mučenicima predrage domovine.“

Ali odgovora nije bilo. Svatko se bojao sudbine Zrinskih i Frankopana. Hrvatski sabor na sastanku u Varaždinu 20. veljače 1704. zaključi da će poslati 15000 vojnika kao pomoć caru Leopoldu.

Tako se Franjo našao s ono nešto vojske osamljen. Ratovao je ipak tri godine promjenljivom srećom. Luj XIV. ga je zavaravao, a pristaše ga izaberu za erdeljskog kneza. Tako ponovi sudbinu djeda, oca i poočima.

Onda je došla 1708. godina. U bitci kod Trenčina Franjina vojska doživi strašan poraz. On uspije pobjeći u Poljsku.

O njegovu daljnjem životu malo se zna. Mađari se izmire s novim carem Josipom I. te ovaj 1711. dade slobodu vjeroispovijesti protestantima i proglasi amnestiju.

Franjo se nije htio predati caru na milost i nemilost. Njemu nije bilo oprošteno. Carski prsti zatraže od Poljske da ga preda. Stoga on odjaše u Francusku, opet se uzdajući u Luja XIV. Bilo je to 1714., godinu dana prije Lujeve smrti. Lukavi Luj, računajući da mu ovakav Franjo može kad-tad poslužiti protiv Austrije, odobri mu neku godišnju rentu, a nešto pošalje i španjolski dvor. Sve u ime nekog budućeg rata.

Luj XIV. je umro 1715. godine. Beč se pozvao na neke ugovore i tražio da se Franjo II. Rakoczi izbaci iz Francuske. Tako se Luj XV. riješio Franje. Naredi mu da proda nekretnine i ode.

Žena Amalija, koja je vjerno pratila muža cijelo to vrijeme, uze zajedno s njim pisati na sve strane i moliti da ih netko primi. Nitko se nije odazvao, osim – turskoga sultana. I tako se njih dvoje ukrca na lađu i krenu iz Marseillea put Carigrada.

Bilo je proljeće 1717., za Franju i njegovu obitelj 47. godina rata. Išao je stopama djeda, oca, poočima, majke, ususret njihovim kostima koje su mu sada trebale biti jedina domovina. Druge više nema.

***

Franjo se nastanio u Carigradu po odobrenju sultana. Živio je s obitelji u kvartu gdje je nekada obitavala njegova majka. Posjećivao je njen grob u crkvi lazarista i sanjao o povratku u domovinu.

Beč nije zadovoljan. Josip I. doznao je za njegov boravak u Carigradu. Franjo je i dalje neprijatelj, unuk velikoga urotnika, sin urotnice i sam urotnik i ne smije živjeti. Stoga Beč piše sultanu prigodom Požarevačkoga mira da je jedan od uvjeta mira maknuti Franju iz Carigrada jer je tu opasan.

Franjo mora napustiti stan u Carigradu i sultan ga protjeruje u malo mjesto Rodosto na Mramornom moru. Tu je u pustoši i čežnji živio do svoje smrti 8. travnja 1735. godine. Umro je u šezdesetoj godini života, baš kao i majka. Po vlastitoj želji, a odobrenju sultana, tijelo su mu prenijeli u grobnicu kraj majke. Konačno su bili zajedno.

***

Svoj burni život opisao je Franjo II. Rakoczi u djelu „Princips Francisci R. Confessiones et aspitationes princips christiani“. Mađarska akademija odlučila je djelo tiskati 1876. godine.

Franjo je napisao još jedno djelo: „Mamoires sur les revolutiones de Hongrie“. Ono je tiskano u Haagu 1738. godine.
Franjo i Amalija imali su dva sina: Josipa i Gjuru.

Josip je stjecajem okolnosti bio u vojnoj službi turskoga sultana. Kad je izbio novi rat s Austrijom, on ponovi sudbinu oca, djeca, bake i pradjeda. Pošalju ga u Slovačku i Erdelj da diže ustanak protiv Beča. Dvije godine on je to pokušavao učiniti oslanjajući se na političke prilike. Carsko prijestolje nije imalo muških potomaka, čekalo je vladaricu Mariju Tereziju. Nju kao vladaricu nisu htjeli u početku priznati Mađari, ni Pruska, ni Francuska. Josip Rakoczi se nadao da će doći do osamostaljenja mađarskih zemalja.

Na čelu okupljenih kuruca zanoći u mjestu Črna Voda u studenog 1738. godine. U tom vojnom logoru koji nikad nije bio dobro opremljen, gdje su zahodske jame bile nadomak bunara, pojavila se kolera. Tako desetoga studenoga 1738. izdahne u tom logoru i Josip Rakoczi od kolere. Iza sebe ostavio je samo jednu kćer – Josipu Šarlotu. Ona je bila jedina praunuka Jelene Zrinske. Njenom smrću 3. srpnja 1780. izumrla je ova grana obitelji Rakoczi-Zrinski.

Iste godine umrla je i velika carica Marija Terezija. Carstvo se učvrstilo, ojačalo, Beč je postao sjajan grad i jedan od najvećih centara Europe, raskošan i kulturan. Neprijatelji su bili utišani, raspršeni. Za idućih 138 godina Austrija je osigurala svoj opstanak.

Drugi sin Franje II. Rakoczija Gjuro boravio je uz francuski dvor. Beč ga nije dirao – bio je slab, nježan, nesklon politici, pjesnička duša, neoženjen, bez potomaka. Nastanio se pred smrt u malom čarobnom mjestu Saint Denisu, poznatom po ljupkoj gotičkoj crkvi. Tu je umro 23. lipnja 1756. godine.

U Europi je počinjalo novo doba. Velika carstva su se zaokružila, učvrstila. Činilo se da je nastupilo razdoblje mira. A ipak, sudbina Europe išla je ususret najvećem potresu: za samo 33 godine od Gjurine smrti počinje Francuska revolucija.

***

U jesen 1906. godine, nakon 203 godine od smrti Jelen Zrinske, pokrenula je nova mađarska vlada pitanje prijenosa njenih posmrtnih ostataka iz Turske u grad Košice.

Tako su na put krenuli u istoj povorci kovčezi: Jelenin, sina joj Franje II., ujedno posinka Mirka Tekelija, prijatelja i urotnika Berczenyja, generala Esterhazyja i dvorskoga majstora ceremonije Šibrika.

Put je vodio natrag u domovinu, u stari grad Košice, nekada rimsku Cassoviu. Tu će u kripti Sv. Elizabete svi naći smiraj.

Taj listopad 1906. bio je u znaku počasti kakve nitko nikada nije doživio. Od Oršave na granici kod Turnu Severina, prihvatili su karavanu crnih kola oni koji su bili potomci boraca kuruca. Mađari su imali slobodu i oni su ju slavili. Hrvati i Slovaci još je nisu imali. Stoga su Mađari sve pokojnike ubrojili u svoj narod i dočekali kao junake i junakinje. Doček je uzduž putova bio veličanstven i svečan: kolone ljudi stajale su u šutnji sa zastavama sačuvanim iz davnih vremena. Na njima je pisalo: „Za Boga i slobodu“. Sve do Košica bacalo se cvijeće na kovčege, a zemlja je osjećala bilo svojih predaka.

***

Dođite danas u kriptu crkve Sv. Elizabete u Košicama. Tu su njihovi kovčezi, a u sredini onaj najljepši od ružičastoga mramora – Jelene Zrinske. Mađari obvezno ostavljaju cvijeće, pale svijeće s mađarskim zastavama. Oni loze Zrinskih i Frankopana ubrajaju u mađarske.

Hrvati dolaze u Košice i malo tko znade da tu leži najveća heroina hrvatske povijesti. To nije znala ni kustosica koja tumači znamenitosti ove crkve.

U kripti je izvedena freska koja prikazuje apoteozu života Franje II. Rakoczija. Ispod visoka luka naslikan je kovčeg prekriven mađarskom zastavom. Freska odiše romantizmom ruinista, zagasitih boja i nad lukom prikazuje Franju u tri situacije. Najprije je otmjeni zatočenik vezanih ruku u dugoj svijetloj halji. Potom je prikazan na konju sa zastavama, u slavi oklopljenoga viteza kojega prati družina. Treća slika prikazuje Franju pred sultanom. Franjo silazi pognute glave niz stepenice, držeći obje ruke na grudima… Jedan oholi dvorjanin – Turčin pokazuje mu rukom na crnoputa sultana koji stoji raskriljenih ruku sa sabljom na pojasu.

Pod lukom mosta na kojem se sve ovo odvija, s lijeve strane bujna tamnokosa žena s vrčem u ruci. Alegorija suđenice, parke ili možda sjećanje na Franjinu majku Jelenu… tko zna…

Desno ispod sultana sjedi starac sagnuvši glavu u ruke, zarastao u dugu bradu. Mladić mu na leđima ispisuje pergament – to nevidljiva muza Klio dodjeljuje nagradu slave i nezaborava svima nakon patnji ovozemaljskoga života.
Ako dođete u Košice, ostavite svijeću kraj kovčega Jelene Zrinske, hrvatske Ivane Orleanske!

Trebalo bi uklesati njeno ime uz ono majčino u Zagrebačkoj katedrali!

Nevenka Nekić

Čet, 25-04-2024, 05:49:16

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.