U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Jelena Zrinska (1)

Bilo je toplo ljeto godine Gospodnje 1643. kad je u ozaljskom zamku odjeknuo glas babice: „Prekrasna djevojčica!“ Otac Petar Zrinski vratio se iz lova i radosno prihvatio: „Dakle lijepa Jelena!“

Gradom nad Kupom vladalo je vedro slavlje: Katarina je sretno rodila, djetešce je prelijepo, crne kosice i jedra lica. Dolazila gospoda da čestitaju, donosili darove, divili se crnookoj ljepotici. Nad Ozljem je sjalo sunce i nitko nije znao da će pomrčati kroz tridesetak godina da se više nikada ne vrati svome sjaju. U daljinama su već počivali gradovi koje će Jelena naslijediti, već su se rodili njeni protivnici koji će željeti njenu propast, njeni muževi koje će voljeti.

U zbirci kneza Esterhazyja u gradu Frakno čuvao se jedan od portreta Jelen Zrinske: crna gusta kosa prepuna vitica upletena i spuštena po ramenima, ukrašena agrafom od bisera, kao i haljina tanka struka puna bisera i čipaka. Velike crne oči gledaju zamišljeno u daljinu, a na ušima podrhtavaju blistave naušnice iznad skladnog poprsja.

Portret Jelene Zrinske

Odrastala je Jelena u Ozlju, uz obrazovana oca, ratnika i spisatelja, mudru majku koja je također tiskala knjige, a tu je dolazio i ujac Krsto koji je bio treći u ovom najboljem književnom društvu svoga doba.

Tako je Jelena naučila povijest, filozofiju, književnost, latinski, njemački i mađarski jezik. Kod kuće se govorilo hrvatskim jezikom.

U tom okrilju dočekala je dvadeset i treću godinu i bila isprošena 1666. godine.

Crna i strastvena ljepotica, obrazovana i porijeklom iz ponajboljega hrvatskoga roda, udala se po želji roditelja za Franju Rakoczija, najbogatijega velikaša mađarsko-slovačke krvi. Imao je golema imanja u županijama Saros, Abay, Zemplin i dalje.

Kažu da se puk nikada ni prije ni poslije nije zadivio takovu vjenčanju: u Makovicama se sleglo sve ono i plemenito kao i neplemenito mnoštvo.

Izvori ne govore o njenoj ljubavi prema Franji. Ali svakako je bila svjesna svojih dužnosti i činjenice da je udana za najmoćnijega velikaša Ugarske.

Plemstvo je doputovalo iz raznih krajeva tadašnje Europe: stigli Ugri na bijesnim konjima, Hrvati u crvenim koporanima vješti maču, Poljaci, Talijani, Španjolci, Francuzi. Papa Aleksandar VII. poslao je izaslanika i veliki zlatni lanac urešen dijamantom i sitnim biserima. Mletački dužd poslao je na tamnoplavom jastuku zlatni lanac, a čestitar koji se klanjao govorio je da vrijedi 800 dukata. Eto i izaslanika francuskoga kralja Luja XIV. – kočoperno odjeven otvorio je škrinjicu punu razna nakita i 4000 dukata u gotovini. Redala su se znamenita imena, rođaci Franje Rakoczija iz Erdelja na kojem kneževskom prijestolju Rakoczijevi sjede već tri generacije. To osjetljivo područje dodiruje se s Turcima, oko njega se vode političke igre, borbe. I sam Franjo ostao je živ zahvaljujući lukavoj majci Sofiji Bathory koja se izvukla od bijesa Bečkoga dvora tako što je prešla na katoličku vjeru i pristala uz cara.

Ali, oluja koja se sprema već je blizu.

Još dvije godine prije udaje Jelene za Franju, ubijen je u Kuršanečkom lugu stric Nikola Zrinski. On je bio na čelu urote protiv cara Leopolda. Smrću Nikolinom nestao je div, snažna osoba koja je znala vući konce protiv Beča.

Sad je vodstvo preuzeo ban Petar Zrinski. On je silan borac, junak, ali nije vičan političkim spletkama.

Jelena je dobila od roditelja jasno uputstvo: supruga Franju privesti u kolo nezadovoljnika protiv cara Leopolda. Franjo je bio dvije godine mlađi od Jelene i čini se da je ona bila dominantnija osoba. Osvojila je muža ljepotom i snagom duha, a ne samo svojim bogatstvom. Suvremeni izvori svjedoče da je bila inteligentna, hrabra, raskošne ljepote, začudne vitkosti tijela, sposobna jahačica, plemenita držanja bez oholosti prema nižima od sebe, a svojim znanjem i brojnim jezicima koje je poznavala i njima se tečno služila bila je, poput majke, pravo čudo u svom staležu.

Kad je urota već započela, Jelena i Franjo bili su udaljeni i živjeli na sjeveru Slovačke. Jelena je u trenutku početka tragedije izgubila vezu s roditeljima. Stoga odlučuje poslati i ocu i majci odvojena pisma i pitati za upute. Bilo je proljeće i dan 20. travnja 1670. kad je u dvorcu Szerench sjela za svoj stol i napisala oba pisma, ne znajući da je otac već napustio urotu i predao se u Beču na lukavu carsku riječ. Jelena piše ocu:

„Moja ponizna i pokorna služba da je Vašemu gospodstvu v milošću preporučena kak mojemu dragomu i milostivomu ocu.

Nisam mogla prepustiti da bi, ne bila Vaše Gospodstvo s ovim mojim malim listom ne pohodila, želeći znati za Vašega Gospodstva dobro zdravlje, koji glas bi me iz srca razveselil, da bi kakove dobre glase čula za Vaše Gospodstvo i za nas. Jesmo li kuhani ili pečeni? Ali v kakovom redu smo, da bi se znali deržati? A ovako ni glasa ne znamo za Vaše Gospodstvo kadi ste? Ovde je tuliko zlih i dobrih glasov za Vaše Gospodstvo! Ne znam jur, kaj mi verovati. Ar se vse u to ufam da bi Vaše Gospodstvo meni ili momu gospodinu suprugu dali na znanje, da bi kaj takovoga bilo. Zato prosim Vaše Gospodstvo za Boga, da bi gušćekrat obznanivali. Zač ovi ljudi listor od moga gospodina pitaju, kakove glase za Vaše Gospodstvo, a mi ravno toliko znamo, kot i oni oće znati. Stoga Vaše Gospodstvo drugo ništar, nego s tim gospodin Bog zdravo i veselo derži na vnogo dobrih i srićnih let. I ostajem Vašega Gospodstva ponizna i nevridna kći, pokorna i službenica do groba Zriny Ilona. Datum Szerench, na dan 20. aprila 1670.“

Slično pismo napisala je i majci u kojem spominje uza sve ostalo i čovjeka koji bi donio odgovor. Ona još ne zna da je sve krenulo prema tragediji: otac i ujac u tamnici, majka u kućnom zatvoru, imanja napadnuta i opljačkana. Kad su konačno stigle loše vijesti, njen suprug Franjo Rakoczi zarobi carskoga generala Rudigera Starhemberga i još deset časnika i poruči caru u Beč: postupit će sa zarobljenicima onako, kako se bude postupalo s grofom Zrinskim.

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan

Car Leopold je tvrdo odlučio: glave Zrinskoga i Frankopana moraju pasti. Jelenina svekrva bojala se cara i nastojala spasiti i sina i imanja. Stoga se pritajila. Sjedi u gradini Munkaču (danas je to u Ukrajini) i čuva novac. Sin Franjo dojezdi pod zidine i traži od majke svoj dio novca. Ali majka poruči: pucat će u njegovu vojsku iz topova, ako se usudi dirnuti Munkač!

U isto vrijeme šalje Petar Zrinski dva pisma u Munkač i moli Jelenu i Franju da odustanu od bune i predaju se caru Leopoldu. Nesigurni u konačni ishod povlače se njih dvoje u Košice. Jelena provodi sate u molitvi za oca i ujca, majku, sestru i brata. Kleči u košičkoj crkvi Sv. Elizabete i moli.

Carska vojska opsjeda Košice. Majka Sofija odlučuje spasiti sina: nagovori ga na predaju, ugovori plaćanje globe od 350 000 forinti i predaju carskom fisku svih imanja u trenčinskoj županiji. Tako je Franjo spasio život.

Ali teška vremena za Jelenu tek su započinjala. Rat koji je na pomolu trajat će 40 godina. Odvijat će se u prostorima Slovačke, Erdelja, Mađarske, Hrvatske. Na mrkim konjima kaskali su borci svrstani u dvije skupine: oni koji su bili protiv Beča nazivali su se kuruci, od riječi križ. Bili su pristalice Jelene i Franje. Oni koje je plaćao Beč, nazivali su se labancima.

Franjo i Jelena mijenjaju gradove i ratna sreća vodi ih vijugavim i nestalnim putovima. Ako danas dođeš u slovački gradić Bardejov, u Muzeju se čuva slika koja potječe iz tih vremena. Ona prikazuje kuruce. Borci protiv cara Leopolda nose kratke dolame koje sežu do koljena, čizme ukrašenih sara, na glavi im krznene kape s agrafama od srebra, opasani su širokim remenom u kojem je oružje i bojni prah, a u ruci zastave s natpisom: Za Boga i slobodu. Oružje su mačevi, helebarde, koplja… To je vojska na čijem čelu stoje Franjo i Jelena, a uz njih su bili plemići Pavao Vesselenyi, Stjepan Petroczy, Matija Szuhay, Pavao Szepesy, Gabrijel Kenda, Franjo Ispany, Nikola Forgach…

Ustanici su se uzdali u Turke, a kasnije u Francuze i Poljake. Sve se ponovilo kao kod Petra Zrinskog i Krste Frankopana.

Ratna sreća bila je prevrtljiva. U utvrdi Regec umro je 4. srpnja 1676. Franjo Rakoczi. Jelena je sjedila s djecom uz njegov samrtnički krevet: kćerkica Julija Barbara imala je tek četiri godine, sinčić Franjo II. Rakoczi jedva tri mjeseca. U trenu smrti Franjo je imao 31 godinu. Jelena 33.

Kad je Franjo ispustio dušu, Jelena je uzela djecu, izašla na bedem tvrđave Regec i stala mirno pa onda pokrila lice crnim velom. Vojnici su shvatili i u tišini kleknuli, skinuli kape i molili. Jelena je stajala znajući: jedan dio njena života je prošao: otac mrtav, stric mrtav, majka zatočena, brat zatočen, sestrica Zora zatočena, sva imanja zaplijenjena i opljačkana, a sada i suprug mrtav…

Kako je Franjo zadao riječ majci onda u Košicama, ustrajao je na tome do smrti. Od tada su kuruci bili protiv Franje i Jelene, a po njegovoj smrti protiv Sofije Bathory i Jelene. Na njihovu čelu su u Slovačkoj Teleki i Vesseleny.

Vojske udaraju na Rakoczijeva imanja, pale i režu, plijene i kolju. Negdje ljeti 1678. umire Mihajlo Teleki koji je zapovijedao kurucima. Jelena i Sofija već su bile u Munkaču, jakoj utvrdi koju on nije mogao zauzeti. Tada na njegovo mjesto vojska plemića izabere Mirka Tekelija iz Erdelja. Ugledao je Jelenu te iste godine, a povjesnik je zapisao: „Tokoli bijaše već tada smrtno zaljubljen u Jelenu Zrinsku koju će kasnije uzeti za ženu. Bio je od nje 14 godina mlađi. Čekao ju je sedam godina.“

Od oca Stjepana naslijedio je Mirko Tekeli rudarske gradove Ščavnicu, Kremnicu, Levu i Altschl, u kojima je našao velika bogatstva što će iskoristiti za daljnji rat. Dao je kovati novac sa svojim imenom na aversu: Tököli Princeps Partium Hungariae Dominus.

On opsjeda Munkač i šalje delegaciju Jeleni. Stara Sofija prijeti napadom na njegove kuruce, a on pristaje obustaviti opsadu ako mu dade za ženu Jelenu Zrinsku. Bathoryca je lukava: poručuje Mirku da ona pristaje na tu pogodbu, ali o tome odlučuje car u Beču. Mirko povjeruje, digne opsadu i vrati se u Erdelj.

Car, dakako, nije pristao na taj brak. Tri puta će Mirko moliti cara ruku Jelene Zrinske i čekati sedam godina. Drugi puta bilo je to u dvorcu Kapošu nakon dvije godine, treći put na saboru u Šopronu 1681. godine. Car je uvijek odbijao bojeći se moći koju bi time par zadobio. Ako naslijede sva imanja Rakoczijeva, Mirko postane staratelj Franji II., pa uz stranu pomoć… to bi bila prijetnja Beču.

Ni Sofiji Bathory nije taj brak odgovarao. Načinila je oporuku i sva imanja ostavila unucima. Jelenu je posve izbrisala.
Mirko Tekeli je imao ove zahtjeve: sloboda vjeroispovijesti, opća amnestija za sve njegove ljude, izbor ugarskoga palatina. Car Leopold ne pristaje.

Rat se nastavlja sporadično, opsjedaju se utvrde, zarobljavaju i razmjenjuju uhićenici, a onda dolazi strašna kuga 1679. godine. Mirko za malo izbjegne smrti.

Nastavljaju se pregovori u Trnavi i Levoči.

Jelena s djecom seli iz grada u grad.

Posvuda je bilo turskih uhoda, nije bila tajna da sultan sprema pohod u Beč. Car je nastojao pridobiti Mirka i osigurati se ako Turci napadnu Beč.

Francuski kralj u spletkama koje uvijek koristi za političke svrhe, nudi mu ruku neke princeze.

Ali Mirko čeka samo Jelenu iako ona više nema nikakve imovine. Car ga mami na saboru u Šopronu, sve obećava, ali Mirko sluti: nagodit će se car s Turcima i onda udariti na njega. Stoga Mirko odluči poslati emisare u Carigrad da preduhitri cara. Jelena je tada bila u Munkaču.

Sultan je lukav. Obećao je pomoć kurucima, jednako kako je prije toga obećao Petru i Krsti. U isto vrijeme na dvoru u Carigradu bečki izaslanik saznaje za ove pregovore i javlja u Beč. Jelena ne želi da Mirko pregovara s Turcima, a on ju uvjerava da oni nisu nimalo vjerolomniji od Luja ili Leopolda. Stoga Mirko odlazi 1682. put Carigrada da potpiše ugovor. Po tom ugovoru on postaje knez Gornje Ugarske, plaćat će sultanu danak, poslije njegove smrti narod će sebi izabrati kneza, a za uzvrat sultan će štititi prava naroda i ne će sklapati s Bečom nikakve ugovore.

Car Leopold je morao dati odobrenje za vjenčanje Mirka i Jelene. Da se nekako iskupi i zavara oboje, šalje nesretnoga Jeleninoga brata Ivana Antuna kojeg je držao u tamnici, a ovaj će sobom dovesti Jelenina sina Franju II. kojeg je Bathoryca dala caru za taoca. Mali je navršio šest godina i patnje Jelenine bile su neizmjerne. Dijete se teško rastalo s majkom.

Negdje na putu susretnu se Mirko i povorka koja dovodi Ivana Antuna i Franju, ali i poruke cara: dopušta vjenčanje pod uvjetom da se pregovori sa sultanom ponište. Mirko na sve pristaje, samo da oženi Jelenu Zrinsku.

Klecalo Jelene Zrinske

Bio je 15. lipnja 1682. kad se obavilo vjenčanje u Munkaču.

Mirko i Jelena nakon sedam godina čekanja slave vjenčanje. Stigli su najdraži: brat Ivan Antun kojeg Jelena vidi posljednji put, mali Franjo II. Rakoczi, čija će sudbina također biti tragična, stigli su uz izaslanike cara na čijem je čelu Filip Saponara. Tu su i mnogi vojnici kuruci sa svojim zastavama na kojima piše „Za Boga i slobodu“. Jelena je imala 39 godina, Mirko 26. Bili su najljepši par u carstvu, govorilo se.

Ali, nevolje tek počinju. Prvaci kuruca na samom vjenčanju nagovorili su Mirka da otkaže caru, a nastavi suradnju sa sultanom. Njima je bolje odgovaralo tursko savezništvo. Mirko pristaje i time započinje novi period u životu i njega i Jelene Zrinske.

***

Opet počinje rat s carskom vojskom. U prvoj fazi novoga rata Jelena ostaje u Munkaču, a Mirko na čelu vojske zauzima Košice, Levoču, Szadvar, Tokaj. Sultan, lukavi azijat, šalje u pomoć i svoje čete. To je predigra za polazak na Beč.

Ujedno šalje Mirku ATMAN kojim Mirko postaje: Kralj Sjeverne Ugarske. Velika čast može ugušiti čovjeka. Stoga Mirko uzima naslov samo Regent. Ratna jesen je bila sklona Mirku i on zauzima Ščavnicu, Kremnicu i mnoge druge utvrde. Tu nalazi novih 100 000 dukata.

Ali ni car ne spava. Njegovi generali vrebaju Mirka. On povremeno navraća u Munkač i to su jedini sretni dani Jelene i Mirka.

Čim je prošla zima, sultan je na svojoj palači u Carigradu dao objesiti TUG - konjski rep i to na onoj strani prema Beču. To je znak – čim okopne snjegovi, vojska kreće na Beč.

Turska vojska krenula je na sjever 31. ožujka 1683. godine.

U Beogradu sultan priredi veliko slavlje. Svečano preda zelenu zastavu vojskovođi i velikom veziru Karamustafi.

U Osijeku se Turcima mora priključiti i Mirko. Ne laka srca pošao je sa svojim kurucima na Beč. Jelena je ostala u Munkaču.

Mirku je teško palo ovo ratovanje protiv Beča, a pod zastavom svojega križa na zastavi. Proklinjao je nesreću, ali politička situacija gurnula ga je protiv cara koji je sjekao i rušio sve koji su bili protiv bečke politike. Jahao je u tuđoj vojsci pun sukobljenih osjećaja. Vodio je 30 000 vojnika i 12 000 Turaka. Ta vojska zauzela je Trnavu i Požun. Dotle su Turci podsjedali Beč. Dva mjeseca.

Vijesti su stizale u Munkač i bile su sve lošije: u pomoć Beču stižu Poljaci, saski i bavarski Nijemci i Karlo Lotarinški. Za Jelenu i Mirka nije se znalo što bi bilo strašnije: poraz Beča ili pobjeda cara. Njima se nije dobro pisalo ni u jednom slučaju. Konačno je 12. rujna 1683. započela odlučujuća bitka pod Bečom i trajala sedam sati. Turci su natjerani u divlji bijeg i ostavili su pod zidinama Beča 10 000 mrtvih, topove, kola, šatore, oružje…

Pobjednici krenu peti dan u potjeru. Karamustafa pobjegne u Beograd. Tamo ga je sultan dao zadaviti. Mirko se povlači s ostacima vojske. Živ je, ranjen, ali svjestan da se mora pomiriti s carem ako kani spasiti sebe i obitelj.

Leopoldu su svi položili zakletvu i car je svima objavio amnestiju, samo Mirku ne. Naravno, Mirko je izgubio sve gradove i još vodio deset bojeva sa šakama svojih najvjernijih koji ga nisu napustili. U tome je došla i 1684. godina. Mirko je u veličanstvenom zamku Krasna Horka i čeka opsadu carskih trupa. Odlučuje po nagovoru suradnika poći u Veliki Varadin da dovede pomoć Turaka. Ali, tamo ga dočeka Ibrahimpaša i baci u tamnicu. Padaju nekada osvojeni gradovi. Mirkovi pristaše prelaze caru – što od straha, što zbog spletaka koje proturaju glasove da ih je Mirko izdao.

Jelena je s djecom u Munkaču. Sama.

Car je na Munkač poslao vojsku na čijem je čelu general Caraffa. On ima zadatak istjerati mrsku Jelenu Zrinsku udanu za Tekelija i privesti je caru. Ona ima nešto vojnika, zaliha hrane i oružja, ali nema pravoga zapovjednika. No, tada donosi odluku: branit ću sama Munkač od carevih vojnika, od mrskog uništavatelja njena roda, od Leopolda. Pod svaku cijenu.

Nikoga nije bilo da joj pritekne u pomoć. Ipak je poručila po glasniku generalu Caraffi: „Grada ne mogu predati jer po svojoj dužnosti moram kao majka braniti vlasništvo djece svoje“. Glasnik se vrati s ovim odgovorom: „Bit će bolje ako još za vremena pribavi sebi i djeci svojoj milost bečkoga dvora, jer je ionako propala stvar muža njenoga.“

Jelena pročita pismo i odmah uzvrati: „Nadam se da car u takvim prilikama ne će dizati oružja protiv slabe žene i nejake djece, ta ovo ne bi ni malo povećalo niti slavu vojskovođe, niti sjaj prijestolja carskoga.“

Nevjerni Turci ne žele pomoći, Mirka drže u tamnici, otpali su mnogi borci, osim one šake koja sada treba s Jelenom braniti Munkač. Uskoro se oglase doboši i najave po svem carstvu: Jelena je veleizdajnica, nitko joj ne smije pomagati, jer će inače i on postati krivac veleizdaje.

Carska vojska opkoli Munkač i bitka započne.

Jelena proglasi zapovjednikom utvrde Pavla Radića, a uz njega Danijela Absaloma, koji je davno bio odgojitelj Mirka Tekelija.

Jelena sudjeluje u obrani. Najprije njegujući ranjenike, raspoređujući hranu i oružje, savjetujući se sa zapovjednicima. Bila je, kažu, poput lavice. Imala je tada četrdeset i jednu godinu. Omršavjela i vitka, crnokosa ljepotica, izazivala je poštovanje svojih vojnika, osobito kad se jednoga dana pojavila u vojničkoj odori s odlukom da pođe na čelu vojnika u juriš. Kleknuli su pred nju Radić i Absalom i molili da to ne čini.

Zajahala je svoga vjernoga konja koji ju je nosio u tolike lovove, stala na čelo vojske i naredila da se otvore vrata. Sa zidina su njeni vojnici koji su ostali u utvrdi pucali da dadu podršku jahačima. Jurila je Jelena kao prikaza u svojoj crnini i onako naoružana sablaznila Caraffine vojnike: bježali su kao da vide utvaru, skrivali se u obližnjim šumarcima i pucali ne vjerujući svojim očima. Rastjerana vojska carskoga generala pobjegla je samo privremeno, a kad se Jelena vratila živa u tvrđavu, svi su ujahali za njom i onda kleknuli poklonivši se Jeleni Zrinskoj. Bit će još borbi, pucnjave i ranjenika. Jelena je sedam puta jahala u boj na čelu svoje vojske. Vitlala je mačem i junački pozivala na bitku. Čudom je ostala živa.

U Europskoj povijesti ima samo jedan primjer kada žena vodi vojsku – Ivana Orleanska. Francuzi su ju izdali, Englezi ubili, ali poslije niza stoljeća, ona je danas jedna od najvećih svetinja u Francuskoj. Napisano je bezbroj djela o toj osobi, snimljeno mnogo filmova, posvetilo joj se i laičko i crkveno pero. U Hrvatskoj danas gotovo nitko ne zna za Jelenu Zrinsku.

***

Bila je stopedeseta noć opsade. Munkač nije pao. Caraffa mora posramljeno u Beč da objasni caru ovakav poraz. No, opsada ostaje i zapovjedništvo nad carskom vojskom preuzima Terzi.

Mirko je i dalje u tamnici, ali nekim čudom pisma se nekako šalju amo i tamo. Čulo se da je Ibrahimpaša poslao Mirka iz osječke tamnice u Stolni Biograd. Odatle sijedi Ibrahimpaša nudi caru mir u zamjenu za Mirkovu glavu. Ali sultan je opet okrenuo kabanicu: poslao je nalog da se ubije Ibrahimpaša, a Mirko pusti iz zatvora. Ujedno mu daje titulu kralja Gornje Ugarske. Ali pod uvjetom da Mirko opet sakupi vojsku protiv cara u Beču!

To nije lako. Svi su otpali od Mirka, Turci gube sve bitke, polako se povlače na istok odakle su davno došli u europske prostore. Napuštaju i Budim, Hrvatsku, ostaju na granici na Savi.

Munkač je još u opsadi.

Car saziva plemiće na sabor u Požunu. Teče 1687. godina, a sedamnaesta godina rata. Sve glave su se prignule pred carem. On proglašava svoga nasljednika – mladoga cara Josipa I.

Jelena nije otvorila vrata Munkača. Mirko nije uspio sakupiti novu vojsku. Šalje Jeleni pismo: moli ju da ona piše Papi i preko svoga ispovjednika, Mirka i sebe izmiri s Bečom… Mirko će zauzvrat prijeći na katoličku vjeru, a i druge luterane će privesti katolicizmu.

U Munkaču počinje nestajati hrane, oružja, opsada ih je iscrpila. Sami vojnici i zapovjednici shvaćaju da je kraj blizu. Oni otvoreno mole Jelenu da počne pregovore s Caraffom. U tom je stiglo i Caraffino pismo:

„Turci su podlegli carskoj vojsci, istjerani su gotovo iz čitave Ugarske, a buna vlada u njihovom carstvu od jednoga kraja do drugoga. Ostavljen od svoje stranke, a napušten od Porte, nema Tekeli oko sebe niti jednu šaku ljudi. Ugri su cara na saboru u Požunu pozdravljali, a njegova sina jednoglasno uzeli za nasljedna kralja. Zar ćete se dakle Vi jedina opirati caru iz jednoga jedincatoga grada? Ili ste se možda svomu suprugu zavjerili da Munkača ne ćete predati? Takva prisega ne vrijedi, jer lomi vjernost koju dugujete kralju. Poslušajte dakle savjet svoga prijatelja i kršćanina, te sudbinu stavite svoju na milost cara Leopolda. Svojoj pak djeci, kneževskim potomcima Rakoczijeve kuće, ne budite maćeha, nego prava majka.“

Nakon ova dva pisma Jelena je uvidjela da mora predati Munkač.

Poruka od cara glasila je: svima je oprošteno, samo Mirku ne. Jelena mora s djecom u Beč gdje će ju car nadzirati i ne smije napuštati stan. Djeca Franjo II. i Julijana Barbara dobit će neka imanja koja su pripadala Rakoczijevima, a car preuzima Munkač i Sveti Mikloš. Jelena mora caru izručiti ATNAM kojim je sultan proglasio Mirka kraljem Gornje Ugarske.

Najgora točka bila je ta da car postavlja djeci skrbnika.

Četrnaestoga dana mjeseca siječnja 1688. napustila je Jelena s pratnjom Munkač. Bio je blagdan Isusova Krštenja. Caraffa je opkolio Jeleninu pratnju i budno pazio da mu ne umakne opasna urotnica.

Škrinjica za nakit Jelene Zrinske

Danas je Munkač u Ukrajini i možemo zamisliti kakvo je putovanje po zimi i blatnim cestama bilo pred Jelenom i djecom. Imala je vremena misliti na uništenu obitelj: otac i ujac davno mrtvi, brat u Tirolu u tamnici grada Rattenberga, majka umrla u Grazu još 1673. pod okom istoga cara od okrutnosti kojima ju je slomio, a prije toga naredio spaliti sve njene portrete da se zauvijek zatre lik lijepe i snažne hrvatske banice. Sestrica Zora u nasilnom zatvoru kod časnih u Celovcu, Judita Petronila u Zagrebu kod klarisa. Mirko je u carskoj nemilosti pa se čini da sve ovisi o njoj.

U Beču prema carskom nalogu zatvore Jelenu u samostan sestara uršulinki. Tako se ponovi povijest obitelji.

Tu će Jelena provesti duge četiri godine. Car odredi kardinala Kolonića za skrbnika malome Franji. Silom su ga otrgnuli iz majčina krila i odveli da ga isto tako silom odgoje za isusovca. Zatvore ga u Jindrihov Hradec kod isusovaca. Time je car želio utrnuti rod. Mali Franjo je molio i plakao da ne želi postati svećenikom. Izdržao je dugih pet godina i jednom prilikom uspio pobjeći. U tome mu je pomogao plemić Aspremont za kojega se udala njegova sestra Julijana Barbara. Tako se Franjo II. Rakoczi nađe u Italiji i tu bukne javna sablazan kad se saznalo što je car s njim radio. Dvor u Beču da popravi dojam, vrati nešto malo imanja i ostavi Franju na slobodi u Italiji.

(nastavlja se)

Nevenka Nekić