U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Mila Gojsalića

Lijepo je ranim jutrom ući u Gata. U njih je rado dolazio i car Dioklecijan sa svojom blistavom pratnjom. Zamišljamo ga kako ulazi od Žrnovnice preko Tugara do Gata, gdje je imao svoje vile hladovitih trijemova, vrtove i ribnjake, a malo dalje u Dubravi lovišta, perivoje u Srijanima, villu rusticu u Ostrvici. U tim mjestima pronađeni su i lijepi mozaici, ostaci pribora za rad i život, zgrada, zidova rimskih villa.

U Gatima su otkriveni ostaci ranokršćanske bazilike iz šestoga stoljeća, što dokazuje da je ovdje bio jedan od centara kršćanstva u Poljicima, a svjedoči i o dobrom imovnom stanju stanovnika Gata.

Ivan Meštrović: Mila Gojsalića

Današnja crkva Svetoga Ciprijana u Gatima nalazi se, prema otkriću iz 1982. godine, unutar stare spomenute bazilike iz 6. stoljeća. Otkopani su dva metra visoki zidovi koji su u apsidi s južne strane bili urešeni freskama. Još i danas su one tako svježih boja, kao da su nedavno oslikane.

Svi ostaci svjedoče da se ovdje punih četrnaest stoljeća u kontinuitetu vršilo bogoslužje, a to ne nalazimo nigdje drugdje u Poljicima. Stoga je ovo bila stolna crkva za sva Poljica „skupschina duhovna“.

Današnja kamena crkva je jednostavna s četvrtastim zvonikom na pročelju. U ranu zoru i smiraj dana rumena, u suton plava. Dobila je ime po Svetom Ciprijanu, rođenom u dalekoj Kartagi, onoj istoj koju Rimljani prokleše i zaoraše zlu brazdu da ništa više ne nikne iz njena tla.

Crkva Sv. Ciprijana, Gata

Odmah uz crkvu je Muzej Poljica i lik popa glagoljaša. Spomenik je posvećen svim starim Poljičanima koji su kao glagoljaši urasli u narod i s njime povezani utkani u povijest te postali sinonim za Poljica. To je ujedno i spomenik našoj pismenosti, jer su glagoljaši bili prvi učitelji pismenosti, to je spomenik i Evanđelju, kršćanskim Poljicima, jer su glagoljaši bili neumorni evangelizatori. Oni su sagradili i sjemenište u Priku kraj Omiša, koje je postalo rasadište Božje riječi, pravde i hrvatskoga duha. Uz njega je do danas sačuvana drevna predromanička crkvica Sv. Petra.

Navratite li u Muzej Poljica u Gatima, naći ćete uspomene narodnoga života koje sežu sve do 1015. godine kad je, prema nekim izvorima, utemeljena posebna Poljička župa.

Drugi izvori smještaju ovo utemeljenje između 11. i 13. stoljeća. Ta se župa spominje u listinama kraljeva Petra Krešimira, Zvonimira i Stjepana II.

Negdje oko 1140. godine postala je slobodna poljička općina. Na čelu su joj župani. Prvi poznati knez koji se spominje u ispravama bio je TOLEN.

Prema legendi posebnu poljičku župu utemeljila su tri brata ubijenoga hrvatskoga kralja Miroslava: Tišimir, Krešimir i Elem. Od njih potječu DIDIĆI, tj. koljenovići, korjenike. Potomci braće podijelili su Poljica ovako: Tišimirovi zaposjeli od Graca do Gubavice na Cetini, tj. na istoku; potomci Elema Zamosorje, a potomci Krešimira od Graca do Žrnovnice. Narodna je predaja, kako kaže don Frane Bulić, najvjerodostojnija nositeljica povijesnih događaja pa iako je tijekom vremena iskićena legendama, uvijek u sebi čuva sjeme povijesne istine.

U Muzeju je i veliki mozaik koji prikazuje biranje poljičkoga kneza. Rad je to akademskoga slikara Joke Kneževića. U njemu su sažeti prizori iz višestoljetnoga napornoga, ustrajnoga i neslomivog života naših predaka u Poljicima. U jasnom rasporedu i čistom likovnom izgovoru ovaj rad predočuje skladno i nepomućeno ravnovjesje života: mirni i snažni iskonski likovi iz sela i krša poljičkoga zagorja i primorja, jasno govore o povijesti toga kraja – nošnjama, tijelima, priborom, radom…

Poljičani su svoju župu dijelili na dvanaest katuna koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki je katun ranim jutrom na Jurjevo 23. travnja birao svoga katunara, a tih dvanaest katunara silazilo je poslije vjerske svečanosti na Gracu posred Poljica, zajedno s narodom u Podgradac. Tu su u nazočnosti naroda birali velikoga kneza i tri suca, sve za jednu godinu. I to je prikazano na dijelu mozaika.

Poljički statut

Sav se život Poljica temeljio na Statutu.

On se prepisivao u crkvi Svetoga Klimenta u selu Sitno. Kao i ostale poljičke crkve i ovu su vodili glagoljaši. Zna se da je ova crkva imala dosta zemlje pa je mogla držati pisare i kupovati skupi materijal za pisanje.

Kako je nastao Poljički statut?

Još iz stare kliške županije iz koje se izdvojila poljička općina, preneseni su stari predfeudalni zakoni. Njima su tijekom vremena dodavani novi zakoni. Oni su stvarani dogovorom, voljom i odlukom samih Poljičana okupljenih na općem zboru, na mjestu biranja velikoga kneza. Poljički statut, ili kako su ga zvali „počtovani statut poljički“, ispisan je bosančicom koja je do polovice 19. stoljeća bila uobičajeno pismo, a neki su se ljudi koristili njime i u 20. stoljeću.

Poljički statut nije pisan jezikom i stilom kojim su pisani zakoni našega doba. On nije suhoparno uzvišen, pomalo dalek onima na koje se odnosi. U njemu se osjeća dah neposrednosti i blizine onoga koji ga je sastavljao.

Arhaične formulacije poljičkoga zakonodavstva oblikovane grubom i jedrom jezičnom građom, drevnim i pjevnim starim hrvatskim jezikom, donose kao malo koji zakonik jasnu sliku života kojim su živjeli ljudi za koje je taj zakonik pisan.

Zakonik počima riječima: „U ime Gospodina Boga Amen. Statut poljički i sući statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440.“

Evo nekih zakonskih odredaba:

„Prvi zakon poljički jest vazimati kneza od gospodina, ki je gospodinu viran, a Poljicem ugodan. A zakon ga je do godišća obirati tri krat, i na svoje prišastje dati mu ovan 30, da jih je do godišća devedeset: od togaj pristavu općenomu 3 ovna na godišće, zač ih kupi.“

„I polag kneza imaju biti tri suca zakletveni od trih plemen: jedno od Tišemiri, drugi od Limić, a treto Kremenićani. I oni se dostaju kada i knez i prominjuju.“

„I tko bi se naša traditur našega mista, rekući ko bi pridava sam sebe, i misto naše inomu gospodinu, nego oće ini plemeniti ljudi Poljičani, da se oda neviran gospodi našoj i mistu našemu, da se izrene van, a plemenšćina njegova u općinu poljičku da se zaujme, a on veće da ni Poljičanin.“

Tako piše u tom Statutu koji je sačuvan najstariji iz 15. stoljeća, a postoji još više primjeraka prijepisa iz 17. i 18. stoljeća.

***

Gradac se nalazi u središtu Poljičke republike. To je mosorski proplanak, golema kamena litica, čije se stijene s južne strane strmoglavo spuštaju prema slikovitom Zakučcu, smještenom na ušću zelenih voda Cetine u more. Sa sjeverne strane blago se spuštaju prema potoku Ilincu. Ondje je na zaravanku i vrhu litice još u 12. stoljeću sagrađena crkva Svetoga Jure, zaštitnika Poljica. Od te stare crkve ostala je samo apsida, dok je ostalo iz novijega vremena. Pred tom se crkvom biraju knez i suci. Tu je izabran i posljednji poljički knez Ivan Čović 23. travnja 1807. godine, koji se odupro „Francezima“ i koga je gonio sam maršal Marmont s namjerom da ga ubije.

Crkva Svetoga Jurja bila je tada posljednji svjedok toga biranja, slavne poljičke tradicije i jedina se sjeća toga prozračnoga proljetnoga dana kao i tragedije: nakon samo dva mjeseca došlo je do ustanka protiv Franceza. Borbe u dugoj povijesti Poljica nisu bile rijetkost, ali ova je bila posljednja. Nikada se više ovdje neće birati knez.

Nesretni Ivan Čović uspio je sa svojim puškarima odjuriti prema moru, kroz šum borovine i miris kadulje, duše pune gorčine, neizvjesnosti i tuge. Na moru ga je čekao ruski brod i odnio u daleku hladnu Rusiju gdje će Ivan i umrijeti.

Sjećao se Ivan kako je te 1807. godine pred okupljenim katunarima i narodom polagao račun o životu, molio oproštenje ako je kome učinio nepravdu. Sjećao se u stranoj zemlji, carskoj Rusiji, koja je iznevjerila njegova Poljica, kako su kandidati za kneza prostrli svoje kabanice po tlu, a onda su katunari bacali kamene oblutke. Za velikoga kneza izabran je onaj na čijoj se kabanici našlo najviše oblutaka. Sjećao se Ivan Čović kako je on bio taj, kako je iz ruku staroga kneza primio „ŠKRINJU OPĆENU“, u kojoj se, osim novca čuvao i pečat, Poljički statut i druge isprave i ugovori. Tada su izabrali još dva prokuratora (pomoćnika) te vojvodu – vojnoga zapovjednika, kančilira (pisara), pristava i ostalo časništvo. Oni su zajedno sačinjavali POLJIČKI STO. I u dalekoj hladnoj pribaltičkoj ravnici mislio je Ivan Čović sve to smrti na taj dan slave – on je bio najpravedniji i zato je izabran. Nitko nije morao za čast kneza biti pismen – osim popa glagoljaša koji vrši dužnost kančilira, ali morali su biti ugledni zbog poštenja i pravednosti.

Poljičanke

Ta „Škrinja općena“ bila je Poljičanima svetinja nad svetinjama, naš hrvatski starozavjetni kovčeg. Čuvala se kao oko u glavi. Kad su se pojavili osvajači Francuzi na čelu s Marmontom, uze pop glagoljaš Petar Marčela i njegovi momci škrinju u kojoj je bilo sve: povijest, pravo, pravda, pismenost, svijest, budućnost i prošlost, sjeme budućega preporoda i Bog.

Ponesoše škrinju visoko na Mosor. Odozgora gledahu kako se „prosuše Poljica“, kako francuska vojska hara i uništava Poljičku republiku. A oni škrinju na ramenima odnesoše još dalje i krili ju deset godina!!!

Poslije je pop Marčela zapisao: „Podnismo tolike patnje i stra da je kažemo, odlučismo prija izgubit glavu, nego kazat škrinju.“

Tu pred crkvom Svetoga Jurja morate misliti na sve to: kako su propala sva ta carstva i nasilja: i tursko i mletačko i francusko i austrijsko i talijansko i srpsko… Nema više nikoga od koga bi trebalo skrivati „Škrinju općenu“. Ona počiva u Muzeju i svatko ju može vidjeti pa i dotaknuti. Poljica od ljepote i tuge ne mogoše nikada umrijeti.

***

Zaviriš li u crkvu Svetoga Jurja, obuhvati te hladovina i mir: novi oltar izrađen je od kamena bloka odvaljena od starca Mosora, Zlatne planine. Na crkvi su i nova zvona, a na zidu stoji ploča s uklesanim Šenoinim stihovima:

„Nu vazda rodu sveta su Poljica
I vazda slavna Mile Gojslavica!“

I eto nas kod najslavnije poljičke legende – Mile Gojsalića ili Gojslavice.

Tko ju danas želi vidjeti u nekom idealiziranom liku, neka pođe na put prema Omišu. Tu je na litici spomenik Milin koji je izradio i domovini darovao Ivan Meštrović.

Ispod njenih nogu ljeska se tirkizna Cetina prije utoka u more. Ovim su putem Turci često napadali Poljičane. Prvi puta 1500. godine. Kako se branila i obranila mala Poljička republika u kojoj nikada nije bilo više od 6-7 tisuća ljudi!? Prave pomoći nikada nije bilo, zato su se sklapali mirovi i otpočinjali novi ratovi, ali i gradilo se za obranu. U to doba Poljičani su podigli sedam Gradaca: Gradac u Donjem Sitnom, Gradina kod Klisa, Velika gradina iznad Dugopolja, Gradina istočno od Dugopolja, Gradina južno od Biskog, Gradac u Srijanima i Gradac između Gata i Naklica.

Dvije stotine godina traju napadi Turaka, a borbe su osobito pojačale od 1648. godine kad je Venecija zaratila s Turcima.

Ključni položaj u Poljicima bio je Gradac kod Gata.

U svakom se poljičkom selu nalazio još i kastel, ponekad i više njih.

Kasnije su ih zvali kulama: bila bi to obično višekatnica iz koje su se mogli stanovnici obraniti. Pa i kuće su imale jake zidove i čvrsta vrata uz koje su bile puškarnice.

Unutar tih stotinu godina borbi s Turcima najpoznatija legenda ovila se oko imena Mile od roda Gojsalića.

Rodila se u visokoj kamenoj kući u Kostanju. Tada je bio običaj da se kod ognjišta govore ili čitaju, ako je tko znao, stihovi Judite. Marulićevi su se versi sricali u večerima oko komina, pri blagu svjetlu lojnica, uljanica i sjaju ražarena smrekova panja. Marulićeva je hrvatska djevica Judita živjela domovinskim zanosom u mašti poljičkih djevojaka i žena ka veličajni uzor. Na toj starohrvatskoj čakavskoj glagoljaškoj tradiciji naših začinjavaca oblikovala se narodna duša i kroz nju je stoljećima tekao bistri i zdravi vrutak čiste hrvatske kulture, skroman vrutak, ali blagotvoran i postojan. Tako se iz glagoljaševih usta pronosio Poljicima vapaj iz Marulićeve Molitve suprotive Turkom, uzdisalo se i jecalo s njegovom zaplakanom Juditom nad opustošenom hrvatskom bašćinom. I nije to samo puka slučajnost da jedno stoljeće poslije Marulićeve Judite, imamo pravu dramu junaštva naše poljičke Judite – Mile Gojsalića.

Judita

Prema tradiciji Milin se otac zvao Ivan Gojsalić i bio je izabrani veliki poljički knez za godinu 1649. kada se zbiva radnja legende.

Petar Kulišić bio je poljički vojvoda i zaručnik Milin, a njegov brat Jure bio je barjaktar poljičke vojske.

Na Poljica navali turska vojska predvođena Topan-pašom. Narod se povlačio u zbjegove prema mosorskim planinskim visovima, a Mila ostaje u Poljicima s namjerom koju je krila. Možda se povjerila starome sluzi Kolumbatu, tko će znati.

Ona učini kao Judita: izlazi pred Topan-pašu i uvjerava ga u svoju privrženost. Turčin povjeruje. Spušta se noć, zvjezdana i jasna. Turčin se sprema za slavlje. Sluge postavljaju oko šatora baklje. Na planini gore krijesovi Milinih Poljičana na koje ona misli. Paša navaljuje da se Mila konačno preda njegovim željama i obećava joj mjesto jedne od prvih žena. Ona mu obeća da će te noći učiniti sve što traži, samo neka poštedi sela koja su naumili popaliti. Paša pristane. Mila krišom šalje u planinu slugu Kolumbata da odnese vijest Poljičanima: predala se paši.

Ali šapće mu da izvijesti neka navale čim ugledaju veliki plamen u turskom taboru. Ona će zapaliti sav prah i lagum.

Ostali Turci ljuti su zbog pašine odluke da ne pale sela i tako izgube pljačku koja im je plaća. Nema ni roblja, sve je pobjeglo. Ljutiti Turci prijete paši i on tada odobrava palež i pljačku. U tom trenu Mila grabi baklju i ulijeće u lagum turskog oružja, pali ga, barut prasne i zahvati suhu borovinu pod kojom sjede Turci. Sve poleti u plamenu prema nebu, a s njima i Mila, Turci, Topan-paša…

Poljičani su već prišli blizu i napadaju izbezumljene Turke koji se spašavaju bijegom. Ratna vika, urlici, orljanje kamenja, zveket oružja, pucnji. Turci nalijeću ravno na poljičke sablje i puške. Od straha skaču u potok Ilinac. Malo ih se spasilo.

Mila je nestala u plamenu i kako krijesnica poletjela u noć. Kažu da se vratila u liku one Meštrovićeve djevojke na stijenu ponad Cetine i tu zauvijek počiva na posvećenoj zemlji.

Njen kip smješten je iznad duboka ponora, a planine se razmiču veličanstveno pred očima putnika namjernika.

Vitka je, visoka, snažna, jednostavna seoska djevojka, nadnijeta nad Cetinom i morem, s odrazima bakra i zlata na razvihorenom rupcu. Ona je najljepši simbol Poljica, ne samo herojske pogibije, nego simbol svih bezimenih majki-patnica, koje su rađale bez hropca „pustu dičicu“, da se sjeme ne zatre.

Postavljena je 20. kolovoza 1967. godine u spomen na 160. obljetnicu nestanka poljičke samostalnosti, kao nostalgično sjećanje na dane slave.

Meštrović je ovu Dinarku obdario prkosom, tvrdoćom, zatvorio ju u brončani oklop. Ima u tom kipu nešto od antičkih junakinja iz mitova koji su u pradavno doba dotakli ovu našu obalu.

Na dan svečanosti postavljanja spomenika naš književnik Poljičanin Nedjeljko Mihanović sažeo je u svom nadahnutom govoru svu ovu simboliku:

„Tu ćeš stajati, poljička djevojko, uvijena u grimizni kraljevski plašt sunčanih jutara, u samet zvjezdanih noći i baršun olujnih dana, u ovom amfiteatru kamenja, tu nadomak groba kraljice Jelene i postojbine naših hrvatskih narodnih vladara, tu u ovoj slovinskoj, hervatskoj, glagoljaškoj pokrajini, gdje je Hrvatska, kako bi rekao Matoš, najhrvatskija, jer je tu najizvornija i najnarodnija.

Ovdje u zavjetrini povijesnoga poprišta gradine Graca, pod okriljem poljičkoga patrona svetoga Jurja, nad ponorom pustolinskog Ilinca, tu na vrleti Mosora, u starodrevnom poljičkom ruhu, u zobunu i opancima, u pastirskoj baladi ove naše grude poljičke, čuvat ćeš naše grobove, u društvu starih poljičkih puntara, što se smiriše pod pločama kamenih cintora i djevičanski bdjeti nad našim kolijevkama. Ozarena rumenim zorama, ogledana u ogledalu mora i modre plave vječnosti, pratit ćeš obzorja naših hrvatskih jutara. Motrit ćeš ovaj pejzaž i ovu opjevanu sliku od ditirampski raspjevanog Nazora i njegova bračkog cvrčka, a zagledana u Ivaniševićeve arhaične masline, u Miličevićeve baladične čemprese i u vrhove rujanski tužnih Kaštelanovih cetinskih jablanova, pjevat ćeš nad ovim sinjim morem i pod ovim surim kamenjem s našim galebovima i orlovima pastoralnu himnu zavičaja…“

Uz Milu Gojsalićevu ima još nekoliko poznatih imena poljičkih junakinja. Tu su Mare Žuljević i Bare Lukšić. Uz malo mašte možete ih vidjeti da stoje na rubu kamene stijene uz Milu. Njihova slava vezana je uz godinu 1686. kad su se u borbi s Turcima istakle u muškim redovima braneći s oružjem u ruci poljička ognjišta.

***

Herojski čin Mile Gojsalića opisali su književnici August Šenoa, Juraj Kapić, Drago Ivanišević, Božidar Bakota i Jure Ivanišević. Slikao ju je Mirko Rački, a dramu o tom događaju uglazbio kao operu veliki hrvatski kompozitor Jakov Gotovac. Opera se svojevremeno davala s velikim uspjehom u Zagrebu i Splitu.

Ivan Jeger izradio je lik poljičke junakinje u medaljonu, ali svakako najveće likovno djelo je ovo Meštrovićevo. Stoga njen motivski simbol nije nimalo pokrajinski. Ona je u povijesti hrvatskoga heroizma u redu najpoznatijih junakinja: literarne Marulićeve Judite, Gundulićeve Sunčanice, Barakovićeve vile Slovinke i velike mučenice Katarine Zrinske.

Zastanite na vijugavom putu iz Omiša u Gata kraj Mile: ona je stilizirana brončana ideja naših dalmatinskih, hrvatskih djevojaka i žena, naših majki i patnica, naših baka i prabaka… ona je naš praizvor, dio naše duše, dio nas samih. 

Nevenka Nekić