U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Cvijeta Zuzorić

Na trajnoj karti vremena i vrijednosti u našoj povijesti sjaji Dubrovnik kao čudesni raskošni cvijet. U sjenama njegovih hladovitih soba i đardina odrasle su generacije pisaca i inih umjetnika, znanstvenika i političara. Rijetko se našlo neko žensko ime koje vrijedi u tome krugu spomenuti, pa ipak ima i tih stvarateljica, iako ih je povijest najčešće zaboravljala.

Odgoj vlastelinskih djevojaka bio je vrlo strog, gotovo samostanski. Izlazile su samo u crkvu i to za velike blagdane, a inače su se mise služile u zatvorenu krugu kućnih kapela. Školovale su se u kući često učeći od očeva i braće. Pa ipak su neke bile u svoje doba poznate po učenosti.

Tako su Nikoleta Gučetić, koja je živjela oko 1300. godine, ili pak Nikoleta Rastić koja je 1550. ušla u samostan, bile poznate zbog svojega znanja latinskoga jezika. Njihova zatvorenost i skromnost rijetko su davale prilike da to znanje koriste u javnosti.

Tihi svijet Dubrovkinja dolazi do izražaja u tekstu koji se sačuvao u rukopisu Nikolete Gučetić koja o tome pohvalno piše i hvali razum svojih sugrađanki, ali uviđa i to da su svedene obično na robinje, pa navodi kako se od davnih Pitagorinih vremena postupalo na jednaki način.

Tako Nikoleta Gučetić pripovijeda da je Pitagora imao sestru Teokleju koja je bila njegov učitelj i savjetnik te predavala filozofiju na Samotraki. Pitagora joj je pisao zahvalna pisma za sve čemu ga je naučila, a često ju je pitao i za savjet. Imao je Pitagora i kćer koju su Atenjani rado slušali, čak kažu radije od samoga oca, zbog njena lijepa govora i mudrosti. Ipak je povijest zabilježila samo njegovo ime, tuži se Nikoleta Gučetić u četrnaestom stoljeću.

Nešto kasnije stvarale su i druge pjesnikinje, koje svoje stihove pišu hrvatskim i talijanskim jezikom. Budući da Dubrovnik nije imao svoje tiskare sve do 1783. godine, mnoga od tih djela ili nisu tiskana ili su se rukopisi zagubili.

Cvijeta Zuzorić

U šesnaestom stoljeću, tom raskošnom renesansnom razdoblju zlatnoga dubrovačkoga doba, u vedroj atmosferi blještavilom natopljenoga Dubrovnika, pojavila se 1570. raskošna ljepotica i duhovita gospoja, vladika Cvijeta Zuzorićeva udana Pescioni.

Rođena je u Dubrovniku prema jednim podacima 1552. godine u obitelji uglednoga dubrovačkog trgovca koji je kasnije dobio titulu vlastelina, Frane Zuzorića i žene mu Marije rođene Radalićeve.

Ovo se može vidjeti na nadgrobnoj ploči u Anconi. U obitelji je bilo još i petero braće. U vrijeme ranoga Cvijetinoga djetinjstva preselila je obitelj u Anconu u nadi boljega poslovanja. Godina Cvijetina rođenja bila je donekle sporna, ali se danas smatra najpouzdanijom upravo 1552.

U Anconi su stanovali u vrlo otmjenom kvartu i Cvijeta je rasla u krugu obitelji, a dvojica njene braće posvetila su se naukama i pripremala za svećeničko zvanje. Uz braću i u okružju grada stekla je i Cvijeta šire znanje nego mnoge vršnjakinje u Dubrovniku: znala je hrvatski, talijanski i latinski jezik, bila dosta upućena u filozofiju i književnost poput otmjenih djevojaka onoga doba u Italiji. Također je poprimila slobodnije ponašanje i sigurnost u društvu.

U Anconi se upoznala s uglednim firentinskim plemićem Bartolomejem Pescioniem s kojim se vjenčala 1570. godine. Odmah po vjenčanju odlaze u Dubrovnik gdje je njen suprug imenovan firentinskim konzulom. O tome je sačuvan dokument u Dubrovačkom arhivu, a potpisao ga je toskanski vojvoda Cosimo I. Medici.

Po dolasku u Dubrovnik Cvijeta je kao udana i obrazovana te izuzetno lijepa, ušla u krug visokog dubrovačkog društva kamo je po položaju supruga i spadala. Njeni biografi ističu da je po običaju tadašnjih Dubrovkinja vodila kućanstvo, ali se zanimala i za poslove svoga supruga a u nekima i sudjelovala. Pescioni se uz svoje konzulske poslove bavio i trgovinom.

Dubrovnik, 18. stoljeće

U najuži krug njihovih prijatelja ulazile su poznate osobe onoga doba, a među njima i poetese Nikoleta Rastić, Julija i Nada Bunić te Mara Gundulić, sve većinom Cvijetine vršnjakinje.

Povezivala ih je sklonost za ljepotu, pjesnikovanje i učenje.

Najtješnje prijateljstvo povezivalo je Cvijetu s Marom Gundulićevom, ženom poznate učenosti koja je bila udana za pisca i filozofa Nikolu Gučetića. Stoga on u svojim djelima Dijalog o ljepoti nazvan Cvijet i Dijalog o ljubavi nazvan Cvijet, opisuje obje žene i njihovo prijateljstvo. U djelima su one nositeljice filozofskih misli koje iskazuju u dijaloškoj formi. U posveti Gučetić uzvisuje Cvijetu nad sve osobe zarad ljepote, čistoće duše i uznosita bogata duha, iako je posveta naoko izrečena njenoj sestri Niki.

Onda Gučetić po običaju pisaca onoga doba, uvodi čitatelja u jedan ljetnikovac, vjerojatno misleći na Trsteno ili možda ljetnikovac njegove žene Mare u Gružu. Tu u zelenilu parka i svježini vrtova takvih ljetnikovaca dubrovačke vlastele i bogatijih pučana, provodilo se ljeto daleko od usijanih zidova Grada, žege i tjesnoće ulica.

Ti ljetnikovci su i danas najljepši primjer renesansne umjerenosti koja je spojila arhitekturu, skulpturu, zelenilo parkova i vodu u najslikovitijim dijelovima dubrovačke okolice: Gružu, Batahovini, Dubrovačkoj Rijeci, Lapadu, Zatonu, Župi, Konavlima… I naravno na otocima.

U doba renesanse imali su ti ljetnikovci svoje dublje značenje – bili su izraz duha vremena i silne želje za ljepotom, arkadijom, maštom; oživljavali su antički svijet bogova i boginja, spajali sve elemente u harmoničnu cjelinu. Bili su namijenjeni odmoru, dokolici, miru pa su se na nadvratnicima uklesavali natpisi poput ovoga na Sarakinom ljetnikovcu u Pločama: „Neka su daleko zavist, svađe, taština i brige; u pećinama, u vrtovima i na otocima je mir i tišina.“ Ili pak onaj na ulazu u Pucićev ljetnikovac na Pilama: „Bog nam je omogućio tu dokolicu.“

Kako se tu provodilo vrijeme? Priređivale su se gozbe, polazilo se u ribarenje, izlete čamcima, ali postojao je i rad – trebalo je uvijek nadgledati poljske poslove na vlastelinskim imanjima, maslinike, vrtove i vinograde. Žene su većinom vezle, svirale, crtale, učile strane jezike, pjesnikovale. Vodili su se duhoviti, literarni i znanstveni razgovori. Osobito su u ovoj ladanjskoj atmosferi uživale vladike, kako se običavalo nazivati plemkinje. Sudjelovale su u filozofskim raspravama i književnim domjencima uz svoje supruge i tu su u tišini i ljepoti prirode nastala mnoga djela.

Ljetnikovac Trsteno

Tako u spomenutom djelu Nikole Gučetića Mara i Cvijeta „… sjedaju u sjenu one lijepe vrbe uz rub bistrog potoka da ugodnije provedu ove sate vrućine“ i vode filozofski dijalog o ljepoti i ljubavi. U tom tekstu opisuje se ljepota i raskoš Cvijetina tijela i duha, a opis počinje od kose: „… Najprije kosa satkana poput najsjajnijeg zlata“. Jedan se dijalog odvija u jutarnjim satima, a drugi u popodnevnim do zalaska sunca. Oba dijaloga uz raspravu o temi, slave Cvijetu oslovljavajući je FIORE di BELLEZZA!

Ona je ovdje Afrodita i Luna.

Kako je izgledala Cvijeta Zuzorić?

Nepoznati slikari ostavili su Cvijetin portret na platnu: onaj mladenački prikazuje ju kao „Sibilu europsku“, a to znači i proročicu i pjesnikinju. Ona je prepuna ljupkosti i dragosti, nadasve pravilnih crta lica, smirenih smeđih očiju, prirođene otmjenosti i ponosa. Na ploči koju drži u rukama jedva čitljivo piše: „Doći će Gospod i zavladati u siromaštvu. Sibila europea“. Portret je sačuvan zahvaljujući obitelji Budmani. Naime Miho, posljednji muški potomak obitelji Zuzorić, oženio se Marijom Nikole Budmanija.

Drugi portret nepoznata majstora prikazuje Cvijetu u raskošnoj tamnoj odjeći i zrelijoj dobi i na njemu piše njeno ime. Sačuvao se u obitelji Bona. Prema tom portretu je Vlaho Bukovac izradio Cvijetin portret kad je slikao svoju poznatu sliku dubrovačkih zaslužnika: duhovna elita Dubrovnika stoji na stepenicama atrija Kneževa dvora, a u sredini zrači ljepotom i ljupkošću Cvijeta Zuzorić… (Original te slike nalazi se u Budimpešti!)

Vlaho Bukovac: Pred Dvorom

Pescionijev dom bio je stjecište uglednika i umjetnika koje je svakako privlačila i ljepota ove žene. Zvali su je i „hrvatska Aspazija“. Kažu da je znala mudro i lijepo govoriti, da je vrlo talentirano pisala i crtala. Poticala je pjesnike i mnogi je od njih opjevao njenu ljepotu i postao njenim obožavateljem. Među njima su: Dinko Zlatarić, Miho Monaldi, Miho Bunić Babulinov, Marin Battitore. Od svih je najodaniji bio Dinko Zlatarić.

Kad je Cvijeta došla udana u Dubrovnik, imala je osamnaest godina. Dinko je bio nešto mlađi. Njena osoba obuzela je Dinka i on će cijeli svoj život pisati Cvijeti stihove, „ne mao broj“, kako sam kaže. Tako prvi doživljaj ove zanesenosti nose i ovi njegovi stihovi:

„U prvi cvit moje mladosti drag ukras
gizdave gospoje svu nad mnom steče vlas,
srce mi posvoji i u zlat vez stavi,
a dušu opoji nebeskom ljubavi.“

Te mladenačke Zlatarićeve pjesme nastajale su u Dubrovniku, a poslije u Padovi na studiju medicine. U Mlecima je 1597. izdao zbirku svojih prijevoda pod naslovom „Elektra, tragedija, Ljubmir, pripovijest pastirska, Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvatski izložene“. Tu je zbirku posvetio Jurju Zrinskom, a treći dio Cvijeti Zuzorićevoj.

Njegov sin Miho Zlatarić poslije očeve smrti sabrao je i objavio njegovih 137 lirskih pjesama pod naslovom „Pjesni razlike“. To su ljubavne pjesme spjevane Cvijeti u čast. FLORI ZUZORIĆ PESCIONI. Nastajale su daleko od Cvijete, „u tuđijeh sad stranah“, sam i „pritužan“ mislio je na nju „u san i u javi“. Tako se odlučuje da u Padovi objavi pjesme svoga prijatelja Simonettija i posveti ih Cvijeti. U toj posveti navodi da joj nema ravne u Dubrovniku, njegovoj preslatkoj domovini, a može reći i u cijeloj Italiji. Neke se pjesme odnose na Cvijetu, a postoji i epigram s njenim imenom. Evo nekoliko stihova Dinka Zlatarića posvećenih Cvijeti:

„Ter vas bolan tebe dvorim,
i misleći sveđ o tebi
ne znam ništa sam o sebi
gdje u živom ognju gorim…“

Pjesnikovanje Cvijete Zuzorić nije sačuvano. Postoje samo neizravna svjedočanstva da je pisala stihove, u što možemo povjerovati s obzirom na društvo u kome se kretala, talente o kojima su pisali njeni suvremenici i modu svoga vremena. Također se bavila slikanjem, vjerojatno crtanjem u slatkim trenucima dokolice.

Došla je dakle u Dubrovnik s osamnaest godina, lijepa, obrazovana za svoje doba, udana za ugledna stranca i svojim vedrim i slobodnim vladanjem unijela novi duh u Grad, uzbibala ponešto ustajali dubrovački otmjeni zrak i naelektrizirala atmosferu, prikazavši se Dubrovčanima kao novo biće – raskošna pojava žene renesansnoga tipa kojih je bila puna Italija. U njoj su se ujedinjavale fizičke i duhovne ljepote i činila se savršenom. U tih trinaest godina provedenih u Dubrovniku, sve do 1583. kad ga je u proljeće napustila s mužem, zbile su se i dramatične epizode.

Sve njene osobine i vrline izazivale su zavist, osobito Dubrovkinja. Ljudska zloba bila je potaknuta i time što je Cvijeta zasjenila i zamračila ugled ostalih lijepih Dubrovkinja, pa su se neprijatelji složno oborili na njen poslovično dobar glas. Stoga Mara Gundulić, njena najvjernija prijateljica, diže svoj glas u Cvijetinu obranu. Ona to čini tako da piše predgovor djelu svoga muža „Razgovori o Aristotelovoj Meteori“ gdje u obliku posvete namijenjene Cvijeti istupa kao njena braniteljica. Ona njene neprijatelje Dubrovčane naziva zlobnim ljudima podlim i izopačenim, čiji glasovi su strašni kao u zvijeri.

Ta posveta Mare Gundulićeve, koja je zajedno s djelom tiskana u Veneciji 1584. godine, izazvala je veliko uzbuđenje u Dubrovniku te je djelo odmah zabranjeno i tiskano je novo izdanje 1585. s novom posvetom.

Cvijeta je tada bila daleko od Dubrovnika. Poslovni neuspjeh njena supruga i klevete njenih zavidnika i zlobnika, otjerali su bračni par Pescioni da napuste grad rođenja Cvijete Zuzorić i onih trinaest godina sreće što su ih tamo proživjeli. Činjenica je, da je u Gradu Cvijeta bila uznesena do boginje i da je s ranom na srcu i čeznućem mislila ostatak života na te sretne časke.

Nikada se više nije vratila u Dubrovnik. Stoga je i njena legenda dobivala kroz stoljeća sve ljepšu aureolu.

Neki izvori govore da je jedno vrijeme živjela u Firenci gdje je obudovjela relativno rano pa je kao udovica prešla u Anconu i tamo doživjela duboku starost. Drugi pak ne spominju Firencu na njenu putu, nego samo Anconu, koju su Dubrovčani zvali Jakin, gdje je doživjela 97 godina i umrla sama, bez djece, u krugu svoje brojne obitelji te pokopana uz svoga oca 1648. u crkvi Svetoga Franje. Za grob im se ne zna. Ta je crkva zajedno sa samostanom 1864. za vrijeme ujedinjenja Italije, sekularizirana i pretvorena u vojnu bolnicu, pritom pregrađena, a grobnice zasute. Nadgrobne ploče pretvorene su u materijal za popločavanje stepenica i prostorija…

***

Iako su poslije njena odlaska iz Dubrovnika godine prolazile, ona je i dalje bila u srcu Dinka Zlatarića.

On ju uvjerava u svojim stihovima da je još uvijek njegova velika ljubav. U mislima na nju već je prošao cijeli ljudski život. On je oženjen, preživio je smrt dvoje nejake djece, ali Cvijeta svijetli kao nekad:

„Obrati, Fiora, proć meni pogled tvoj,
jer stojim kako nijem bez tebe…“

Dinko Zlatarić

Torquato Tasso, autoritet talijanskoga pjesništva u 16. stoljeću, spjevao je Cvijeti tri soneta i pet madrigala. Preveli su ih hrvatski pisci August Šenoa, Božidar Kovačević i Vladimir Nazor. Tasso ju je vjerojatno vidio u Anconi na nekoj gozbi, na svečanosti koju je uresila poput Venere, ili pri plesu gdje je uz vedre zvuke lako plesala da su čak i otoci i sitni pijesak na žalu uzdisali za njom, kako kaže slavni Tasso i zove ju FIOR DI SPINA, cvijet na drači, ruža, te se oprašta od nje stihovima:

„Kad odoste, ja pustih duši
da s vama pođe…“

Njegovi stihovi uistinu slave ovu veliku gospoju 16. vijeka te vrijedi navesti barem jedan sonet:

„Ah! Sretni stol taj, moja gospa mlada.
Gdje sjedila uz krasne gospe ine,
Ko onoj bje, gdje rajske vrh visine
Ambrozijom se slade Davor, Lada.

Na romon glazbe zaigrala tada,
Ko vilin tančac kad se krilat vine
Pobrzale joj noške, ljupke fine;
Citera, reć bi, kolo vodi sada.

Jakinu grade, grade, rajem tad si bio!
Visoke kule tvoje, stan joj ubav,
Hričine, brijeg i morski vali;

I tvoga neba dašak čist i mio,
Sve disalo je živu plamnu ljubav,
Od žuđenja se tvrdo srdce tali.“

Tako je u Vijencu 1874. preveo A. Šenoa Torquata Tassa koji se divi Cvijeti.

Svjetlo oko njena zaboravljena imena prvi je kasnije zapalio Saro Crijević, ugledni dubrovački povjesničar (17. st.), posvetivši joj u svom djelu BIBLIOTHECA RAGUSINA pet stranica teksta.

I mnogi drugi posvetili su joj svoje zapisane misli: Appendini u „Noticijama“ (1803.), Sabo Slade u „Fasti“ (18. st.). Napisana je i drama: Ernest Katić: „Cvijeta Zuzorić, drama iz zlatnog doba dubrovačke prošlosti XVI. vijeka u tri čina“, Dubrovnik, 1941.

O Cvijeti Zuzorić pisao je Tin Ujević u pjesmi „Naše vile“, uvrstivši ju u svjetlost i slavu naše hrvatske prošlosti.

Milan Šenoa napisao je komediju u tri čina „Kako vam drago“. Premijera je bila u HNK 31. 1. 1893., a tekst je tiskan u Vijencu iste godine…

U novije doba Smiljka Sučić napisala je radio-dramu posvećenu Cvijeti Zuzorić. I drugi su spisatelji pisali o njenoj ulozi u okviru dubrovačkih prilika 16. stoljeća – isticali su da je vrlo darovito sastavljala pjesme i epigrame na hrvatskom i talijanskom jeziku, kao i to da je bila vrsna u slikanju.

***

Od svega ostadoše njena tri portreta i ime jedne dubrovačke ulice kojom je možda prolazila u vrijeme svoga boravka u Gradu sjaja i slave njegovih renesansnih zlatnih godina. Njen tjelesni i duhovni utjecaj na Dubrovnik sigurno je uvećao blistavo ozračje koje je ovaj hrvatski grad imao u prošlosti, a ima ga i danas.

Nevenka Nekić