U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Beatrica Frankopan

Kreneš li od Karlovca starom Jozefinskom cestom, čiji tragovi sežu u predrimsko i rimsko doba, a kasnije se izgradila ponovno kao Jozefinska, ugledat ćeš na visoku brijegu ostatke nekada slavnoga grada THERSANA, TRŽANA, ŠIRINGRADA ili TROJANGRADA, kako se zvao MODRUŠ. Spominje se od 1193. kad kralj Bela II. poklanja župu Modruš knezovima Frankopanima (Frankapanima).

Ruševine toga kastruma nalaze se na 680 m visine, a dolje pod njima se još uvijek nalazi podgrađe Gornji Modruš. U davnini kad su se ovdje banili slavni Frankopani, pod viteškim gradom je bila carinarnica, plaćala se tridesetnica na robu kod prijevoza u oba smjera. Mjesto se još nazivalo i Modruše, bilo je najprije trg (forum), pa varoš (oppidum), a onda dobilo status grada (civitas).

Portret Beatrice Frankopan, nepoznati njemački slikar

Od godine 1460. postaje Modruš sjedište biskupije, na čelu je biskup Nikola i gradić podno zamka doživljava procvat. Od toga naselja tj. podgrađa vodio je put do zamka uzbrdo između dva zida. Kastrum je bio utvrđen kulama i moćnim zidinama koje i danas iako ruine djeluju impozantno.

U tom relativno malom trgovištu podno staroga moćnoga Modruša bilo je više crkvi: Sv. Marije, Sv. Trojstva, Sv. Duha, Sv. Stjepana, Sv. Jelene. Crkva Sv. Trojstva je obnovljena u 18. st. i danas je župna. Uz nju je bio franjevački samostan i crkva Sv. Antuna od koje su danas preostali samo ostaci uz župnu crkvu.

Tako je potrajalo do 1493., do Krbavske bitke, nakon koje su Turci više puta opsjedali grad Modruš, ali ga nisu zaposjeli. Popalili su podgrađe i uhvatili nešto roblja.

O tome svjedoči pop Petar Vidaković: „Ljeta 1493. bi rasap grada Modruše koga Turci porobiše i popališe. Iz koga pobigne časni gospodin Krsto Dubrovčanin, biskup modruški ili krbavski s nikoliko kanonici…“

Bez podgrađa prestala je trgovina. Turci često ometaju i pljačkaju taj kraj pa tako i značenje Modruškoga zamka gubi na vrijednosti. Ali jedno je čudesno: Turci ga nikada nisu zauzeli.

Stari modruški vuk Bernardin Frankopan odbijao je njihove napade na zidine Modruškoga zamka, popravio zidine, učvrstio bastione i tu je bilo kasnije dugo vremena sijelo krajiške vojske iza 1553. godine. Uvijek je utvrdu čuvalo dvadesetak momaka, s dva topa, pet mužara, trideset i jednom puškom, deset manjih pušaka i deset centi praha u pričuvi. Tako je to potrajalo do 1720. godine kad je grad posve napušten.

U Bečkom ratnom arhivu čuva se njegov tlocrt iz 1701. godine. Tu se ističe velika kula, glavni dio zida, dva ulaza, tri polukružna tornja. Sve to izgrađeno je od tesana kamena, a u sredini je bio lomljenac i vezivo.

Značajno je spomenuti da je u petnaestom stoljeću postojala Krbavska biskupija, uz Kninsku, Skradinsku i Senjsku. Krbavska biskupija imala je sjedište u Udbini, a obuhvaćala je župe Krbavu, Drežnik, Modruše, Plaški i Novigrad. Na molbu kneza Stjepana Frankopana papa Pio II. izdao je bulu 4. lipnja 1460. kojom je stolicu krbavske biskupije, sa svim pravima prenio u Modruš. Tada je crkva Sv. Marka pretvorena u stolnu crkvu Sv. Marije.

Modruš

Poslije 1493. godine prenosi se sjedište biskupije u Novigrad uz Vinodol.

Za vrijeme modruške sjedišnice, pravo patronata prisvajali su si knezovi Frankopani. Tako Bernardin Frankopan svoga sina Ferdinanda ustoličuje za modruškog biskupa i dolazi u sukob s papom, koji je to mjesto dodijelio Šimunu Kožičiću Benji. Kasnije se Bernardin pomirio s papom i novim biskupom.

Kroz duga stoljeća, prije toga doba i kasnije, najraširenije pismo bila je ovdje glagoljica, kao i glagoljanje na hrvatskom jeziku.

***

Beatrica rođena Frankopan bila je kći slavnoga oca Bernardina Frankopana, a uz nju je Bernardin imao i sina Krstu.

Rođena je na slavnomu gradu Modrušu koji je onda počivao u zagrljaju neslomivih zidina usred plavih šumskih izmaglica, visoko na brijegu i činio se vječnim.

Izvori kažu da je bila lijepa i obrazovana. Školovala se u duhu onoga doba u Italiji, Mađarskoj te je i putovala tim zemljama. Naučila je talijanski, latinski, mađarski jezik uz svoj materinski hrvatski. Odgojena je najviše na ugarskom budimskom dvoru u ozračju renesanse i tu je upoznala kulturu toga vremena, čitala i pisala na tim tada glavnim jezicima Europe i družila se s rođacima podrijetlom iz slavnih obitelji čija se krv izmiješala s frankopanskom: D'Estama, Sforzama, Gonzagama, Celjskima, Aragoncima…

O tome su svjedočile pergamene u dubokim tamnim škrinjama čuvanim na starom gradu Modrušu.

Ivaniš Korvin

Kažu izvori da je otac, slavni Bernardin, volio svoju pametnu i milu kćerku Beatricu. Beatricin budući suprug zaprosio je njenu ruku upravo na Modrušu kamo je dojahao u blistavoj pratnji – ta on je bio nasljednik ugarskoga prijestolja, slavni Ivaniš Korvin. Ona je imala osamnaest godina, on neku više, a izvori govore o ljubavi dvoje mladih. Udajom su se spojila dva grba – frankopanski koji prikazuje dva lava koji lome kruh i onaj Korvinov s gavranom u središtu.

Iz drevnoga Modruša, ispunjenoga mirisom šuma i vjetrovima, otputovali su mladenci kako bi nastavili život u nekom od svojih sedamdesetak gradova koje su posjedovali. Najdraži su im bili Krapina i Bihać. U Bihaću su krstili prvo dijete – sina Krstu. Svečanost je bila slavna i pozvani su mnogi ugledni gosti. Starina Bernardin Frankopan zabavljao je goste pričama iz ratova s Turcima koji su često napadali njihovo gnijezdo Modruš. Nešto o dotadašnjem odnosu neprijatelja poslije bojnoga polja govori i činjenica da je bosanski paša Skender Mihaloglu poslao za krštenje malome Krsti na dar sablju u toki od sedefa i tirkiza.

Prema izvorima Beatrica je bila pobožna i profinjena duha. Odgajala je djecu, Krstu i kćerku Elizabetu, najviše u Krapini, a pročula se po darivanju siromašnih te kao dobročiniteljica crkava i samostana. Zajedno sa suprugom dala je popraviti lepoglavsku crkvu Svete Marije, nakon što su je Turci 1481. zapalili.

Voljela je gotičke lukove Svete Marije posute zlatnim zvijezdama i darivala rušnice i riznicu crkve i pavlinskoga samostana: srebrnim svijećnjacima, crvenim plaštem kraljevskoga sjaja što ga je sama vezla, kaležima od srebra i zlata, velikim križem u kojem su bile relikvije – komadići križa s Golgote, a koji je križ dobila od trgovaca Venecijanaca. Darovala je i srebrne noževe i ostali pribor za jelo, pehare i kišne kabanice s kukuljicama, sve u zlaćanoj boji izvezeno likom sv. Kristofora, a urešeno biserima i dragim kamenjem.

Krapinski dvorac

Beatrica je često boravila i na Medvedgradu ponad današnjega Zagreba. Tako se zna da je godine 1508. primila u toj utvrdi fratre s Trsata koji su donijeli sve dragocjenosti u pohranu velikoj gospoji Beatrici, banici hrvatskoj. Došli su tajnom karavanom bježeći iz Trsata i Rijeke koju su upravo poharali Mlečani. Najprije su Mlečići zapalili Rijeku, a kad su se dočepali Trsata, fratara i blaga više nije bilo. No, nisu ostali dugo gospodarima Trsata – istjerao ih je Beatricin otac, Bernardin Frankopan.

Potom je blago vraćeno na Trsat. Iz ovoga slijedi da su ugled i čast Beatrice Frankopan udane Korvin, hrvatske banice, bili na veliku glasu u hrvatskom kraljevstvu.

Život Beatrice i Ivaniša Korvina bio je nemiran, tragičan i pun opasnosti. On je često ratovao s Turcima, neprekidno bio na putovanjima i jedva spasio glavu u vrijeme kad je trebao biti okrunjen za kralja. Lutao je i Italijom, jurišao na bosansku već zauzetu krajinu i konačno u jednoj bitci kod Knina jureći za Turcima, dobio tešku groznicu. Tako bolestan projahao je od Knina do Krapine gdje ga je čekala obitelj: Beatrica, sin Krsto i kći Elizabeta. Imao je samo 31 godinu. Beatrica je njegovala i spašavala svoga supruga, ali on se ugasio u krapinskom dvoru, zaželjevši da ga pokopaju u Lepoglavi. Njegov oklop u kojem je ratovao ostao je za uspomenu i donesen je u listopadu 1504. godine zajedno s tijelom koje je spušteno u grobnicu u lepoglavskoj crkvi Svete Marije.

Crkva Sv. Marije, Lepoglava

U toj crkvi počivali su ostaci mnogih plemenitaških rodova: Ratkaja, Patačića, Češkovića, Korvina… Crkvu je dao sagraditi Herman II. Celjski 1400. misleći da će njihov rod još dugo vjekovati. A nije znao da je predzadnji od roda i da će Celjski za 56 godina izumrijeti.

U lepoglavskoj se crkvi nalazi portret Ivaniša Korvina kojeg je nepoznati umjetnik izradio prema možebitnom stvarnom liku.

On i danas gleda u reljefu stara kamena na one koji posjećuju crkvu – slavni ratnik, nesretni i nesuđeni kralj, ban hrvatski, u ratničkom oklopu, zatakao ruku za balčak mača, a drugu za pas.

Dijeli nas ponor veći od 500 godina i podsjeća: sic transit gloria mundi…

***

Beatrica je ostala sama s dvoje djece u burnim vremenima. Tragedija se pojačala kad je svega nakon nekoliko mjeseci umro i mali Krsto. Imao je samo sedam godina. Tako se ugasila loza Hunjadija-Korvina. Beatrica je sumnjala da joj je sin otrovan, jer je darovani slatki paket iz Budima poslan od kraljice istoga imena – Beatrice, možda kriv za ovu smrt.

Neutješna majka pokapa svoga maloga Krstu uz očeve posmrtne ostatke. Ostaje uz kćerku Elizabetu na meti mnogih mrzitelja i njezina i muževljeva roda, a vlasnica je mnoštva gradova i bogata nasljednica. Boravi ponajviše u Krapini sjećajući se kratkoga i burnoga života s Ivanišem. On je gonjen nekom skitničkom krvi svojih erdeljskih predaka odlazio i na duga putovanja, provodio dane u bučnim društvima, kao opčinjen tražio oduška nekom nemiru, jednako kao u bitkama. Ona je često morala brinuti za poslove oko gradova, imanja, a osobito sada kad je ostala sama. No njen ugled je bio velik, kaže povjesničar Vjekoslav Klaić i upravo je ona podupirala vlast i čast i svome suprugu.

Ukopavši svoga sina u lepoglavskoj Sv. Mariji, darovala je crkvi srebrnu pozlaćenu škrinju da se u njoj čuva Sveto Otajstvo. Sačuvao se popis ovih darovanja, ali sve materijalno je nestalo iz hrvatske povijesti odlukama Josipa II. Reformistički raspoložen kralj i car naredio je da se to blago odnese u Beč, Budim i za sva vremena zaboravi. Rastjerao je crkvene redove pa i pavline koji su vodili slavni samostan u Lepoglavi. Tako se u raznim muzejima i riznicama svijeta danas nalaze svi predmeti iz onoga vremena uništenja redovnika pa tako i oni koje je darovala Beatrica Frankopanka bijelim fratrima koji su čuvali posmrtne ostatke voljenoga supruga i sina. A bilo je tu misnoga ruha što su ga pavlini sakupili tijekom stoljeća, kazula i kaleža, monstranci i relikvijara, skupocjenoga posuđa…

***

Prilike su kasnije prisilile Beatricu da se uda za grofa Hohenzolerna – Gjuru Brandenburškoga koji je bio nasljednik i poljskoga prijestolja. Za njega izvori svjedoče da je bio pijanica i rasipnik, bludnik i kartaš. Beatrica smirene i pobožne naravi bila je sušta suprotnost novome suprugu odanom prolaznim radostima ovoga svijeta. Sklona molitvi i kontemplaciji svojom šutnjom i pobožnošću izazivala je, kažu, ovoga koleričnog rasipnika koji ju je čak i tukao, taj vrli nasljednik poljskoga prijestolja. Trpio ju je zbog njenih gradova i novca koje blago je neviđenom brzinom založio, zakartao, prodao i darovao.

Na požutjeloj pergameni sačuvan je i zapis same Beatrice:

„Budući da je mučni život ljudski mlohav i padav, sličan poljskom cvijetu koji danas cvate, a sutra se baca u peć, i budući da je sve na svijetu nestalno i prolazno, a samo dobri čini u slavu Božju vjekovitu uspomenu imaju, to dajem u slavu preblažene Majke Božje, moje osobite zaštitnice i za dušu preblagih mi pokojnika supruga moga i sina ovaj dar…“ I tu se nabrajaju dragocjeni darovi. Mnoge od ovih predmeta izradila je svojim rukama sama Beatrica, osobito iza smrti muža i sina.

***

Ne zna se kada je umrla i gdje je pokopana ova velika i časna banica Beatrica Frankopanka. Po jednima bilo je to godine 1510., a po drugima 1524. Postoje dokazi da je njen otac, stari modruški vuk Bernardin Frankopan, putovao u ožujku 1510. u Varaždin gdje je njegova Beatrica ležala na smrtnoj postelji. On je nadživio svoju djecu pa i Beatricu. Tvrdi modruški ratnik došao se oprostiti od svoje nježne i pametne kćerke kojoj se toliko radovao u životu. Je li joj on zaklopio oči? Izvori šute. Kažu samo da je pokopana APUD MONACHOS. Ali gdje? Možda baš ovdje u Lepoglavi, u grobnici gdje već počivaju Ivaniš i Krsto. Možemo vjerovati da se to i dogodilo.

Dovezli su gospođu banicu u sjajnom crnom kovčegu prekrivenom zlatovezom i to je bilo posljednje putovanje kroz brjegove njene Hrvatske. Mislim da su ju primili bijeli fratri – pavlini koje je toliko puta darivala i toliko poštovala Majku Mariju čije ime nosi i crkva.

Nadgrobna ploča Ivaniša Korvina, Lepoglava

Danas nema mjesta njena groba, nema ni bijelih fratara u Lepoglavi, a ovo mjesto je donedavno bilo tužno i mračno gnijezdo hrvatsko – logor.

Za duga vremena ostala je crkva zatvorena, iznutra rušena i nagrđena, grobnice raskopane u potrazi za možebitnim blagom. Sarkastični i tragični memento hrvatske povijesti. Dugo je u samostanu bila kaznionica, a donedavna su bič i kruna bili u rukama stranih tamničara.

Tko se danas sjeća kako je tim hodnicima prolazio najpoznatiji pavlinski slikar Ivan Ranger!? Umotan u svoj bijeli plašt koji je vihorio na vjetru poprskan bojama s palete, Ivan Ranger proveo je život zanesen slikanjem fresaka i namještaja… I ne samo u Lepoglavi. Naslikao je i onoga mladoga vitkoga Krista s lijeve strane oltara u crkvi, Krista u trenutku kako istjeruje trgovce iz hrama. Mikelanđelovski snažan zakoračio Isus i zamahuje bičem, ali glava mu nježna i oči bez mržnje. A u dugim hodnicima i crkvi odjekuje AVE MARIA i bijeli fratri prolaze…

Nevenka Nekić