U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Katarina Kosača

Na putu u Bosnu 1998. prešli smo Savu kod Bosanskog Broda. Dalje ćemo do Dervente kroz spaljenu zemlju na kojoj su bila 52 hrvatska i 4 muslimanska sela. Danas, na početku trećega milenija, nakon Domovinskoga rata, ovo je pejzaž potpune pustoši, ruševina, podivljala korova, paljevine, gareži, pustoš u kojoj nema ni ljudi ni životinja. Mrtvi iz davnine i nedavnosti vode s nama nijeme razgovore, a mokro drveće domahuje iz zapuštenih dvorišta.

Mislim kako je možda tako izgledalo i u doba najezde Turaka, prije više od 500 godina koliko me ovoga trenutka dijeli od pada Bosne.

Ana Marija Botteri Peruzović: Katarina Kosača

Pred nama je rijeka Bosna i tu počinje župa Usora. Sa zapada nas prate obronci planine Borje, kod Doboja nas na brdu dočekuje kula isturenoga tornja u obliku trokuta, a s istoka prilazi Ozren-planina. Nestvarna je utihlost ovoga krajolika kao da više nikoga nema. Mislim na naše bjegunce i prognanike koji su bježeći kroz duga stoljeća prema Zapadu, otrgnuli štapove u gustim šumama što mirišu na trulo lišće i gljive i polazili na put bez prestanka. Nosili su sobom malo sirotinjske robe, kruh, kalež i nož.

Kažu izvori da su ovuda u 14. stoljeću lutali učenici slavnoga Giotta i slikali freske po crkvama, a bilo je tada 45 samostana koji će se ugasiti dolaskom Turaka: Bihać, Bila Stina, Bilaj, Deževice, Fojnica, Glamoč, Glaž na Ukrini, Gradovrh kraj Tuzle, Greben, Herceg Novi, Kreševo, Krupa na Vrbasu, Lašva, Livče, Ljubovija, Ljubuški, Mile, Modriča, Mostar, Obrovac, Ostrovica, Otok, Podbila, Podovi, Rama, Slano, Srebrenica, Sutiska, Sv. Marija u Polju, Teočak, Tešanj, Vesela Straža, Zvonik (Zvornik)… Samo rijetki preživjet će stoljeća, ožiljavati i kao po starozavjetnim riječima, ponovno uzdizati kovčege zavjeta na brdima ili u mrkim popodnevnim dolinama.

U Kraljevoj Sutjesci već se uhvatila jesenska poslijepodnevna magla i mračak, spavaju u tišini brda i nečujno teče rijeka Krstionica, koju kasnije nazvaše Trstionica. Eto nas u srcu stare Bosne, u nedohvatnu pametaru gdje su nekada šetali bosanski velmože, kraljevi i kraljice, odlazili u obližnji Bobovac, lov lovili po brdima i šumama, slušali zov tetrijeba i riku jelena, roktanje divljega vepra i lom grana kud prolazi mrki medvjed. U rječicama Krstionici i Bukovici sluge su lovili rakove i pastrve, mrene i klenove. Peklo se na žaru, zataknuto na šibu i mirisalo na stolu naših kraljeva uz divljač i perad. Plemići su se odijevali zimi u krzna – zečja, lisičja, kunina, vučja, medvjeđa. Puk bi od ovčjega pravio kožuhe, a gospoda se nosila po „bosanskom kroju“, koji se cijenio i u Italiji toga doba, o čemu svjedoče suvremenici.

Ostao je o tome i slikovni zapis u Sikstinskoj kapeli u Rimu. Poznati slikar Rosseli naslikao je kraljicu Katarinu Kosaču i njenu plemkinju Jelenu Semković u takvu ruhu, a iza njih stoje plemići, dvorjani Katarinini, s kićenim čelenkama na glavi, poput onih što su nosili hrabri branitelji Sigeta na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim. U sličnu ruhu portretirao je kraljicu Katarinu i veliki Giovanni Bellini.

Ako takvog jesenskog predvečerja stignete u Kraljevu Sutjesku, čut ćete u vjetru disanje vitezova i kneginja kraljice Katarine čiji su dvori bili tik uz današnju crkvu i otkopani su samo njihovi temelji. Stojim na tim arheološkim ostacima i slušam u šumu krošanja kako velmože i kneževi trpe među visovima nadnijete planine, bole ih stare rane, svađe i mržnje u srušenim zidinama i kulama, iz dubine zemlje Bosne vapiju kao iz drevna ukleta vrta. Samotni fratri čuvaju u tihoj sutjesci zadnje uspomene na sjaj prošlosti. Davni tekstovi prorekoše im: ako su mene progonili i vas će progoniti…

U crkvi nas dočekuju Sutješčanke u svojoj nošnji: crni rupci, kao znak žala za kraljicom Katarinom, bijele košulje i tunike, opletene čarape, zlatom vezeni prsluci i toplom smeđom bojom otkane pregače. U njima još živi nikada iznevjereni zavjet i ona vječno krvava i topla Bosna.

Giovanni Bellini: portret Katarine Kosače

S desna u crkvenoj lađi sjedi Katarina Kosača, crna, kamena, na prijestolje uzvišena. Dodirom zatvorim krug: bijah mnogokratno na njenu grobu u Rimu, tražih je u Zaostrogu i Stonu. Odavna je postala ikona čestita i blaga lica, dobila od Majke Božje dar tuge za izgubljenom djecom i postala sublimirana kaplja tragike Bosne.

Na oltarnom antependiju reljefni je križ koji je duboko zabijen u zemlju Bosnu, kuca kao bilo. Od njega podrhtava i crni plašt kraljice Katarine. Ona mi dolazi iz mraka vjekova kao mitska ptica koja čuva u samostanskoj riznici relikvije, povelje, inkunabule, pečate, rukopise pisane latinicom, bosančicom, hrvatskim i latinskim jezikom.

Kažu nam da se po danu može doći do ostataka grada Bobovca za dva-tri sata hoda. Tamo gore između dviju rijeka gdje je bila grobna crkva bosanskih kraljeva i gdje se ono malo sačuvane kamene uspomene prepoznaje u cvjetnoj gotici. Tu je nađena i kamena kruna Kotromanića s natprozornika gotičke bifore, koja je u kraljevskom dvoru pjevala u peterolatičnom cvijetu, a oko nje su tekli kameni vijenci trolatičnih venecijanskih cvjetova i okruživale ih freske. Bio je to grad „na europsku“. Tu su nađene i nadgrobne ploče bosanskih vladara, renesansne, naručene u Mađarskoj, a u riznici se čuvala bosanska kruna, baš ona što ju je Katarina ponijela u Rim i darovala papi.

Sve je to tako davno potonulo u rijeku vremena u kojoj su se izmiješali i svi drugi gradovi bosanskih kraljeva, crkve, krstjani koji nestadoše dolaskom Osmanlija, legenda o izdajici Radaku po kome se zove stijena iz čijih temelja danas samo trnje raste. Sve je to carstvo strasne hladovine i tajnih oporuka.

Gledam u riznici i sliku stećka iz Donje Zgošće. Kažu da je najljepši od svih ikad načinjenih. Pripadao je rodu Kotromanića i u reljefima prikazivao život onoga doba: na strmoj stijeni stoji dvor sa četiri kule, na prozoru dvora sjedi kraljica, a dolje ispod brda sjedi kralj okružen dvorjanima. Na podnožju stećka jure objahani rasni konji, na njima vitezovi s kopljima i mačevima. Okolo su šume, lovci, medvjedi, psi, leopardi, zmajevi i zvijezde. Taj najljepši nadgrobni spomenik procvao je još kamenim cvjetovima i listovima, kao na uskrsnim jajima, preslicama i ženskom vezivu.

Nikome nije odgovaralo da se otkrije ova davna hrvatska Bosna: ni Turcima, ni Srbima, ni Austriji, ni Jugoslaviji. Zato je trebalo razbiti spomenike, zatrpati grob kralja Tvrtka kao i njegovih predaka i nasljednika u Milama, zatvoriti prolaze do ukopne i krunidbene crkve da nitko ne mogne reći: tu je, eto, sarkofag kralja Tvrtka, komad brokatnog plašta s njegovim grbom kojim je kovčeg bio ovijen, ovdje se on krunio nad grobom svojih predaka. A to je bilo prastaro posvećeno tlo, još od rimskih vremena, na kojemu se uvijek iznova gradila nova crkva.

Teška je bila ona bosanska kruna kojoj traga nema, težak i pečatnjak kraljeva sa zmijom ovijenom oko kaleža. Sv. Mihovil ubija zmaja na starom zvonu u Bobovcu, izrađenom rukom majstora Marka Vendramusa, a nepoznata je ruka uresila crveni mramor na kraljevskim grobovima, sada razbijen i razbacan, kao i kosti koje su odavno obeščašćene nestale.

U Kreševu ćemo još jednom susresti legende istočene iz davne istine o kraljici Katarini. Tako se priča da su branitelji Kreševa razapeli u kanjonu Kreševčice volovske kože. Kad su Turci naišli, dignu kožu i voda odnese silnike. Pa onda se veze priča kako je Katarina nosila kralju ručak na Kraljevo gumno, a ono se nalazilo na suprotnu brijegu. Tada je napravljen zlatni most, ili ga je sunce na zapadu pozlatilo, a ona ide preko mosta, u zlatnim papučama noseći u jednoj ruci posudu s jelom, a u drugoj dijete. Ide tako brzo da se jelo ne dospije ohladiti. Na njoj vihori zlaćani plašt, sunce joj blista na kruni dok prelazi taj vilinski most…

U stvarnosti kraljevski su se dvori nalazili na lokaciji Bedemi. Bili su opasani širokim zidinama kao i u Bobovcu i Jajcu. Po tim ruševinama danas fijuče vjetar i nema više traga jer su mnogi nezvani kopali i odnosili – od figura rimskih božanstava do ikona iz našega srednjega vijeka. U Kreševskoj riznici, koja je čudom djelomično preostala u ludilu ratova, ima slika venecijanskoga majstora iz 18. stoljeća koja prikazuje kako kraljica Katarina Kosača dariva kreševski samostan samoj Madoni. Madona sjedi na drvenu prijestolju, lijevo kleči Katarina u bogatu plaštu rumene boje s hermelinom oko vrata i zajedno s fratrom pridržava rukom zgradu samostana kako je izgledala možda baš tada za slikareva vijeka. Katarina kaže i to je zapisano na vrpci: „Čuvaj moj narod!“ Gospa odgovara: „Bit ću njegova zaštitnica!“ Okolo plamte crvene i zlatne boje baroknoga neba koje zalazi.

Fratri ostaju čuvari nad ovom baštinom, opkoljeni njenim čudesnim dodirom kao vječnom plimom. Dali su zavjet: sagradit će kapelicu na Bedemima, na ostacima zidina kraljevske bosanske obitelji.

***

Iz legendi prelazimo na ime Katarine Kosače koje je preskočilo slutnje i bajke i ušlo u provjerljiv povijesni okvir. Njen dan hrvatske blaženice slavi se 25. listopada.

Povijesna je činjenica da su Kotromanićke bile tražene u svoje doba kao lijepe, stasite, oštroumne i kulturne udavače. To su kćeri i unuke bosanskoga bana Stipe Kotromanića. Katarina se udala za Hermana I. Celjskog, Elizabeta se udala za Ljudevita Anžuvinca i postala napuljska, poljska, ugarska i hrvatska kraljica. Unuke su također postigle slavu: Katarina je izabrana na saboru u Košicama 1373. baštinicom poljskoga prijestolja, pa 1374. u Parizu zaručena za Ljudevita Orleanskoga, vojvodu iz kuće Valois. Marija, kći Ljudevita Anžuvinca i Elizabete, postala je žena kralja Sigismunda Luksemburgovca. Sestra joj Jadviga postigla je nasljedstvo kao poljska kraljica i žena Vladislava Jagelovića, a kao malodobna bila je zaručena za Vilima Habsburgovca. Kasnije je proglašena svetom jer se njenom zaslugom pokrstila Litva. Počiva u Krakowu na Vavelu i mnogi joj se dolaze klanjati ne znajući uopće njeno podrijetlo. Svakako da su politički brakovi bili odlučujući u tim trenucima, ali to ne umanjuje značenje bosanskih kraljevskih korijena ovih ženskih likova iz hrvatske povijesti.

Rene Holos: portret Katarine Kosače

Od tih velikašica izdvaja se svojom tragičnom sudbinom Katarina Kosača udana Kotromanić.

Rođena je 1424. godine, vjerojatno u tvrdom gradu Sokolu na sastavku Pive i Tare.

Obitelj Kosača-Hranića bila je moćna velikaška obitelj koja je držala brojne gradove u Bosni i Hercegovini: Sokol, Jeleč, Vratar, Ključ, Blagaj, Počitelj, Herceg-Novi, Imotski u Zahumlju, Vrgorac, Ostrog i druge.

U tim dvorovima, ne raskošnim, ali dobro uređenim i opskrbljenim, rasli su i odgajali se sinovi i kćeri ove obitelji. Često se putovalo kroz gorske klance prema jugu, prema moru, pa i dalje u Mletke, Rim i tu se trgovalo – kupovalo se fino sukno, svilu, posuđe, nakit.

Iz dokumenata o riznicama Kosača-Hranića u Dubrovniku i Mlecima, vidi se obilje umjetničkih predmeta koji su u tim riznicama bili pohranjeni. Pretežno su bili izrađeni od srebra kojeg su davali rudnici srebra u Srebrenici, Fojnici, Ostružnici, Kreševu. Potom su se ukrašavali dragim kamenjem. To očito govori o kulturnim i materijalnim prilikama onoga doba prije propasti Bosne kao i o smislu bosanske vlastele za umjetnost.

Katarinin otac herceg Stjepan Vukčić-Kosača, u početku patarenski bogumilski prvak, kasnije katolik, a majka Jelena rođena Balšić, odgajali su kćerku po običaju toga vremena: ona veze i kroji ruho, uči čitati i pisati, moli i priprema se za najveću ulogu u životu – ulogu majke.

Dana 26. svibnja 1446. obavljeno je vjenčanje Katarine i bosanskoga kralja Stjepana Tomaša u Milodražu nedaleko Kiseljaka. Za tu zgodu pribavljena je i kruna ukrašena biserima i dragim kamenjem koja je do tada ležala pohranjena u riznici stolne crkve Svetoga Dujma u Splitu. Tu krunu predali su rizničari splitske crkve hvarskom biskupu Tomi, apostolskom legatu u Bosni da ju u Papino ime odnese i preda na vjenčanju bosanskomu kralju.

Otac je Katarini priredio veličanstvene svatove. Tom zgodom okupili su se u Milodražu banovi i knezovi iz susjednih zemalja: epirski skenderbeg Kastriotić, bribirski knez Šubić, vitez Sudić iz Poljica, dubrovačka gospoda vlastelini, knezovi i gospoda iz Kotora, Mostara, Crne Gore… Izvori navode stotinu imena.

Kralj Stjepan Tomaš

Kotromanići su tijekom vremena postojanja bosanskoga kraljevstva dali pet banova i sedam kraljeva.

Katarina je s mužem, kojem je bila druga supruga, kraljem Stjepanom Tomašem, ponajviše živjela u Bobovcu, Jajcu, Milu kraj Visokog te Vranduku nadomak Zenice, koje je bilo „stono misto“ Kulina bana.

Rodila je u tom braku dvoje djece: sina Sigismunda i kćer Katarinu. Izvori kažu da je sama odgajala svoju djecu. Skromna, sklona vezu i predenju, vrlo pobožna, nastojala je tako i njih odgojiti. Učila ih je molitve i često odlazila u dvorske kapelice da se moli. Dala je nalog da se sagrade ove crkve: Svete Katarine u Jajcu, Presvetoga Trojstva u Vrlinama kod Kupresa, franjevački samostan i crkvu Svete Katarine u Kreševu i kapelu u Kozogradu kod Fojnice.

Poslije smrti supruga Stjepana Tomaša 1461. godine pomogla je savjetima posljednjega bosanskoga kralja, svoga pastorka Stjepana Tomaševića.

Jajce

Posljednje doba prije pada Bosne živjela je povučeno u Kozogradu zajedno sa svojom djecom. Tako je dočekala i najezdu Osmanlija. Legenda kaže da je dala braniti grad i da je iz topa ubijen turski zapovjednik. Dugo se pokazivao jedan grob na putu od Kiseljaka prema Fojnici kao počivalište toga Turčina.

Prije pada Kozograda dala se opremiti i s pratnjom i djecom krenula je na put izbjeglištva odakle se nikada ne će vratiti. Već je kod Ključa ubijen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević i 1463. Bosna je, kako izvori kažu, šaptom pala.

Katarina putuje, bježi prema jugu. I tu se javlja glas legende – dala je potkovati konje naopako kako bi Turke prevarila. Put vodi prema Konjicu da bi onda kroz nedostupne klance krenula prema Stonu. No, Turci su znali njen pravac i Ferhad-paša uspio je razbiti njenu kolonu konjanika te zarobiti maloljetnu djecu. Odveo ih je u Sarajevo, kasnije preveo na muslimansku vjeru i doveo u Carigrad. Sigismund je dobio ime Ishak Bey Kral Oglu, a potom, zbog svoga podrijetla, postao sandžak-beg u Maloj Aziji u Karasiji. Pokopan je u Seresu u Macedoniji.

Za princezu Katarinu priča se, ali nema dokaza, da joj je grob u skopljanskom kraju. Što se sve dogodilo, vjerojatno se nikada ne će doznati.

Katarina se očajna uputila prema Zaostrogu i tu se kratko zaustavila u augustinskom samostanu (danas franjevačkom), te im ostavila svoj kraljevski plašt koji je sama vezla zlatom na brokatu. Od njega je kasnije načinjena kazula. (U franjevačkom samostanu u Fojnici dugo se godina čuvala jedna druga kazula koja se pripisivala Katarininu vezu, a koju je kupio car Franjo Josip i danas se nalazi u Budimpešti!)

U Stonu su Katarinu i njenu pratnju čekala dva dubrovačka broda kojima je otplovila u Dubrovnik gdje su bosanski kraljevi imali kuće i ljetnikovce.

Zimi 1464. nastavila je plovidbu u pratnji četrdesetak plemića i plemkinja u Anconu, a odavde je nastavila put u Rim.

U Rimu se nastanila u blizini crkve Sv. Marka, podno crkve Ara Coeli. Bila je primljena u crkvenim i profanim krugovima sa svim kraljevskim počastima, kao kraljica, žena koja je izgubila muža, domovinu i djecu.

Zlatovez

Pape su ju pomagali – Pio II., Pavao II., Siksto IV. nudeći i moralnu i materijalnu pomoć. Obećali su poraditi da joj se vrate djeca, ali to je bilo nemoguće. Progutala ih je golema turska carevina u svojoj mašineriji i pretopila u nepovratni ratni plijen, zauvijek im zatrla trag.

Katarina je molila za pomoć oko djece i knezove u Mantovi, plemstvo u Genovi, a jednom je zgodom, prevarena vijestima, došla na samu tursku granicu nadomak Carigrada, nastojeći otkupiti djecu. Priča kaže da je kći Katarina već bila u turskom haremu, a sin u dalekoj Maloj Aziji.

Ondašnji Rim znao je za Katarinu – kraljicu tuge, odjevenu u crno.

Postala je u velikoj žalosti franjevačkom trećoredicom, nadajući se do smrti da će ugledati svoju djecu. Stoga nije čudo da su joj suvremeni umjetnici nekoliko puta ovjekovječili lik. Jedan se portret čuva u Kapitolijskom muzeju u Rimu, a izradio ga je vjerojatno Giovanni Bellini.

U Sikstinskoj kapeli postoji freska „Susret s gubavcem“ slikara Cosima Rossellija. Tu je u diptihu uz papu Siksta IV. prikazao Katarinu s pratnjom i dvorjanima. Gubavac je alegoričan lik koji kleči pred njom, a predstavlja sina koji je postao musliman. Značajno je što se slikar pozabavio odjećom Katarine i njene pratnje – to je ta odjeća „kroja bosanskoga“ u koju je odjevena i Jelena Semković: na fresci stoji uz svoju kraljicu s karakterističnim pletenicama, dok je muška pratnja u već spomenutim sigetskim odorama.

Jedan je Katarinin portret bio u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, ali ga je u 19. stoljeću fra Martin Nedić predao đakovačkom biskupu Strossmayeru na čuvanje. Tako svjedoče neki izvori.

Bježeći pred Osmanlijama ponijela je Katarina sobom ono blago što je moglo stati na konje: nešto srebrna posuđa, zlatne predmete, bodeže, vrčeve, mač okovan srebrom namijenjen sinu Sigismundu ako se vrati, a kažu da je sobom nosila i krunu bosanskih kraljeva te ju predala papi Sikstu IV. To je nedokazana priča, a kruni se, dakako, nikada ne će ući u trag.

Dvije epizode iz njena života govore o karakteru ove žene. U oporuci je ono malo lijepih stvari podijelila pravedno među svojim prijateljima koji su joj ostali vjerni do smrti. Sjetila se i svoga naroda – gostinjcu Svetoga Jeronima u Rimu za hrvatski narod ostavila je potrepštine iz svoje kapele.

Pet dana prije svoje smrti sama je sastavila oporuku i odredila 200 zlatnika, svoj kraljevski plašt od pozlaćena sukna i svileni oltarnjak crkvi Svete Marije de Ara Coeli za svoj sprovod.

Crkva Ara Coeli, Rim

Legenda kaže da se tih posljednjih dana svoga života neprestano sjećala svoje Bosne i riječi koje je izrekla kad ju je napuštala: „Zbogom ostaj moja Bosno slavna i u tebi do tri dobra moja“. Tada bi navela izvor na Radakovici, ribu iz rijeke Bukovice i pšenicu iz Liješnice.

Sama je napisala tekst koji će stajati na njenu grobu. Ispisala ga je bosančicom i on je dugo tako i stajao sve do jedne obnove crkve Ara Coeli.

„Katarini kraljici bosanskoj
Stipana Hercega od svetoga Sabe
Od poroda Jeline i kuće cara Stipana
Rođenoj Tomaša kralja bosanskog ženi
Koja živi godin 50 i 4
I priminu u Rimu na lito Gospodina 1478.
Na dni 25. oktobra
Spominjak nje pismom postavljen“

Toga hrvatskoga ikavskog natpisa, svjedoka jezika kojim su govorili bosanski kraljevi i njihovi podanici, više nema, zamijenjen je latinskim natpisom ista sadržaja.

Dio nadgrobne ploče

U svojoj oporuci Katarina Kosača je odredila i ovo: ako se Bosna oslobodi od Turaka, a njena djeca ne povrate u krilo katoličke crkve, ostavlja Katarina Bosansko kraljevstvo vlasti rimske crkve.

Hodočasnici koji dolaze na grob bosanske kraljice Katarine Kosače u Rimu, mogu u plitkom reljefu prepoznati lik ove legendarne žene: na glavi joj kruna s ljiljanima kao simbolima čistoće, skromnosti i ljepote duše; na haljini joj dragulji za koje legenda kaže da mijenjaju boje u prirodi – u vrijeme ratova su krvavocrveni, a tamni ako je vlasnik tužan; na glavi joj koprena kao znak časti. Na prsima drži knjigu u znak pobožnosti i odanosti Djevi Mariji, na rukama prstenje kao simbol plemenitosti. Uz glavu stoje grbovi Kosača i Kotromanića.

***

Na zavjetnoj crkvi u Olovu piše: „Kraljica bosanska, trećorednica Svetoga Franje, kći hercega Stjepana, svojim je rukama vezla crkveno ruho u kraljevskom dvoru u Sutjesci. Donijela je narodu oko Kraljeve Sutjeske novu zgodniju preslicu i poučavala seoske žene i djevojke ručnom radu. Zato i danas iza 500 godina katoličke seljanke oko Kraljeve Sutjeske nose na glavi crne rupce za dobrom kraljicom Katarinom“.

Nevenka Nekić