Na Ivanje ili "misa na krvavu molu"

1.

Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.

Ne znam zašto, ali ne pripadam ovome svijetu. Odavno sam to shvatio, još u vrijeme rane mladosti kada bi me i nečiji krivi pogled nagnao da ga zgrabim i premlatim. Zgriješio jesam, tako mnogo puta sam zgriješio te osjećam svaki ljudski pogled kao prijezir i optužbu. Svima sam bio sumnjiv za svako nedjelo u širokom okružju. Bio sam obilježen. Kao da su svi željeli da me uopće nema; zašto dolazim i drsko zalazim među njih, zašto uopće živim... Zašto sam, uostalom, prijetnja, ma koliko bio odlučan promijeniti se? Svi znadu sve o meni, a ja ne znam baš ništa. Eto, tako je to sa mnom čitavu vječnost. Treba, dakle, podnositi ovu usranu, smrdljivu ljudsku kožu koja kuži zrak gdje god se nađem.

O, kako je teško popiti čašu piva u pustoj samoći, iako stotine ljudskih bića prolaze oko mene. I gorka crna kava u meni postaje otrov koji mirno ispijam, eto, u nadi da ću se jednoga dana srušiti mrtav. Gadno, ha? Takvu kavu još nisam kušao...

Odlazim, napuštam rodni grad i negdje ću se već skrasiti ako mi dragi Bog dopusti. Postat ću čovjek, samo običan čovjek koji zaslužuje da ga pozdrave i kadikad mu se ljubazno osmjehuju. Čovjek skromna ugleda, pripadnik zajednice, zaposlen čovjek, obiteljski čovjek, čovjek-ljubavnik, čovjek-roditelj... Da, želio sam postati barem običan sićušni čovo koji poštuje sva moguća pravila ovoga svijeta i stoga nitko ne će imati pravo pogledavati me krivo i sumnjičiti za bilo što.

Smijem li plakati za prošlim životom, minulim vremenima koja mi nigdje ne će biti priznata? Smijem, da, ali u sebi i samo za sebe. Samo Bog znade kakva sam bio nevolja i zašto sam uništio jedan život; ovaj svoj život. Čovjek-zvijer u sebi i za sve one koji me takvim smatraju.

2.

I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više ne će biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više ne će biti
jer – prijašnje uminu.

O, kako mi je svanulo! Nisam vjerovao da je takvo što moguće; srediti se, skrasiti negdje svoje tijelo uz kakvu bezobličnu ženu koju baš nitko nije htio pod svojim krovom. Rodila mi je sina i to je bilo najvažnije. Novi početak; zvijer, dakle, postaje čovjek – uspio sam, pobijedio sam. Ali nemirni snovi bude me svake noći. Nisam ništa učinio, najmanje ono što mi se čini da jesam. Ne znam zašto sebe optužujem za okrutan zločin; otkuda ti snovi koji se redaju? Moja gospođa žena predlaže mi da odem psihijatru ili da se barem ispovjedim u mjesnoj crkvi; možda će mi biti lakše da prebrodim... Što? Teško je gospođi ženi objasniti da ne volim biti upadljiv i bolje da moje noćne more ostanu kakve jesu. Možda sam ih zbog koječega zaslužio.

Naše dijete odrasta, mijenja boju glasa; od djeteta postaje dječak, sutra već postaje mladić, a ja sam njegova bezbojna sjenka. Sva njegova devijantna ponašanja prepustio sam gospođi ženi, a ona se je tako loše nosila s time. Svađala se je s profesoricama, ravnateljima, susjedima, zatim s policijom, plakala je, bjesnjela... Ja sam bio – magla. Tako mnogo puta rekao sam mu da nije nužno čuvati stražu dok netko obija kiosk, jer mora snositi dio krivnje. On bi šutio, a pogled mu je bio prazan.

Odlučio sam otići mjesnom župniku koji ga je krstio i pričestio. Želio sam se zbližiti s njime, možda mu se konačno ispovjediti, obrazložiti zašto ne znam odgajati svoga sina i zašto mi brak propada. No, kad god bi mi rekao da trenutačno nema vremena, odahnuo sam. Kratkotrajna sreća me je krijepila do nadolaska sumornih misli. U vrijeme procesije u čast Majci Božjoj odlučio sam se konačno dogovoriti sa župnikom. Vjerujem da će biti dobre volje u vrijeme svetkovine. Valjda imam i ja pravo na blagdan.

Poveo sam sina sa sobom, a on je bezvoljno pristao. Krenuo sam prema crkvi, a moja je odlučnost rasla, rasla do neba, do Boga Stvoritelja i svaki je oblak okupan sunčevim zrakama bio anđeo s trubljom koji najavljuje moj dolazak. Moj sin hodao je sa svojim prijateljima daleko iza mene. Bojao sam se da će odustati, skrenuti negdje, izgubiti se u gomili, a onda će se opravdavati... Povremeno sam se osvrtao i pazio da se ne izgubi.

Iznenada su ga zaokružili neki ljudi. Zastao sam na trenutak, baš da vidim što smjeraju. Njegove su prijatelje odstranili, poslali naprijed. Upitao sam dječake što se događa, a oni nisu ništa znali, samo su nastavili prema crkvi. Jedan čovjek gurnuo je moga sina prema zidu, drugi su ga doslovno prekrili svojim tijelima. Udarila mi je krv u glavu! Potrčao sam kroza svjetinu gurajući sve pred sobom, ljudi su vikali i osvrtali se za mnom; samo sam želio izbaviti sina iz ralja nepoznatih. Kad sam konačno ugledao zbunjeno i prestrašeno lice moga sina, snaga mi je porasla i prvoga tipa uhvatio sam za leđa, gurnuo ga o zid. Udario je glavom i gotovo beživotno se sruši. Istom je hrpa tjelesa nasrnula na mene, obore me na pod, osjetio sam udarce po tijelu i užasnu bol u rebrima, po glavi; utonuo sam u mrak...

Tek u bolnici, nakon što sam se probudio, rekli su mi da sam nasrnuo na policijskog istražitelja kojemu sam razbio glavu i da mi se ne piše dobro. Moj sin nije bio kriv nizašto, tek su ga htjeli pretresti i ispitati zbog nekakve provale, ali tko bi meni vjerovao da su policajci prema njemu postupili grubo i ponižavajuće. Valjda sam samo ja vidio što se je događalo. Čak niti prijatelji mog sina nisu htjeli svjedočiti. Odmjereno mi je osam mjeseci zatvora zbog namjernog ozljeđivanja službene osobe.

Zašto se to meni događa, meni koji samo želim proživjeti ovaj životni vijek; no, ne moram biti naročito sretan, neka sam i običan, neugledan čovo koji, kad mu zatreba, ima tanjur pred sobom, čistu odjeću, toplu postelju i obitelj.

Odležao sam prokletih osam mjeseci u popravno-odgojnoj ustanovi. Sasvim dostatno vrijeme da uza svakodnevni zatvorski rad razmišljam o životu. Niti dana manje nisam pošteđen ma koliko mi bilo dobro vladanje. Odlučio sam otići. Svojoj obitelji donosim nesreću, a moj sin vjerojatno zaslužuje bolje. Moja gospođa žena valjda je i sama shvatila kako je naš brak postao besmislen. Na posljetku, kad sam odlazio nisu se bunili, a ja sam bio spreman ubiti za njih. Da, to baš ne donosi naročitu obiteljsku sreću!...

3.

Tada onaj što sjedi na prijestolju reče:
„Evo, sve činim novo“!
I doda: „Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.“ I još im reče:
„Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!“

Vrijeme je doista nevažno za skitnicu. Ubrzo, nakon što sam postao dio lutajuće vojske bez cilja, shvatio sam da nam vrijeme ništa ne vrijedi. Skitnici treba što više sna tijekom dana i noći, mora izbjegavati poglede, postati neupadljiv, doslovno nevidljiv za prolaznike. Zatim valja mijenjati mjesto boravka, ne smije imati stalne prijatelje, niti išta dijeliti sa drugim skitnicama, jer to je očiti znak osobne slabosti i svatko te može iskoristiti.

Jednom gospodinu ponudio sam nacijepati drva i unijeti ih u drvarnicu, a on me odmjeri od pete do glave i nevoljko pristane na moju ponudu. Sjedili smo nakon izvršena posla na njegovoj terasi i pili rakiju. Pružio mi je novac koji sam odmah spremio u džep. Gospodin je prilično iskreno rekao da smrdim. Nisam se bunio, jer bi moje buntovništvo vjerojatno izazvalo svađu i ja bih ga na posljetku opalio cjepanicom po glavi. Kuhala je krv u meni, osjećao sam od pete do glave kako pakleno ključa moja krv.

Pogledao sam prema televizoru; prijenos nekakve mise kojoj su nazočili i visoki državni dužnosnici okruženi zaštitarima u dobro skrojenim odijelima. Političari gledaju ravno i netremice u raspelo nad oltarom, zaštitari tobože neupadljivo pogledavaju uokolo. Ah, odakle meni siromahu tolika moć da razaznajem tko je tko u televizijskom prijenosu... No, jedan zaštitar kao da se je na trenutak okrenuo prema TV–kameri i osjećao sam da me vidi, valjda motri na mene!?

Rakiju sam popio nadušak, a s rukom u džepu pazio da mi ne pobjegne onih nekoliko tek zarađenih novčanica. Na posljetku gospodin me je uljudno zamolio da odem i otišao sam sretan što nije došlo do besmislene svađe između nas.

Nije dobro obnoć ležati gladan na klupi u parku. Radije sjedim i ne rastežem svoj prazan želudac. Uostalom, ionako će me potjerati pozornici, pa je bolje kad sam budan. Kadikad naiđu mladići koji me ismijavaju, jer su jači od mene. Da im išta odbrusim, zgazili bi me kao od šale. Pomislim na svog sina koji je odprilike njihovih godina i plače mi se, ali ne smijem. Valja biti neupadljiv; kad mi kažu da odem, ja mirno odlazim, daju mi vritnjak, ja ga otrpim kao da su mi poželjeli laku noć ili dobro jutro...

Uvijek nađem kakvo zaklonište gdje nitko ne zalazi. Smrzavam se ili kisnem, ali i to je bolje od batina i uvrjeda. Nadam se da nikome ne smetam, trudim se biti nevidljiv, nadam se...

4.

Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.

Jednog dana policija me je pokupila sa ulice i odvela u postaju. Nisu bili grubi prema meni, ali nisam im niti davao povoda. Nadao sam se pritvoru od nekoliko dana i bezplatnoj hrani. Skitnja je kažnjiva u savršenoj zajednici; skitnice su sumnjivci, karcinom društva i to valja iskorijeniti. U pritvoru sam jedini takav, ima kriminalaca, uličara, preprodavača robe i opojnih sredstava, svodnika. Među takvima ja sam iznimka i svi me preziru. Možda je razlog tomu što nizašto nisam kriv?

Policijskim istražiteljima, međutim, ja sam ipak najzanimljiviji stvor!? Svi su pušteni, a sa mnom imaju nekakva posla. Ništa mi nije jasno, ništa mi ne objašnjavaju, ali ponavljaju nekoje upite; recimo, gdje sam bio prije trideset godina, što sam radio, pitali su i za moje mrtve roditelje, koga imam od obitelji... Čemu sve to?

Zatim su me dvojica istražitelja odveli u nekakvu ruinu na kraju grada pored obale mora. Sjećam se da je ondje nekoć davno bila tvornica. Kad smo stigli sve je bilo odavno već zaraslo u korov i svakovrsno divlje raslinje. Zamolili su me da se prisjetim koječega. Ja sam bio umoran i poželio da me zatuku, a da mi više ne postavljaju glupa pitanja. Vodili su me između zidina i povremeno držali za ruke, tobože da im ne pobjegnem. Jedan me je držao za majicu iza leđa dok smo se penjali prašnjavim stubištem. Pred nama bila je golema prostorija šupljikava krovišta; posvuda otpala žbuka i komadi željeza od nekadašnjih strojeva. Ne sjećam se, uistinu se ne sjećam da sam ikada bio ovdje. Istražitelji su se upitno zagledavali u mene i vodili me od kuta do kuta. Zatim su mi rekli da je ovdje prije trideset godina ubijena neka žena; doslovno joj je smrskana glava, a počinitelja nisu pronašli. Dakle...

Mirno su me ispitivali, pokušali su me prisjetiti što sam u to vrijeme radio i s kime sam se družio. Oni su imali vremena na pretek i dali su mi do znanja da ću se "konačno prisjetiti svega, e da bi nam svima bilo lakše". Zašto su istražitelji toliko uvjereni da sam to ja učinio, zašto bih ja nekakvu ženu odvukao u zapuštenu tvornicu i smrskao joj glavu? Nisu željeli odustati, ali povremeno su pogledavali na satove. Zatim smo ipak krenuli u postaju; pretpostavljao sam da im je završena smjena i sutra ćemo nastaviti.

Kod izlaza iz ruine, jedan istražitelj zastao je uz ogradu i popišao se je, drugi je pazio na mene. Iznenada sam ugledao nekog čovjeka koji nam se ubrzano približava i vadi pištolj. Nisam čuo pucanj, ali onaj istražitelj koji je pišao, raširio je ruke i bolno vrisnuo držeći se za ogradu. Drugoga sam srušio na tlo i legao pored njega. Međutim, bio je i on pogođen. Čovjek sa pištoljem sve je bio bliže nama, istražitelj se je doslovno srušio na mene, a ja sam tražio pištolj kod onoga kojega sam oborio. Mislim da je već tada bio mrtav. Naivno, stoga što sam ljevoruk, zavukao sam ruku na njegovu desnu stranu jakne misleći da ondje drži pištolj. Uostalom, pištolj mu je bio za pojasom... Od straha sam podigao prst prema ubojici uvjeren da će pomisliti kako imam pištolj, a kad se skloni, mogu mu pobjeći. No, prozreo me je. Sa tri metra razdaljine naciljao me je u glavu. Učini mi se da ga poznajem... Da, vidio sam ga na dužnosti zaštitara političara tijekom prijenosa TV-mise. Možda mi se je pričinilo. Trenutak smo se gledali u oči, a onda je spustio pištolj rekavši da imam sreće. Zatim se je okrenuo kao da će otići, no, dobaci mi kako je ipak šteta što nemam sreće i ponovno podigne pištolj prema meni. Ležao sam pritisnut mrtvim policijskim istražiteljem, ukočen i doslovno mrtav... Sklopio sam oči i prestao misliti... Čuo sam kako se približava automobil, netko je dozvao ubojicu i on je otišao na ispalivši hitac u moju skitničku glavu.

Ležao sam ondje umrljan tuđom krvlju gotovo čitavu vječnost koja je stala u kakve tri minute i ponadao sam se da će barem jedan od istražitelja oživjeti. Onaj kojega sam oborio, reći će da sam mu tako spasio život, drugi će potvrditi da sam nevin u tridesetogodišnjem slučaju umorstva neke nepoznate žene... Putem radija iz vozila ubijenih istražitelja obavijestio sam policiju o njihovu umorstvu. Opisao sam što se je dogodilo. Zamolili su me da ostanem na mjestu, ali ipak sam otišao, pobjegao sam glavom bez obzira.

5.

Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima,
ubojicama, bludnicima,
vračarima i idolopoklonicima
i svim lažljivcima
udio je u jezeru
što gori ognjem i sumporom.
To je druga smrt.

Kasnije sam pronašao novine u kojima je pisalo o umorstvu dvojice istražitelja koji su navodno bili povezani s domaćim podzemljem. Sve je ustanovljeno i zaključeno kao sumorna činjenica da je kriminal u procvatu te da je ovo klasično smaknuće izvršeno kod napuštene tvornice na obali. Smijenjeni su nekoji policijski čelnici, jedan ministar, nekoliko državnih dužnosnika... Nigdje se ne spominje što su istražitelji radili kraj napuštene tvornice uz obalu mora! Dakle, mene nitko ne spominje!? Opet sam nevidljiv.

I dan-danas razmišljam o svemu tome. Zašto nisam ubijen? Nisam više siguran za ženu kojoj je netko smrskao glavu; zapravo, kako je policiji palo na pamet da bih to ja učinio u svojoj mladenačkoj dobi. Gotovo su me uvjerili da sam ubojica i već sam bio spreman priznati samo da me puste na miru. Nisam stigao išta priznati, jer su dvojica istražitelja smaknuti u ime "nekoga".

6.

Tko ovomu što doda...

Ne dodajem ništa i nemam prava na to. Shvatio sam smisao života onog dana kad sam slučajno pronašao Ivanovo Otkrivenje, malenu knjižicu iz koje jedva razabirem sitna slova, ali mnogo toga sam razumio. Odlučio sam živjeti isposnički. Ne mrzim nikoga, niti optužujem. A i zašto bih? U biti – ne postojim i dobro je što nitko ne pita za mene.

Jednom prigodom odlučio sam vidjeti sina. Saznao sam gdje živi; stao sam na ugao ulice i motrio na kuću. Bilo je, koje li slučajnosti, Ivanje. Utrnule su mi ruke i noge još od noćašnjeg spavanja na klupi u parku, ali bio sam odlučan, želio sam ga vidjeti bar na časak... Nakon podužeg čekanja izišao je mladi čovjek na dvorište, a za njim ubrzo i mlada žena s djetetom u naručju. Srce mi je poskočilo i skoro sam potrčao k njima. Moj sin dobro izgleda, uredno, sasvim pristojno. I mlada žena je lijepa. Lijepa žena s djetetom u naručju... Napravio sam par koraka i stao. Mlada žena me je pogledala, a zatim se i on okrene prema meni. Vratili su se u kuću i zatvorili za sobom vrata. Kad su spuštene zavjese na prozorima, okrenuo sam se i otišao.

Lutao sam ulicama "zabranjena grada" u potrazi za privremenim zakloništem. Prsti mi više nisu trnuli. Lijep je osjećaj da sam podario život. Eto, neka se zna, nisam nikome ništa oduzeo. Uostalom, što bih imao reći sinu i unučetu? Ovako je najbolje; vidio sam ga, uvjerio se da je sretan i ostao sam nevidljiv i nepoznat.

Siniša Posarić
Književno pero" br. 6–7, 2011.