Kajla je spuštena

Četiri mjeseca prošla su otkako je sam sotona uputio Zdenka na mene. Jer nakon srdačna susreta toga poslijepodneva posjetili smo valjda sva moguća kavotočja i kavane u gradu. Mnogo smo, dakle, piva popili i s mnogo, mnogo lozovače “presjekli”, a kada smo osjećali nadolazak krize za naše želudce i moždane vijuge, dobra nam je bila malo jača crna kava! Zdenko i ja davno, davno smo prijateljevali pa ni toga dana nismo se mogli mimoići samo uz običan pozdrav. A kada je riječ o starome prijateljstvu, tko bi se usudio spočitnuti nam što smo dobro zalomili proslavljajući naš susret?! No, i nakon četiri puna mjeseca od našega posljednjeg susreta osjećam opori okus u ustima od – potoka alkohola!... Povremeno s odvratnošću, a kadikad kroza smijeh podsjećam se na taj susret. Opora je i sama pomisao na naš razgovor, zapravo, na temu razgovora koja nas je još jednom u životu zaokupila.

Razišli smo se kasno uvečer ispred kluba umirovljenika gdje je cijena pijači najniža u gradu. Odteturali smo svatko na svoju stranu kako god smo znali i mogli. Ne sjećam se kako, ali stigao sam doma živ i zdrav, a za Zdenka ne znam; vjerojatno je i on stigao živ i zdrav svome domu. Saznat ću kada se ponovno sretnemo, tko zna kada i gdje... Ono što nas povezuje isključivo je naša struka koju smo stekli istih godina, u istoj školi, a nekoliko godina još smo zarađivali rame uz rame za kruh. Stroj do stroja!... Onodobno bili smo uvjereni kako smo razkrčili sebi put do sasvim zadovoljavajućeg družtvenog statusa stupivši u čudesno područje koje netko tako poetski nazivlje Gutenbergova galaksija. Odškrinuli smo vrata koja vode u naše osobno blagostanje uz siguran posao i sigurnu plaću. Uostalom, tako su nam tvrdili naši profesori u školi napominjući da je “struka izuzetno deficitarna”! Oni su nas, dakle, bodrili, a mi smo im vjerovali.

Kad smo stupili u strojoslagarnu, dječački razrogačenih očiju gledali smo one zastarjele i vrlo bučne strojeve ruske proizvodnje po kojima su naši budući kolege i poneka kolegica kuckali, skakutali oko njih, trpali olovne “klocne” u kotlove gdje bi se one rastalile spremne za lijevanje u olovne redke. U prvome našem susretu s lynotipom nismo se mogli odmah snaći, e da bi se istom okrenuli i zbrisali odande te započeli razmišljati o drugom zanatu. Natrag više nismo mogli! Zbilja, niti smo znali niti mogli, pa neka nas vrag odnese!...

– Sjeti se, stari moj, kad si prvi put sjeo iza onoga čudovišta! – reče Zdenko s mnogo sjete u glasu. – Sjeti se kada je to bilo, ha!? Pa onaj osjećaj da čudovište melje, bljuje, šušti, žvače, a tlo pod tobom podrhtava...

– Sjećam se! Ali trebao si sebe vidjeti! – uzvratim kroza smijeh.
Preda mnom je u tome trenutku, kao i onda, bilo lice zbunjena dječaka raširenih zjenica i poluotvorenih usta, dječaka koji je uvjeren da nikada, baš nikada ne će izići na kraj s onim ružnim, nezgrapnim strojem kakav je bio lynotip. Podsjetio sam ga na starog majstora.

– A pokojni Fric? Ha, ha, ha! Kako se onda naljutio kad si mu rekao da mu stroj nije baš neka zamamna ljepotica!

– Ha, ha ha! Dobri stari Fric, pokoj mu duši! “Sa strojem treba postupati kao sa lijepom ženom”! – reče Zdenko imitirajući glas staroga majstora, otpije gutljaj piva i nastavi. – A ona Mara?...

– Ličanka?!

– Uf, što je ta bila stroga! Uvijek nervozna, uvijek ljuta... Kako je samo vrištala i skakala kad su joj pomiješali špalte; kao da je sam vrag urlao iz nje!

– Kako se ne bih sjetio! Ni šef nije smio ništa reći kad bi se naljutila. Prava Ličanka! – osmjehnem se te sumnjičavo pogledam Zdenka. – Hajde, priznaj da si to ti učinio!

– Koje?

– Izmiješao si joj špalte! Namjerno, zar ne?

– Ja?! Ni slučajno! – pobuni se Zdenko.

Bio sam sto posto uvjeren da je to samo Zdenko mogao učiniti, ali taj tvrdoglavac još ni danas ne želi priznati.

– Dobro, pa što? Nije više važno nakon prohujalih godina jesi li ti ili nisi! Sada možeš priznati!

– Kažem ti da nisam! Bilo me je strah da će nas najuriti; ne bi bilo pošteno... – odjednom pakosno živne. – A koliko si puta olovom poštrcao strop, ha? Sreća tvoja...

– Bio si traljav da su ti stalno padale matrice na tlo!

– Ma nemoj!

– Jesu, jesu! Zaboravio si? Ha, ha, ha!...

– Sreća tvoja, kažem ti, da nisi nikada dobio “špricer” u lice!

– Pi-pi-pi-pi! – uzvratim Zdenku kako su se zadirkivali strojoslagari kad bi se kome rasute matrice zažutjele po tlu. Morao ih je pobirati poput koke kukuruzna zrna.

Tako smo se podsjećali na razne dogodovštine, povremeno zadirkivali, pili pivo i zadovoljno se smijali. Podsjetili smo se na Iveta koji je uvijek radio u drugoj smjeni jer nikada nije mogao rano ustati. Uostalom, tako je barem mogao zbrisati ranije s posla. Ive je uvijek ostavljao poruke na komadiću papira zbog kojih smo se mi u prvoj smjeni ujutro smijali do suza. Šef bi prigodom jutarnjeg pregleda strojeva našao njegovu poruku okačenu iznad tipkovnice, pa smo mi mlađi uvijek morali dešifrirati njegovu žvrljotinu. Ive je bio dobar strojoslagar, no kao “pisac” nije se baš proslavio! I sada bi se čovjek mogao do suza nasmijati dosjetivši se njegovih poruka:

Ćo,
nakon udarca zgobil se j elevator.

Gornji. Zval san Dragota. Drago

je proval ga na štimat ali ni

uspjel. Zovi Frankota!

Ive

Tako je pisalo! Svi smo čitali Ivine poruke uza gromki smijeh, a kadikad i onoj strogoj Mari razvukao se osmijeh na licu. Složili smo se da su ono ipak bila lijepa vremena za nas. Biti grafičar, strojoslagar, biti u čudesnoj Gutenbergovoj galaksiji jedan od mnogih. Koliko smo samo knjiga složili? Tako smo počeli raspredati o tome da čitatelj, naravno, nikada ne vodi računa kako je knjiga koju čita nastala. Ona je za njega dobra ili loša, zanimljiva ili nezanimljiva, može se čuvati ili nekome pokloniti, a ponetko će je baciti na smetlište. Ali gdje smo u svemu tome bili mi strojoslagari? Kaže se da je “taj i taj roman odličan”, zatim “imamo knjigu koja će se rado čitati” ili “antologijska vrijednost”... Hvale autora, hvale izdavača, hvale djelo i trgovce, a najmanje je važno jesmo li Zdenko ili ja od prvog rukopisa načinili slog!? Ono mnoštvo olovnih redaka, mnoštvo špalti koje su uredno posložene jedna do druge bljeskale pred nama pri kraju smjene, uopće nisu imale nikakva značaja?!

– Jebi ga, stari moj, – oporo izgovori Zdenko. – nesreća je u svemu tome što smo se mi zaposlili u “deficitarnoj djelatnosti” kad su kola krenula nizbrdo! Reklo bi se da nismo stigli ništa ni zaraditi!...

Zdenko je bio u pravu, sve što su predviđali naši profesori i mentori postali su mjehuri od sapunice kad je i u nas stigla informatizacija proizvodnje, digitalizacija, sofisticirani programi za obradbu tiskovne forme. Poduzeće s nesposobnim vodstvom propadalo je, nitko od njih nije imao petlje, a još manje znanja za novu tehnologiju pa su odlazili. Bilo je i onih kojima su propala poduzeća postali poligon za malo bolju zaradu pred mirovinu; ne znam kako ali bilo je tako! Imali smo sve manje posla i gdjekad smo doslovno “prodavali zjake”. Trebalo je otići kad su svi drugi počeli odlaziti. No, sve je krenulo neslućenom brzinom i vjerojatno je tako moralo biti. Stari je Fric umro, Ličanka Mara s obitelji preselila se je u Ameriku, Ive i šef otišli su u mirovinu. Ostali smo Zdenko i ja radeći povremeno sitnije poslove, al i toga je bilo sve manje. Redom su se počeli razilaziti strojoslagari, slagari, knjigotiskari, mehaničari. Sve nas je manje bilo, sve manje bile su naše mogućnosti da na vrijeme i kvalitetno izvršimo posao.

Onda je stigla obavijest o prekvalifikaciji, uslijedili su razgovori, Zdenko je pokupio jednoga dana svoju radnu knjižicu. Ostao sam poput “posljednjega Mohikanca”; sam uza četiri uglavnom poluispravna stroja koji su najčešće "šutjeli" u osami. Čudovišta u svome sumraku pred uništenje... Eto, tako su izgledali i na njima jedva da se je moglo raditi.

– Znaš, kad sam otišao, bilo mi je žao tebe! – reče sjetno Zdenko. – Za druge sam osjećao manje-više isto. Ali kad sam uzeo radnu knjižicu osjećao sam se prokleto izgubljenim. Što sada, ha?! Što s prokletom radnom knjižicom u džepu? Nadao sam se da ćeš učiniti isto što i ja, možda ćemo zajedno negdje drugdje...

– Ne vjerujem da bismo uspjeli.

– Slažem se. To znam...

– Uvijek je lakše jednome pronaći posao...

– K vragu, mislio sam, što bi trebao raditi jedan propali strojoslagar?! Bilo je najsigurnije častno istupiti iz struke; raditi u životu nešto drugo. Ja sam se snašao. Zahvaljujući starome zaposlio sam se na željeznici. Uvijek moraš imati nekakvu vezu...

– I bilo ti je dobro?

– I bilo mi je dobro! – potvrdi Zdenko.

Hm... Čini mi se da smo do toga trenutka jedan drugome bili još uvijek razumljivi. Ne znam, slijedile su nove ture pića, raspredali smo o svemu i svačemu, ali ne mogu se ničega više sjetiti... Vrijeme je teklo i, kako sam već spomenuo, odteturali smo svatko na svoju stranu uz vrtoglavicu, težinu u nogama i s praznim novčanicima! Danas i ja radim nešto drugo, nešto jedva blisko mojoj struci. Nešto se mora raditi. Ali u mislima još uvijek lebdi onaj ponosni osjećaj da sam ipak prije svega grafičar. Jer još uvijek, naime, u podsvijesti tutnji onaj stari ruski linotip koji drobi i melje, šušti i stenje... Žute se matrice između kajla, a na lađu zatim ispadaju tanašni vrući redci srebrnasta sjaja... Kajle se kadikad zaglavljuju... Mnogo je uzrečica vezanih za prijevaru ili izvrgavanje ruglu. Obično se govori u narodu kako je netko nekoga preveo žednog preko vode, namagarčio, pače i nasamario, podmetnuo klip. Tako je među starim grafičarima nekoć davno nastala osobita uzrečica koje se je u jednom trenutku domislio Zdenko prije četiri mjeseca:

– Tako je to, prijatelju moj, i nama je netko jednom za svagda spustio kajlu!...

Siniša Posarić