Nikola Martić
(1938. – 2013.)
TVOJE RIJEČI U NAJLJEPŠIM LOMAČAMA DUHA
Glasovi neba, čuli smo vas, zar to nisu zaboravljene
pjesme naroda, zaboravljeno doba u naglosti proljeća
Slavne naše pjesme po zavjetnim međama, i zvijezde
dana vidjele su zastave vjetrova nad našim pustim domovima
Smrt nas je pohodila,
evo, smrt nam je gost
Grobovi očeva u miru svjetlosti, i vode zavičaja u
miru svjetlosti
Neka žive tvoje riječi u budućim pjesmama, tvoje slavne geste
ljubavnice u mojim napjevima
Sinovi rođeni u doba narodnih nemira, i kćeri rođene u doba
sjetve usjeva
Sve do sinje zemlje, tuđinske, gorjele su naše stope prognanika
Samo božanskom ćudi ljubavnica mogle su nas spasti naše
dugokose majke, zaštitnice govora i loze običajne
A cvijet javni sunce objašnjava
Čuješ li, glasovi noći u otajstvu doba, kao uzvanica
pozna, drago vrijeme na pragovima
Vrijeme proslavljeno prije nas,
prije svih nas
i tužnih pjesama o nama
Ne boj se, ako nas je nebo divno preskočilo u luku
mi smo jedini koji to osjećamo
I najveća istina živih za nas je tako beznačajna stvar.
Dubravko Horvatić
(1939. – 2004.)
OVO JE NAJTVRĐI OD SVIJU GRADOVA
Ovo je najtvrđi od sviju gradova. Takvih bedema,
da ih nikakva sulica ne može probiti. I ma koliko
napadači bili srčani, sustat će pod kišom krhotina
svog vlastitog oružja, koje se visoko na kulama
lama. I ma koliko bili ustrajni, obeshrabrit će ih
smijeh sa zidina. I ma koliko se nadali, skupit će
jednog dana preostale čete, da zauvijek odu.
Kako se samo gordo, kamo samosvjesno diže!
Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši od sviju
gradova. I ne preostaje mi nego da psujem i
mahnito grčim pesti.
Igor Zidić
(1939.)
BONHEUR DE VIVRE
Dok me tuku
gledam bičeve pun zahvalnosti
dok me hrane klanjam se crnim
mekinjama
Raznovrsna li života!
Ali dok nam režu krila
uzmahujemo kao i prije:
létimo, za krila lakši,
mimo biča i mekinja,
pogledajmo,
kroz zašivena ždrijela,
kako more mrvi sve vokale
Petko Vojnić Purčar
(1939. – 2017.)
KAMENO ŽITO
Kopam noktima toplu crnicu
Tražim kamenje nalazim mrtve
Puževe prepelice proklijale kukuruze
U svrakinom jednjaku fosforne
Jabuke prohujalih legionara
I husara turskih brzih atova
Nalazim znake otiske pepeo pepela
Kopam noktima toplu crnicu
Ne bi li našao zaboravljeni pejsaž
Kap krvi na stidljivom zrnu žita
Komadić bjelutka zrno soli komad sunca
Bilo šta da se potvrdim
Nalazim samo izmiješane kosti
Sasušene mozgove ogromnih životinja i ljudi
Brašno nepoznata pepela
Tražim pretke da sebe objasnim
Nalazim polupoznate mumije budućih ljudi
Tražim sutrašnju istinu
Nalazim vatru i tišinu vjekova
Milivoj Slaviček
(1929. – 2012.)
PRIČA O POJASU ZEMLJE
Živimo na samom rubu Zemlje i gledamo u Svemir,
bez straha da past ćemo.
Garnitura po garnitura, zabavljena ljubavlju.
A onda idemo pod samu među Zemlje,
i sve je Zemlja u pojasu od lijesova.
I iz lijesova mi opet gledamo u Svemir,
dok ne nestanemo u ništa,
u rahlom rubu Zemlje, koja uvijek gleda u daleka susjedstva.
(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)