Musa Ćazim Ćatić

(1878. – 1915.)

TVOJE OČI

Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani –
Tu, u vazi srca, na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
– Ko sunčana traka sa neba visoka –
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja

I miris se njihov porazlije svuda –
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

Dragutin Domjanić

(1875. – 1933.)

STARINSKA

Jezero v gaju v cipresah.
Bistroj po vodi gizdavo
Labudi plavaju beli.
Nebo je plavo, tak plavo.

Ziblje se čun nad glibljinom,
Tiho je čuti gitaru,
Gaj od cipresah posluša,
Pozna popevku tu staru.

Poznaju blede te rože
Jezeru čisto na kraju,
Pozna je mračna glibljina,
Plave daljine ju znaju.

Ona veli, kak je slatko
Imati rad, kaj ni smeti,
Onda sred rožah na valu
Zaspat: vumreti, vumreti...

Mihovil Nikolić

(1878. – 1951.)

CJELOVI PROLJEĆA

Negdje je prva pjevala ptica
Vedro i ljupko. Glog je cvao.
Nad šumom i dolom, obasjan suncem,
Duboko – modri lazur je sjao.

S hridi su kristalne tekle vode,
Zelen milovaše svijetle luge,
Proljet je pjevala čudnu pjesmu
Široke sreće s prizvukom tuge.

Sunce je sjalo ko sunce života.
Bijaše podne. A povrh druma
Duhaše vjetar, svjež i mirisav –
Proljetna to je disala šuma.

Nas dvoje sami – stajasmo srećni
Na suncu, vjetru, sred polja pusta,
S hridi su proljetne pjevale vode,
Ja sam ti crvena ljubio usta.

Ignjat Đurđević

(1675. – 1737.)

ODILJENJE GOSPOJE

   Jur me ostavljaš, o gospoje,
u nemiru teškom odi,
s tobom nosiš srce moje,
s tobom duša moja odhodi,
   a ja u vječnom nespokoju,
svih nesrećnijeh izgled pravi,
uzdisat ću ljepos tvoju,
o jedina ma ljubavi.
   Ah da uzdahne s mene kada
tva ljepota rajska i reče:
„Moj privjerni nadaleče,
žudeći me, gine sada“,
   i da pošlješ, brače mili,
otud meni pozdrav koji,
u raj bi se obratili
svi pakljeni trudi moji.

Luka Perković

(1900. – 1948.)

NJEZINE KOSE

U toj mi krošnji zori voće snova
opijam se šumom divljega mora
miriše bilje sprženo od sunca
iz mirisne tame sviće zora.

Ne vičem smrti: dođi, već je vrijeme
gdje si, sjaju traženoga grada?
druga slast je s voća krošnje ove:
visina nada i dubina pada.

Rano života, peci još jače
svijetli bolom u zemaljskoj čami
tom tijelu njenom, toj zemlji rodnoj
stotinu vrela čujem u tami.

I molim se Bogu za stotinu žeđa
neka se mudrost života vrši
neka se naužijem svojega tijela
a onda me, Bože, bez otpora skrši.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)