Kožarićev kip A. G. Matoša, Strossmayerovo šetalište, Zagreb
Foto: M. Vrdoljak, Turistička zajednica grada Zagreba

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

REVIJA I.

Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
— Kažu — frigati će nas.

Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nađoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteši i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!

Jedan šmira, drugi kara,
„Dobiti ćeš komesara“,
Treći veli: „Ti si tat“.
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Čini mi se, sve me vara:
Čuješ, Zagreb, hodi spat.

Još Hrvatska nij’ propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam mećeju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.

Jedni su za Starčevića,
Drugi su za Tomašića,
Treći za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Živi Bog policiju!

Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j' živet, teže umreti,
Meso j' skuplje saki dan.

Plovi, plovi, moja lađo, —
Pameti ja još ne nađoh,
Ali nađoh čašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.

Makar stojiš, ti se krećeš,
Makar padaš, Ijosnut nećeš,
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak će biti lupani.

Dugo već nam veli Pokret
Da će biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braćo mila,
Dugo već nas vodi sila
Narodne pol-litrike.

Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mučno, burno,
Hajd, junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
„Jadran“ ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!

Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.

MLADOJ HRVATSKOJ

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju viču mnozi.

Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.

U vijeku, kada „misli“ svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

Mom ocu

Ja vučem čemer magle tvojih górāh,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvórāh,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Mórāh,
Pa pjesmu što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zórāh.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao  k  a  j.

SERENADA

Ja te volim, jer si ti fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko — sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I mòrē bûdnē, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. — Jer si
Mi drága, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze —
Ta žuta Luna i gitara stara.

DOMOVINI IZ TUĐINE

Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, — tamo, ah — u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
Naše slave znamen pomlađeni —
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.

Zbogom, oče, i ti, majko, — zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!

Zbogom, raju! oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!

Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?

Dan će doći, — oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda — zbogom, mili dome.
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!

(1894)

ZVONO

Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rođenog mi grada.

Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

Tiho... Zvono ćuti... Misli žderu...
O, kako tišti kajanje u veče!
Tama ... Sam sam... Samac u tuđini!
Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče...

Glupost! Slabi živci! Pregni, misô,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu!

KOD KUĆE

Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.

Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj,
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.

Propali dvori — ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršićâ hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.

Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tîcā, kosácā i zvónā.
O, monotona naša zvòna bôna,
Kroz vaše psalme šapće vasiòna:
Harum — farum — larum — hedervarum —
Reliquiae reliquiarum!

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

19. SVIBNJA 1907.

Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti đačka iznad glave sjala,
O, to nije sanak, ludi sanak bio!

Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su gricka zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.

Ti u crkvu, ja — ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti...
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!

Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

PER PEDES AP.

Leonu Matošu

Pod mirom lipe, u idili trave
Leži grabancijaš, stari, slavni đak,
Uokolo stego duše strah i mrak,
A mjesec priča selu bajke plave.

I „stara kuća“ traži nove slave,
Novog vazma mutnim nebom znak;
Obuzme ga sanak blag i lak,
A Vila klekne pored lude glave.

O, spavaj, reče, snivaj, nado moga roda,
Na rodnoj grudi jačaj se, okrijepi,
I čekaj novo svjetlo, čekaj i ne strepi!

Već sa brda pjeva crvena sloboda,
A divne vode, Jadran, Drava, Una,
U krvi plamte... Ustaj! Sunce! Buna!

PRI SVETOM KRALJU

Matiji Lisičaru

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

(SABRANA DJELA ANTUNA GUSTAVA MATOŠA: (1873-1914-1973) / Svezak V. PJESME PEČALBA, ur. Dragutin Tadijanović; JAZU [etc.], Zagreb, 1973.)