Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

ZEMLJO MOJA

Ti barbari što ti granatama
ruše gradove i sela
i preoravaju zemlju,
umjesto da poraze i unize,
oni su te uzvisili.
Oni su iz zemlje, iz ruševina
izvukli tvoju zakopanu,
tvoju pritajenu snagu,
izvukli je u svjetlost dana
i nitko je više
neće moći upokojiti.
I što je više otvorenih grobova
i polomljenih križeva,
ta snaga je sve jača.
I što je više oborenih zvonika
i oskvrnjenih hramova,
ta snaga je strašnija.
Iz nje će izrasti stoljeće pamćenja,
stoljeće gorke mržnje
na vašu mržnju,
stoljeće kletvi
koje će posvuda pratiti
vas i djecu vašu.
Iz svega toga će nad tobom i u tebi,
zemljo moja, procvasti velika snaga
i velika svjetlost
i nitko te više neće moći
prekriti tamom.

Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

KARLOVAC ZA OBRANU

Prvi je sat Dana mrtvih 1991.
Misao mi odmah izusti ime mrtvog oca Stjepana
koji već osmu godinu počiva na karlovačkom groblju.
Ne mogu reći „u miru“ jer njegov i moj rodni grad
ovih zlokobnih jesenskih dana potresaju eksplozije
topovskih granata što ih šalju srpski zlotvori
s onu stranu Kupe, s onu stranu Korane,
s onu stranu razuma, vjerujući da su topovi jači
od istine i da se bez kazne može otimati tuđe.
Znam, oče, nije nikakva utjeha ako ti kažem
da podjednako tako poludjeli oficiri srpske
osvajačke vojske razaraju cijelu Hrvatsku.
Kakvo to carstvo smrti žele stvoriti?
Zar da Karlovac ponovno progutaju močvare?
Jest, ovi osmanlijski vazali nastavljaju ondje
gdje su pred četiri stoljeća stali njihovi
gospodari, ipak na kraju poraženi u bitki kod Siska.
Je li strašnije danas u Karlovcu, Rečici ili Duga Resi,
ja ne znam, ali s onu stranu vidim lica janjičara.
I vidim Tatare, vidim divljaštvo pećine i noža,
osjećam da se još jednom podigao talog s dna
koji razarajući druge, samoga sebe sudi na propast.
Ima ih, zamisli, iz Knina i Vojnića, ali im
generali stalno šalju pomoć iz Srbije, Crne Gore.
Bože, pa oni doista glume Osmanlije, glume
i samu povijest, ne stane li im na put
Europa, oni će istim putevima do Beča...
Zar još jednom mora iskrvariti Hrvatska
da bi Zapad spoznao kakva mu kuga
prijeti s Istoka? Zar još jednom Zrinski?
Turski je osvajač slomio kičmu kod Siska,
a četnike čeka propast kod Karlovca...

Stjepan Vladimir Letinić

(1935. – 2018.)

BANIJSKI PSALMI

I.

(Psalmi 57/56 do 60/59)

Milost ištem. Smiluj mi se, Bože!
Ne čekam uminuće pogibli, ne
zaklanjam se za Tvoj plašt
ne bolujem protiv lavova što sinove
ljudske proždiru. I bojujem protiv krivih
sudaca bezakonje koji čine smišljeno
Bezbošci su i na krivu putu te lašci su
već iz utrobe. Zmijski je otrov u njima

Sami ćemo, Bože, izbaviti se od nepravda
od krvoloka vječitih. Na nama nema
krivnje, nema grijeha; ipak
na nas divlje nasrću

Preni se, Bože, kazni pogane! Ne smiluj se
podlacima vučjeg režnja što ustima
bljuju klevete! Dopusti, brzo očistit ćemo
oholost grijeha njihovih, objeda i laži
koje govore! Nek lutaju, neka traže
hranu: kad nasite se nek zavijaju!

Milost ištem! Smiluj mi se, Bože!
Jakost moja, Tebi pjevat ću:
zaštita moja, milosrđe moje si!

II.

(Psalmi 61/60 te 63/62 do 65/64)

Žezlo Tvoje u našim je rukama. I ja ga
pomažem rabiti. Pomoć je Tvoja protiv
dušmana krv koji mnogu proliše:
sinova naših, otaca, mladića naših,
djevojaka. S pomoću Tvojom bojujemo
(hrabro i mudro gazimo zločinca poradi
potomstva). Poslušaj zato, Bože, vapaje
brojnih prognanika! Ne daj im srcu klonuti!
Digni ih ponad stradanja, primi u čvrsta
skloništa, utvrdu srca svojega! Samo je
u Tebi mir, samo u Tebi spas, a mi se
uzdamo u Te. I ja tako, Bože, jedini
dobrotu još očekujem e da se ne bih
pretvorio u životinje što gonim ih
Čežnja me vodi za Tobom, Ljubav
jača od života prema grudi mojih predaka
U svetištu ću Domovine hrvatsko sjeme
posijati gledajuć samo Tvoju moć
gledajuć samo Tvoju slavu.

K Tebi privih svoju dušu; molitvu protiv
klevetnika nadaljih. Od opakih me štiti
zanavijek! Ne dopusti nove nasrte!
Zahvalnicu Tebi uputih, što dolikuje
stoljećima hrvatskom vjernom naraštaju
Ukroti ludo divljanje! Pripravi nam
nove mise u svetištima što su stradala
ovdje na uništenoj Baniji
te u inim područjima hrvatskim!

(U Međuračama, Slani, Glinskoj Poljani, kod bojovnika Ćubelina
bataljuna – Mandićeve i Demine čete, prosinca 1991. te siječnja 1992.)

Milivoj Slaviček

(1929. – 2012.)

MOJ KAROL WOJTYLA

(Rat u Hrvatskoj 1991.)

Veliki su Pape oduvijek bili na našoj strani
A posebno moj Poljak, Njegova Svetost Wojtyła
Blizak je našoj kobi, prkosu, rani
možda i zato što je pjesnik, miljenik vila

još onih starih, iz staroga Dubrovnika!
Jer svijet je već mator, a toliko mlad
da mu je (i dalje) potrebna ruka
valjanog predvodnika časnog vojnika
prije no uđe u sunčani, onaj iz utopija, Grad

I čini mi se da se sve to mora zbiti, napokon, sad
da ne bude kasno, jer evo i opet jedno mlado vrije vino
što ga daje, od Helena, još davno uznjegovan vinograd
i na okrutnu i slavnu gozbu nas zove,
                                                  o, Wojtyło!

Tomislav Domović

(1964.)

PISMO POGINULOG RATNIKA

Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u pećini nekoj
neotkrivenoj.
Hvala Bogu bol ne osjećam!
Samo drhtavicu strašnu
i do kostiju studen.
Do duše studen.
Za ničime ne žalim ako je vama sada dobro.
Kratko je trajalo,
no svakim svojim člankom bio sam tu i svakim okom
vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja od nekoga
tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.
Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći
teškim suzama nakon teškog sna već živite
kako bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Kao korak košute u travanjskoj travi.
Dišite!
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga meni sličnog,
meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi
samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.
Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.
I bez mene brat ćete krupni plod.
Ali kad vam se sok ustima razlije i kad majka iznese
toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.

Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili
i pokazavši mu krasno drvo sred djedova dvorišta recite
To naš voljeni u trešnjinom korijenu spava.

(U OVOM STRAŠNOM ČASU, Antologija suvremene hrvatske ratne lirike, priredili: Ivo Sanader i Ante Stamać, Školska knjiga, Zagreb, 1994.)