Drago Ivanišević

(1907. – 1981.)

DANTEU

Ni brat ni rođak ti si unutarnji žar
gorućeg grma što me od mog jutra prožima
otkad mi mati Tole
poljička seljanka
na tršćanskoj ulici tvoju Knjigu kupi govoreć:

Ovi je, kažu, kroz joganj proša, blagoslovljen, trpija
i vratija se da nam iskaže ča je tamo vidija.
Kad stariji budeš, doznaćeš stvari velike,
evo ti Knjiga, čuvaj je.

Toline su oči i utroba pod pločom nad Sunpetrom
umorne oči i umorna Tolina utorba
i moja se sjena sagiba
sa mnom će nestati
moj unutarnji žar ti ćeš sa mnom otići
sa trajanjem pakla što smo ga na zemlji spoznali
otići ćemo u ništa

Kolikima li si bio žar kolikima ćeš bit žar
o kristalni izvore čemerno kristalnog maštanja!

NAPOKON PRILAZIMO MORU POMIRLJIVO

Napokon prilazimo moru pomirljivo
kao nečem nepoznatom
dodirujemo svoju ruku svoje lice
oči nam mraku okrenute

Sve će nam ostati nerazumljivo
vjetar što smo ga pratili u daljini
sva naša ljubav i mržnja
kamenje ukraj puta o koje će se i drugi
spoticati i daleke
vedrine kao jeka u brdima
nad kojim starinske zvijezde krupnjaju

OKUS PORAZA

Kako je daleko blisko doba vilovanja
kada smo kao kapetani vilovali
eto sad smo stali
i ni makac

BILOST OGANJ SAŽGAO JE SVE

Bilost oganj sažgao je sve
ostaje samo preturanje po pepelu
uzaludan posao što ovo malo sadašnjosti uzaludno iscrpljuje
gdje da se sagleda vidokrug kada je sve zastrto unutarnjim
sitnim brigama
a na svim krovovima i na krestama morskih valova život
u neprekinutom nizu poziva na pustolovine

Ne bi li bilo dostojno čovjeka da se pobuni
da nađe posljednji žar te da osvijetli
načas svoju posljednju tamu u koju će jedinka
utonuti

BALADA

Imao je zube
sad ih nema više
padale su kiše
i padat će kiše

Snemoćalih ruku
sada nema više
padale su kiše
i padat će kiše

Utrnulih nogu
sada nema više
padale su kiše
i padat će kiše

Odživio život
i nema ga više
padale su kiše
i padat će kiše

TO ŠTO SAM

To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
iščezavaju sve slike što sam ih u očima nosio
zalud vičem ni vlastito me uho ne čuje
i tako u sebi glasan ja ću za vas posve utihnuti
i umjesto mog srca kucat će moj sat

UZDISAJ AKO PJESNIKA

I eto posve sigurno znam
dogorijevam bože
i sa mnom bože dogorijevaš i ti

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)