Sanko Rabar

(1946.)

NEMOGUĆE JE ZAOBIĆI

Ne postoji pravo pitanje
u sjeni ovog stabla
tu pamet zastaje i dah
ali pitah „zašto?“
i time započinjem rastakanje svijeta
tu nema odgovora zadnjeg
i dna bez bezdana ispod sebe

U slobodi sve se ogleda
i svatko mora naći svoja vrata
koja iz vrta vode u vrt

Taj vječno nezreo plod kisela okusa
ta spoznaja

Vidim, ovo drvo: drvo na putu
nije drvo iz vrta
ovo su vrata
i samo oni koji prolaze iz vrta u vrt
okusiše vrta

Zlatko Tomičić

(1930. – 2008.)

JAUK JAKOVLJEV

Taj anđeo te poznaje
tvoj drhtaj uvećava do kraja
njegov strah
to je istina
bez traga
bez riječi
Njegova slutnja nadilazi tvoju hrabrost
Veća je od tvoje nužde
I od tvoje sebičnosti
Ti si krivac
njegove okrutnosti
Poznaje te
i ljubi
On je slab
i velik
Izliječit će te
I pasti.
Samo on zna koliko je laži u tebi
Kolika je tvoja moć
On te cjeliva
i grli
u ranama
i u strasti bezodvlačne borbe
Uzdiše u beskrajnom bolu
Umire poradi tvoje vjernosti
Svoja velika krila širi nad tobom
kao plemeniti orao
Ti mu izmičeš
Popuštaš svoj stisak
samrtnu silu
Strah te njegove milosti
On se rađa u tebi
Ti u njemu umireš

Vesna Krmpotić

(1932. – 2018.)

TRENUTAK JE!!!

Požar je na vrhovima,
pepeo u dolinama.
Svi su puti načas stali,
kao da je cilj pred nama.

Nas dvoje, troje, ili jedno,
stiglo je sa raznih strana.
Kroz tišinu i kroz tminu,
s tabanima u ranama.

Što vidjesmo, to vidjesmo.
To je sve, i više nema.
Ali ono što vidjesmo
smrt nam, ili život sprema.

Svi oblaci su načas stali,
svi mlinovi, svaka klepka,
dok srce naše kleči samo,
svoj veliki kucaj čeka.

Trenutak je da neznanac
što kroz naše oči gleda,
kaže što se otud vidi
u zrcalima nedogleda.

Čas uzeti je samo jedno:
to što jesmo, dušo bliska.
U viđenom prepoznati je,
ili svjetlost, ili ništa.

Andriana Škunca

(1944.)

TALOG

Čaša koju
prinosiš kapima
(oblik prepoznavanja)
oslobađa žeđ

Talog
ne više tekućina
u kojoj odmjeravaš trajanje
      pretvara vrijeme
      u nagrižen plod
manjak što je hranio
naša iskrivljena usta

Mislim o odsutnosti
o širokom prostoru
gdje nas nema
      gdje je teško doći
      i tebi i svima
što su neprestano daleko

Mislim na isušen krajobraz
      zadnju tišinu
      koja oduzima
      od svjetla
      i prolaznosti

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

NAĐENI BOG

Ne traži Boga mišlju: u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)