Ivan Martinac

(1938. – 2005.)

O MARIJI, SMRTI MARIJINOJ
I MNOGIM KIŠAMA ŠTO SU OD TADA PALE

Dragi Teofile,
Bio je petak, prvi petak nakon uštapa u mjesecu travnju
i sve su ceste u Judeji bile prekrivene injem
i nitko od nas još nije znao da ono što je stvoreno
ne može biti srušeno
ali On je znao, i prije i tada na Lubanjištu
i nagnuvši malo glavu reče:
Ženo, evo ti sina!
i meni reče: Evo ti majke!
i uto se razdrije Nebo,
odozgor dodolje i po sredini,
ne ovaj vidljivi prevjes što ga zovemo nebom
nego ono Nebo – Nebo neba, košulja Boga, Teofile
U prvi mah svijet zgrnut na ovaj prizor bijaše zbunjen
i mnogi se htjedoše nagledati mučnine i užasa prizora
i mnogi od nazočnih povikaše: Uistinu, to ga Ilija zove!
i mnogi se smijahu govoreći: Ilija ga zove!
no poslije nekog vremena
smijeh im se osušio kao lončarsko brašno
i svi se, počevši od najgrlatijih, umiriše i raziđoše
i mi se teška srca iz prikrajka izvukosmo
i raziđosmo
a kad nastade večer
jedan od uglednijih vijećnika imenom Josip,
čovjek čestit i pravedan, pristupi Pilatu
i zaiska mrtvo tijelo
i dobi tijelo
i povi ga čistim platnom
i položi u grob izduben u stijeni
i dokotrlja velik kamen na grobna vrata
Primicala se ponoć
i Priprava se izmicala u ime subote
u kojoj nitko nije svetkovao, nitko počinuo
a po suboti, o izlasku sunčevu, dođosmo
(i učenici i žene koje su ga ljubile)
i vidjesmo mladića u bijeloj haljini
i još jednog u blistavobijeloj haljini
i odmaknut kamen
i reče nam mladić u blistavoj haljini:
Njega tražite?
Nije ovdje!
Izišao vam je u susret!
I doista, opazismo povoj i ubruse gdje leže
a On se već ukazao dvojici dok su išli u selo
a potom svima skupa, oko devete ure, u Nikodemovu vrtu
i pruži dlan, tamo u vrtu, i reče: Djeco, imate li šta za prismok?
i mi mu dadosmo komad pečene ribe
i Petar ga zapita, pokazujući prema meni: Gospodine, a što s ovim?
i On mu odgovori: Ti idi za mnom, on zna što mu je činiti?
i rasta se od nas
i bî uznesen
a ja, u onoliku čudu, jedva jedvice shvatih
da time prestaje nauk, počinje iskušenje
i bî tu Marija, Isusova majka
i od tog časa uzeh je sa sobom

Dragi Teofile,
Oprostimo se od Salome, moje majke
od Marije, sestre Lazarove
od Marije Jakovljeve
i u osvit sedamnaestog dana mjeseca svibnja
krenusmo u Kafarnaum,
u Galileju
Jeruzalem je ostao iza nas, brdo Sionsko i Ofelsko
a ispred nas, zrak se sâm od sebe dijelio ispred nas
i onaj hljepčić što smo ga ponijeli
i on se sâm od sebe dijelio i dijeleći se množio,
vječni kruh, Teofile
Hitali smo preko patuljastih polja vrijesa, zobi i konoplje
Zimzeleni čempres, kesten, jablan i jela pravili su nam sjenu
a kad god smo bili žedni iz palmina korijenja izbijala je voda
Niti sam štap upotrijebio, niti sam punio tikvice
Gledali smo kako rogači zrû pod grimiznomodrom krošnjom,
kako se pomlađuje trava, šušti trstika
Slutili smo da iznad svake rascvale vrleti
plašljiv kozorog upire pogled u nas
I mi smo upirali pogled prȁvo u podnevno sunce,
u dúgu što nas je vodila bespućem do Kafarnauma,
to jest do Zebedejevih
Dragi Teofile,
Dočekalo nas je pravokutno dvorište
i svodovi i stupovi kako već slijedi
i lastavičja gnijezda ispod streha
i jelen s rojem planinskih osa između rogova
i bosonog vrtlar na kućnom pragu, Teofile
Pod smo istrli pepelom,
dotaknuli zidove svetim uljem,
obrisali prašinu s posteljā, s kovčegā,
s naćavā u kojima se mijesi brašno
Smjestili smo stolce oko stola i uz peć
i ona je sjela i stala presti purpurnu pređu
za svečani zastor
a ja sam stavljao neke nevažne stvari tamo gdje spadaju
premda sam poneku stavio i gdje ne spada, uglavnom,
naše su se naravi dodirivale na jednostavan način
Ona bi se sagnula da mi napuni tanjur
a kad bih pojeo napunila bi ga opet
i opet
Posjećivali su nas:
Georgius, ljubitelj hamajlija, i njegov bratić Anselmo
i onaj što je na dlanovima nosio užareno ugljevlje
i onaj koji je klesao kipove po njegovu uzoru
i Fortunat
i Ana
Posjećivali su nas:
Matej, koji je poslije napisao knjigu o preminuću
i Nikodem
i Filip, vještak u razvezivanju čvorova
i onaj što mu oca ubi munja dok je zumbul cvao
i onaj koji je imao običaj govoriti:
Neka nas Bog sačuva od svake pomrčine
i Šimun nadzornik
i mladi Marko ogrnut plaštom
Zaobilazili su nas i leopard i lisica
(Jednog sam leoparda ubio udarcem magareće čeljusti)
I mudrijaš ćuk nas je izbjegavao
Dragi Teofile,
Oko kuće su rasle kruške, šljive, breskve,
bagrem i česmina
Grožđe se sjajilo u vinogradima,
pašnjaci se sjajili,
livade mirisale na sijeno
U takvoj se ljepoti bilo teško snaći
a ipak,
mladost nam se obnavljala kao orlu, Teofile
Prolazile su jeseni i zime, ljeta i proljeća,
a jedne noći, na moju prepast,
pod prozorom se ukaza Mihovil rekavši
da ga je Krist poslao i da će Duh Utješitelj
okupiti svu braću raspršenu po svijetu uz odar Marijin
Bio je kolovoz, kočoperni kolovoz
Anđeli-svirači uznesoše mrtvački kovčeg iznad Kafarnauma
a mi se zaklesmo u svod nebeski, o Bože, kako plamti
svod nebeski, reče Šimun, i na to se raziđosmo
Jedan je otišao na Istok, drugi na Zapad,
Andriju su dopali sjeverni krajevi,
a mene je privlačio Jug kao leptiricu svjetlo

Dragi Teofile,
Od tada mnoge su kiše pale
Mnogi su mrazovi uništili mnoge okućnice
Mnogi su vjetrovi razgradili mnoge nastambe pokraj Nila
Mnoga su vrela presahnula, stabla usahnula
Mnogu su njivu udružili s ljuljom u gustu šikaru
Osvrćem se u krajeve pamćenja promatrajući svoje bivše dane
Možda sve to nije istinito!
Možda je sve to istinito!
Sjećam se Gestasa, sina cara Tiberija i grčke robinje
Sjećam se Dysmasa kojemu je duša izišla iz ustiju
u obliku sitnih veriga
Sjećam se i onog, makar nerado, kojeg Filon
groznom lakoćom naziva: exactor mortis
i onog, makar nerado, koji je bez ikakve grižnje
uzviknuo: Samo hrabro i veselo naprijed!
Sjećam se onog što je svoja težačka ramena podmetnuo
pod tuđi teret
i onog što je vazmeni kalež sakrio pod halju i odnio
u Kir – Moab
Sjećam se raskrižja ceste iz Jope i ceste iz Bethela
i gavrana što mi je svakog jutra donosio polovicu kruha
Sjećam se Petrova samovoljnog tumačenja da neću
umrijeti
jer da je On rekao na neću umrijeti
a On nije rekao da neću umrijeti nego: Što se to tebe tiče!
a to nije isto
Sjećam se vlastitih misli i vlastitih čuvstava, ja, Ivan,
brat vaš i suzajedničar
Vlastitim ušima osluškujem ruševno kamenje znajuć
da se ne mogu vratiti njemu dok ne uđem u sebe
Treba svladati svijet
Biti onaj koji jesi

Dragi Teofile,
Najprije se ubio Juda
pa Pilat, u žalosti za prokuratorstvom
a onda su ustali neki iz sinagoge Libertinaca
i kamenovali Stjepana
pa je umro Tiberije, car
pa Kaligula, car
pa su ubili Jakova, starijeg mi brata
pa su odrubili glavu onom samotniku iz
Cezareje
čije su oči ozdravile ispod križa na Golgoti
pa je umro Klaudije, car
pa su ubili Jakova mlađeg
pa Petra
pa Pavla
Prvoga strmoglaviše
drugoga razapeše naglavce
a trećem odrubiše glavu
pa je umro Neron, car
pa Glaba, car
pa Oton, car
pa Vespazijan, car
pa Tit, car
pa su ubili Andriju
pa Marka
pa Mateja
pa su ubili Luku
pa Matiju
pa Bartolomeja
pa su ubili Filipa u Skitiji
Šimuna u Perziji
pa su ubili Judu Tadeja
a Toma se skrasio kod kralja Gondofora
pokazujući svakom svoju desnu šaku
zauvijek crvenu od Isusove krvi

Dragi Teofile,
Onomad mi je pričao Apolonije iz Tijane
kako je šetajući Artemidinim perivojem
16. rujna 96. u hramu efeškom
odjednom zastao kao usred riječi
ugledavši, isprva neoštro
a potom posve oštro
uski nož u prsima Domicijana
I zaista, u taj čas,
tako mi reče Apolonije iz Tijane,
bî ubijen Titus Flavius Domitianus,
onaj isti koji me je dvaput pokušao ubiti
Otrov mu se pretvorio u zmiju
Ulje mu se ohladilo čim ga baciše u Tiber
Umro je, dakle, i Tit Flavije,
koji me zatočio
Umro je i Nerva,
car koji me je oslobodio
i zacario se Trajan
a meni još nije do umiranja
Moram postati
i ostati
svjedokom

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)