Tin Ujević

(1891. – 1955.)

OKOMITO ČOVJEČANSTVO

Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda.
Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli.
Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda.
„Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?“

Ima ih što su se riješili da već nikako ne spavaju.
Ima ih što varaju pijanstvo pokraj pehara vina.
Ima ih što krv iz grla na dar bez štednje davaju,
izvan bljeska legende i licemjernih hina.

Drže se ljudi tvrdoglavo na grudi crne stope.
Da i u oblak polete, opet ostaju svoji.
Ima ih što u otporu ne će da oči sklope,
te noću krstare ulicama kojih se svatko boji.

Ima ljudi na nogama, u toj uličnoj vrevi,
da bi pomogli svakoga, a i dušu da brane.
Ima ljudi o ponoći, ljudi o popodnevi,
i ima spodoba što se zamornom borbom hrane.

I dok je sve puno sumnje, samo se ljudi drže.
Tvrdoglavi i prkosni oni ustraju pri svome.
I nema slova, nema riječi, da se smrznu ili sprže,
ljudi predstavljaju ljude – i ne će da se slome.

Ante Tresić Pavičić

(1867. – 1949.)

ŽUK

Na onoj hridi, što nad morem strši,
Samotan bokor žuta žuka cvate,
I kad mu lahor njihne brsne zlate,
Mirisnom dušom oko mene prši.

Oh, nujan li je povrh ljute krši
Osamljen! Bijesno u zimi ga mlate
Šibike bure; al netom se vrate
Proljetni dasi svoj zadatak vrši;

I, ne tužeć se, cvate i miriše…
Kad njegov slatki miris me ovije,
Tad nejasna me hvata nostalgija;

Sva moja duša sjetom zamiriše,
Ko njegva, s ove pustoši i čezne
Da u Otajstvu počinka iščezne.

Jure Kaštelan

(1919. – 1990.)

BEZIMENI

Ako se vrati
zadihan konj
iz gore
napoji ga, mila, i uzde okiti
za novog konjanika.

Ako ti suze pomute vid
i rane potamne
lice
ne traži, majko, groba moga.
Slobodna zemlja
živi je lik
živoga sina tvoga.

Sead Begović

(1954. – 2018.)

PROROK U NAŠEM VRTU

Vjeruj mi
ovdje između sasušenih palmi
ovaj će život jednoga dana postati
lijepo bistro oko
tek u našem zajedničkom vrtu
Stojimo dakle, kao oni s kojih su se
uzvijale duboke misli
s kojih su suze popadale u gorku juhu
Vjeruj mi
Oblikovao sam ovo brdo
izdubio ovu dolinu
i izazvao divljenje tisućljetne šume
U tom trenutku jedan je klokot
iskočio iz kamena
i postao izvor. Zauvijek
I sad
kako će pobijediti ovaj lijepi san
koji se upravo razgrće i u sebi plaminja
kad uz njeg stoji cijeli ovaj
uzdrmani svijet
i u njemu najljepši dijelovi naših želja
lijepih lijeha
za kojima se kugla zemaljska okreće
U međuvremenu, bezbroj je ulica iščezlo
u odmicanju s nama
i Jure i Hase i Stipe i Pavle
Pri pomisli na mrtve
puštam ih da narastu
zatvoren i izgreban iako
riječi kao riječi, jednom izgovorene
ne obaziru se više
odoše za svojom dobrotom

Jakša Fiamengo

(1946. – 2018.)

POČIVALO

      Iz tamne će se zemlje ovdje uzdići drvo
         posrkat će kamenjar potražiti vodu
       bacit će sjenu i na sve gledati s visine
        Otac moj onakav kakvog ga pamtim
          baš tu će sjesti na kamen plosnati
               i cijela će uvala biti njegova
                A drvo će rasti i širiti sjene
               preko gomila preko godina
          A drvo će rasti u pticama u vjetrima
           i otac moj će rasti u svim ljudima
           poput grmljavine nad Sv. Duhom
              poput svjetla što nas pohodi
       Drhturit će ona gipka želatina morska
         brodovi će utvrđivati stare plovidbe
       namreškat će se dani otvoriti vrijeme
        na kameni će se stol izvaditi užina
         krenut će priče iz lakog zaborava
           Još vijuga put do Sv. Mihovila
           još se težaci uspinju k jematvi
             još će rasti naše staro drvo
       gledat će na vrijeme gledati na nas
        bit ćemo mu sklonište za razgovor
           i svijetlo lišće i treperenje daha
      gledat će nas otac gledati ljudi visoki
  Koga nema neka nema tko je tu nek je tu
           kojih nema neka nam oproste
       Oslobodite nas svoga nepostojanja

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)