Petar Preradović

(1818. – 1872.)

NEPOJAMNOST BOGA

Tko da pojmi, Bože, mudrost tvoju,
Kojom ravnaš sijasete svijetâ,
Kojom daješ svakom stazu svoju,
Njom hodeći drugom da ne smeta!

Tko da pojmi neizmjernost, što ju
Zauzimlješ, u kojoj raspeta
Po stvorovâ silnome bezbroju
Tvoja moć je, tvoja ljubav sveta!

Tko da pojmi i ostala mnoga
Čudesa ti sile i pameti!
Ljudski razum oko duha tvoga

Kao leptir oko svjetla leti,
Snebiti se drzitošću može,
Al pojmiti tebe nikad, Bože!

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prema širini svijeta,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Biti će radosno sutra, kao jučer što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari.
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina prijeđe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdjenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prema prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

Zvonimir Mrkonjić

(1938.)

SVIJETE, STROGA SLIKO

Svijete, stroga sliko što zamireš
U nekim slijepim očima, a neviđena
Tvoja su bića jedina tvoja nemoć
Koju ne možeš sobom ispuniti
I pred kojom se ne možeš uništiti
Do konačnog spasonosnog pepela:
Ona koju si sobom samo prenosio
Kao umjetnost gnjeva
Sa značenjem obećanim tek budućnosti
Oslobodivši se posljednjih opravdanja straha
Pošto si vratio uzroke, odrekao se neuspjeha
Koji je nastanio tvoju požudnu svijest
Plemenitim stvorenjima sunca.

Ljubo Wiesner

(1885. – 1951.)

BLAGO VEČE

Crven požar dana na zvoniku vitom
Planuvši još jednom polagano gasne.
Providan je zrak: nad poljem i nad žitom
Sve nam stvari dođu neobično jasne.

Sjenke krenu sa dna zlatnih perspektiva
I sve dublje tonu humci i daljine;
S onih blizih šuma mirno se razliva
San i skladan miris umorne tišine.

Tad se usred zlata i potmula sjaja
Javi Angelus i molitvene ure
Skrušeno zaplove preko cijelog kraja
Sve na tihe ceste i crvene majure.

A kad naglo presta nad ugaslim žitom
I zazuje tihe pjesme zrikavaca,
Sve je tako blago i tako čudno i pri tom
Ko da netko neznan poljima koraca.

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

RASTANAK SA SOBOM

                      Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći

               Sa zvijezdama i mi zapadamo

          Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

        Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
         da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

                    Zamakle su zvijezde
        Tko od nas još može naslutiti sebe?

                   Rušimo se vječno

    Naš je put bez dna i padanje bez glasa

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)