U petak 22. ožujka 2024. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 33. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme pjesnikinje Ivane Dizdar te pjesnika don Stanka Jerčića, Stjepana Lice, fra Miljenka Stojića, don Ivana Marijanovića, Daniela Načinovića i Vlade Vladića, sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv)

7/ DANIEL NAČINOVIĆ

RASKROJI SE HRAMSKI ZASTOR

Raskroji se hramski zastor,
razdijeli na dvoje.
Tek što Gospod s križa reče:
Oče, svršeno je.

Drvo bola Majka grli;
srce joj se slama.
Fijuk vjetra krenu gdje je
njiva Haceldama.

Vrh Golgote oblak kriknu
u ognjenu krijesu.
Čeljusti se od kamena
pod konjima tresu.

I mi tamo bjesmo noseć
ljudski jad, tjeskobu.
Sjeti nas se, Božji Sine,
u svetome grobu.

Sjeti nas se hodom muke,
svojeg preminuća.
Uzdigni nas praskozorjem
nedjeljnog svanuća!

POD SVETIM KRIŽEM

O, Tijelo probodeno...
o, krvi prolivena.
Pred Tobom svemir stoji,
Dobroto izranjena.
O, drvo svih milosti!
O, ruke raširene...
Vi zovete sve nade
na svijetu izranjene.

PUT

Jučer opet tko zna gdje
ja sam zastao na putu.
I dozivao sjećanja
kroz ovu maglu žutu.
I čekao sam nekoga
da utjehu mi pruži.
Tjerao sam ptice krik
što nad koracima kruži.
onda vidjeh lica sjaj
na strmoj križnoj gori,
što svjetlom kazuje mi put,
riječi utjehe mi zbori.
Čujem glas. Šapat taj
još mi govori: O, znaj!
i kad put je posut trnjem,
i kad ne znaš kamo vodi...
Ja sam tu. I u snu.
Čujem svaki vapaj tvoj.
Čak i kad se sumnja rodi
- nek te moja ruka vodi!

KRIŽ NA GROTI

(Izvadak iz poeme)
„Stat crux dum volvitur mundus“

I
Ovo suho drivo, ovi gnjili čavli,
obraz ovi spaćen pod krunon od trnja...
Bojžemu ča more spodobàti sinu?
Leteć kroz škurinu
z oblakima karajuć se, vrane se zalíću
nad zlatnima vali od zrilega zrnja.

II
Ove ruke vajer letuć proti nebu,
na suroj gromači, na škalju, na groti...
Svit je h sebi zdiga!
- kunfin i lanterna
od pina dvi grede on ki je nosìja,
padajuć podâ nje,
dignut na Golgoti.

III
A mi za tin tud smo nebògi se našli,
sve jedan za drugin:
Ana, Kajfa, Herod...
Pilàt peruć ruke, dva tata, Baràba;
žuć, ocat, trstika, škale od kopìšća,
bič i šoldi, klišća...
i Šimun Cirenac prihodéć z kampànje;
od bilega svita suci i soldati,
“drivo od sramote” gledeć a na njemu
- prid euròpskin pragon od luštrih palaci -
grst zemlje hrvâcke:
rane joj na tilu, krvave magànje.

IV
Surge, lignum crucis!
Rastìraj maglìne;
neka se raskròje nebèske širine
i raskrìju oganj, popel od dižgrâcije!
- kad na gluhoj groti gluhi bat zabìja
želìzo u meso ranjene Kroâcije.

_____________

DANIEL NAČINOVIĆ rođen je u Labinu. Objavljuje poeziju, prozu, prevoditeljske i književno-esejističke radove u raznim listovima i časopisima te sudjeluje na raznim kolokvijima. U književnom radu koristi se hrvatskim književnim standardom, čakavicom i talijanskim jezikom. Povremeno se bavi prevodilaštvom, ilustracijom, slikarstvom i glazbom. Živi u Puli. Studirao filozofiju i teologiju, hrvatski i talijanski jezik. Od sredine sedamdesetih naovamo, Načinović surađuje s mnogim skladateljima zborske i zabavne, pop-rock glazbe. Sudionik brojnih književnih priredaba u zemlji i inozemstvu.

Povezano - Lirika Velikog petka: Šimun Cirenac ili kako po(d)nijeti križ