U petak 22. ožujka 2024. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 33. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme pjesnikinje Ivane Dizdar te pjesnika don Stanka Jerčića, Stjepana Lice, fra Miljenka Stojića, don Ivana Marijanovića, Daniela Načinovića i Vlade Vladića, sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv)

6/ VLADO VLADIĆ

VELIKI PETAK

Na ulici sam.
Netom odmakao od crkve.
Uoči Velikoga petka.
Svetohranište zastrašujuće zjapi.
Hostija s posljednje večere u meni.
Slijedi post.
Na ulici sam.
Tamo na pošti moj je još nezaprimljen otkaz ugovora o radu.
Tamo kod kuće moja djeca kroz igru pripremaju uskrsni ručak.
U ruci Roman Ingarden: „Mala knjiga o čovjeku“.
U ruci Józef Tischner: „Prijepor oko čovjekova postojanja“.
Na ulici sam.
Buka, promet, vjetar... bure kroz mene prolaze...
a u meni se taloži
mir, mir
pjesma.

BOLEST OD ČOVJEKA (za mene)

Isuse, koji si imao sreću skončati na križu!
Što bi da je
smijeh, poruga, kešenje, izobličenost
ljudskoga lica
ubilo smisao otkupljenja
prije no što se dogodilo?!
Što bi da smo izabrali Tebe, a razapeli Barabu
i onda te prepustili životu
opkolovljenom ravnodušnošću,
oduzetom besciljnošću?!
Što bi da Ti tijelo nije dalo umrijeti
i da još i danas visiš na Golgoti?!
Što bi da je Tvoj Otac morao poslati drugoga
i da Si bio samo jedan u nizu neuspjeha?!
Eto, Isuse!
Čovjek sam koji boluje od čovjeka!
Bojim se ljudi, njihove razvodnjenosti!
Strah me je što među njima ne mogu živjeti
ni umrijeti,
što se mogu probiti samo do iskustva
da dalje ne mogu,
što se mogu nadati svačemu
a ne mogu dočekati ništa,
što izdajnički poljupci vrve na sve strane
ali
nema nikoga da me razapne,
nema nikoga da me probode,
nema nikoga da mi prebije golijeni...
Nema smrti, Isuse,
samo beskonačno odlaganje života...
Kako se onda nadati uskrsnuću?!
– da Ti nisi umro i uskrsnuo
umjesto nas, za mene.

DA

Svidjelo mi se, Bože, postojanje,
makar jedva naslućujem u čemu se ono sastoji.
Svidjelo mi se postojanje,
a ponekad uspijevam da mi se svidi
da i Ti postojiš – i stoga:
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar je Da u mom životu teško raspoznati od Ne.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar u meni cvate sumnja da će Da zajedno sa mnom
biti ukopano u grob kao jedno konačno Ne.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar su Tvoja obećanja tako obuhvatna
da ne vidim mjesta za svoju volju i njihovo prihvaćanje.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar me vječnost i punina više straše nego li privlače
ili me privlače tek da izbjegnem prolaznost i prazninu.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar se teško otimam dojmu da to govorim samomu sebi
i Tebe potvrđujem samo zato što samoga sebe ne mogu potvrditi.
Kažem Ti: Da, Bože!
Ako je to potrebno, ako je to dovoljno,
ako se s mojim Da bilo što rješava
– onda u svjetlu Da razriješi zagonetku moga života,
pročisti moj život i otkloni sumnje.
Jer sada Ti govorim Da i sada me shvati
jednom zaozbiljno i jednom zauvijek
– ma što sutra bilo, ma što učinio, ma što govorio –
ne slušaj Bože, ne gledaj Bože, ne daj Bože...
Sada Ti govorim: Da, Bože!
– i ako već moram okusiti smrt, trulež i ništavilo...
neka Ti ovo moje Da bude opravdanje
da me nanovo stvoriš.

_____________

VLADO VLADIĆ rođen je na Kućanima, BiH. Iskušao se kao trgovac, graditelj, bohemist, polonist, knjižničar, filozof i teolog. Doktorirao je filozofiju. Radio je kao srednjoškolski nastavnik etike i vjeronauka te kao prevoditelj. Objavio je pet pjesničkih, dvije pripovjedne, dvije filozofske, jednu povijesnu i jednu teološku knjigu. Uredio je, priredio i s raznih jezika na hrvatski jezik preveo na desetke knjiga.

Povezano - Lirika Velikog petka: Šimun Cirenac ili kako po(d)nijeti križ