Mavro Vetranović

(1482./1483. – 1576.)

NADGROBNICA MARINU DRŽIĆU

U ovom grobu počivaju
od Marina Vidre kosti,
koje suncu odsijevaju
po razumu od mudrosti,
     er ga muze opojiše
     elikonske bistre vode
     i vrh luga odgojiše
     gdi se rajske pjesni poje
gdje zvijezde s nebi sjaju,
gdi prid licem Božjem poje,
i anđeli mu odpijevaju
na prislatke pjesni svoje.
     Tijem nemojmo smrti kleti,
     koja ga je ugrabila,
     zač nam ga je u dvor sveti
     i blaženstvo naselila,
gdi svi dusi priblaženi
vesele se i raduju,
naš razgovor tuj medeni
u pjesance koji poju.
     I mi Boga svi molimo
     milosrdju da po svomu
     svi se s Vidrom naselimo
     u veselju nebeskomu.

Ignjat Đurđević

(1675. – 1737.)

IZVOR IZ GROBA

Tamo gdje uvire sve, ti izvireš, stoga ni jedan
     Vječnim se ne može tok nazvati, kao taj tvoj.
Živ iz smrti se rađaš i spajaš svršetak s početkom,
     Tebe ne plaši smrt, iz nje ti rađaš se sam.
Ledan, čudno to nije, kad žuboriš hladnom po tijelu,
     Bistar ti ostaje tok, smrću ti čisti se mulj.
Niti Prokion te neće, ni silena jara iscrpsti,
     Više se iskona tvog plaši zvjezdani svod.
Bilo tko da si, svoj usijan mozak rashladi tom vodom,
     Ona će misao tu uliti tvoju u svijest:
Život mi donosi smrt, smrt život, a tebi je stalno
     Živjet, da dočekaš kraj, mrijeti, da izbjegneš smrt.

(Preveo Nikola Šop)
.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

POSLJEDNJA VEČER

Prekriženih ruku ući ću
u novi prostor vremena.
Još uvijek na zemlji,
ali već daleko, daleko od nje, usmjeren
kao strijela u napetu luku.

Lahor, i stabla, cvrkut ptica
u jednom bljesku
spojit će me s tajnom: ja jesam
i nisam više.
A one prve zvijezde, svih boja,
(ah, ona tijela, nebeska, koja sam toliko puta
htio rukom taći)
bit će blizu mojih usana
kao sočno voće vatri smrtne žeđi.
Tako ćeš, živote moj, polagano zaći,
kad posljednja svjetlost
bude kopnila.

Antun Branko Šimić

       (1898. – 1925.)

             PUT

        Mi idemo u tamno neizvjesno

     U mraku mnoga slaba srca mru

    Mi sa grobova dižemo se – Dalje! –
           noseći u uhu zadnji krik
          onih koji ostaše na putu
         U duši bol za mrtvacima
                         Dalje!

               Kad prispijemo koncu
          duše će nam biti pune bola
                  kao zdenci vode

            I kad se ispred naših očiju
   zacrveni jutro zvijezda kojima smo išli
                   naše duše
       pozdravit će iz svog bola
 jutro ispunjenja tihim osmijesima

Sabo Mišetić Bobaljević „Glušac“

(1529./1530. – 1585.)

KAD ME UMORIŠ, SMRTI

Nu kad me umoriš, vaj! smrti, molim te,
čin', da sve oboriš i satreš krozi te,
     moć tvoja i slava
     da se svud poznava.
Nemoći najgore, ke imaš, sve pusti,
da kolju, da more, da vas svijet opusti,
     da se trag čovika
     već ne zna do vika;
da nitko tada ni', tko plakat i tužit
ne bude po sve dni, i k meni pridružit,
     i sa mnom vas vik svoj
     prijati nepokoj.
Pak učin' da dođe oganj, sve da sprži,
i ništo ne odje, da se vik otrži,
     ni vidi na svit duh,
     ner samo kami suh;
da more prisuši i vode svakoje,
sve zvijeri izduši, u vodah ke stoje,
     kamenje da tada
     ispuca od jada;
pak trešnja dnom gori do vode privrne,
gradove obori, i zemlju razvrne,
     da sunce na nebi
     problijedi u sebi;
da mjesec i zvizde od gorke žalosti
izgube sve gizde, potamne tamnosti,
     da već dan ne svane,
     ner tamnos ostane;
da se sva nebesa prosjedu, i svit vas,
duše i tjelesa, sve pade u propas,
     gdi oganj vik gori,
     i sve dni trud mori;
da truda tad moga ja imam manji dil,
gledaje svakoga, gdi pati muku i cvil,
     i sa mnom u pored
     gdi dijeli svaku zled;
da tada svak boles pozna, trud i muku,
nemir, jad, hudu čes, plač, suze i buku,
     i što je bit' blažen,
     i što je poražen.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)