Dragutin Tadijanović

(1905. – 2007.)

INTIMNA IZLOŽBA
CRTEŽA IZ RABA

načinjenih u Uvali Sv. Eufemije
29. 5. 1954. od jutra do večeri

Ove crteže šalje na poklon
   J e l i  T a d i j a n o v i ć
                                   D.T.
      Rab, 30. svibnja 1954.

I
SRETOH JUTROS... RUŽE

Sretoh jutros ženu staru,
U crnoj marami. (Sjetila me
Moje majke...) U rukama smežuranim
Držala je rukovet ružā
Crvenih, i svježih
Od rose.
      Rab (Park Komrčar), 29. svibnja 1954.,
      subota, ujutro

II
BIO SAM KAO I TI

Ti koji ćeš živjeti
U patnjama srca, još dugo
Poslije mene, znaj,
I moja su krila
Šumorila i cvijeće
Mirisno mi cvalo.
I ja sam bio, kao i ti, mlad.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

III
ŠTO ĆE SE DESITI „ONE VEČERI“

Ti ćeš usplahiren, crn,
Na svome konjicu crvenom,
Dojuriti za mnom, one večeri,
U pakao... A ja ću te
Pozvati na gozbu pjesnikā:
Pjevat će nam, uz gitaru,
Naš Federico.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

IV
TIHO PLAKANJE

Dvojica dođoše sa sjekirama
Oštrim, i sasjekoše
U korijenu dva drveta mlada:
Do neba se čulo
Tiho plakanje stabla
Oborenog, u lišću. Samo ga ne čuše
Oni sa sjekirama.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

V
HILJADE MRTVIH I JA

Ovdje su hiljade ljudi
Poginuli. I sad leže
Pod mramornim pločama,
S rednim brojem i imenom
Već zbrisanim od kiše. A ja
Među stablima šetam, još živ.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

VI
NEVIDLJIVE PTICE

Pod borom, kraj mora,
Sjedim i pišem pjesme.
A ptice, u granju skrivene,
Ne znajući za mene, pjevaju
I pjevaju... i uđoše
U moje stihove.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

VII
DALEKO

Kroz grane, na moru vidim
Jedro bijelo i mlade žene
Razdragane. A preko mora,
Daleko, u gradu
Velikom, ti misliš na me.
Zaplakana.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

VIII
DVA GROBLJA

I ovdje, u Rabu, ima
Groblje. Kao u Rastušju.
Ali tu čitam imena mrtvih
Kao u knjizi povijesti. A tamo
Suze mi kaplju na travu pod kojom
Spavaju mrtvi. Moji mrtvi.
      Rab (Frkanj), 29. svibnja 1954.,
      dopodne

IX
JEDNOSTAVAN ŽIVOT

Danas vidjeh sijača
Na oranici i čuh motike
Zvek. Kao u mladosti mojoj.
Il kao u doba
Pindara. U krajini nepoznatoj
Spremaju bombe atomske. Život
Jednostavan.
      Rab (Park Komrčar), 29. svibnja 1954.,
      popodne

X
ORANJE MOG OCA

Drveni plug vuku krave, a za njima
Gazi orač, polako, i katkada samo
Vikne: Šarulja, Rumenka. Sjećam se
Svoga oca i njegovih povika na konje
Kod oranja, i dubokih brazda: rodne
Zemlje. Gdje je oranje i gdje je
Glas moga oca?
      Rab (Park Komrčar), 29. svibnja 1954.,
      popodne

XI
BUDUĆI PJESNIK

Miruju krošnje pinijā, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima, možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.
      Rab (Park Komrčar), 29. svibnja 1954.,
      popodne

XII
PORUKA IZ DALJINE

Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gorā odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.
      Rab (Park Komrčar), 29. svibnja 1954.,
      popodne

XIII
OKRUGLI KAMENI STOL

Kamen je ovaj bio u planini
Kamen. Pa iz njega isklesaše stol.
I sada za njim sjedi čovjek, sâm.
U sjećanju mu žive tvoje riječi:
„Htjela bih ovamo dolaziti s tobom
Kad padne noć i pokažu se zvijezde.“
      Rab (Park Komrčar), 29. svibnja 1954.,
      popodne

P. S.

Poslije godinā bola i trpnje,
I šutnje, napisah nenadano
Trinaest pjesama, odjednom.
(Odjednom znači: od jutra do mraka.)
Pomišljao sam, prije toga: Kada bih
Napisao pjesmu, slučajno,
Na raskršća bih potrčao
Vičući: Ljudi, čujte me!
Il bih grlio u šumi stabla!
Ili bih plakao od ganuća!

A desilo se što nije vrijedno spomena:

Kad sam došao za večernji stol
U domu gdje živim s ljudima stranim,
Nikome ne rekoh ni jednu riječ
O sreći: stvaranju. Samo je glas moj,
U razgovoru svagdanjem, običnom,
Treperio kao napeta struna
Pod rukom svirača u punoj dvorani.
No glas je moj govorio u prazno,
U vjetar. Ne ču ga nitko,
Osim mene.
      Rab (Klimatsko lječilište), 1. lipnja 1954.,
      popodne

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)