Oltar_hrvatske_domovine_Medvedgrad_Foto_D._Borovcak

Oltar hrvatske domovine, Medvedgrad, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića, Foto: Damir Borovčak

 

Dubravko Horvatić

ZEMLJO, CRNA MOJA ZEMLJO

Zemljo, crna moja zemljo
iz dana u dan ja strahujem
da ću te sahraniti u svom srcu
da ću doživjeti tvoju posvemašnju propast
bez nade da ti se u smrti pridružim.

Kada već dijelim tvoju patnju s tobom
kada već dijeliš moju patnju sa mnom
u času svoje smrti budi dobrostiva
udahni me zadnjim svojim hropcem
da s tobom umrem, da te ne nadživim

da ne moram bespomoćno gledati
kako se kockaju za tvoje
već otrcane halje.

 

Tin Ujević

OPROŠTAJ

Ovdi, usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
- Ki va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi „ča“ slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta: gremo, mi puntari!

 

Stanislav Geza Milošić

MAGISTRALE

Divna si, zemljo, s koje pjesme niču!
Od morskih vala, preko plodnih ravni,
Milinom dišeš. Porod ti je slavni,
O tebi orli urvinama kliču...

Vječno si krvcu lila bojištima –
Iz munje tkana, rođena iz buna;
Na glavi blista mučenička kruna,
A još si živa, još Hrvatske ima!

Hrabrošću stasaš... Za te nema smrti!
Rođenu patnjom – tko te može strti?!
Vrijeme je tvoje tek niklo pred tobom...

Ako si mala stala na planetu,
Ti svom si rodu najveća na svijetu –
A kao feniks dižeš se nad grobom!

 

Jure Kaštelan

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilazi.
A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.
Ne predaju se munje u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

 

Jure Franičević - Pločar

ZEMJA UVIK OSTAJE

Niko zemju ne može osvojit
i niko je ne može požrit
ona uvik ostaje
izranjena izdubena izmučena
raskargana raskopana
ma uvik traje
a u njon sve nestaje
i bogatuni i bataljuni
i vladari i kopači
i osvajači
i oni srićni i nesrićni
i samice i lipotice
i ubijeni i ubojice
a zemja rane sama pokrije
i povije
i traje i traje
i uvik zemja ostaje...

   

(Vječne pjesme hrvatske... XX. stoljeća, priredio: Miroslav S. Mađer, SN „Privlačica“ Vinkovci, 2004.)

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.