dzepni sat

 

Olinko Delorko

ODA

Preko moga srca prošla je tišina.
Oluje su duge kidale i bile
krošnje moga granja,
ali mu ipak nisu iščupale žile.

Sada opet lišće na suncu treperi,
struji dah svježine zorâ i večeri.

Oblaci su vodi dno isprali mutno,
sad će da mu ljepše površina sine,
iz bezbrojnih gnijezda moje tamne šume
pjesma će se ptica spram neba da vine.

Oh, kako se snažno bilo duše čuje
nakon teških dana dažda i oluje.

Sad u meni opet rijeke brže teku,
izvori su njini u meni duboko.
Mostove ću dići nad svim ponorima,
da bi se do Boga popeo visoko.

  

Jeronim Korner

MOLIM KRUNICU U MJESEČINI

Jednom starom, svetom pelivanu,
koji je umro davno, u nekom gaju,
srebrnom od mjesečine.

Molim krunicu u mjesečini,
blistava rijeka šumi pokraj mene.
Svoj pogled opajam u zvjezdanoj vedrini,
noćas su tako radosne moje zjene.

Molim krunicu u mjesečini,
krunicu slavnu o Uskrsu Krista.
Divim se sretan bučnoj svježini
gorskog slapa što srebrno blista.

Molim krunicu u mjeseca traku,
i šapućem Kristu što u mojem srcu sniva:
Nosit ću Te uvijek kao ptica laku,
Tebe će ljiljan moje duše da skriva.

Nosit ću Te uvijek kao svetu radost,
tepat ću Ti kao majka put svojega sina.
O ljubim Te Kriste, uzmi moju mladost,
da milujem čašku rajskoga krina.

Da cjelivam boljku Tvojeg svetog dlana,
nježno kao oblak mjesečinu plavu,
da utažim čežnju mojeg svakog dana,
i vidim Tvoju mučeničku glavu.

I da ti ljubim čelo u velebnom sjaju,
i stope svete što gore od rana.
O molim Te da noćas umrem u gaju,
ko srce starog dobrog pelivana.

 

Vilko Gabarić

PONOĆ

Ja znam te dobro, dragi stari sate,
i mjedeni ti kucaj davno slušah:
kroz ponoć ko da dvanaest plače duša
i dvanaest pustih čežnja da ih prate.
Ja poznajem te dobro, stari sate.

Bijasmo nekoć luda mala djeca,
bez strasti i bez tisuć raznih želja,
sa vedrim smijehom i puni veselja
slušasmo staro zvono kako breca.
Bijasmo nekoć luda mala djeca.

I mnoge naše noći otišle su
u prošli mrak bez izreke ijedne;
rasipasmo dragulje mnogo vrijedne
a da ni sjaja ostavili nijesu.
I mnoge naše noći otišle su.

Mi danas znamo, što sa sobom nose
kucaji tvoje mjedi žute i glatke,
al ove noći odveć su nam kratke
i sile naše slabe da prkose.
Mi danas znamo, što sa sobom nose

ponoćni tvoji zvuci, stari sate,
al kazala ti hladno naprijed spješe
i ne slušaju djecu, koja griješe,
i samu želju i reći im krate ...
Prošlost nas kara, moj ponoćni sate.

 

Vladimir Čerina

U ZORU

U grudima našim gorjeli su plami
Noćas, svih stradanja što su davno bili,
I još što će doći, i sve što smo snili.
Pjevali smo tugu bola što smo sami.

Pjevali smo očaj, život što razara,
Ovaj život hladni, s malo ideala,
Dok u sobi na nas jedna svijeća mala
Bacala je svjetlo blijedo i bez žara.

Lica su nam bila u tamu ovita
I duše su naše bile pune mraka.
O, bezdane duše od kojih je svaka
Jaka da se sledi i ništa ne pita.

Ništa da ne želi, ničem da se nada
Daleko, u miru, gdje šuti nirvana,
Jer, osjećamo dobro, naša mladost rana
Tek je mijena tužna neprolaznog jada.

I ko baklja koja polako plamuca
Izgarajuć zorom, tako duše naše
Postepeno venu, čekajući čase
Dok posljednja ura svakoj ne zakuca.

I vjeruj mi, dušo, nije teško znati
Da i zadnji čas nam jednom doći mora,
Čas jedinog spasa kao ova zora,
Kad nam bude vrijeme na počinak, spati.

Odmoriti, dušo, naše duše moćne
Što su pune sunca naših ludih sanja.
Zora je sve jača, a noć je sve tanja,
Utonimo, dušo, u svemire noćne.

U beskrajne vise zora i maštanja
Utonimo, dušo ... oh, noć je sve tanja!

 

Drago Ivanišević

METAFIZIKA ILI VRIJEME I MI

Tu stojimo u nemiru mirni
a rijeke beskrajne teku mimo nas

tu stojimo u nemiru mirni
gledamo i gledamo

ne vidimo ništa

samo čujemo šum

šum beskrajnih rijeka

  

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.