Ante Kadić (1910. – 1998.)
književni povjesničar i kritičar, sveučilišni profesor, domoljub

Uvodna (podulja) napomena

I akademska sloboda više puta zna biti zakinuta, u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatskim sveučilišnim profesorima to se događalo i danas događa ponajviše zbog domoljublja. Nekoć se zbog „nacionalističkih devijacija” išlo u zatvor, a danas se to radi na „kulturniji” način – uskraćuju se akademska promaknuća, ne dodjeljuje se novac za predložene projekte, marginalizira se i ignorira.

Na američkim sveučilištima, posebice velikim državnim, hrvatski profesori slavistike, povijesti i političkih znanosti morali su dobro paziti da ih se u očima akademskoga establišmenta ne obilježi kao hrvatske nacionaliste. Na primjer, dobro mi je poznat slučaj vrsnoga doktora povjesnih znanosti, američkoga Hrvata treće generacije, kojega je njegov mentor (Srbin druge generacije) „zabilježio” kao hrvatskoga nacionalista jer je svoje radove pisao na povijesnim izvorima, a ne po nečijim očekivanjima. Njegova hrvatska istinoljubivost skupo ga je stajala – nikad nije dobio stalno profesorsko namještenje.

Na drugu stranu, imali smo i ovakav slučaj. Tijekom 1980-ih vodila se borba da Glas Amerike uvede redoviti radijski program na hrvatskom, odvojeno od srpskoga. Na kongresno saslušanje o tom predmetu za svjedoka je pozivan „jezični stručnjak” Afroamerikanac, koji je bio ne samo veliki zagovornik jedinstvenoga „srpsko-hrvatskoga” jezika nego i uporan sljedbenik velikosrpske ideologije – uzoran sljedbenik svojega nekadašnjega mentora Pavla Ivića. Nažalost, većina Amerikanaca „jugoslavista” te generacije bila je beogradski „produkt” i najsitnije hrvatstvo bilo im je separatizam i ustašluk.

Premda je svatko isticao svoju otvorenost i toleranciju, ipak od State Departmenta do sveučilišnih odjela za jezike i društvene znanosti, čak i osnovno hrvatsko domoljublje bilo je izravno ili neizravno na udaru. Hrvatski akademici koji su se našli u takvim prilikama morali su se snalaziti, ne samo da bi sačuvali posao nego da bi barem nešto pridonijeli promicanju Hrvatske na akademskoj razini.

Jedan od poznatih sveučilišnih profesora koji je i u takvoj atmosferi uspješno prebrodio tadašnje projugoslavenske američke zamke i uvijek ostao svoj bio je Ante Kadić. To je postigao jer je bio principijelan, dosljedan, marljiv i širokouman; njegove tvrdnje bile su na čvrstim znanstvenim temeljima. Uspješno je širio istinu o hrvatskom jeziku, književnosti i bogatom hrvatskom kulturnom nasljeđu, posebice na engleskom jeziku.

Od Poljica vijugavom stazom do Bloomingtona u Indiani

Ante Kadić rođen je 18. siječnja 1910. godine u mjestu Krug kod Jesenica, nedaleko od Omiša. Nakon pučke škole, klasičnu gimnaziju završio je 1929. u Splitu. Studij teologije diplomirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu (1935.), a tri godine poslije toga (1938.) doktorirao na istom sveučilištu. Nakon povratka u domovinu bio je profesor u splitskoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Godine 1941., nakon što su Talijani okupirali Split, Kadić je uhićen, proveo dva tjedna u pritvoru i zatim iz grada protjeran. Izbjegao je u Švicarsku i tamo uspio završiti dva studija: komparativnu književnost na Sveučilištu u Ženevi i političke znanosti na Institutu političkih znanosti također u Ženevi. Prvi studij diplomirao je 1945., a drugi doktorirao 1947. disertacijom La Traité de Londres / Londonski sporazum. Od 1948. do kraja 1951. godine bio je dužnosnik Ujedinjenih naroda i radio u Ženevi, Parizu i Libanonu. S Bliskog istoka krenuo je preko onoga Dalekoga (Indija, Hong Kong, tadašnja Burma, Japan) i stigao u Kaliforniju 1952. godine.

Nakon dolaska u Ameriku Kadić je kraće vrijeme radio kao bankovni činovnik (Bank of America) u San Franciscu, a potom (1953.) počeo predavati južnoslavenske jezike i književnosti na Sveučilištu Kalifornije (University of California) u Berkeleyju. Godine 1959. postao je predavač na Sveučilištu Indiana (Indiana University) u Bloomingtonu, a 1965. godine dobio je titulu redovitoga profesora. U mirovinu je otišao 1980. godine.

Neumoran istraživač, plodonosan znanstvenik i pisac

Ante Kadić bio je veoma marljiv, savjestan i discipliniran znanstvenik i pisac. Zbog svojih istraživanja često je putovao po svijetu i upoznao brojne ljude, posebice one iz slavističkih znanosti. Njegova sudjelovanja na znanstvenim skupovima mogu se podijeliti u četiri skupine. Prvo, sudjelovao je više puta na Međunarodnim slavističkim kongresima, koji se održavaju svakih pet godina. Drugo, redovito i aktivno nastupao je na godišnjem kongresu Američkoga udruženja za unaprjeđenje slavističkih studija (od 2010. zove se Udruženje za slavenske, istočnoeuropske i euroazijske studije). Treće, više je puta pozivan na znanstvena okupljanja koja bi prigodno organizirale razne države, Bugarska, na primjer. I četvrto, Ante Kadić bio je čest predavač na važnijim hrvatskim kulturnim okupljanjima u Americi i šire.

Sve ove djelatnosti imale su zajednički nazivnik: Kadić je bio glas slobodne Hrvatske. Svojim znanstvenim radovima jasno i glasno upoznavao je svijet o hrvatskom jeziku, književnosti i kulturnoj baštini. Bio je prepoznat kao ugledni američko-hrvatski slavist i njegov je glas bio poštovan.

Naravno, na svjetskim i američkim okupljanjima upoznao je brojne ljude od pera i utjecaja, stvarao prijateljstva, uvijek imajući Hrvatsku na srcu. Sumnjam da će slobodna Hrvatska, odnosno oni koji njome „drmaju”, ikada dovoljno vrjednovati njegov doprinos prepoznatljivosti hrvatskoga književnoga i kulturnoga bogatstva u svijetu, posebice u vremenu „hrvatske šutnje”.

Hubava Bulgarija

Kadić je bio samac, ali ne i usamljen. Imao je velik broj znanaca i prijatelja, ali knjige i knjižnice bile su mu najmilije društvo. Istraživanje i pisanje bile su odrednice njegova života. Znao je brojne jezike (latinski, talijanski, francuski, njemački, engleski...), a predavao je hrvatski, ruski, srpski i bugarski. Također je predavao i književnosti tih naroda. Osim hrvatske književnosti, imao je posebnu naklonost prema Bugarima i njihovoj kulturnoj baštini. Više je puta posjetio, kako sam zapisuje, „hubavu Bulgariju” i susretao se s tamošnjim znanstvenicima i piscima.

Čudilo ga je što u tadašnjem Zagrebu nije bilo velikoga interesa za bugarsko književno bogatstvo. Možda je i tu hrvatski oprez bio posrijedi – da ne bi tko pomislio kako Hrvati traže saveznika „na drugoj strani”!

Jedino u službi Hrvatske

Ante Kadić nije bio tipičan poratni hrvatski politički emigrant. Njegov odlazak u emigraciju bio je drukčiji, a djelovanje je bilo akademsko. Jugo-režim tolerirao ga je jer je bio cijenjen profesor na velikom sveučilištu. Posjetio je bivšu državu nekoliko puta, susretao se s tamošnjim književnicima i kulturnim uglednicima. S nekima bi izmijenio i pisma, uključujući i Franju Tuđmana, kojega su teretili da se dopisivao s neprijateljskom emigracijom. K tomu, režim je preko beogradskoga NIN-a u rujnu 1972. godine okrivio Kadića da radi za američku tajnu službu. U otvorenom pismu Frani Barbieriju, uredniku beogradskoga NIN-a, Kadić među ostalim piše: „Kriv sam jer sam jedino u službi Hrvatske, koju volim kao majku, čiji lik je tako duboko zapisan u mojem srcu da ga je nemoguće odvojiti od mene; njene nevolje i patnje me tište kao da su moje osobne!... Naglašavam: meni kao Hrvatu, čija je domovina danas okupirana od srpske vojske, žao mi je da je Washington gluh na sve ono sablasno što se događa u Hrvatskoj.” Posebno su ga pogodili progoni hrvatskih studenata nakon sloma Hrvatskoga proljeća.

Nadalje, Kadić je bio jedan od utemeljitelja (1977.) Udruge za hrvatske studije (Association for Croatian Studies), koja je i danas djelatna. Njegovi brojni članci mogu se naći u mnogim hrvatskim emigrantskim tiskovinama: Hrvatska revija, Journal of Croatian Studies, Croatia Press, Hrvatski glas, Danica, Slobodna riječ, Hrvatski kalendar... Od znanstvenih publikacija na engleskom spomenut ćemo samo nekoliko: American Slavic and East European Review, Slavic Review, The Slavic and East European Journal, The Slavonic and East European Review, Studies in Renaissance, East European Quarterly, Canadian Review of Studies in Nationalism, Slovene Studies...

Njegove su knjige brojne, no spomenimo samo neke naslove: Croatian Reader with Vocabulary, Contemporary Croatian Literature, Contemporary Serbian Literature, From Croatian Renaissance to Yugoslav Socialism, (zajedno s T. Eekmanom) Juraj Križanić (1618-1683) Russophile and Ecumenic Visionary, Domovinska riječ: književnopovjesni ogledi, Iseljena Hrvatska... Svojim zapisima dao je velik doprinos upoznavanju ljudi i prilika u hrvatskom iseljeništvu.

Kadić se vratio u Hrvatsku 1992. godine, primili su ga za dopisnoga člana HAZU-a. Bio je sretan što je doživio proglašenje neovisnosti hrvatske države, ali znao se potužiti kako mu je teško živjeti bez knjižnice i usluga koje je imao u sveučilišnoj knjižnici u Bloomingtonu. Ta knjige su ispunjavale njegov život. Umro je 21. veljače 1998. godine u Malom Ratu blizu Omiša, nedaleko od svojega rodnoga mjesta.

Jednoć je zapisao da se Hrvatska „u prošlosti spasila jedino preko onih koji su u nju vjerovali”. Kadić nikad nije u nju posumnjao. Parafrazirajući njegove riječi: I hrvatsku budućnost mogu osigurati samo oni koji u nju budu vjerovali.

dr. Ante Čuvalo