Nedavno je iz tiska izišao jubilarni – 70. svezak godišnjaka Hrvatske matice iseljenika – Hrvatski iseljenički zbornik 2025., koji je uredila Vesna Kukavica, voditeljica Matičina Odjela za nakladništvo.

U uvodni esej hrvatskoga europarlamentarca Davora Ive Stiera, u kojem se objašnjava važnost kohezijske politike Europske unije i gospodarskoga rasta RH kako bi se preokrenulo trend migracija i omogućilo povratak novih naraštaja naših iseljenika iz razvijenijih članica EU-a, uklapa se središnja tema ovogodišnjega zbornika koja je posvećena hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Njemačkoj, a napose priljevu novih naraštaja Hrvata nakon otvaranja tamošnjega tržišta rada za hrvatske državljane 2015., o čemu piše autorica tematskoga priloga Monika Balija.

No tu su i brojni drugi radovi – raspoređeni u sedam tematskih cjelina ovogodišnjega zbornika: Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Baština, Znanost, Nove knjige – u kojima niz respektabilnih autora, poput Tade Jurića, Ante Čuvala, Željke Lovrenčić, Domagoja Vidovića i dr., s različitih vidika, obrađuju hrvatske iseljeničke teme.

Naslovnicu krasi detalj najnovijega, osmoga svečanoga zastora zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta – Judita (2024.) Zlatka Kauzlarića Atača, koji je nastao u povodu prošlogodišnjega obilježavanja Godine Marka Marulića.

Iz novoga zbornika HMI-ja prenosimo rad dr. Ante Čuvala. (hkv)

______________

Gradišćanski Hrvati u američkoj saveznoj državi Indiani

Autor zapisuje par povijesnih crtica te osobnih saznanja o gradišćanskim Hrvatima u gradu South Bend (IN), smještenom na obalama rijeke St. Joe. Zahvaljujući rijeci i prometnom položaju između Chicaga, Detroita i Clevelanda, u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća taj se gradić od stotinjak tisuća stanovnika razvio u važan industrijski centar u kojeg su pristizali useljenici iz europskih zemalja, uključujući i gradišćanske Hrvate. Bilo je to vrijeme kad je na tisuće iseljenika iz tadašnje Habsburške monarhije i zemalja južne Europe krenulo preko Atlantika u potrazi za boljim životom. Razvoj industrije u South Bendu privukao je i ljude iz sela tadašnje Zapadne Mađarske i Burgenlanda (Austrija), među kojima su prevladavali migranti iz mjesta kao što su Mjenovo (Kroatisch Minihof), Filež (Nikitsch), Gerištof (Kroatisch Geresdorf) itd. Zanimljivo, danas dvije ulice u Mijenovu nose ime Sout-bend u čast njihovih mještana koji su se nastanili u South Bendu. Povratnik iz SAD-a, renomirani povjesničar i sveučilišni profesor dr. sc. Ante Čuvalo ovim prilogom skreće pozornost istraživačima na neobrađeni dio hrvatsko-američke povijesti.

Povijest Hrvata u Americi (i u svijetu) duga je, bogata i zanimljiva iako je za doseljenike, posebice one rane, bila izazovna i mukotrpna. O tome povijesnom hodu hrvatskih iseljenika zadugo se pisalo pod pritiskom neprijateljske ideologije i države ali, srećom, od osamostaljenja Hrvatske piše se slobodno(ije) i znanstveno(ije). Nadamo se da će u skorijoj budućnosti mnogi nedostaci i propusti iz pisane povijesti (i na ovom polju) biti dorađeni i dopunjeni.

Jedna od propuštenih tema u istraživanju povijesti Hrvata u Americi je i priča o našim etničkim sunarodnjacima koji su se početkom prošlog stoljeća u Ameriku doselili iz Gradišća. Ubrzo nakon dolaska utemeljili su svoja društva, čuvali svoj hrvatski identitet i jezik, ali su ostali prešućeni, pa i nepoznati, čak i među američkim Hrvatima koji su se doselili iz zajedničke nam „stare domovine”. Ovu prazninu iz povijesti Hrvata u svijetu treba što prije popuniti. Istina, treba napomenuti i da su gradišćanski Hrvati u Americi živjeli uglavnom u svojim zajednicama koje se nisu „uklapale” u tamošnja opća hrvatska zbivanja. Oni nisu bili suočeni s problemima velikosrpstva, jugoslavizma, komunizma, Udbom i slično pa su mogli neopterećeno živjeti, raditi i čuvati svoju baštinu. Uz to, slobodno su održavali živu vezu sa svojima u Gradišću i, kad su mogli i htjeli, slobodno su posjećivali rodni kraj. Premda je život gradišćansko-hrvatskih zajednica bio drukčiji, ipak bi opća povijest Hrvata u Americi trebala uključiti i ovu granu hrvatskoga stabla. Kao svojevrsnu natuknicu na spomenutu temu, donosim nekoliko povijesnih crtica i osobnih saznanja o gradišćanskim Hrvatima u gradu South Bend, Indiana.

South Bend je relativno mali grad. Nalazi se na sjeveru države Indiane, na obalama rijeke Sv. Josip (popularno: St. Joe river). Budući da je smješten na najjužnijem zavoju (south bend) spomenute rijeke, koja iz države Michigan teče prema jugozapadu i zatim u Indiani zaokreće na sjever prema jezeru Michigan, novoutemeljeni grad je (polovicom 19. stoljeća) naprosto nazvan South Bend. Zahvaljujući rijeci St. Joe i povoljnome prometnom položaju između Chicaga, Detroita i Clevelanda, u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća gradić se razvio u važan industrijski centar u kojeg su pristizali useljenici iz europskih zemalja, uključujući i gradišćanske Hrvate. Mnogi od njih radili su u nekoć poznatim tvornicama Studebaker, Singer, Ball-Band, Bendix... Grad je imao najviše stanovnika 1960-ih godina – preko 130 tisuća. S padom industrijske proizvodnje opadao je i tamošnji broj pučanstva. U ovom stoljeću grad broji stotinjak tisuća stanovnika. Nedaleko od South Benda utemeljeno je (1842.) poznato katoličko sveučilište Notre Dame (University of Notre Dame) na kojemu je predavao glasoviti hrvatski kipar Ivan Meštrović (i još nekoliko Hrvata). Meštrović je umro u South Bendu 1962. godine.

Gradišće (Burgenland), danas savezna zemlja u Austriji, sve do 1921. pripadalo je Kraljevini Ugarskoj. Budući da je većina tamošnjeg stanovništva govorila njemački, nakon Prvoga svjetskog rata velike pobjedničke sile dodijelile su (1921.) Gradišće (Burgenland) Austriji. I naziv Burgenland (Gradišće) potječe tek iz tog vremena. Pučanstvo te pokrajine oduvijek je bilo seljačko. Djeca su se rađala, posjede se dijelilo u sve manje i manje čestice, poljoprivredna proizvodnja bila je starinska, a industrijski razvoj do njih nije dopirao. Da bi osigurali kruh sebi i svojoj obitelji, mnogi su Gradišćanci radili sezonske poslove u Beču i okolici, posebice tamo gdje je industrija bila u razvoju. Ali krajem 19. i početkom 20. stoljeća i Gradišće je zahvatio veliki val odlaska u Ameriku, slično kao i Hrvate u današnjoj Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i bokokotorskom primorju.

Bilo je to vrijeme kad je na tisuće iseljenika iz tadašnje Habsburške monarhije i zemalja južne Europe krenulo preko Atlantika u potrazi za boljim životom. U Americi su ih nazivali „novim imigrantima” za razliku od onih koji su tamo pristigli nekoliko desetljeća ranije, uglavnom iz zapadnih i sjevernih europski zemalja. „Nove imigrante” smatralo se ne samo nižom klasom, nego i nižom rasom. Čak i službeno nije ih se upisivalo kao „bijelce”. Osim najgorih poslova, većina „novih imigranata” pretrpjela je „rasnu” i antikatoličku diskriminaciju. Ali sve tegobe su podnijeli, podigli svoje obitelji, pomagali svojima doma i pridonijeli napretku Amerike, a manji broj se vratio u rodni kraj.

Doseljavanje gradišćanskih Hrvata u South Bend – Indiana

Razvoj industrije u South Bendu privukao je mnoge (i) iz sela tadašnje Zapadne Mađarske (nakon 1921. Burgenland/Gradišće u Austriji), među kojima je bio i velik broj Hrvata. Burgenlanđani, dakle i tamošnji Hrvati, došli su u Ameriku većinom u dva vala. Prvi je počeo na samom kraju 19. stoljeća i završio početkom Prvoga svjetskog rata. Drugi val bio je u poraću, intenzivniji nego onaj prvi, ali nije dugo trajao. Naime, Amerika je uvela (1924.) ograničenja na useljavanje, posebice na one iz južne i istočne Europe, koje nisu ubrajali u „prave” Europejce. Bilo je točno određeno koliki broj useljenika iz tadašnjih država može doći u SAD, i to ako imaju nekoga tko će im poslati pismenu izjavu (affidavit) kojom preuzima brigu za osobu koja k njemu/njoj dolazi. Nakon uvođenja strogih i diskriminatorskih američkih ograničenja, mnogi su iz Gradišća, kao i iz Hrvatske, pošli u Kanadu ili Južnu Ameriku.

Pretraživanje interneta dovelo me je do nekoliko hrvatskih imena osoba koje su iz Gradišća pristigle u South Bend od 1904. do 1913. godine. Ali znamo zasigurno da je i prije te godine u tom gradu živio određeni broj Hrvata iz Gradišća. Iz podataka s Ellis Islanda doznajemo da su, tijekom godina prije Prvoga svjetskog rata, među gradišćanskim Hrvatima koji su išli u South Bend bili i sljedeći:

Godina 1904.

Kuzmich, Antal – 07/04/04; ide prijatelju Johnu Tomsicsu

Leopold, Mathias – 07/04/04; ide prijatelju Johnu Tomsicsu

Tomsics, Lajos – 07/04/04; ide bratu Johnu Tomsicsu

Palatin, Anton – 12/08/04; ide prijatelju Vanu Vukovitsu Palatin, Josef – 12/08/04; ide prijatelju Vanu Vukovitsu

Godina 1906.

Gregorich, Robert – 05/06/06; ide prijatelju Stefanu Farkasu

Godina 1907.

Kuzmich, Marie – 05/25/07; nije vidljivo kome ide

Szuscich, Anton – 07/05/07; ide prijatelju Paulu Kuzmichu Szuscich, Franz – 07/05/07; ide prijatelju Paulu Kuzmichu

Godina 1912.

Csenar, Josef – 11/04/12; ide ujaku (uncle) Karlu Prikosovitschu

Godina 1913.

Palatin, Julia – 02/19/13; ide sestri Agnezi Palatin.

U drugom valu, odnosno 1921., 1922. i 1923. godine, iz Gradišća u South Bend došli su (i) sljedeći Hrvati:

Godina 1921.

Keglovich, Stefan – 11/08/21

Kuzmich, Elizabeth – 11/08/21 Prikosovich, Josef – 11/08/21

Godina 1922.

Buczolich, Amon – 12/27/22

Csenar, Jakob – 09/05/22

Gregorich, Franz – 07/21/22

Jordanich, Thomas – 10/25/22

Krizmanich, Simon – 06/23/22

Krizmanich, Thomas – 11/19/22 (25 godina)

Kusmitsch, Thomas – 09/05/22 (18 godina)

Kuzmich, Jakob – 10/25/22

Kuzmich, Lidvina – 06/23/22

Kuzmich, Lucza – 11/10/22

Leopold, Lukas – 09/05/22

Prikosovich, Maria – 07/22/22

Ribarich, Mathias – 10/25/22

Sostarich, Richard – 09/05/22

Sostaritz, Lukas – 07/21/22

Wukovits, Katarina – 12/08/22

Godina 1923.

Buczolich, Paul – 02/07/23

Jordanich, Andreas – 07/15/23

Jordanich, Regina – 07/15/23

Kuzmich, Andreas – 02/07/23

Kuzmich, Genovefa – 02/19/23

Kuzmich, Jakob – 02/07/23

Orisich, Franz (28 years) – 02/07/23

Orisich, Franz (24 years) – 02/07/23

Orsic, Marie – 02/23/23

Pallatin, Maria – 02/07/23

Palatin, Mathias – 02/23/23

Prikoszorvich, Theresia – 02/07/23

Tomsich, Johann – 02/07/23 Tomsich, Luzia – 02/07/23

Zoncsits, Johann – 02/07/23.

Od navedenih, muških osoba bilo je 32, ženskih 13; oženjenih 10, samaca 34 (za jednu žensku osobu nismo sigurni, ali vjerojatno je bila neudana); prosječna godina starosti muških osoba bila je 25 godina (najstariji 47, najmlađi 17 i jedno dijete od 3 godine, za dvije osobe nema podataka o godinama). Prosječna godina ženskih osoba bila je 19,8; najstarija je imala 31 godinu, najmlađa 14, a za dvije osobe ne zna se podatak o njihovim godinama. Od ukupno 45 osoba koje sam (kao uzorak) pronašao u dokumentima Ellis Islanda, njih 23 bilo je iz mjesta Mjenovo (Kroatisch Minihof), 15 iz mjesta Filež (Nikitsch), dvoje iz mjesta Gerištof (Kroatisch Geresdorf) i po jedno iz sljedećih mjesta: Mučindorf (Großmutschen), Mali Borištof (Kleinwarasdorf), Frakanava-Dolnja Pulja (Unterpullendorf), „Bonisfalva” (moglo bi biti Bonisdorf) i „Jynsah”? Preslika originala je:

Zanimljivo, dvije ulice (jedna glavna, a druga sporedna) u Mijenovu nose ime Sotbend u čast njihovih mještana koji su se nastanili u South Bendu, Indiana.

Društveni život – fraternalističko Društvo sv. Antona

Najraniji doseljenici gradišćanskih Hrvata u South Bendu utemeljili su Društvo svetoga Antona v betegu potpirajuće društvo (Saint Anthony Sick Benefit Society; beteg – bolestan, posuđeno iz mađarskog jezika) 1. siječnja 1905. godine. Svrha društva bila je potpomagati bolesne članove i, u slučaju smrti, pomoći obitelj pokojnika. Utemeljitelji društva bili su: Ivan Csenar, Ladislav Csenar, Albert Kuzmich, Anton Kuzmich, Andrew Kuzmich, Matthew Leopold, Anton Palatin, Karol Schtromeyer, John Tomsits, Ludwig Tomsits, Frank Wukovits , Nicholas Wukovits i Pave Wukovits. Prvi predsjednik bio je Paul Wukovits. „Uredni” (službeni) jezik društva bio je hrvatski. Očito, već na prekretnici dvaju stoljeća u tom gradu postojala je skupina Hrvata iz Gradišća koji su osjetili potrebu i bili dovoljno brojni utemeljiti vlastito potporno društvo. U spomen-knjizi prigodom 50. obljetnice utemeljenja ovog društva, uz ostalo, piše: „Za opstanak društva onu dob bilo je triba mnogo pazljivosti kot i kod stabla, ko se tudju zemlju presadi, da se ne osuši”. I zaista, novodoseljeni gradišćanski Hrvati i njihovi potomci njegovali su stablo svog zajedništva s velikom ljubavlju. Uspješno je raslo i donosilo obilne plodove. Godine 1916. Društvo sv. Antona imalo je više od 100 članova. Posebice je ojačalo nakon Drugoga svjetskog rata pa je 1955. godine imalo oko 370 članova. Radi višestrukih gospodarskih i društvenih promjena članstvo je s vremenom počelo opadati te je 1980. godine imalo 230 članova. Broj se nastavio smanjivati i društvo je ugašeno krajem 20. stoljeća.

S rastom društva osjećala se potreba imati i vlastite društvene prostorije. S velikim naporima i žrtvama, godine 1916. kupljene su četiri parcele zemljišta na 400 West Indiana aveniji i zatim (tijekom 1920-ih) sagrađen je društveni dom, koji je postao središnja točka okupljanja i svih društvenih i kulturnih zbivanja među Hrvatima South Benda. Članovi društva mogli su biti i supružnici koji nisu bili hrvatskog podrijetla i njihova djeca. U domu je bila kuhinja, točila su se i alkoholna pića (što je bilo jako važno tijekom prohibicije), sagrađena je velika i lijepa dvorana za kuglanje (bowling alley)... Dom (popularno the Club) je bio mjesto svakodnevnog druženja za starije i mlađe, posebice tijekom blagdana i raznih prigoda tijekom godine.

Žensko potporno društvo sv. Antona (St. Anthony's Ladies Club)

Žene su utemeljile svoje društvo 1941. godine. Svrha mu je bila „poticati prijateljstvo, društvena i altruistička nastojanja među članovima”. Prve dužnosnice bile su: gospođa Magdalena Kovach (predsjednica), gospođa Veronica Horvath (dopredsjednica), gospođa Rose Svarzen (rizničarka) i gospođa Magdalena Nemeth (počasna dobročiniteljica). U samom početku bilo je oko 100 članica. Redom su to bile supruge članova Društva sv. Antona. Zanimljivo je da su još i tada (1941.) i u ovom društvu „sve [službene] komunikacije bile na hrvatskom jeziku”. Žensko društvo pokazalo se iznimno djelatno i uspješno. Osim što bi organiziralo prigodna druženja, bankete, zabave i proslave, kao što su Majčin dan, Dan zahvalnosti, obljetnice i slično, žene su prikupljale pomoć za Crveni križ, slale paketa i novčane darove američkim vojnicima na raznim ratištima, a zdušno su pomagale mjesne karitativne ustanove i članove Društva sv. Antona koji bi se našli u potrebi. Uz dobrotvorne djelatnosti, one su čuvale i gajile obiteljsku, katoličku i hrvatsku tradiciju te uzdizale duhovni život svojih članica i šire. Nakon pedeset i više godina opstanka i uspješnoga rada, žensko društvo prestalo je s radom. Osim što su stariji odumirali, vremena i društveni život su se mijenjali i interes za ovakva društva je opadao. Ipak, 2004. godine, na inicijativu nekoliko žena, uglavnom onih koje su pamtile „dobra stara vremena”, utemeljeno je žensko društvo imenom Austro-Croatian Club u kojemu se okupilo oko 80 članica da bi obnovili nekadašnja poznanstva i lijepe uspomene, te osvježile ponos na svoje hrvatske etničke korijene i kulturnu baštinu. Nakon nekoliko godina i ovo je društvo, zajedno s aktivnijim članicama, odumrlo.

Katolička crkva

Gradišćansko-hrvatski doseljenici u Ameriku sa sobom su ponijeli jaku vjeru i čvrstu pripadnost Crkvi te u tuđini ostali vjerni tim idealima. Budući da u South Bendu nije bilo hrvatske župe, tamošnji Hrvati pridružili su se župnim zajednicama koje su im bile bliske. To su bile tri župe: njemačka župa sv. Marije (St. Mary's – utemeljena 1882.), mađarska župa sv. Stjepana (utemeljena 1900.) i župa Naše Gospe Kraljice Mađara (Our Lady of Hungary), koja je od 1916. do 1921. bila filijala župe sv. Stjepana, a zatim samostalna župa s osnovnom župnom školom. Premda je ovo službeno bila mađarska župa, ipak se može reći da je ona zapravo bila mađarsko-hrvatska jer su Hrvati zdušno sudjelovali u svim segmentima njezina postojanja i rada. Hrvati u ovom gradu uglavnom su pripadali ovoj župi, a njihova djeca većinom su pohađala katoličke škole.

Poznatiji pojedinci

Od poznatijih gradišćanskih Hrvata iz South Benda dvojica su ugledni katolički prelati, monsinjor John Kuzmich i monsinjor Michael A. Blume.

John Kuzmich – rođen u South Bendu 1. listopada 1938. godine od oca Huberta i majke Katharine (r. Vukovich). U obitelji je bilo četvero djece. Nakon više od godinu dana studiranja arhitekture na Sveučilištu Notre Dame, odlučio se za svećeničko zvanje i pošao na studije teologije. Zaređen je za svećenika 1965. godine.

1. John Kuzmich, 2. Michael August Blume, 3., 4. Joseph John Domnanovich

Uz nekoliko drugih svećeničkih dužnosti, bio je pomoćnik sedam i gotovo 29 godina župnik u župi Sv. Vincenta de Paula u Fort Wayneu, Indiana, najvećoj župi u Fort Wayne – South Bend biskupiji. Za vrlo uspješan dugogodišnji pastoralni rad nagrađen je titulom monsinjora 2009. godine.

Michael August Blume – rođen 30. svibnja 1946. godine u South Bendu, član je redovničke Družbe Božje Riječi (S.V.D.). Prema kazivanju Hrvata u South Bendu, on ima (i) hrvatske krvi. Vjerojatno prema majčinoj strani.

Blume je diplomirao matematiku i doktorirao teologiju na Papinskome sveučilištu Gregoriani u Rimu, a za svećenika je zaređen 1972. godine. Bio je profesor u Cape Coastu u Gani od 1975. do 1983. godine. Zatim je bio provincijal S.V. D. u Gani, Beninu i Togu, a od 1990. do 1994. bio je glavni tajnik Družbe u Rimu. Zatim je služio u Rimskoj kuriji (1995. – 2005.), bio je zaređen za biskupa i služio u vatikanskoj diplomaciji do 2021. godine. Bio je nunciji u Beninu i Togu, Ugandi i Mađarskoj.

Joseph John Domnanovich, igrač američkog nogometa – rođen u South Bendu 18. ožujka 1919. godine. Otac mu je bio Matthew i majka Ursula, oboje rođeni u Austriji. Joseph je završio osnovnu i srednju školu u rodnome gradu. Kao dobroga nogometaša, regrutiralo ga je Sveučilište Alabama (University of Alabama). Bio je jedan od najboljih sveučilišnih igrača američkog nogometa u Americi. (U jednom tekstu se kaže da je 1942. bio izabran i u „Croatian All American team”!). Nakon završetka studija (1943.) otišao je u rat i bio u Europi do 1946. Nakon vojne službe igrao je za Boston Yankse (1946. – 1948.), New York Bulldogse (1949.) i New York Yankeese (1950. – 1951.). Uvršten je u Sportsku kuću slavnih države Alabame (Alabama Sports Hall of fame) 1984., a Sportska kuća slavnih države Indiane (Indiana Sports Hall of Fame) uvrstila ga je 1989. godine. Nakon nogometne karijere bio je nadzornik u tvornici U.S. Steel. U mirovinu je otišao 1981., a umro je 20. siječnja 2009. u Birminghamu, Alabama. Njegovi zemni ostaci počivaju u mjesnome groblju Elmwood u Birminghamu.

Marge Wukovich Dudeck, pijanistica i pjevačica – rođena u South Bendu 6. kolovoza 1935. od oca Michaela i majke Victorie Wukovich. Pohađala je katoličku osnovnu i srednju školu. Glasovir je počela svirati kad joj je bilo pet godina, a na putu prema glazbenom uspjehu pratile su je časne sestre koje su joj bile učiteljice. Osim što je bila orguljašica u mjesnoj katoličkoj župi, brzo je postala jedna od najpopularnijih glazbenica u gradu i šire. Dobila je nadimak Fabulous/čarobna Marge. Snimila je i tri LP glazbene ploče. Bila je udana i imala četvero djece. Umrla je 13. siječnja 2021. godine i pokopana je u Sacred Heart Cemetery, South Bend.

Marge Wukovich, Anne M. Jordanich, James M. Zemlyak Dudeck

Anne M. Jordanich, financijska savjetnica; prva žena u državi Indiani koja je bila registrirana na burzi u New Yorku – rođena u South Bendu 4. kolovoza 1929. od oca Edwarda i majke Magdalene r. Vukovich. Diplomirala je na akademiji St. Joseph u South Bendu, radila u tvrtki Albert McGann Securities i nakratko u Washingtonu, D.C. (za kongresmena Johna Brademasa), zatim je cijeli radni vijek provela radeći na burzi i kao investicijska savjetnice. Bila je iznimno aktivna među Hrvatima u South Bendu. Održavala je bliske veze s rodbinom u Gradišću i često ih posjećivala. Umrla je 12. ožujka 2014. Njezini ovozemni ostaci počivaju na groblju Highland Cemetery, South Bend.

James M. Zemlyak – predsjednik poznate i velike američke financijske tvrtke Stifel (Stifel Financial Corp.) rođen je u South Bendu i majka mu je dijete gradišćanskih Hrvata.

Od vojnih lica prepoznali smo sljedeće:

Frank John Jr. Wukovits (1914. – 1943.), poginuo u Drugome svjetskom ratu. William A. Wukovits (1920. – 1991.), poručnik Američke mornarice u Drugome svjetskom ratu.

Frank Joseph Csenar (1932. – 2004.), veteran Američkog zrakoplovstva (US Air Force) iz Korejskog rata.

Etnički identitet i (ne)marni popisivači internetskog Popisa američkih useljenika na Ellis Islandu

U američkim imigrantskim popisima s Ellis Islanda, koje možemo naći na internetu, (pre) često ima pogrešaka, posebice u pisanju osobnih imena i toponima. Nije čudno što je tako jer oni koji su ih pisali rijetko su znali jezike useljenika. Ali griješili su (zbog nehaja ili namjerno) i oni koji su u nedavnoj prošlosti prepisivali izvorne dokumente i postavljali ih na internet. Na primjer, u slučaju gradišćanskih Hrvata može se zapaziti na internetu da su neki zapisani kao Mađari (ili Nijemci), ali zavirimo li u presliku izvornih dokumenata vidimo da su tamo upisani kao Hrvati i/ili da govore hrvatski. Evo nekoliko primjera:

Ove preslike samo su neke od pogrešno prepisivanih etničkih identiteta. Možemo samo nagađati zašto je to tako. Ako je ovim (i drugim) doseljenicima bio važan hrvatski identitet, a zasigurno je, onda ga prepisivači nisu smjeli zanijekati.

Nacionalni ponos

Dobro je poznato kako su Hrvati u Gradišću čuvali i sačuvali svoj nacionalni identitet tijekom mnogih stoljeća. Ali i oni koji su se iselili u Ameriku (i druge zemlje) nastavili su čuvati svijest o svojoj hrvatskoj etničkoj pripadnosti i prenosili su je na svoje potomstvo, u prvome redu jezik, katoličku vjeru i kulturno bogatstvo koje su ponijeli iz svojih obitelji. Godine 2008. susreo sam se s nekoliko potomaka gradišćanskih Hrvata u South Bendu. Bio je to jako srdačan susret kao da sam se nakon više godina našao s bliskim rođacima ili prijateljima. Osjećali smo da smo poniknuli iz istoga starog panja, da su nam korijeni isti. Meni je bilo zadivljujuće susresti ljude čiji su preci napustili hrvatsko tlo prije toliko stoljeća; čiji su roditelji ili bake i djedovi došli u Ameriku iz Gradišća prije stotinjak i više godina, a da i oni govore hrvatski i imaju tako jak osjećaj hrvatskoga identiteta. Nije teško primijetiti da oni posjeduju dvije kategorije identiteta. Jedna je zemljopisne (geografske) naravi, a druga etničke. Naime, oni se s pravom osjećaju Burgenlanđanima, kao i drugi doseljenici iz tamošnjih etničkih skupina. Burgenland im je zajednička zemlja, uža domovina, koju vole i koja ih povezuje. Također, Austrija (ili Mađarska) je država iz koje su došli i njoj su odani. Ta slojevitost pripadnosti bila je (i ostala) živa i među Burgenlanđanima u South Bendu. Osjećaj burgenlandske posebnosti ih povezuje. Na drugoj strani, gledano dubinski, njihov identitet u svojoj srži je hrvatski; oni jesu Burgenlanđani i Austrijanci, ali „kamen temeljac” je hrvatski. Naravno, tu je i najnoviji sloj američkog identiteta, u prvome redu u onih koji su rođeni u Americi, ali i njihovi roditelji su se s vremenom amerikanizirali – oni su u Americi pustili korijenje svojim plodovima, potomstvom, i postali Amerikanci. Dakle, u ovakvome slojevitom identitetu pripadnost hrvatstvu možda nije najočitija, ali je najdublja.

„Će se vidimo”

Kao primjer dubine hrvatskoga identiteta među gradišćanskim Hrvatima u South Bendu (vjerujem da je tako i drugdje u Americi) navest ću obitelji Jordanich. U South Bendu susreo sam 2008. godine gospodina Edwarda M. Jordanicha. Rođen je 1928. u South Bendu. Njegovi roditelji, Edward i Magdalena r. Vukovich, došli su u Ameriku iz mjesta Mjenovo u Gradišću. Završio je studij na Notre Dame University. Oženio se s Almom Vukovits, gradišćansko-hrvatskog podrijetla. Obitelj Jordanich, Edward i Magdalena koji su se doselili iz Gradišća, sin Edward, kći Anne M., unuk Edward J. i unuka Ann vrhunski su primjer čuvara gradišćansko-hrvatske kulturne baštine i ponosa u Americi. U srpnju 2023., na moj upit kako mu je otac, Edward (mlađi) piše da mu tata polako gubi pamćenje i kaže: „Osim nekih osnovnih čavrljanja (često na hrvatskom), to je otprilike koliko možemo s njim komunicirati u ovom trenutku. On i njegova sestra Anne bili su pravi hrvatski povjesničari u ovdašnjoj zajednici”. Anne je umrla 2014., a Edward (stariji) 12. listopada 2023. godine. Edward ml. (diplomirani pravnik i financijski savjetnik; vlasnik tvrtke The Jordanich Group u South Bendu, Indiana) priča mi kako je njegov otac imao običaj na rastancima reći „će se vidimo”. Tim riječima je pozdravio sina i na zadnjem (svjesnom) rastanku, a sin je u pogrebnoj riječi otpratio oca riječima „će se vidimo”!

Činjenica je da nakon toliko stoljeća opstanka u Gradišću i dolaska u Ameriku druga i treća generacija čak na samome kraju svojih umnih sposobnosti „čavrlja na hrvatskom” i oprašta se od ovog svijeta riječima „će se vidimo”! Ovo je zadivljujući primjer gradišćansko-hrvatske ustrajnosti u čuvanju svoga etničkog identiteta i jezične baštine čak i u dalekoj Americi. Tako je to donedavno bilo. Danas su vrata otvorena svakom pojedincu da sam/sama bira bilo koji identitet (ne samo etnički) pa će to i te kako ubrzati proces nestanka etničkih identiteta, posebice u „zapadnoj civilizaciji” koja ubrzano gubi svoju samobitnost odričući se sama sebe. Etično i jezično šarenilo nekoć smo smatrali bogatstvom ljudskog roda, ali na žalost etničke skupine se otapaju brže nego današnji ledenjaci.

Ipak, Hrvati u Gradišću i njihovi potomci u svijetu dokaz su da je, uz sve nedaće, moguće očuvati svoj identitet tijekom stoljeća. Oni mogu biti uzor u očuvanju svog jezika i kulturne baštine svim Hrvatima – izvandomovinskim i domovinskim.

dr. Ante Čuvalo

____________

Dodatak

Ilustracije koje nisu uvrštene u prilog u Zborniku

Paul Wukovits (1876. – 1948.) – Prvi predsjednik hrvatskoga društva „Sv. Anton”

Prva stranica knjižice Uredbe svetoga Antona v betegu potpirajuće društvo/Constitution of the Saint Anthony Sick Benefit Society of South Bend, Indiana

Dom hrvatskog društva „Sv. Anton”, South Bend

Odbornice Ženskoga potpornoga društva Sv. Antona (St. Anthony's Ladies Club) (s lijeva na desno) sjede: Hilde Zemlyak, Agnes Elli i Frances Hinkle; stoje: Christine Kovall, Cecilia Miholick i Verna Mazall

Žensko potporno društvo Sv. Antona (1942.)

Gisella Probst (r. Csenar), Anne M. Jordanich, Edward M. Jordanich i njegov sin Edward (2008.)

Gisella Probst (r. Csenar), Anne M. Jordanich, Edward M. Jordanich i Ante Čuvalo (2008.)