Berislav Đuro Deželić (1896. – 1982.)
diplomat, pisac, domoljub, uznik

Dobro je poznato da je zločinačka Udba ubila više od 70 hrvatskih domoljuba u emigraciji. K tomu treba dodati više od 20 neuspjelih ubojstava, nekoliko otmica i „nestalih” Hrvata u svijetu. Titov režim, kao i današnji sljedbenici titoizma, uobičajeno su takve zločine opravdavali (i opravdavaju) navodnom obranom države od terorista – od onih koji su htjeli oružjem rušiti Jugoslaviju. Da ta i slične tvrdnje nisu istinite, pokazuje činjenica da su ubijali ili pokušali ubiti i djecu, žene, starije osobe, kulturne radnike...

Na primjer, od titoističke ruke ubijeni su trogodišnja Dinka Domačinović u Buenos Airesu (1960.); 26-godišnja Tatjana Ševo i njezina devetogodišnja kći Rosemarie (1972.) u Italiji; disident Stjepan Đureković (1983. u Njemačkoj) i njegov mladi sin Damir (1987. u Kanadi); među otetima bio je i pjesnik Vjenceslav Čižek (iz Italije 1977.)...  A među više od dvadeset neuspjelih atentata bio je onaj na obitelj Deželić u Njemačkoj, kad su Berislav Đuro Deželić, njegova supruga Marija i kći Marijana (u visokoj dobi trudnoće) bili ranjeni, ali su, srećom, preživjeli stravičan zločinački napad.

Takvi zločini ukazuju da je jugo-režim vodio otvoreni trajni rat protiv hrvatskih domoljuba u svijetu, odnosno protiv same ideje hrvatske nezavisnosti.

Znameniti korijeni i karijera

Berislav Đuro Deželić potomak je znamenita hrvatskoga roda Deželića. Rođen je u Zagrebu 5. veljače 1896. Otac mu je bio dr. Velimir Deželić, pjesnik, književnik, bibliotekar, leksikograf, poliglot i višestruki znanstvenik.

U mladim godinama, već kao gimnazijalac, Berislav je bio među prvacima nekoć poznatoga, a danas gotovo zaboravljenoga Đačkoga generalnoga štrajka (1912.) u Zagrebu i diljem Hrvatske – kad su hrvatski mladići i djevojke podignuli hrabar glas otpora opresiji i nepravdama. Nakon srednje škole, Deželić je studirao ekonomske, komercijalne i društvene znanosti. Diplomirao je na zagrebačkom sveučilištu i potom postigao titulu doktora. Tijekom i poslije završenih studija, osim što je bio aktivan sudionik svih domoljubnih kretanja, bio je i uspješan pisac. Objavljivao je članke, eseje i rasprave.

Deželićeva početna politička orijentacija bila je pravaška, ali je nakon nekoliko godina postao sljedbenikom učenja braće Radića i djelatan u redovima Hrvatske seljačke stranke. Među ostalim, bio je dužnosnik u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, u prvoj Hrvatskoj obrtnoj banci i ravnateljem u filmskom poduzeću „Urania-Helios”.

Nakon što je Stjepan Radić ušao u beogradsku političku arenu, Deželić je od 1926. do 1932. bio djelatan u Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje države. Prvo je bio u Južnoj Americi i, među ostalim, proučavao tamošnje iseljeničke (ne)prilike. Potom je premješten u Njemačku i postao izaslanik za socijalnu skrb radnika iz Jugoslavije koji su ondje zarađivali koru kruha. Tijekom međuratnih godina napisao je dvije knjige, Naša emigracija u Njemačkoj (Zagreb, 1932.) i Sinovi Sunca. Historijski roman iz doba Atahualpe, posljednjega Inke od Perua – XVI. vijek (Zagreb, 1936.). Nakon izlaska iz državne službe utemeljio je u Zagrebu trgovačko zastupništvo koje je uspješno vodio do kraja Drugoga svjetskoga rata.

Deželićeva poratna sudbina bila je jednaka kao i velikoga broja Hrvata koji su preživjeli rat. Njegova je tvrtka oduzeta, a on poslan na robiju i bio lišen svih građanskih prava. Proveo je četiri godine (1945. – 1949.) u tamnicama na Savskoj cesti i u Novoj Vesi. Kad je Berislav pušten „na slobodu”, obitelj Deželić uspjela je umaknuti ispod jugo-komunističkoga jarma i nastanila se (1954.) u tadašnjoj  Zapadnoj Njemačkoj.

Život u emigraciji

Nakon dolaska na slobodu obitelj Deželić živjela je u Düsseldorfu. Kao dobar poznavatelj jezika i njemačkoga društva Berislav je bio na čelu organizacije koja je pomagala Hrvatima (i drugima) u potrebi i brinula se za njihovu socijalnu pomoć u Zapadnoj Njemačkoj. Među ostalim, bilo je poznato i njegovo zalaganje da Međunarodni crveni križ ustroji radnu skupinu koja bi ispitala ratne i poratne zločine Titovih sljedbenika.

Berislav Deželić bio je jedan od uglednih hrvatskih glasova koji se čuo ne samo među Hrvatima u Europi nego i šire. Osim što je bio angažiran u pomaganju potrebitima, posebice onima koji su bili na udaru Titova režima, objavljivao je članke u više hrvatskih emigrantskih glasila, posebice tjedniku Danica u Chicagu, uvijek pozivajući na složan i djelatan rad za slobodu domovine. Zbog društvenoga i kulturnoga djelovanja i njegova javnoga rada općenito, Deželić je došao na udar jugoslavenskoga režima. Znali su dobro da on nije nikakav terorist ili upleten u nekakvo terorističko djelovanje, ali kao ugledna i poštovana gospodina, koji je riječju i djelom unosio stabilnost u hrvatskim emigrantskim redovima, pokušali su ga likvidirati. Ne samo njega nego i njegovu obitelj.

Atentat

Bilo je to 30. lipnja 1965. kada su ubojice, glumeći da traže socijalnu pomoć, ušli u dom Deželića i iz pištolja pucali na Berislava, suprugu mu Mariju i kćer Marijanu, koja je baš tih dana iz Münchena sa suprugom Nahidom Kulenovićem došla roditeljima u posjet. K tomu, Marijana je bila trudna. Ali krvnici nisu imali milosti. Sreća je da nisu pucali u dijete u njezinoj utrobi.

Svi su prevezeni u bolnicu, gdje su liječnici spasili ne samo njihove živote nego su Marijani izvadili i dijete iz utrobe i u takvim se (ne)prilikama rodio Džafer Kulenović. Nažalost, njegova oca Nahida ubili su udbaški zločinci u Münchenu 1969.

Berislav Đuro Deželić u bolnici u Düsseldorfu 1965., foto: Fenix magazin

Obitelj Kulenović: Marijana i Nahid sa sinom Džaferom (Jeffom), foto: Fenix magazin

Njemačka je policija brzo otkrila imena udbaških agenata, ali oni su im s lakoćom pobjegli. To su bili: Stjepan Palfi, njegova žena Nada Palfi (Žalac), Vinko Mravičić, njegova ljubavnica Gisela Syparek i Ratomir Stanišić. Jedino je, na temelju Interpolove tjeralice, 1980. u Trstu uhićen Ratomir Stanišić i izručen Njemačkoj. Godine 1982. bio je osuđen na četrnaest godina zatvora. Zločinci su zasigurno primili ovozemaljske nagrade od režima kojemu su služili, a ne bi bilo čudno da i danas u slobodnoj Hrvatskoj primaju (ako su živi) mrvice za svoje zlodjelo.

Zahvaljujući Bogu i dobrim liječnicima, Berislav Deželić, njegova supruga, kći i unuk Džafer preživjeli su teško ranjavanje. Atentatom na obitelj Deželić Titov je režim htio uplašiti hrvatske domoljube u njihovu radu za samostalnost i slobodu Hrvatske, ali ovaj i ostali napadi i ubojstva hrvatskih domoljuba bili su dokaz da je svaka Jugoslavija tamnica za Hrvate, a istovremeno su jačali odlučnost Hrvata u borbi za slobodu svojega naroda i domovine.

Berislav Đuro Deželić zdušno je radio za slobodnu državu Hrvatsku, ali ju, nažalost, nije doživio. Umro je u Düsseldorfu 16. lipnja 1982., a mnogobrojni hrvatski i njemački prijatelji ispratili su njegove zemne ostatke na groblje Nord Friedhof 22. lipnja. Kći Marijana Mikešić-Kulenović i unuk Džafer (Jeff) Kulenović (s obitelji) žive u Americi.

dr. Ante Čuvalo

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.