Ivan Benković (1886. – 1918.)
u Hrvatskoj malo poznati slikar, grafičar, ilustrator, karikaturist

I danas, kad je san o samostalnoj Hrvatskoj ostvaren, Hrvati masovno odlaze u svijet. Nekoć smo bježali, danas se odvezemo! Ide se iz potrebe, a ponajviše zbog sna o sreći. Poznata knjiga San o sreći književnika Mile Budaka, nekoć zabranjena, a danas zatajena pisca i mučenika, naglašava da je sanjati o sreći jedno, a postići sreću posve drugo. To posebice vrijedi za one koji sreću traže u tuđini.

Mnogima koji su za srećom pošli u bajoslovnu Ameriku, ona je umakla, osobito onima unatrag stotinjak godina. Sanjali su zaraditi dovoljno novca da bi sreću ostvarili u rodnom kraju. Ali je san o sreći brojne odveo u rudnike, kamenolome, talionice željeza... i upropastio im život, a neke je u tuđini nenadana smrt pokosila u trenutku kad su otpočeli ostvarivati svoj san. To se, nažalost, dogodilo i hrvatskom umjetniku Ivanu Benkoviću, kojemu je u velegradu Chicagu španjolska groznica oduzela život u najboljim stvaralačkim godinama.

(Pre)kratak životni put

Ivan Benković rođen je u Rečici pokraj Karlovca 12. travnja 1886. godine. Roditelji su mu bili Ferdo, po zanimanju učitelj, i majka Matilda r. Kraft. Gimnaziju je pohađao u Karlovcu i potom završio Višu školu za umjetnost i umjetni obrt (današnja Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Njegova umjetnička nadarenost bila je prepoznata još za vrijeme studija i bio je ubrajan među najperspektivnije mlade umjetnike tog vremena. Uz ostale vještine, zanimala ga je grafička umjetnost, koju je učio kod tadašnjih najpoznatijih grafičara u Zagrebu.

Diplomirao je 1911. i potom poslijediplomske studije nastavio na Umjetničkoj akademiji u Beču i na Académie de la Grande Chaumière u Parizu. U to vrijeme, u gradu na Seini boravio je i njegov kolega Miroslav Kraljević (1885. – 1913.) te su zajedno usavršavali svoja umjetničke vještine. Tijekom tih nekoliko pariških mjeseci Kraljević je oslikao Benkovićev portret koji se danas nalazi u zagrebačkoj Modernoj galeriji.

Uskoro nakon povratka iz Pariza, Benković je (listopad 1912.) imao samostalnu izložbu u Zagrebu. To mu je, nažalost, bila prva i posljednja. Već u studenom te godine, sa svojom tek vjenčanom suprugom, Marijom r. Anger, rodom iz Samobora, Ivan je otplovio u Ameriku.

Život u Novom svijetu mladomu paru Benković nije bio lak, kao i svim imigrantima. Marija je živjela kod svoje rodbine u Bridgeportu (Connecticut), a Ivan je uspostavio suradnju s prvacima hrvatske iseljeničke zajednice u gradu New Yorku, kojih stotinjak kilometara daleko od Bridgeporta. Surađivao je s čelnicima tadašnjega Hrvatskoga saveza u Americi. Radio je ilustracije u newyorškom dnevnom listu Hrvatski svijet. Osim toga, izrađivao je razne komercijalne potrepštine (spomenice, ambleme, reklame, diplome...) i po narudžbi oslikavao portrete. Znamo, na primjer, da je portretirao i nekoliko poznatih čelnika Hrvatskoga saveza. U New Yorku se upoznao i s Nikolu Teslom. Napravio je portret slavnoga izumitelja koji se danas nalazi u Beogradu, a Tesla mu je pomogao pronaći stalni posao u Chicagu.

Još dok su bili na istočnoj obali Amerike, Ivanu i Mariji rođena su dva sina, obojica u Bridgeportu, John (1914.) i Boris (1916.). Obitelj se preselila u Chicagu 1916. godine. Benković je imao svoj atelier „dizajnera, ilustratora i karikaturista” u jednom od pet tadašnjih hrvatskih naselja u Chicagu – onom koje se nalazilo oko avenije Blue Island.

Jedna od Ivanovih slika naslovljena je Chicago (1914.) što bi moglo značiti da je Ivan već tada živio ili barem na dulje vrijeme dolazio u Chicago, prije nego što se cijela obitelj preselila u novu sredinu. U tom je gradu postojala velika hrvatska naseobina i upravo u naselju gdje se Ivan smjestio živjeli su većinom doseljenici iz sjeverne Hrvatske, pa je vjerojatno tamo imao i brojne poznanike koji su mu pomogli osigurati prikladne uvjete života „dok se ne snađe” u novoj sredini.

Po preporuci Nikole Tesle, Benković je dobio stalni posao – postao je (1917.) ilustrator u utjecajnom chicaškom katoličkom tjedniku Extension Magazine (i danas izlazi), za koji je izradio i nekoliko naslovnica. Tu je radio do svoje prerane smrti. Umro je 23. listopada 1918. od španjolske groznice. Bio je jedan od oko osam i pol tisuća stanovnika Chicaga koje je ta strašna pandemija pokosila po završetku Prvoga svjetskoga rata.

Umjetničko stvaralaštvo

Uz komercijalne radove, ilustracije i karikature, Benković je slikao portrete, akvarele, gradske prizore..., čini se da su mu srcu bili najbliži krajolici, gradske vedute i obični ljudi na ulicama. Nažalost, većina je njegovih radova izgubljena. Neki se nalaze u Zagrebu i Samoboru, a tko zna koliko ih je u kućama potomaka onih koje je on portretirao u Americi. Bilo bi korisno da američki Hrvati kad posjećuju koju od tamošnjih galerija pripaze je li koja Benkovićeva slika dospjela u javnost. Potpisivao se i kao Bankow.

U Hrvatskoj su priređene dvije izložbe njegovih radova. Prva je bila 1968. u Samoboru, a druga 1992. godine u karlovačkom Gradskom muzeju. U spomen na ovoga hrvatskoga umjetnika, Hrvatska pošta je izdala markicu 2007. na kojoj je njegov rad Bridgeport (1914.)

Marijina smrt i potomstvo

Ivanova je smrt „u crno zavila” njegovu mladu obitelj. Supruga Marija s dva se sinčića vratila svojima u Samobor. U nevolji, kamo nego doma k obitelji! Ali da tragedija bude još veća, Marija je umrla od raka samo tri godine nakon povratka u Samobor. Djeca su nekoliko godina provela kod rodbine u Hrvatskoj i 1930. se vratili u Ameriku – prvo k rodbini u Bridgeportu i potom (1931.) došli su k rodbini u Rockton, Illinois, i ondje nastavili školovanje.

Braća John i Boris bila su vrlo bliska. Obojica su bila uspješna u svojim inženjerskim karijerama. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata radili su na konstruiranju B-24 zrakoplova. Nakon rata vratili su se u Illinois, nastanili sjeverozapadno od Chicaga, oženili se, imali uspješne karijere i stabilne obitelji. Njihovi su potomci brojni i ponosni na svojega djeda i pradjeda umjetnika i na hrvatsko podrijetlo. John je umro 2011. godine. Boris je posjetio rođake u Hrvatskoj 2007. i umro 2012. godine.

San o sreći Ivana Benkovića ispunio se u njegovim brojnim i uspješnim potomcima. Ipak je to vrjednija i trajnija sreća od svih ljudskih slava.

dr. Ante Čuvalo

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.