Članak iz 1906. o slavlju u Chicagu prigodom pobjede Hrvatsko-srpske koalicije i nekoliko napomena uz članak

Uvodne napomene

Prve godine 20. stoljeća u hrvatskoj političkoj povijesti bile su burne i sudbonosne. Bile su one značajne ne samo u Hrvatskoj, nego i među Hrvatima u Americi i drugim dijelovima svijeta. Godina 1903. bila je puna nemira i buna, posebice u užoj Hrvatskoj i Slavoniji. Narod se pobunio protiv otvorene mađarizacije, koju je provodio zloglasni Khuen-Héderváry i domaći mađaroni. Hrvati širom Amerike, posebice u Chicagu, potaknuti prilikama u domovini, počinju se politički organizirati, skupljati i slati pomoć u Hrvatsku, te američkim političkim krugovima ukazivati na događnja u domovini, tražeći razumjevanje i pomoć u obrani hrvatskih prava. Pod vodstvom liberalnih snaga oko „Narodne omladine“ tih godina dolazi do politike „novog kursa“, a 1905. do Riječke i Zadarske rezolucije i time Srbi u Hrvatskoj postaju ravnopravan „narod“. Godina 1906. donosi pobjedu takozvane Hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Hrvatski sabor.

Vodeće osobe među Hrvatima u Chicagu i njihovo glasilo Hrvatska zastava bili su uglavnom naklonjeni politici „novog kursa“ i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U tim povodom napisanom članku lako je uočiti radost okupljenih čikaških Hrvata nakon pobjede opozicije na saborskim izborima iz svibnja 1906. Njihova ljubav za svoj narod i domovinu je veličanstvena. Oni vjeruju i nadaju se da je ovo sudbonosna prekretnica, da je to početak novog doba za hrvatski narod, da sviće ujedinjena i slobodna Hrvatska. Oni i sebe vide kao jedan od oslonaca te borbe i nadaju se da će novo doba u Hrvatskoj i njima, u dalekoj Americi, biti od pomoći, to jest da će slobodna domovina biti katalizator u okupljanju Hrvata u Americi i širom svijeta u jedno snažno zajedinštvo. Ali od tog ne bijaše ništa. Članak koji slijedi objavljen je u Hrvatskoj Zastavi 24. svibnja 1906. (Chicago) Čim smo u prošli četvrtak poslije podne doznali za sjajnu pobjedu hrvatske opozicije, kod zadnjih izbora, odmah smo okitili naš ured (Hrvatske zastave) sa hrvatskim i američkim zastavama. U petak u jutro izdali smo izvanredno izdanje u 3000 iztiska „Hrv. Zastave“, u kom prema zaključku odbora „Hrv. Nov. Udruge („Hrvatska novinska udruga“ je bila izdavač Hrv. zastave) pozvasmo za ponedjeljak na 21. ov. m. veliku pučku skupštinu Hrvata u Chicagu, u kazališnim prostorijama kazališta Thalije, kod gos. Stjepana Popovića, koji je u tu svrhu dvoranu besplatno ustupio.

U tom izvanrednom izdanju kratkim riječima ocrtasmo narodne misli i volje, navedosmo imena izabranih opozicionalaca i kako rekosmo, pozvasmo Hrvate u Chicagu, da velikom javnom skupštinom, proslave taj veliki i znameniti dogadjaj hrvatskog naroda. Čim je izašlo izvanredno izdanje Hrv. Zastave, Hrvati u Chicagu postaše veoma uzbudjeni i svak je velikom požudnjom čitao vjesti o preporodu naše domovine. Na licima naroda čitala se radost, a od velike radosti i uzbudjenosti mnogimi je i proplakao, blagosivljajući čas, da je dočekao i hrvatsko uskrsnuće. A mnogi ljudi iz naroda, dolažahu k upućenijima i pitahu: Kako će sad biti u Hrvatskoj? Hoće li narodu odlanuti? Hoć li i narodne i gospodarske prilike nabolje krenuti? Takva i slična pitanja, čuli smo na svim stranama. I oni na koje su upiti bili upravljeni odgovarali su kako su najbolje znali; tumačeći narodu, što sve možemo očekivati od novog sabora. U znak veselja i radosti mnogi rodoljubi okitiše svoje stanove sa hrvatskim i američkim zastavama. Sva je kolonija obuzeta radošću i ugodnim raspoloženjem, a na licu svakog našeg zemljaka, mogao si čitati, da se ponosi što je Hrvat. Da dozna mlado i staro u Chicagu što se u domovini dogodilo, razdijelili smo po našoj Chikaškoj koloniji oko 2000 primjeraka izvanrednog izdanja Hrv. Zastave, a oko 1000 komada razaslali na razne rodoljube po raznim kolonijama, e da iste razdiele medju narod. Pa kako već dobivamo glas iz nekih kolonija, narod je svagdje bio uzhićen, kad je dobio izvanredno izdanje Hrvatske Zastave i doznao što se dogodilo u domovini.

Medjutim je oduševljenje u Chicagu sve više raslo i sve se pripravljalo, da proslavi na javnoj skupštini taj povjesni dogadjaj. I kad je došlo doba skupštine, u ponedjeljak večer, već oko sedam sati počeo se skupljati narod u Thalia kazalištu. Oko 7 i po sati dodjoše u uniformama tamburaši zbora „Zrinjski“, te skoro i glazba Sokol, pa krasnom izmjeničnom svirkom hrvatskih pjesama zabavljahu prisutne, dok je u 8 sati i po otvorio skupštinu u ime priredjivačkog odbora g. Juraj Mamek, burno pozdravljen. Gos. Mamek otvarajući skupštinu spomene uzrok saziva iste i u kratko, ali lijepo i jezgrovito predoči što se u domovini zbilo, a narod ga nagradi burnim odobravanjem. Po tom gos. Mamek predstavi publici prvog govornika Rev. Maxima Relića, koji srdačno pozdravljen od naroda, reče kako su ga duboko potresle vjesti o dogadjanjima u domovini, te pun nade gleda u bolju narodnu budućnost, koju će hrvatskom narodu podići oni muževi, koje je on, narod, poslao u novi hrvatski sabor. Moli prisutne, da se ustanu, pa drhćućim glasom izmoli krasnu prigodnu molitvu, e da Svevišnji blagoslovi rad novih vodja hrvatskog naroda, e da vodi narod k sreći, napretku i slobodi. Kad je Rev. Relić svršio, zaori kazalištem burno odobravanje, koje se jedva slegne, kad je vrijedno hrv. pjev. Družtvo „Zora“ oduševljeno zapjevalo krasnu pjesmu „Domovini“, pod ravnanjem svog učitelja gos. Coufala.

Kad zoraši svršiše pljeska zaori dvoranom. Kad se odobravanje utišalo, gos. Mamek predstavi narodu drugog govornika gos. Dr. A. Biankinija, koji u poduljem govoru ocrta od kolike su zamašitosti posljedni izbori u Hrvatskoj, sa našeg narodnog političkog gledišta i u pogledu istočnog takozvanog balkanskog pitanja, te po ustroj habsburške monarhije. Osobito iztakne, kako su ovi izbori stavili na dnevni red pitanje Sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i kako će se to pitanje sad pospješiti i doći do žudjena riješenja, što on od svog srca želi i oduševljeno pozdravlja. Tekom svog rodoljubnog govora bio je Dr. Biankini prekidan burnim odobravanjem a kad je završio od poklika odobravanja i pljeska orilo se kazalište. Kad se je nakon par minuta stišalo odobravanje zaigra tamburaški zbor Zrinjski „Oj Hrvati“, a onda gos. Mamek predstavi narodu trećeg govornika g. Hinka Sirovatku, koji sakupljenom narodu dojavi uspjehe koje već donesoše novi izbori. Ocrta kako je na 9 ov. m. otvorio novi sabor dični starina Erasmo Barčić i kako su narodni zastupnici već na prvoj sjednici pokazali, da će odstraniti sve ono, što je uvela u naš javni život nesretna kuenovština. Po tom je iztaknuo značajnu činjenicu slogu braće Hrvata i Srba i njihov zajednički rad, u čem vidi sretniju budućnost jednih i drugih. Želi, da prilike u domovini djeluju i na naš razvitak u Americi, e bi sloga i ljubav i nad nama razširila krila, i tako i mi postali jedan stup oslona za slobodu i jedinstvo raztrgane otačbine.

Za vrijeme govora gos. Sirovatke narod je govorniku velikim odobravanjem povladjivao a na koncu burno odobravanje jedva se stišalo, kad je glazba Sokol zasvirala „Lijepa naša“, što je narod stojeće slušao. Po tom je govorio od Čeha gospodin Hospodski te izrazio simpatije Hrvatima u njihovom vitežkom radu e bi njih i sve ine Slavene u Austro-Ugarskoj ogrijalo sunce slobode i bratske ljubavi. Kad je svršio gospodin Hospodski koga je narod burnim odobravanjem pozdravio, gos. Mamek predstavi općinstvu Slovaka gospodina Šusteka koji uprav oduševljeno pozdravi uspjeh Hrvata, koji znači uspjeh svih Slavena u Ugarskoj poli monarhije, osobito potlačenih Slovaka, koji uz braću Hrvate puni nade idu budućnosti u susret. I gospodina Šusteka narod je pozdravio srdačnim odobravanjem. Još je u ime braće Srba imao govoriti g. Čokorilo, nu radi važnog posla nije mogao na vrijeme na skupštinu doći. Na predlog priredjivačkog odbora poslana je sa skupšrine na hrvatski sabor ova brzojavka:

Croatian parliament
Croatia, Zagreb

Nalogom jučerašnje pučke skupštine u kazalištu Thalia, održane u slavu pobjede opozicije pozdravljam naime (u ime) petnaest tisuća chikaških Hrvata tudjinskim režimom otjeranih, ovaj narodnom voljom birani hrvatski sabor. S našim pozdravom primite oduševljene simpatije svih ostalih chikaških Slavena. Očekujemo da će se oporba u ovom važnom momentu složnim radom pokazati na visini svoje zadaće za dobrobit naroda i slobodu otačbine.

Predsjednik skupštine
Juraj Mamek

A za brzojav skupila je gospodja Zlatka Biankini, u pratnji gos. Stanislava Šulentića $24.75c. Kroz to doba glazba Sokol i tamburaški zbor Zrinjski zabavljali su prisutne svirkom. Prije svršetka skupštine, progovorio je u ime radničtva par srdačnih riječi gos. Ivan Salopek, žaleći, da se u domovini nije nitko našao, koji bi bio brzojavno izvjestio braću u Americi o ovom znamenitom dogadjaju. U 10 sati i po gos. Juraj Mamek zahvali se u ime priredjivačkod odbora i Hrv. Nov. Udruge prisutnim na brojnom odazivu, i zaključi skupštinu sa poklikom: Živila Hrvatska! – na što glazba zasvira pjesmu Živila Hrvatska. I narod se mirno razidje. Spomenuti nam je, da je na skupštini došlo korporativno sa barjacima hrv. dob. Družtvo Hrv. Sloga. Naroda je bilo od 400 do 500, prem je bio radni dan. Na skupštinu dodjoše i mnogi Hrvati iz So. Chicaga, Sumeta, Hawthornea i inih obližnjih kolonija. I tako je ta prva proslava u Americi, pobjede narodne svijesti u domovini, koju je priredila Hrv. Nov. Udruga, sjajno ispala, pa stoga kličemo: Živili svijesni Hrvati u Chicagu i Živila Hrvatska!

Zaključne napomene

U svojoj razdraganosti, veselju i optimizmu mudraci u Zagrebu, a kamo li ljudi u Chicagu, nisu predviđali da trenutačna suradnja i oslanjanje novoizabranog Hrvatskog sabora na Mađare, odnosno na mađarsku donedavnu opoziciju, ne će ne samo ispuniti njihova očekivanja, nego da će tuđa vlast ostati izrabljivačka kao i prije. Još važnije, odmicanje od izvornog starčevićanstva i okretanje prema Srbima, kako sad dobro znamo, odvest će ih u jugoslavenstvo, te umjesto očekivane slobode i „bratske sloge“ dočekala ih je „bratska toljaga“ i višedesetljetno sužanjstvo. Velikosrpska ideologija je već poodavno prije toga bila skrojena i u praksi vidljiva, ali val novih i „pragmatičnih“ hrvatskih političara u svom zanosu ili, bolje reći zasljepljenosti, nije se na to obazirao. Ako se to dogodilo s umnim političarima u Hrvatskoj, što se tek moglo očekivati od onih u dalekoj Americi? Za hrvatsku naivnost znakovita je jedna zgodica koju pronađoh u Hrvatskoj Zastavi od 29. ožujka 1906. Naime, srpsko glasilo u Americi, „Srbin“, u broju 11 (1906.) „na uvodnom mjestu“ pod naslovom „Dvadeseti vek“ između ostaloga je objavilo: „Na osvitku svome on („dvadeseti vek“) je pozdravio slovenstvo sa sporazumom izmeđju Srba i Hrvata, to je sada jedan narod sa dva imena, ili dva tele sa jednom srpskom dušom.“ Dok „Srbin“ tako otvoreno proglašava da i Hrvati imaju „srspku dušu“, pisac u Hrvatskoj Zastavi gotovo postidno ispravlja „to neopravdano i nepromišljeno namećanje bratu Hrvatu, sa strane brata Srbina...“. On poziva na razum i razbor „jer mi velimo, da imademo poštenu hrvatsku dušu...“, i zatim veli: „Sačuvaj Bože, da bi s ovim mislili i na najmanji razdor s bratom Srbinom, ili da bi mislili dirnuti u davno potrebitu slogu izmedju braće Hrvata i Srba“. Na koncu kratkog dopisa u kojem ipak tvrdi da nam duše nisu iste, taj Hrvat završava člančić: „Nezamjeri brate Srbine!“

Dva potpuno suprotna pristupa, dvije vizije hrvatsko-srpskih odnosa bile su u suprotnosti od samog početka. Za Srbe, svi smo imali „srpsku dušu“ i trebali smo doći u okrilje majčice Srbije pa bilo to i prisilom, a Hrvati su se pozivali i pozivaju na „razum i razbor“ kao i onaj naivac iz 1906. godine, uvijek priželjkujući da će druga strana ipak uvidjeti da i Hrvati imaju „svoju dušu“. Političari „novog kursa“, i oni koji su kasnije slijedili njihovu pro-jugoslavenku politiku, vjerojatno bi se zadovoljili i s minimumom samo da su Srbi bili mudriji i priznali im da postoji „hrvatska duša.“ Ali, srećom, Srbima je i to bilo previše prihvatiti. Nažalost, hrvatska se politika lomila na toj hrvatsko-srpskoj okosnici desetljećima, pa je čak i danas kamen smutnje. I nakon svega što su Hrvati proživjeli (ako su preživjeli!) pod srpskim jarom, još postoje „hrvatske duše“ koje sanjaju što bi moglo biti kad bi bilo te, kao i onaj „naš čovo“ iz 1906., ne žele se zamjeriti „srpskim dušama“, odnosno vukodlacima, kao što su Aleksandar Vučić i njemu slični koji se slobodno šetaju Hrvatskom i nastavljaju propagirati velikosrbizam i vrijeđati Hrvate.

Hrvati u Chicagu su slavili pobjedu koalicije 1906. i ne sluteći što će ta koalicija iznjedriti njihovoj domovini i njihovu narodu. U svojoj „poštenoj hrvatskoj duši“ vjerovali su u nešto što je urodilo ne samo kiselim, nego i krvavim voćem. Ali otada je prošlo više od 100 godina i ništa ne naučiti iz života i povijesti je znak ne samo „dobre duše“ i naivnosti, nego idiotizma.

dr. Ante Čuvalo, Chicago

{mxc}