Ovoljetnošnje Olimpijske igre svi smo rado gledali. Divili smo se čarobnim izvedbama kod otvaranja i zatvaranja igara u Pekingu. Nešto takvo može se dogoditi samo u zemlji s toliko milijuna ljudi i gdje vlada politički sustav po kojem svi moraju „plesati“ kako vrh dirigira! Ali pravo naše divljenje ide športašima koji su godinama, iz dana u dan, uvježbavali svoje vještine i dospjeli do svjetskih vrhunaca. Hrvati, ne samo u domovini, nego i u svijetu dosezali su i dosežu među najbolje u športu. Više puta su zapisani pod imenima drugih država i političkih tvorevina, ali su ipak Hrvati, a njihovi uspjesi idu na čast narodu iz kojeg potječu.

Tako je jedna od najuspješnijih u Americi i u svijetu u skakanju u vodu s 3-metarske daske i 10 metara visoke skakaonice bila američka Hrvatica Helen Crlenkovich, od milja zvana "Klinky". O njoj, vjerujem, dosad niste čuli (ili vrlo malo), pa evo nekoliko crtica o toj slavnoj američkoj športasici hrvatskog podrijetla i njezinoj obitelji. Helen je rođena 14. lipnja 1921. u Columbusu, Ohio, od oca Adama Crljenkovića i majke Anke Tomin. Adam je rođen u Banićevcu, a stigao je na Ellis Island 18. rujna 1912., kad mu je bilo 17 godina. Njezina majka, Anka Tomin iz Petrijevaca, doplovila je na Ellis Island 27. kolovoza 1913., kad joj je bilo 16 godina. Anka je došla u Ameriku sa svojim ocem Josipom (tada je imao 43 godine). Je li joj je otac bio udovac ili ne, već je zaboravljeno, ali znamo da je Ankin brat ostao u rodnom mjestu i ona ga je posjetila 1960-tih godina.

Početkom 1930-tih, u vrijeme Velike depresije, obitelj je jedno vrijeme živjela u državi New York. Ne zna se točno što se dogodilo, ali Anka i njezine dvije kćerke (Katharine/Kay i Helen) dolaze u Cold Springs pokraj Syracuse. Tu je Anka imala tkzv. „boarding house“, kuće u kojima je živjelo i hranilo se po više ljudi, uglavnom radnika samaca. Mlađu kćerku, Helen, od djetinjstva je vukla želja postati plivačica, što joj je postalo ideal. Majka Anka je to ne samo prihvatila, nego je bila spremna na sve žrtve da bi kćerkici ispunila snove. Tako Anka sa svojom dvanaestogodišnjom Helen seli u San Francisco da bi joj priuštila potrebne vježbe u tad najpoznatijem plivačkom bazenu u Americi,“Fairmont Plunge” koji se nalazio u isto tako famoznom Fairmont hotelu. Helen je trenirao veliki stručnjak tog vremena, Phil Patterson. Anka je čak stariju kćerku Kay nekoliko godina ostavila u „boarding school“ (škola sa dječjim domom) u državi New York, kako bi se što bolje mogla posvetiti mlađoj Helen. Usput, Kay je kasnije došla za majkom i sestrom u Kialiforniju i udala se za Dona Petersona, poznatog igrača vaterpola. Ankine odluke i napori nisu bili laki, ali se sve, ipak, okrenulo na dobro.

Po učlanjenju u “Fairmont Plunge” Helen je počela trenirati plivanje, ali je trener ubrzo prepoznao da je njezin pravi talenat skaknje u vodu i na njegov nagovor počinje trenirati skakanje. Uz svakodnevne naporne treninge, Helen također završava srednju školu u Mission High School-u, San Francisco, te pohađa City College u istom gradu. Školovanje je nastavila na University of California u Berkeley-u. Uz sve to, da bi se živjelo i preživjelo, morala je raditi. U ta vremena športaši su bili pravi amateri te nisu dobivali nikava prihoda od športa ili imali sponzore. Helen je uglavnom radila na recepciji hotela Fairmont te se bavila fotografiranjem i tako sastavljala kraj s krajem. Uz sve napore Helen je bila odličan đak i student. Njezini životni ciljevi bili su visoki, volja za ostvarenjem tih ciljeva je bila veoma jaka, a uspjesi nisu izostali.

Da bismo mogli predočiti pravu sliku ove mlade djevojke, treba napomenuti da je, uz trening, studije i posao, Helen krčila nove putove ženskom rodu. Naime, dok je pohađala City College, prijavila se u pilotsu školu, a državna agencija za civilno zrakoplovstvo primila je ovu mladu i odvažnu djevojku za pilotskog pripravnika. Bila je jedina žena u skupini studenata. S podukom je počela koncem 1939., a pilotska dozvola joj je izdana 17. siječnja 1941. Svi koji su poznavali Helen opisuju je kao ljubeznu i poniznu djevojku i ženu, ali punu života, samopouzdanja i optimizma. Očito, bila je sposobna i hrabra cura koja je vjerovala da žene mogu postići sve kao i muškarci ako im se dadne prigoda. Ali Helen nije čekala da joj se prigode dadnu, nego ih je sama stvarala, te sama je zacrtavala i ostvarivala, uz naporan rad, svoje životne ciljeve.

Od 1935. pa nadalje Helen je sudjelovala na mnogim natjecanjima u plivanju i skakanju u vodu. Stalno se nalazila među pobjdenicima, a ponajviše na prvom mjestu, posebice u skakanju. Njezine najbolje godine u skakanju u vodu otpočele su koncem 1930-tih. Postala je najbolja, ne samo američka, nego i svjetska skakačica. Bila je prva žena skakačica koja je izvodila jedan i pol preokret u skoku (a full-twisting 1 1/2 somersault) i nekoliko drugih tzv. muških skokova. Bila je odabrana u američki olimpijski tim za 12. Olimpijske igre 1940. i računalo se da će zasigurno osvojiti barem dvije zlatne medalje. No, zbog rata, Olimpijada nije održana. Radi istog razloga preskočena je i Olimpijada 1944. i, nažalost, Helen je ostala bez zlatnih medalja. Unatoč tome, bila je proslavljena kraljica skakanja u vodu tog vremena. Rat je potisnuo u stranu sve športske djelatnosti, pa se i Helen dala na domoljubne aktivnosti. Nekako u to vrijeme udala se za časnika američke mornarice Roberta (Boba) Drew Morgana, rodom iz okolice Chicaga. Ali 1945. se ponovo vraća omiljenom športu i osvaja prvo mjesto u Americi u skakanju u vodu sa 3 i 10 metara visine.

Poslije tih pobjeda Helen je postala profesionalka. Između ostalog, radila je i za poznatu filmsku tvrtku „Metro-Goldwyn-Mayer studio” i pojavljivala se u mnogim filmovima, posebice onima s Esther Williams. Njezin suprug Bob se takodjer pojavljivao u raznim filmovima ili kao kaskader/stuntman ili glumac s manjim ulogama. Helenini športski uspjesi donijeli su joj velika priznanja, uključujući i mjesto u Međunarodnoj kući slavnih u plivanju (The International Swimming Hall of Fame) u Fort Lauderdale u Floridi, kao i u Helms Foundation Diving Hall of Fame u Kaliforniji. U rujnu ove godine (2008.) Svjetski akrobatski kongres na svom godišnjem kongresu u Las Vegasu dodijelio joj je posmrtno priznanje za životne uspjehe. Zanimljivo je da je poznati umjetnik Diego Rivera u kompoziciju svoje freske “Pan američko jedinstvo” u San Franciscu na dva mjesta uvrstio i Helen Crlenkovich. Oslikao ju je u skoku u vodu, kao metaforu između vremena i prostora. Nažalost, Helen se morala prerano susresti sa smrću. Umrla je 19. srpnja 1955. u Burbanku, Kalifornija, od bolesti raka. Imala je samo 34 godine.

Helen i suprug Bob imali su jedno dijete, kćerku Bari. Kćerka je odrasla sa ocem i maćehom, poznatom glumicom Yvonne DeCarlo. Diplomirala je kazališne umjetnosti i dramu na sveučilištu San Jose State University. Slijedeći majčin primjer, ona se također natjecala u skokovima u vodu, ali joj to nije bio pravi poziv u životu. Ipak je naslijedila majčinu ljubav za fotografiju te je postigla zavidan uspjeh na tom polju. Bari je danas poznata fotografkinja, direktorica i koreografkinja „Santa Cruz Follies”, te uspješna supruga, majka i baka. Njezin muž, Jerry Miller, piše programe za računala, ali kad dođe do tehnologije, on je njezina desna ruka u produkciji „Santa Cruz Fallies.“ Zamjetiti je da je Helenin trener, Phil Patterson, uporno nagovarao ovu maldu američku Hrvaticu da promijeni prezime u neko milozvučnije za američko uho, jer da s tako «čudnim» prezimenom kao Crlenkovich neće postići željene uspjhe. (Usput, njegovo orginalno prezime je bilo nešto drugo!) Ali Helen je još upornije odbijala taj prijedlog jer je bila ponosna na svoje hrvatsko podrijetlo.

I ta činjenica nam svjedoči o njezinu čvrstu karakteru. Helen Crlenkovich (Crljenković) spada među zvijezde američkog i svjetskog športa, kao i u zvijezde povijesti Hrvata u Americi. Njezin život nije bio lak ni dug, ali je zasjala kao zvijezda repatica čiji se tragovi vide i danas. I nedavno joj odano priznanje u Las Vegasu je znak da je i danas uzor. Svojim discipliniranim radom i životom, čvrstim karakterom i idealima danas je inspiracija za mlade koji streme prema visinama. Ona može posebno biti nadahnuće mladim Hrvaticama i Hrvatima u Americi, kao i u Hrvatskoj, da treba ne samo sanjati ili čak sanjariti o sreći, nego uporno, radišno, strpljivo, poštenim radom uzdizati se prema ljudskim visinama na dobro sebi i drugima. Zahvaljujem Heleninoj kćerki Bari za pomoć u prikupljanju podataka o njezinoj majci. Veseli me što čuva uspomene na svoju majku, koju je izgubila u ranom djetinjstvu, i na svoje hrvatsko podrijetlo.

dr. Ante Čuvalo, Chicago

{mxc}