Stare i nove prilike u Hrvata

Hvaliti hrvatsko junačtvo to bi bilo suvišno, jer cieli sviet znade za Hrvate barem to, da su četiri stotine godina branili svoj prag i ognjište od Turčina, branili i obranili. Da naši djedovi i pradjedovi nisu bili junaci, našeg plemena i naroda ne bi već davno bilo na svietu. Junački djedovi naši obranili su našu domovinu najprvo od Avara, onda od Niemaca, Franaka, onda od Madžara, pa od Tatara i Turaka. A što bi bilo od Niemaca, pa i od Talijana, da Hrvati nisu stotine godina bili na krvavoj straži proti Turcina, to je drugo pitanje. Svakako je istina da oni nemogu kazati: Mi smo se sami obranili. Što se posebice tiče Talijana (čast njihovom junaštvu) njima je već pred dviesto godina doviknuo jedan Hrvat, da bi već odavna bila potonula Italija, da se tursko more ne odbija od hrvatske stiene. I to je istina, da tu su bili naši djedovi i pradjedovi, koji su na potoke krvi prolili za svoj mili hrvatski dom. U njihovim žilama tekla je prava hrvatska krv. Ali upitamoli se za današnje Hrvate, to ćemo odmah uvidjeti, da u njihovih žila teče mlieko.

Da me ne bi koji od vas krivo razumio, neka sdušno prosudi današnje tužno stanje u miloj nam domovini Hrvatskoj, koja stenje u robstvu divljem mongolskom plemenu. Ovom prokletom robstvu doprinieli su najviše naši domaći sinovi. Izrodi Hrvatskog Naroda. Tirani kova Hedervarijeva, koji nastoje učiniti Hrvatsku provincijom Madžarskom! Prokleto društvo baruna Rauha koje u hrvatskoj pašuje protiv volje naroda, a neznadu tirani da je glas naroda glas Boga, tko je protiv narodu taj je proti Bogu! Zato rode moje mili, ako samo jednu kapljicu krvi imaš u svojim žilama. Na noge, te brani svoja sveta prava hrvatska od Boga nam dana, van sa strancima, dolje tirani i krvoloci potlačenog našeg naroda. Napried rode za krst časni i slobodu zlatnu! Pokažimo zlotvorima našim da smo vriedni unuci i praunici naših junačkih pradjedova. Tad će doći sunce i pred naša vrata. Crni dani ostavit će Hrvatsku!!

Marko Smičiklas
Hrvatska Zastava (Chicago) 9. srpnja 1908.

Napomena

Marko Smičiklas, pisac gornjeg teksta, rodjen je godine 1875. u staroj i poznatoj hrvatskoj, podrijetlom uskočkoj, obitelji u selu Sopote u Žumberku. Spisi koji se čuvaju na Ellis Islandu u New Yorku, a u zadnje vrijeme su i na Internetu, svjedoče da je Marko doplovio u New York 18. travnja 1892., kad mu je bilo 17 godina, a zatim je došao u Chicago. Radio je kao radnik u željezari, s mnogim drugim Hrvatima tog vremena. Premda nije imao puno školske naobrazbe, Marka je gonila žeđ za znanjem, te je puno čitao, a zatim i pisao. Postao je prepoznatljiv pučki pisac i dopisnik nekoliko hrvatskih novina u Americi (Hrvatska zastava u Chicagu, Hrvatski Svijet u New Yorku i drugih). Tako je 1915. u dopisničkoj ulozi bio prisutan na poznatom i krvavom štajku radnika McCormickove tvornice International Harvester i tom prigodom dobio je takav udarac u glavu da je ostao napola gluh.

Marko je umro 26. srpnja 1957. u Chicagu, u staroj žumberačkoj naseobini oko Central Park avenije. On i žena mu Marta (umrla 1945.) imali su 3 kćerke (Caroline, Martha i Mary Helen) i dva sina. Oba sina (Peter i Emil) bili su policajci u Chicagu. Emil je postao jedan od najpoznatijih detektiva u povijesti chicaške policije, posebice za provale i krađe. Bio je živa legenda i primio najviše policijskih odličja u povijesti ovog velegrada. Emilova kćerka Pam Smicklas O'Connor (obitelj je malo amerikanizirala prezime od Smiciklas u Smicklas radi lakšeg izgovora) je gradski vijećnik, a bila je i gradonačelnica grada Santa Monica u Californiji (1998.-1999. i 2004.-2005.). Još jedna poznata osoba u američkoj politici je Markov potomak, sin njegove kćeri Marthe, Fred V. Malek, bio je na raznim vrlo visokim dužnostima u vladi predsjednika Richarda Nixona i Georga Busha starijega, a sada je u užem krugu predsjedničkog kandidata John-a McCain-a.

Kako vidmo iz njegova pisanja, premda daleko u Americi, Markvo srce je živo kucalo za Hrvatsku. Doprinosio je koliko i kako je najbolje znao i mogao za slobodu svog naroda. Na žalost, on tu slobodu nije doživio, a potomstvo se raspršilo i razvodnilo; samo je ostalo sjećanje na djeda i njegovu rodnu grudu. Ali Markova poruka iz koje žari ljubav može nas i danas ogrijati, kao što nas može i potaknuti na razmišljanje njegova tuga nad „domaćim sinovima“.

Ante Čuvalo - Chicago

{mxc}