Drame u izboru prof. dr. sc. Sanje Nikčević

Ribareva kći Vedrana Matošića ili kako umiriti žalosnu dušu

Treća drama odabrana za Portal HKV-a vodi nas u drukčiji osjećaj. Nakon duhovite satire o suvremenom kazalištu (Hrvoje Hitrec Body u Zagrebu) i  drame sa sretnim krajem (Stjepan Škvorc Vesela novost) sad ulazimo u prostor tragedije, gotovo antičkih razmjera. Ribareva kći Vedrana Matošića događa se u Splitu i govori o nesretnoj ljubavi.

Splićanin Vedran Matošić poznat je kao turistički vodič po Splitu, direktor Turističke zajednice, autor tekstova poznatih zabavnih pjesama, glumac Dioklecijana u povijesnom turističkom spektaklu, ali i autor nekoliko mjuzikala... Na natječaj za Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture poslao je dramu Ribareva kći koja me je kao članicu povjerenstva oduševila.

Prvo: riječ je o punokrvnom tekstu, velikoj ansambl-predstavi jer ovaj tekst može biti podloga za veliki i pravi kazališni spektakl. A s druge strane može se odigrati i komorno s nekoliko glumaca. To je neobično jer u kazalištu glavne struje vladaju s jedne strane mali dramski tekstovi za dva glumca koji se ne zbivaju nigdje i govore ni o čemu (a sve u ime štednje), a s druge strane veliki i skupi redateljskih „projekti“ koji ne trebaju dramskoga pisca nego uzimaju romane, pjesme, ili dramski tekst proiziđe iz rada na predstavi.... Odgovorno tvrdim, ovo je punokrvan i kvalitetan dramski tekst koji se može postaviti kao odlična predstava.

Drugo: riječ je o tragediji, ali afirmativnoj. I to je neobično jer danas vladaju ne samo tragične nego bih rekla što krvavije, to bolje priče. Problem nije u njihovu prikazivanju tragičnosti nego u praznini – niti pokazuju zašto se to događa, niti doista prikazuju svijet u kojem se to događa, niti nude neko rješenje kako shvatiti/preživjeti to što se događa ili ono što se događa u našim životima... Ništa, samo krv, samo šok, samo provokacija i na kraju praznina. 

Ljubav ribareve kćeri kao antička drama

Drama je inspirirana poznatom pjesmom Ribara starog kći o nesretnoj ljubavi djevojke Jane i mladoga gospodina iz grada. I ovdje je riječ o nesretnoj ljubavi mlade žene (Janje), imamo i gospodina iz grada koji je u nju zaljubljen, ali ona voli mladića iz mjesta (mladi ribar Santo) i ljubavna priča vezana je uz njih dvoje. Tog mladića djevojčin otac (Tomaso) ne voli jer ga smatra nesposobnim i lijenim. Mladić odlazi na more da se dokaže, ali to je protivno djevojčinoj molbi da ostane s njom i – ljubavna priča tragično završava. More odnosi prvo mladića koji strada u brodolomu, pa mladu djevojku koja se baci sa stijene, a na kraju i oca koji namjerno potopi vlastiti brod. Gospodin iz grada ostaje tužan svjedok, ali se u idućoj generaciji dogodi pomirenje i ta generacija „ispravlja“ priču – uspijeva ostvariti ljubav, ali i donijeti oprost i mir tragičnim dušama. Kako to učini i kako se mogu smiriti nesretne duše, e, to morate pročitati jer je iznimno zanimljivo.

Drama je tragična i dramski napeta i ima u sebi nešto od antičke drame. Tragični usud antičke drame je propast lika zbog vlastite pogrješke, u antici su ga zvali hybris, što znači preveliki ponos ili oholost. Mi to možemo zvati i tvrdoglavost, ali je zapravo hybris kojemu u ovoj splitskoj tragediji ne mogu odoljeti sva tri glavna lika: i mladić, i djevojka, i otac i zato se i dogode nesreće. Istovremeno drama je poetska jer ima u sebi tužnu baladičnost narodnih pjesama koje su vrlo točno postavljene u pravim trenutcima razvoja radnje tako da prate svaku promjenu atmosfere i pojačavaju emociju. U stilu nekadašnjih bečkih „čarobnih igara“ djelo prikazuje transcendentnu dimenziju (nesretne duše koje se ne mogu smiriti, duh nesretne mlade žene opsjeda svoju nećakinju) pri čemu u nama izaziva i jezu/strah i tugu, ali i radost i smijeh vodeći do pomirenja na kraju – nekome u životu, a nekome tek nakon smrti.

Split, njegovi prostori i likovi

Drama je smještena u vrlo konkretan prostor (Splita i njegove Male Varoši, Marjana i Matejuške). Tu su realni likovi: od maloga pametnoga Vlaja koji postane načelnik i koji je zadužen za duhovite komentare, preko gosta iz grada koji dolazi pisati pa se nesretno zaljubi – do palete likova Splićana, ribara i vlasnika konobe... Drama tako u sebi ima vrlo koloritno i živo ono lokalno – od problema teškoga života na moru do originalnih jela koja jedu. Tu je i odlično prikazana atmosfera jer je more također jedan od glavnih likova pa su u dramu zato izvrsno dramaturški uklopljeni i sunce, i vjetar, i oluja, i godišnja doba... Međutim, ova drama ima u sebi i ono bezvremeno i vječno (snažno i ukorijenjeno u svima nama), priču o ljubavi i njezinim različitim licima: ljubav koja se ostvari, ljubav koja se ne ostvari, ali se daruje, ljubav koja tek nakon smrti nađe pravi način susreta... 

No u tom svijetu, bez obzira na tvrdoglavost, svađu i tragediju – ljubav postoji, vrijednosti postoje, poštuje se obitelj, prijateljstvo, ljudskost... Prikazani svijet ima smisao, u njemu postoji dobro i zlo, a junaci imaju mogućnost izbora. Upravo zato nam je napeto i dramatično jer likovi znaju i za vrijednosti i za dobro i za zlo, ali njihovo ponašanje koje slijedi onaj spomenuti preveliki ponos (hybris) dovodi do tragedije. Ipak nam ova drama donosi dodatnu vrijednost – pomirenje na kraju jer u ovom svijetu postoji izlaz iz pogrješnoga izbora. Upravo zato na kraju ove drame mi kao publika možemo doživjeti nešto što je također vrlo rijetko u današnjem kazalištu. Možemo doživjeti katarzu, ono što je još Aristotel u staroj Grčkoj smatrao svrhom kazališta.

Katarza je moguća!

Katarza je bila svrha kazališta do polovine 20. stoljeća kada su s novim svjetonazorom (sekularističkim) izbačene iz kanona lijepo/dobro/sveto. (Sanja Nikčević, Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2021.) Izbačene su dotadašnje vrijednosti kršćanskoga svjetonazora, bilo kakva afirmacija svijeta u kojem živimo, a napose elementi kršćanske poruke u djelu. (Četiri elementa kršćanske poruke. Prvi element: drama prikazuje svijet kao smisleno mjesto pod budnim okom dobroga Boga Svevišnjega i s čovjekom kao dijelom toga sustava. Drugi element: u tom svijetu postoji svima jasna razlika između dobra i zla. Treći element: junak ima pravo izabrati između dobra i zla jer postoji slobodna volja. Čak i kad je junak nevina žrtva koja ne može izbjeći zlo, može odabrati kako se nositi s njim: hoće li mrziti i osvećivati se, oprostiti, preboljeti, itd... I četvrti element: izabere li zlo, junak ima mogućnost izlaza jer ovim svijetom vlada dobri i milosrdni Bog.) Svako djelo ima i svjetonazor i poetiku i poruku i ona nije oznaka kvalitete djela nego je odabir autora koju poruku želi poslati svojim djelom. No nakon pobjede sekularističkoga svjetonazora priznaje se samo jedna vrsta poruke (kritika društva iz ateističkih pozicija), a doslovno su izbačena ili prevrjednovana sva djela koja nose elemente kršćanske poruke.    

S vladavinom redateljskoga, a poslije postdramskoga kazališta uskoro je izbačena i priča, likovi koje prepoznajemo kao i katarza sama. To ne čudi jer katarza funkcionira samo u svijetu koji ima transcendentni okvir inače se emocije nas u publici nemaju u odnosu na što pročistiti. Upravo je zato Aristotel i uzeo tu riječ za označavanje pročišćenja emocija u kazalištu, riječ koja je u Grčkoj imala religiozno značenje. Rječnik kaže: Katharmos/katharsis je svaki čin bogovima na pomirenje, okajanje, čišćenje od nekog nedopustivog čina prema božjim zakonima. (Stjepan Senc Grčko-hrvatski rječnik, Naprijed, Zagreb, 1988.) Od „nedopustivoga čina“ ili grijeha čistilo se najčešće javnom žrtvom na žrtveniku posvećenu bogu od koga se tražio oprost. Dakle, Aristotel je uzeo religiozni termin koji je uključivao ne samo transcendentnu dimenziju nego i konkretan odnos s bogovima.

Katarza je bila svrha kazališta i za vladavine kršćanskoga svjetonazora jer je i on imao transcendentnu dimenziju svijeta koju je kazalište prikazivalo, kao i odnos s Bogom. Nije čudo da je novi, ateistički svjetonazor, to izbacio vrlo brzo nakon što je zavladao u cijeloj Europi nakon II. svjetskoga rata.

Upravo zato je ova drama posebna jer ona doista izaziva katarzu. U njoj susrećemo situacije koje su nam bliske, likove koje prepoznajemo, pa upravo zato s njima suosjećamo i strepimo za njih. I kad se na kraju dogodi pomirenje, ono u nama izaziva pročišćenje i naših negativnih emocija, a to nas osnaži i ojača, to  nas i poduči da izbjegavamo ono što smo vidjeli kao loše, a ustrajemo uz ono dobro. Upravo kako je to davno objasnio Aristotel da su osobine dobrog djela.

Tko ovo može igrati?

Kako rekoh, ovaj se tekst može igrati kao komorna (a i amaterska) predstava jer desetak aktivnih likova može odigrati pet glumaca (neke uloge igraju isti glumci zbog same radnje, a neke se mogu tako odigrati), ali bi s ovom dramom veliko kazalište dobilo odličnu, pravu ansambl-predstavu jer u njoj ima prostora za scene s mnogo likova (konobe, ribarenja, brodolom, Varoši koja žali ili se raduje...) i može se postaviti kao pravi spektakl. Veliko kazalište znače svi naši HNK-ovi (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), a za splitsko je kazalište kao stvorena. Odlična bi bila i za ljetne festivale. 

Bila bi, ali se ne igra jer se ne uklapa u glavnu struju našega kazališta. Koliko god to paradoksalno zvučalo, ona je predobra za kazalište glavne struje jer je odlična drama koja u nama izaziva cijeli spektar emocija, ali ih i pročisti jer prikazuje svijet u kojem ima smisla, a junaci imaju pravo na odabir između dobra i zla kao i ispravak pogrješke. Ovu je dramu doista užitak čitati, ali bi ju bilo još ljepše vidjeti na sceni! Nadam se da će i za to doći vrijeme.

prof. dr. sc. Sanja Nikčević 

Put prema Marjanu

 _______________________

Vedran Matošić

Ribareva kći

Drama u dva čina

Napomena:

Drama je objavljena u tematskom bloku Suvremena hrvatska drama, Republika, 7-8/2020. i u časopisu Osvit 103-104/2020.

©
Autor dopušta objavu na Portalu HKV-a.
Sva su prava za ostala objavljivanja ili izvođenje pridržana. Ni jedan dio teksta ne smije se kratiti, nadopunjavati, umnožavati, ni u cijelosti ni djelomično reproducirati i izvoditi na pozornici, kao ni objaviti drugdje (elektronički ili tiskano) bez prethodnoga autorova dopuštenja.

Autorov kontakt:  Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

_______________________

OSOBE

RIBAR TOMASO, Janjin otac

JANJA, ribareva kći

SANTO, ribar

LUKA, mladić

STIPE, dječak

ANTON, sin Tomasova prijatelja

MATE, vlasnik konobe

ŠPIRO, slikar

ANJA

MARKO, Anjin otac

 

NAPOMENA:

Uloge Janje i Anje trebala bi igrati jedna glumica, a uloge Tomasa i Marka jedan glumac.

 

MJESTO RADNJE: Mala Varoš, dio Splita

VRIJEME RADNJE: I. čin 1961., II. čin 1980.

 

KRATAK SADRŽAJ: Radnja drame odvija se u Maloj Varoši (splitska Varoš bez staroga dijela grada-palače) podno brda Kirieleyson (stari naziv brda Marjan), gdje je smješten Ribarev zamak (Solurat) i konoba „Kod Mate i Joška“ (tako je i nastalo ime za današnju Matejušku).

Prvi dio priče inspiriran je pjesmom Augusta Šenoe Jana – ribareva kći. Stari ribar Tomaso koji je vlasnik ribarice i zamka ima kćer Janju koja se zaljubi u mladića Santa. Tomaso se protivi toj vezi. Santo odlazi na more unatoč Janjinu protivljenju, pogine u nesreći koja je zatekla njegov brod, a Janja se baca s litica Kirieleysona. Tomaso loveći ribu iz mreže vadi vlastitu kćer. Nakon iskrcaja ribara vraća brod na pučinu te brod i sebe zapali naftom.

Drugi dio priče događa se nakon 19 godina kada Tomasovi nasljednici dolaze u Malu Varoš, Tomasov brat blizanac Marko s kćeri Anjom, koja je ista Janja, a rodila se na datum Janjine smrti. Mladić Luka, koji je uređivao zamak za dolazak njezine obitelji, zaljubljuje se u Anju. Janjin duh vuče Anju na dan njezina rođendana na litice Kirieleysona gdje Anja uz riječi Kyrie eleison (Gospodine, smiluj se) poziva duh staroga Tomasa. Ribarica se iz dubine mora probija do litica Kirieleysona, izbacuje brodsku skalu kojom duh staroga Tomasa ide u susret duha svoje kćeri, koji se odvaja od Anjina tijela. Duhovi oca i kćeri spajaju se donoseći smiraj. Iduće godine Luka i Anja se žene. Slavlje je u konobi „Kod Mate i Joška“.

Solurat – mjesto gdje je bio Ribarev zamak

PRVI ČIN

Scena: Ribarev zamak s jedne strane, litice Kirieleysona s morem i ribaricom u sredini duboko na sceni, restoran s druge strane.

Glazba: „Dani ča ih nima“, Maruška Šinković.

MALA VAROŠ, 1961.

Sumrak.

Ulazi mladić (Anton), besprijekorno odjeven u odijelo s kravatom, nosi dva kovčega u rukama.

U susret mu ide dječak star oko 12 godina. Mladić se zaustavlja pred dječakom.

ANTON: Možete li biti tako ljubazni i reći mi gdje živi ribar Tomaso?

MALI STIPE: Slidite me, ja ću van pokazat, omar je tute… (Uzima mu iz ruke kovčeg.) Nu, bogare ti, šta su van teški kuveri. Šta to nosate u njima?

ANTON: Knjige.

MALI STIPE: Knjige? Pa ko dolazi s knjigan u Malu Varoš?! Tute se dolazi za odmarat. Srića je da smo isprid zamka.

Stipe pokazuje na Tomasovu kuću. Anton stane oduševljen prizorom. Prolaze kroz vrata ograđenoga dvorišta.

ANTON: Otac je bio u pravu. Baš mi ovo treba.

MALI STIPE: Šta ste rekli?

ANTON: Rekao sam da nešto ljepše nisam vidio u životu.

Dolaze do odškrinutih ulaznih vrata.

MALI STIPE (kuca na vrata): Tomaso, dovodin van gosta.

Na vratima se pojavi Tomaso i pruža ruku mladiću.

TOMASO: Antone, taman si stiga na vrime za malo brujetića. Daj mi te kufere, Stipe (Uzima od Stipe kofere i krene prema unutrašnjosti kuće dovikujući Stipi, a Anton ga prati) Malo protresi onu ribu na špaheru, moreš ostat s nan na večeru ako te mater neće vikat.

MALI STIPE: Ne mogu, šjor Tomaso, ali isto van vala, ki da jesan.

Anton se sa smiješkom okrene i vidi maloga Stipu koji prolazi kroz vrata u kuhinju i čuje da trese posudu na štednjaku. Stipe se vraća, mahne rukom u prolazu i nestane kroz vrata.

TOMASO: Ajde zamenon. Soba u šufitu je ka stvorena za pisnika.

ANTON (doda tiše): Pisca... možda...

TOMASO: Meni ti je to skoro isto, sinko. Nisan ti ja školovan ka tvoj pape.

ANTON: Otac vas često spominje i puno vas pozdravlja.

Otvara se prozor u potkrovlju na kući. Tomaso spušta kofere na pod sobe.

Anton se pojavljuje na prozoru kao opčinjen pogledom na more i zadnjim, vatrenim odsjajem zalazećega sunca koje svojom gorućom bojom boji i more i sobu.

Ne može se odvojiti od prozora čak ni na Tomasove riječi.

TOMASO (iz dvora): Eto, dobro doša nan.

ANTON: Dakle, ovo je raj o kojem moji roditelji stalno pričaju… I potpuno su u pravu.

TOMASO: Je, sinko, bila je to velika jubav iako smo svi u početku mislili da ti je otac samo tija skuvat zgodnu, bogatu Talijanku.

ANTON: Šjor Tomaso, tako mi je otac rekao da vas oslovljavam, ta vam ljubav traje i danas. Često spominju vas i Malu Varoš. Kažu da sam ovdje začet, da sam dijete prekrasne, vječne ljubavi.

TOMASO: Je, istina je. Neka, bar ko to… (Trgne se i požuri prema vratima.) Asti pasa, zagorit će. Ajde, Antone.

Anton se spušta u dvor, a Tomaso uzima tanjure i nosi ih na stol. Anton sjeda za stol.

TOMASO: Nije svaku večer riba, ali večeras san izabra ribu bez kostiju i to sve sa zadnje kalade.

ANTON: Baš vas je tako opisao moj otac. A što je to zadnja kalada?

TOMASO: Kalada je lovljenje ribe s mrižon s ribarice. Moji ribari ostanu po dva dana na moru, a zadnja kalada je zadnji ulov, oliti najfriškija riba i od nje uzmemo najboje bokune za nas. Daklen, jema malo grdobine, pasa, maške... Ne boj se, to je sve morsko, morska maška daje kiselinu, onda sipe, ako Bog da jastoga i normalno pulenta. Jiš dok je vruće, dok još baca glogolje.

Moja pokojna Kate, Bog je uzeja pri porodu, znala je kuvat sve delicije ovega svita. Od nje san sve ovo i naučija, a mojoj Janji bija san i mater i otac. Ma amo mi jist.

Anton i Tomaso sjedaju za stol u dvoru, Tomaso stavlja posudu na sredinu stola. Polako dovršavaju večeru. Tomaso svako malo pogledava prema ulaznim vratima. Toči vino Antonu.

TOMASO: Da nisan spomenija Janju, more bit da bi došla na vrime. Dva puta san joj reka da danas dolaziš.

ANTON: Imat ćemo se kad upoznat.

TOMASO: A upoznat ćeš je. Još od malih nogu svudi san je vuka sa sobon. Resla je na brodu uz moje ribare, a ribareve žene su je razvicjale.

ANTON: Mmmalo san umoran, a čini mi se da me je i ovo dobro vino malo umirilo pa ako biste me ispričali, ja bih se povukao.

TOMASO: Samo se ti komodaj, sinko.

Anton ustane od stola i trudeći se ići dostojanstveno i ravno, polako odlazi u kuću.

Tomaso gleda za njim smješkajući se i vrteći glavom.

*

Spušta se mrak.

Sliku prozora u mraku zamjenjuje slika prozora ujutro. Anton se budi, rasteže se, otvara prozor, širi ruke i zijeva. Gleda kroz prozor i u dvoru vidi Tomasa i jednoga mladoga ribara kako krpa mrežu. Izlazi u dvor u modrom odijelu, svijetloplavoj košulji i žutoj kravati. Tomaso na stol stavlja prženu šunku s jajima, donosi kavu iz kuhinje.

TOMASO (viče prema ribaru koji krpa mrežu): Janjo, ajde jist.

(Obraća se Antonu.) O, rano si se diga. Kako si spava?

ANTON: Dobro jutro, šjor Tomaso. Ne znam kad sam zadnji put tako dobro spavao, hvala.

TOMAS (okrene se Janji): Ajde, oladit će se.

Mladi ribar koji je krpao mreže krene prema stolu, skidajući kapu. Anton zanijemi ugledavši prekrasnu mladu djevojku kovrčave plave kose i velikih smeđih očiju.

TOMASO: Ovo je moja ćer Janja.

JANJA: Znači, ti si Anton? Drago mi je.

ANTON: Izuzetna mi je čast da smo se upoznali.

Tomaso i Anton sjednu za stol, dok Janja s nogu priprema mali sendvič. Na stolu je serviran doručak.

TOMASO: Najvažnije je ujutro se najist… (Ironično dobacuje Janji ne gledajući u nju.)… pogotovo kad bančiš do kasna. (Obrati se Janji.) A, Janjo? Čuja san da se oni merlo Santo vrti oko tebe. Nemoj, mala, da te ja vidit s tin neradon i propalicon.

Janja se ukoči, a kad nastupi tišina, dovrši svoj mali sendvič i uputi se prema vratima.

JANJA: Aj, vidimo se.

TOMASO: Ej, curo, stani! Di si krenila? Antonu triba pokazat Malu Varoš.

ANTON: Ima vremena za sve…

Janja se zaustavi, pogleda u Antona i učini pokret glavom.

JANJA: Ajde, idemo. Mora se slušat papu.

Anton ustane, nekontrolirano udari nogom o stol i obori sjedalicu, zacrveni se.

ANTON: Ja, ovaj... ne znam jesam li primjereno odjeven?

TOMASO: Sve more, samo nemoj po Varoši šetat s kravaton.

ANTON: Pa, onda bih se ja presvukao, ako nije problem.

Janja kimne glavom ispod oka proučavajući Antona. Anton nespretno požuri iz blagovaonice, a Janja se okrene ocu.

JANJA: Di si ovoga naša?

TOMASO: Momak je na mistu, piše… (Zastane.) Čini mi se da je reka da piše knjigu i studira u Italiju. (Naglašavajući nastavi.) Momak radi, Janjo, radi.

Janja pogleda oca ispod oka i okrene mu leđa, pa zakoluta očima.

TOMASO: Njegov mi je otac reka da je Mala Varoš ka idealno misto di mali može u miru mislit i pisat.

JANJA: Je li se i tebi čini da je malo rebambija?

TOMASO: Janjo! Samo je malo drukčiji. Vidit ćeš da je to jedan krasan mladić.

JANJA: Prekrasan. Taman za me.

Tomaso se namršti i zine da će nešto reći, ali ugleda Antona kako dolazi u tamnozelenim hlačama i odgovarajućoj košulji bez kravate i samo zatvori usta.

ANTON: Može li ovako?

JANJA: Promina je frapantna.

Tomaso prijekorno gleda kći, a Anton se samo blago nasmiješi pogleda punoga topline.

Janja iznenada krene dugim koracima, a Anton gotovo potrči za njom.

ANTON: Može li samo malo sporije?

Tomaso gleda za njima.

TOMASO: Janja, lekcija broj jedan.

Janja i Anton se neznatno udalje od zamka i Janja uspori i sačeka ga.

Sjednu na klupu.

JANJA: Skužaj, Antone, ali pape tako zna davit da je najboje uteć.

ANTON: Možda bi dobar razgovor pomogao.

JANJA: Samo ako ćeš govorit šta on oće čut.

ANTON: On te voli i boji se za tebe.

JANJA: Znan da me voli, ali ja ne mogu živit po njegovoj špranci. I ja njega volin, pape mi je, ali moran živit kako ja mislin da moran.

ANTON: Upravo to mu trebaš reći, upravo to. Jednostavno i bez ljutnje.

JANJA: A ja jednostavno ne virujen da će on to razumit.

ANTON: Bit će onako kako ti vjeruješ da će biti.

JANJA (naglo se digne): Ajmo mi u obilazak da bar za to ne dobijen po nosu. A prva štacija je isprid nas: konoba „Kod Mate i Joška”.

Ulaze nasmijani u konobu na kojoj je natpis „Kod Mate i Joška”. U jednom kutu sjedi slikar Špiro. Sjedaju za stol. Dolazi stariji gospodin (Mate) s pregačom oko pojasa, privuče stolicu, sjedne s njima i nasloni laktove na stol.

MATE: Dobro nan došli. Danas za marendu, oli obid, kako oćete, nudimo bakalar, ako ste za ribu, a ako ste za meso, onda pašticadu.

ANTON: Marenda, to je ovdje tradicija?

MATE: Je, sinko, a radnici, trgovci, ribari i… (Baci znakovit pogled na stol u kutu gdje sjedi Špiro.) ... ostali koji čekaju da in se marenda plati za umitničke usluge koje daju, nalazidu u ovoj konobi drugi dom.

JANJA: Ovo je, Antone, Mate, jedan od vlasnika konobe. Drugi je Joško. (Obraća se Mati.) A ovo je Anton, sin papinoga prijateja iz Italije. Doša je u Malu Varoš pisat knjigu.

MATE: Ma, je? Još se sićan te štorije o velikoj jubavi. Pa, dobro nan doša.

Oni se rukuju.

ANTON: Zahvaljujem na dobrodošlici. Nadam se da ćemo se lijepo družiti za vrijeme mog boravka u vašem mjestu.

Mate se podigne sa stolice, nakloni se, napravi zamah kuhinjskom krpom, koju na kraju zamaha postavi na ispruženu lijevu ruku. Lupne petama poput vojnika i okrene se u mjestu i uputi prema kuhinji.

MATE: Di bi ovoga smistija da mi je znat. (Pa se vrati.) Išempjali ste me. Šta ćete jist?

JANJA: Ja bi bakalar.

ANTON: A ja ću pašticadu s njokima.

Mate odlazi i nakon nekoga vremena vraća se s bocom vode, vrčem vina i košarom kruha.

Ponovno se vraća u kuhinju i donosi jelo.

ANTON: Ovo je stvarno brza usluga.

MATE: Sve je to spremljeno jutros i ukusno je jer se kuva za više svita. I nikad se spiza ne ostavja za sutra.

Počeli su jesti. Špiro gleda prema njima zavjerenički. Govori glasno da ga Janja čuje.

ŠPIRO: Bome se Tomaso dobro domislija. Vidija je on da mu je prijateju upala sikira u med, pa računa šta ne bi i njegovoj jedinici.

JANJA: Ovde ti svi mislu da sve znaju i da se mogu u sve mišat.

ANTON: Otac mi je puno pričao o ovdašnjim ljudima i njihovim velikim srcima koja skrivaju iza sitnih zloba i zadirkivanja. Opusti se i uživaj.

ŠPIRO: Je, ma ne znan ča će Santo reć kad čuje. A, Janjo, zna li Tomaso za Santa?

JANJA: A da za prominu malo radite i pustite druge na miru?

Špiro se smije očito se zabavljajući na Janjin račun. Anton mirno prati situaciju, uzme čašu s vinom i digne se na noge. Žamor se naglo utiša, a radoznali pogledi upilje se u njega.

ANTON: Dragi prijatelji, dozvolite da nazdravim svima vama koji ste primijetili moju malenkost. Obećavam, dok budem u ovoj vašoj prekrasnoj Varoši, bit ću vam iskreni prijatelj i uvijek na usluzi.

Jedan trenutak nastaje tajac. Anton prinese čašu ustima i otpije gutljaj.

Mate i Špiro zbunjeni uzimaju čaše i ulijevaju vino i podižu čaše i ispijaju vino. Janja, jednako zbunjena kao i ostali, ustaje, plaća račun Mati, hvata Antona ispod ruke, maše umjesto pozdrava i oni krenu prema izlazu. Za njima ostaju upitni pogledi i tišina.

Janja i Anton idu prema zamku. Iznenada, Janju s leđa obuhvati mladić Santo oko struka, podigne je visoko, okrene je u zraku i privuče u zagrljaj.

JANJA: Santo, nemoj, vidit će nas Tomaso.

Janja se osmjehne i zagrljaj prelazi u poljubac. Anton se pristojno udalji nekoliko koraka i okrene od njih. Držeći ga za ruku, Janja povuče Santa prema Antonu. Santo pažljivo odmjerava Antona.

JANJA: Da te upoznan s Antonon, sinom papinoga prijateja. A ovo je... Santo.

SANTO: Čuja san da dolaziš i baš san te tija upoznat...

ANTON: Moje poštovanje.

SANTO (za sebe): Dobro je, nima straja.

JANJA: Aj ća, molin te, prin nego te Tomaso vidi.

Ali već je bilo kasno. Tek što se je izmigoljila iz Santova zagrljaja, prolomi se Tomasov glas.

TOMASO: Janjo, odma doma.

JANJA: Evo.

TOMASO: Isti čas.

JANJA (Santu): Šta san ti rekla? Aj, vidimo se večeras.

SANTO: Je, jube.

Anton ulazi u zamak, Janja odmah za njim.

TOMASO: Janjo, dolazi ovamo.

Anton ostaje u dvorištu, a Janja projuri ljutito pokraj njega.

TOMASO: Znači, istina je šta se govori. Jesan li ti reka da te neću vidit s tin ženskaron i propalicon?

JANJA: Onda ne stoj na ponistru pa neš ništa vidit.

TOMASO: Umukni, Janjo, dok je još na vrime.

JANJA: Zaboravi da ću te pitat s kin mogu bit, a s kin ne.

TOMASO: To ćemo još vidit, balavice bezobrazna.

JANJA: Šta si reka?

TOMASO: Niti jema posal, niti ga traži, a niti voli radit. Prava preženca. Je li ti to triba u životu? Slomit će ti srce, a onda ću ja njega slomit. Luda ćerce, viruj starome ocu.

JANJA: A ti ka sve znaš. Pusti me da živin svoj život kako ja oću.

Janja se okreće i demonstrativno odlazi ostavljajući oca ljutita i nemoćna. Kroz odškrinuta vrata dvorišta, Anton vidi maloga Stipu.

MALI STIPE (šapatom): Antone, Antone!

ANTON: Što je, Stipe?

MALI STIPE: Boje ti je nestat dok se nevera u zamku ne smiri.

Anton tužno pogleda prema kući, a onda pognute glave krene prema izlazu gdje ga čeka mali Stipe.

MALI STIPE: Ma, isto se boje maknit iz kuće kad se oni pokaraju. Ka dva gromovnika su.

ANTON: Ja mislim da se oni jako boje jedan za drugoga, moj Stipe.

MALI STIPE: Janja i Tomaso strašivi? A oklen ti to, bogareti?

ANTON: Tomaso se boji da Janja neće biti sretna sa Santom, a Janja se boji da zbog oca ne izgubi Santa.

MALI STIPE: Pa nisu zato strašivi. A čega se ti bojiš?

ANTON: Ničega. Biram dati joj svu svoju ljubav i prihvatiti njene odluke.

MALI STIPE: Ma jesi li se ti to zatreska u Janju?... Pa kad prin... tek si doša?

ANTON: Već sam je sreo u svojim snovima.

Dignu se s klupe i vraćaju put zamka.

MALI STIPE: A, lipi moj, neš se ti tako nikad oženit.

Anton se od srca nasmije i pogleda prema zamku.

Tomaso se pojavi na prozoru.

TOMASO: Antone, ručak je.

ANTON (za sebe): Pa malo prije smo marendali. (Naglas.) Evo dolazim.

Janja sjedi za stolom. Tomaso stavlja juhu u tanjure. Anton sjeda za stol. Svi šute i jedu.

Janja se diže od stola, odlazi iz dvora u unutrašnjost kuće, Tomaso izlazi u dvorište. Anton ostaje sam. Tomaso dolazi do konobe „Kod Mate i Joška”. Ulazi u konobu gdje sjedi slikar Špiro. Tomaso pozdravlja njega i Matu mahnuvši rukom. U kutu, okrenut leđima, sjedi Santo i pregledava papire pred sobom.

TOMASO: Živili, šjor Mate, evala, Špiro.

ŠPIRO: Tomaso, moga si pomoć umitniku za kupit malo boje. Moga bi ti napravit portret. Plati samo materjal.

Tomaso dolazi do Špira i sjedne za njegov stol. Vadi novčanik, otvara ga i pruža ga Špiru.

TOMASO: Evo, uzmi koliko ti triba.

ŠPIRO (uzima novac): Ovo je dosta za materjal.

TOMASO: Ma uzmi i za ruke.

Špiro uzima još novca.

ŠPIRO: Mate, daj jednu rundu za cilu konobu.

MATE: Neš ti konobe.

Mate donosi piće. Stavlja na stol ispred Špira.

MATE: Špiro, jesi li čuja na koji mi brod gre sin? Prijavija se na stranca, a ja nikako neman vire da je to dobar i siguran posal.

ŠPIRO: Malo ti ja o tomen znan. Eno ti tamo Santo pa ga pitaj. On je prestavnik brodara i kupi posadu.

Tomaso pogleda u Santovu pravcu i pođe prema njemu. U konobi je tajac. Svi pogledi prate Tomasa, a Santo se ne miče. Tomaso zaobiđe stol i stane tako da mu je Santo nasuprot. U konobu ulaze Anton i Stipe, no nitko ih ne primjećuje. Brzo pogledaju po konobi i stanu sa strane.

TOMASO: Onda, merlo, čujen da greš ća iz Male Varoši, a? Mater će ti odahnut.

SANTO: Vratit ću se, šjor Tomaso, vratit.

TOMASO: Ne moraš, neće niko plakat za tobon.

SANTO: Ja znan ko oće... A i vi znate. Radi nje ću se vratit.

Tomaso snažno lupi šakom o stol na što Santo ustane i čvrstim, prkosnim pogledom fiksira Tomasa.

TOMASO: Nećeš mi dite upropaštavat, jebivjetru jedan, dok ti ločeš okolo...

SANTO: Ja nisan moj otac, šjor Tomaso, ako ste to tili reć?

TOMASO: E, baš san to tija reć!

Tomaso se bijesno okrene i brzim i čvrstim korakom napusti konobu ostavljajući vrata širom otvorena. Santo sjedne i zamišljeno se zagleda u papire. Anton pogleda u Stipu.

ANTON: Je li ovo znači da Santo ide na more?

MALI STIPE: A i Santo triba okrenit stranicu u svome životu.

ANTON: Kako to misliš?

MALI STIPE: Ma šta ja znan. On ti je, otkad je završija školu i kadeturu, malo radija, još više ne radija, a guštat je uvik zna. Ovde, ako nisi ribar ili težak, siromašan i namušen, ne vajaš. I, bome, manje vridiš i ako si Vlaj.

Anton i Stipe izlaze iz konobe i idu prema zamku. U susret im dolazi Janja.

JANJA: Di ste vas dvojica bili?

ANTON: A gdje bi mogli ići – svratili smo „Kod Mate i Joška“ i sad idemo kući.

JANJA: I, šta ima novoga u Varoši?

ANTON: Priča se da mladići idu na daleka mora plovit, ali ti to već sigurno znaš.

Janja skine naočale otkrivajući crvene, otečene oči. Upitno gleda u Antona.

JANJA: A šta ja to znan?

ANTON: Pa… možda će biti najbolje da pitaš Santa.

JANJA: Santa? Moga Santa? Zašto njega?

MALI STIPE: Mi smo čuli da on sve organizira i da on sve vodi.

JANJA: On nigdi ne gre bez mene, pa ni na more.

MALI STIPE: A tako smo čuli.

JANJA: Ne virujen ti, Vlaju mali.

MALI STIPE: Vlaj ti je ćaća! Eno ti ga u konobi pa ga pitaj.

Janja se okrene i uputi konobi.

ANTON: Znaš li ti, moj Stipe, da glasnici loših vijesti uvijek prvi nastradaju.

MALI STIPE: A isto bi čula, pa nek je od nas čula.

Janja ulazi u konobu. Špiro se nalakti spreman za novu predstavu. U prolazu mu Janja mahne na pozdrav ne skidajući pogled sa stola za kojim sjedi Santo još uvijek okrenut leđima i krene ravno prema njemu.

ŠPIRO: Evala, Janjo. Baš ti je maloprije bija pape ovod.

Janja se ne osvrće. Na Špirove riječi Santo se naglo okrene.

JANJA: Je li istina da greš na brod?

SANTO: Aj, sjedi pa ćemo razgovarat.

JANJA: Pitala san te je li istina da greš na brod? Znači, istina je, sve je istina, a?

Santo ustane i uzme za ruku Janju i vodi je iz konobe.

Ispraćaju ih pogledi Mate i Špira.

MATE: Opet ništa ne znan: di mi sin gre, ni kad će se vratit.

Santo i Janja izlaze iz konobe.

JANJA: Zašto mi nisi reka da greš na more? Zašto ja to moran zadnja saznat? Ka da se svaki dan ne vidimo. Ča san onda ja tebi?

SANTO: Janjo, tija san bit siguran da je kompanija dobra i posal ozbiljan. Boja san se ako sve propade, opet će mi tvoj otac pribotunavat da san za ništa. Uostalon, za to me mater i školovala, Janjo, da plovin.

JANJA: Da si tija, moga si već plovit... s papon.

SANTO: Uvik kad gledan more ono me vuče…

JANJA: Papi uvik tribaju mladi ribari…

SANTO:… ka da će razvezat sve grope konopi kojima san vezan u ovomen mistu. Dosta mi je da me gledaju i čekaju kad ću se pritvorit u svoga oca, nekoj curi napravit dite i uteć u Ameriku.

JANJA: Lipo san ti vrime prikratila, moj Santo.

SANTO: Moru ne moraš govorit da nisi škovaca, more zna i ja moran poć i bit ono šta jesan.

JANJA (sama sebi): Fala Bogu, ti znaš ča je za te najboje. A, ti Janjo, prpaj se sama sa sobon kako god znaš.

Okrene se od njega i krene. Santo se naglo trgne i pokuša je uhvatiti za ruku, ali Janja se na vrijeme izvuče krećući se unatraške.

SANTO: Janjo, vratit ću se. Ti si moje sidro, Janjo. Samo želin zaradit da moremo lipo živit.

JANJA: Nikad se ti više nećeš vratit. More mi te otelo, jubav prima meni nije jača od tvoje žeje za plovit. Da oćeš, osta bi s menon i radija kod moga pape. Ne moraš se ni vraćat! Biraj: ili more ili ja.

SANTO: Onda neka bude MORE!

Janja odjuri prema zamku brišući suze. Santo gleda za njom i teško uzdahnuvši spusti se na kamen. Tužno se zagleda u daljinu.

Tomaso slaže mreže. Trgne se na Janjin nagli, bučni upad. Brzo je pogleda. Ona maršira prema ulazu u kuću. Tomaso skoči i ispriječi joj se na putu. Uhvati je za ramena. Ona izbjegava njegov pogled.

TOMASO: Vidin, čula si.

JANJA: Pa šta?

TOMASO: Ne deri se na me. Nisan ga ja posla na brod. Samo san ti reka…

JANJA: I? Jesi sad sritan?

TOMASO: Biću sritan ako ga moje oči više nikad ne vidu.

Janja se otrgne i odjuri u kuću. Tomaso ljutito stiska usnice. Vrati se slaganju mreža. Bijesnim pokretima zapetlja mrežu, odgurne sve od sebe i bijesno izjuri iz zamka. Tomaso ulazi u konobu. Za šankom je Mate, a za stolom u kutu slikar Špiro. Tomaso se ogleda po konobi.

TOMASO (Špiru): Boga mi, teško ćeš za moga života svršit sliku, moj Špiro.

ŠPIRO (neugodno mu je): Već san je počeja, šjor Tomaso. Samo san doša ništo pojist. (Diže se.) Evo, sad gren nastavit radit.

Špiro izlazi.

MATE (Tomasu): Oćeš šta popit?

TOMASO: Samo san te tija pitat. Tvoj mali se isto ukrcaje na stranca s onin merlon Santon?

MATE: A, je. Ne znan šta bi ti reka.

TOMASO: Koliki in je vijađ?

MATE: A, godinu, cilu godinu.

TOMASO: Ona moja je skroz poludila. Dabogda ga vrag odnija!

MATE: Moglo bi se to i dogodit moj Tomaso, straj me jer za ovu kompaniju niko u mistu nije čuja.

Šutke sjede za šankom, svaki u svojim mislima.

*

U daljini se čuje zvuk sirene s broda. Santo se ukrcaje na brod. Pogledom gleda hoće li vidjeti Janju. Spusti glavu i prelazi skalu broda. Pogleda u daljinu prema „Ribarevu zamku“. Janja stoji uz prozor, uspravna i nepomična. Gleda prema moru i luci u daljini.

Brod isplovljava. Janja dugo gleda za njim. Zatvara škure.

*

Za stol dolaze Tomaso, Janja i Anton.

TOMASO: Vratiće se za godinu dan.

ANTON: Ako vjerujemo da to nije dugo, brzo će proći.

TOMASO (Janji): Eto, dajen ti moj blagoslov. Lipo ćemo ga čekat zajedno.

JANJA: Nikoga mi zajedno nećemo čekat. On je izabra šta je izabra – šta je tija.

Janja se digne i iziđe van. Anton i Tomaso zabrinuto gledaju za njom.

TOMASO: Ja ne znan šta je s ton malon. Prigriza san jezik i da jon blagoslov i opet se musi. Znaš li ti, Antone, koji su jon vrazi?

ANTON: Možda je ljuta na Santa jer je pravio planove bez nje.

TOMASO: To već sliči na moju Janju. I biće da je nije pita može li poć. Svejedno je kurbin sin, a ta mala nikoga ne sluša. Tvrdoglava je ka mazga. Ja te, ka Boga, molin, pomozi jon. Možda tebe posluša.

ANTON: Ako mi dozvoli, šjor Tomaso, ako me pusti bar malo bliže.

TOMASO: E.

Anton odlazi u sobu. Otvara kapke na prozoru, a onda sjedne za stol i počne tipkati.

Pada mrak.

*

Jutro je. Janja je pognuta nad mrežama i krpa ih. Anton sjedi u njenoj blizini s knjigom u rukama, pokušava čitati, ali stalno pogledava na Janju. I Tomaso je izišao u vrt i gleda zabrinuto u Janjina leđa.

ANTON: Hoćeš da čitam naglas? Ovo je prekrasna poezija.

JANJA: Skužaj, dobri moj Antone, ali meni je sve svejedno.

Janja ga pogleda s beskrajnom tugom u očima.

JANJA: Kad bi svi mogli bit ka ti, živili bi u raju.

Anton sklopi knjigu. Tomaso bijesno stišće usnice. Naglo se okrene i obori lončić s cvijećem. Anton se trgne na zvuk razbijanja zemljane lončanice. Janja neometano krpa mrežu. Tomaso bijesno šutne razbijeno cvijeće i krene prema ulaznim vratima kuće.

TOMASO: Mulac pokvareni!

Janja i dalje krpa i ne miče pogled s mreže.

TOMASO: Dabogda ga more progutalo.

Anton pogleda prema Tomasu, pa prema Janji, a onda spusti knjigu pored nje i krene prema ulazu u zamak. Janja i dalje nijemo krpa mreže. Tomaso i Anton sjednu za stol.

Janja donosi hranu na stol, potom i sama sjedne nasuprot ocu. Jedu u tišini. Janja prebire po tanjuru i tu i tamo uzme pokoji zalogaj hrane. Tomaso guta bijesno hranu i također ne skreće pogled sa svog tanjura. Između njih, na čelu stola sjedi Anton i pogledava ih. Tomaso konačno pogleda u Janju koja i dalje odsutno brlja po tanjuru.

Bijesno baci vilicu na tanjur.

TOMASO: Sad je dosta, Janjo! Gost nan je u kući.

ANTON: Ma, šjor Tomaso…

JANJA: E! I?

ANTON: … ja razumijem…

TOMASO: I ponašat ćemo se kako priliči!

ANTON: … nema potrebe…

JANJA: Ponašaj se kako oćeš, a ja neću i ne mogu bit falša.

TOMASO: I drugi su na moru, pa niko ne pravi ovakve škerce.

JANJA: Je, pape, ali drugi se vratu doma. I sve… sve ča si reka… sve je istina…tribala san te poslušat, pape.

Janja izleti iz blagovaonice prema unutrašnjosti kuće.

TOMASO: Ne mogu je gledat ovakvu. Da mogu, sam bi ga utopija.

*

Noć se pretvara u jutro. Anton dolazi na prozor. Bura na Janjinu prozoru lupa drvenim kapcima. Anton silazi u dvor.

ANTON (za sebe): Janjin je krevet prazan, netaknut.

Anton žuri, osvrće se oko sebe. Nigdje nikoga. Ulica je prazna. Mate izlazi, tek otvara konobu.

ANTON: Jeste li vidjeli Janju?

Mate odmahne glavom. Anton se udaljava i ugleda Tomasa kako odlazi na ribarenje. Primijeti klupu, priđe joj i teško se svali. Nalakti se na svoja koljena i lice zarije među dlanove. Ostane tako jedan dugi trenutak. Odjednom naglo skoči i potrči u pravcu odakle je došao. Pogleda prema Tomasu.

TOMASO (ribarima): Ajmo, vrime je za čagod ulovit. Otpustite konope.

Anton trči prema liticama Kirieleysona – hoda uz brdo i već izdaleka ugleda Janju kako stoji nad liticama Kirieleysona. Snažan vjetar lomi joj tijelo i mrsi kosu. Anton trči prema njoj. Janja ga pogleda praznim pogledom, podigne drhtavu ruku i nježno pomiluje Antona po obrazu.

JANJA: Dobri moj, Antone!

Janja zatetura, Anton je brzo uhvati.

ANTON: Janjo!

Ona beživotno pada na njegove ruke. Anton podiže u naručje onesviještenu Janju i polako krene nazad.

ANTON: Nemoj, Janjo!

Anton ju unosi u zamak. Anton na prozoru zove telefonom.

ANTON: Halo, je li to prva pomoć? Molim vas, dođite hitno. Janji je slabo.

Svjetla se gase.

*

Jutro. Stipe dolazi do zamka. Anton mu otvara vrata.

MALI STIPE: Šta se dogodilo.

ANTON: Tomaso je otišao s koćom na ribe, a Janju je sve to sa Santon pogodilo i našao sam je na litice Kirieleysona. Zvao sam liječnika.

MALI STIPE: I je li sad dobro?

ANTON: Sad je još slaba. Kad bude bolje, rekli su mi, neka svrati do ambulante. Ako se stanje pogorša, da ih nazovem.

Stipe odlazi, zatvara vrata.

ANTON: Ali dijete se nije moglo spasiti. Puno je izgubila krvi i sama nije bila svjesna što joj se dogodilo.

JANJA (iz kuće zove): Antone, spusti me u dvor da uvatin malo zraka.

Anton odlazi u kuću i iznosi Janju i posjeda ju za stol.

JANJA: E, moj Antone, cili svit se raspada.

ANTON: Sad ću ti ja donit malo juhe, ostalo je još od ručka. Sad je važno da misliš na sebe.

Janjine su oči zatvorene. Miluje ju po kosi. Janja jedva otvara oči. Uhvati ga za ruku.

JANJA: Obećaj mi da nećeš nikome reć.

ANTON: Polako, vidjet ćemo, Janjo...

JANJA: Obećaj, Antone!

ANTON: Najprije uzmi malo juhe.

JANJA: Obećaj, Antone!

Anton kimne glavom u znak pristanka. Janja zatvori oči.

JANJA (uhvati Antonovu ruku): Santo…

ANTON: Ja sam, Janjo, Anton.

JANJA: Santo, vrati se, Santo… (Grčevito mu stišće ruku.)

ANTON: Da ti ga bar mogu vratit.

Nosi je natrag u kuću. Sunce se diže i obasjava Ribarev zamak. Janja izlazi u dvor, za njom dolazi Anton.

JANJA: Malo vode, molin te.

ANTON: Evo, evo. (Anton donosi čašu s vodom i Janja pije.) Nije ti bilo dobro. Cijelu si noć buncala.

JANJA: Ča san govorila?

ANTON: Nisam baš razumio. Spominjala si Santa…

JANJA: Ovo ča se dogodilo... Nemoj to nikome reć.

ANTON: Znaš da neću. Ali mjesto je malo.

JANJA: Dobro da je Tomaso na moru.

ANTON: Ne znam da li je baš pravi trenutak, ali želim da znaš… Ja te volim, Janjo, i... ako bi ikad...

Janja dlanom prijeđe preko njegova lica i blago se nasmije.

JANJA: Moj dobri Antone, zaslužuješ puno više od ovoga šta ti ja mogu dat. A ja bez jubavi i bez Male Varoši ne bi mogla živit. Jubav ništa ne more zaminit.

ANTON: Onda ne odustaj od svojih snova, Janjo. Važno je u što ćeš vjerovati jer tako krojimo svoju sudbinu. Osjećaj u tvom srcu reći će ti u što sad vjeruješ, a to se može promijeniti. Vrijeme sve liječi.

JANJA: A, moj Antone, možda je tako u tvojin knjigan i mogu ja virovat šta oću, ali istina je da je Santo iša ća, ostavija me i da se nikad više neće vratit, a nakon ove noći ja ne znan šta ću. Eto, to je istina.

Anton tužno spusti glavu.

Scena se zamrači.

*

Jutro. Iz daljine čuju se plač i povici. Crkvena zvona zvone. Anton se upitno obazire oko sebe. Do njega dotrči mali Stipe.

ANTON: Stipe, što se dogodilo?

MALI STIPE: Nesrića.

Anton i Stipe dolaze pred zamak. Janja na prozoru gleda prema njima.

JANJA: Šta je bilo?

ANTON: Nesreća na moru.

Janja dotrči na ulicu do Antona.

JANJA: Santo?

ANTON (kimne glavom): Stipe je sve čuo.

MALI STIPE: Stigla je obavist da je zbog dotrajalih instalacija došlo do požara na brodu, a kasnije i do eksplozije. Santo i Matin sin Ivan su poginuli.

Janja je prišla Antonu i on ju zagrli. Ramena joj se tresu od plača. Janja se izvlači iz zagrljaja, Anton ju pokušava uhvatiti za ruku, ali ona se otrgne i pođe prema zamku.

ANTON: Janjo!

JANJA: Pusti me. Želin bit sama.

Anton trenutak gleda za njom s nedoumicom na licu, a onda ipak krene prema konobi. Mate plače. U konobi su Špiro i mali Stipe. Samo se čuju Matini tihi jecaji. Ulazi Anton i sjedne za stol do Stipe. Stipe kima glavom.

ŠPIRO: Ajde doma, Mate. Žena ti je sama.

MATE: Kako ću jon reć, kako?

ŠPIRO: Boje da jon ti rečeš, nego da čuje od drugoga.

Mate se uputi k izlazu. Stipe gleda za Matom, a onda pozornost svrne na Antona koji je zadubljen u svoje misli i ne obazire se na događanja u konobi.

MALI STIPE: Šta ti je, Antone?

ANTON (više za sebe): Ne znam kako bih joj pomogao. Bojim se da je sa Santom puno toga umrlo.

Scena se zamrači.

*

Sumrak.

Anton sjedi sam u dvoru. Otvara knjigu. Malo gleda u knjigu, više prema vratima. Odloži knjigu i krene prema unutrašnjosti kuće. Uspne se stubama do Janjine sobe i kuca. Janja se ne javlja. Ulazi u sobu i izlazi s malom baterijskom lampom. Upali ju i iziđe u noć. Kreće prema liticama Kirieleysona. Mala lampa jedva osvjetljava uski, strmi put pred Antonovim nogama. Polako napreduje do mjesta na kojem je našao Janju u groznici. Noć je tamna, svjetlost oskudna. Malo promotri oko sebe i uputi se natrag.

Sjedne u dvor, stisnut i s tragovima umora na licu.

Izlazi sunce.

Anton izlazi iz zamka, Stipe mu dolazi u susret. Vidjevši kako izgleda, Stipe podigne obrve i otvori usta da će nešto reći.

ANTON: Janje nema cijelu noć.

MALI STIPE: Da nije išla u misto?

ANTON: Nije. Obično pobjegne na litice Kirieleysona.

MALI STIPE: Ajmo undak tamo.

ANTON: Možemo pokušati. Tražio sam ju noćas, ali je bilo mračno.

Stipe i Anton krenu prema liticama Kirieleysona. Dolaze do litica. Pregledavaju predio.

MALI STIPE: Nije ovod.

ANTON: Čekaj čas.

Naginje se nad padinom i gleda prema dijelu gdje se litice spajaju s morem.

ANTON: Što je na onoj grani?

Stipe gleda prema mjestu koje mu Anton pokazuje rukom.

MALI STIPE: Je, sad i ja vidin. Pridrži me, ja ću se spustit.

Anton hvata Stipu za ruku i Stipe se spušta niz liticu. Dolazi do grane na kojoj je komadić tkanine, uzima ga i vraća se do Antona. Anton gleda komadić tkanine. Problijedi, a ruka u kojoj drži tkaninu se trese.

ANTON: Ovo je Janjino, Stipe.

Gledaju se u nevjerici.

MALI STIPE: Brzo, Antone, ajmo skupit ljude.

Potrče natrag. Ispred konobe Anton i Stipe dolaze do Mate. Anton u ruci drži tkaninu. Mate mu dodaje kavu.

MATE: Popij malo bile kafe da te vrati.

ANTON: Nisam ja važan, gospon Mate.

MATE: Neće duša Bogu kad ti oćeš, nego kad je on pozove.

ANTON: Bože, daj da bude tako.

Mate ga potapša po ramenu i uđe u konobu. Začuje se crkveno zvono. Čuje se žamor ljudi koji kreću u potragu. Stipe i Anton sjede na rivi.

MALI STIPE: Ništa se više nije našlo. Brodice koje su pretraživale more uplovile su u luku. Ništa, moj Antone.

U Antonovim očima nema pitanja, samo neizmjerna tuga i suze koje se više ne daju zaustaviti.

MALI STIPE (ponavlja): Ništa nisu našli.

Stipi lagano zaigra brada od suzdržavanja suza i on se naglo okrene od Antona i rukavom briše i oči i nos. Anton podiže glavu prema suncu koje zalazi.

Na litici Kirieleysona u dnu scene je paluba ribarice. Tomaso šeta palubom mrgodan.

TOMASO: Dva dana bez jedne jedine ribe u mriži. Boga mi, ne pantin da se je ikad dogodilo. Je li to prokletstvo?! Lipo su mi ribari govorili da je tribalo poštivat mrtve. More bit da nismo tribali izlazit na more. More bit da se ovo neće dobro svršit. Okreni brod, idemo doma.

Brod se valja, oblaci se na nebu skupljaju, mrači se i s vremena na vrijeme sijeva i grmi.

TOMASO: Ma ajmo bacit još jednu kaladu. (Viče.) Spremi se za zadnju kaladu. Znan da smo blizu Male Varoši, ali nesmimo se vratit bez ulova.

Počinje nevera.

TOMASO: Izvlačite mriže.

Vinč polako diže mrežu i spušta je pred Tomasa.

TOMASO: Ništo je uletilo u mrižu.

Tomaso otvara mrežu. Pojavljuje se ljudsko tijelo. Okreće ga i polaže na palubu i ugleda mrtvo tijelo svoje Janje. Padne na koljena uz Janjino tijelo, stavlja dlanove na glavu, ne suzdržava glasne jecaje i krikove očaja.

TOMASO: Ča san učinija? Gospe moja, ča san učinija.

Iznosi nepomično tijelo mrtve Janje na obalu – polegne ga na klupu i vraća se na brod.

Tomaso otpušta konop i uspinje se na komandni most, uzima kormilo u ruke i okreće ribaricu prema pučini. Mate, Špiro i Anton dolaze do Janjina tijela, Anton ju grli, a Mate i Špiro gledaju prema ribarici.

MATE: Šta ono radi?

ŠPIRO: Konopom vezuje kormilo i silazi u utrobu broda. Evo ga, izlazi na palubu, u rukama nosi dvi kante. Jednu je stavija na palubu a s drugon poliva brod. Nafta. Sad uzima drugu kantu nafte i poliva sebe. Bože moj, zapalija je sebe i brod.

Snažan bljesak munje raspori nebo. Vjetar podigne more i ono se uzburka, a valovi svom snagom udaraju o litice Kirieleysona. Brod u plamenu guta oluja. Gromovi snažno odjekuju, a njihov eho odzvanja Kirieleysonom. Mate, Anton i Stipe zbili su se jedni uz druge i gledaju odraz plamena iza hridi gdje je zamaknula ribarica. Ribarica nestaje u dubini mora, plamen se još dugo vidi svijetleći u dubini. Odjednom vjetar staje i kiša počinje padati. More je zbonacalo. Kiša pada, pa malo sporije i prestaje. More je mirno. Scena se zamrači.

*

Jutro.

Stipe i Anton izlaze iz zamka. Anton se oprašta od Stipe. Autobus odlazi. Čuje se pjesma klape „Jana, ribara starog kći“.

 

Litice Marjana (Kyrie Eleison – staro ime za Marjan; dobio ga je po procesijama koje su pješačile njime)

DRUGI ČIN

Mala Varoš 1980. godine ili nakon 19 godina.

Glazba: „Ništa nova, ništa nova“, Radojka Šverko

 

Na sceni kupe vlaka s dvije stolice (ferata), na jednoj sjedi mladić u kasnim dvadesetim godinama, vrlo profinjena izgleda. Ulazi nešto stariji mladić seljačkoga izgleda i udara ga po ramenu.

STIPE: Luka! Oklen ti u ferati? (Luka taman zausti, ali Stipe ga prekida sjedajući i stavljajući košaru u krilo.) Ma vidi ti slučajnosti! Sad ćeš ti meni sve lipo ispričat uz feticu pršuta, a i boja će ti se vratit u te bile, finčukaste obraze.

Iz pletene košare, kakve nose žene sa sela, vadi platneni stolnjak s crveno-bijelim kvadratićima i rasprostre ga između njih. Luka ga gleda sa simpatijama i posprdno mu poravnava stolnjak. Stipe vadi kruh, pršut, sir, rajčice.

STIPE: Vako je već boje. Nu, uzmi, šta čekaš?

Polako počinju jesti.

STIPE: I, šta si reka, oklen ti?

LUKA: A još ništa nisan reka jer ti non-stop mliješ. Ali kad već pitaš, vraćan se iz Zagreba. Eto, diplomira san.

STIPE: Znači, gotovo je. (Pruža mu ruku.) Svaka čast, sokole. Brzo si ti to spuca.

LUKA: Pa, u roku san završija.

STIPE: Znači, sad jemamo u Maloj Varoši pravoga meštra za… Bogareti, šta ono?

LUKA: … za proučavanje mora.

STIPE: E, to!

LUKA: A, Stipe, di ti je...

Stipe, ne prestajući žvakati, samo podigne kažiprst i ušutka Luku, a onda iz košare izvuče bočicu vina.

STIPE: Bumba, ko more brez bumbe. In vino veritas. Gospe moja, da mi je tvoja pamet, Luka, uz ovu moju jezičinu, kraja mi se ne bi vidlo.

LUKA: Oli vas u trgovačku ništa nisu učili?

STIPE: Znan ti ja dobro računat, dragi, nego san rvatski picava.

LUKA: Zna san ja da si ti pripametan, nego reci ti meni koliko ti je poznata štorija o ribaru Tomasu?

STIPE: Šta ti je sad to palo na pamet?

LUKA: Danas su mu tribali arivat naslidnici i provest će lito ovod. More bit da san in triba reć ča se govori po mistu. Je li ti u sve to viruješ?

STIPE: Nu, ludonje! Dašta da virujen. I više od toga, moj Luka, ja san ti informacija iz prve ruke. (Zastane.) Prošlo je tome devetnajst godin kad je u našu Malu Varoš doša jedan mladić za koga se govorilo da je plemićkoga roda, ali malo čudne pameti... moj Anton…

Slika kupea polako tamni, a onda se svjetlo ponovno vraća.

STIPE: Eto, tako ti je to bilo. A šta tebe tira ovamo?

LUKA: A, ja san naslidnicima, a to su Tomasov brat blizanac i njegova ćer sredija Ribarev zamak. On se kasno oženija i ćer mu sada ima devetnajt godin. Ka i bratu mu, i njemu je žena umrla tako da je i on sam sa ćeron. Eto, to san radija dok si ti bija u Vlašku.

STIPE: Ako jemaš vrimena, sidnimo lipo „Kod Mate i Joška“, štogod prizalogajimo i undak ćeš mi sve ispripovidit.

*

Luka i Stipe ulaze u konobu. Mate čisti stol za njih, stavlja čaše, vino i vodu. Kraj vrata sjedi slikar Špiro. Kraj Špira je prazna stolica namještena kao da netko sjedi na njoj, a Špiru se miču usta kao da razgovara s nekim.

LUKA (pita Joška): Špiro opet halucinira?

JOŠKO: Već devetnajest godin govori sam sa sobon.

Mate se udaljava. Stipe je udubljen u neki svoj film, kao da nije prisutan.

STIPE: E, sam sa sobon, moš mislit.

LUKA: Aha, evo ga opet! Stari Tomaso se nima di vrtit nego po konobi i strašit bidnoga Špira?

STIPE: Beno od čovika! Ovdi je proveja cili život, a Špiro mu je obeća napravit portret. Tomaso mu je platija unaprid pa sad Špiro jema nedovršeni a plaćeni posal.

LUKA: A, tako znači! Obećanje, ludon radovanje! I sad mu Tomaso ne da mira, je li? A more bit da Špiro ipak jema bokun savisti.

STIPE: A ti ka ono znaš sve.

Lukin pogled okreće se prema Špiru i pored Špirove čaše koju je držao u ruci vidi još jednu čašu vina u zraku. Protrese glavom, pogleda ponovno – čaša je opet na stolu.

LUKA: Jemaš prav, ne znan. (Podiže čašu.) Za staroga Tomasa!

STIPE: Za staroga Tomasa.

Ispijaju čaše naiskap. Na scenu ulaze djevojka odjevena u traperice i šarenu košulju (Anja) i njezin otac Marko, čovjek u odijelu, s gustim crnim brkovima. Stipe izlazi iz konobe i gleda u njih. Zagleda se u djevojku, razrogači oči – skamenjen, a onda se trgne i obrati im se.

STIPE: Di ćete?

MARKO: U Ribarev zamak.

STIPE (mucajući): U Ribbbarrrev zzzammak.

MARKO: Tako je.

STIPE: Evo, to van je omar tute.

Došavši ispred zamka, djevojka se nasmiješi oduševljena onim što vidi ispred sebe. Otac, smješkajući se zadovoljno iz udubine u zidu izvlači veliki metalni ključ gotovo tridesetak centimetara dug. Otvara vrata, koja ih propuštaju u prekrasno dvorište.

ANJA: Pape, pa ovo je friško sređeno?

MARKO: A, moja Anja, nisi valjda mislila da ću vas dovest u zapuštenu kuću.

ANJA: Nisan, ali ovo!

Ulaze u kuću kroz dvor, pa se vraćaju.

MARKO (za sebe): Čudan je ti momak, uspija me je nagovorit da ne prodan kuću.

Anja stisne šaku i napravi bezglasno „yes“.

ANJA: Znaš, bija bi red toga momka počastit večeron.

MARKO: Kojega momka?

ANJA: Nauči se govorit sam sa sobon u sebi, stari moj.

Marko pogleda prema konobi i vidi Luku kako dolazi i mahne kćeri da mu krenu u susret.

MARKO: Evo, da upoznaš i momka čije je ovo djelo.

Stipe gleda sa strane zabezeknuto.

MARKO: Luka, jesi li to ti?

LUKA: Je, je, šjor Marko, ja san. (Nakloni se prema Anji, ona mu se ljubazno nasmiješi.) Anja, je li tako? (Pokaže prema Stipi.) Ovo je moj prijatelj Stipe.

ANJA: Već smo ga upoznali.

Stipe se rukuje s Markom, pa s Anjom. Gledajući u Anju promrmlja.

STIPE: Janja.

Sad se svi okrenu Stipi i začuđeno ga gledaju.

MARKO (ispravi ga): Anja.

LUKA: Di ste se uputili?

MARKO: Na mali obilazak...

ANJA: ... pridružite nan se.

LUKA: Drage voje.

STIPE: Nažalost, ja moran ić, ali vidit ćemo se ove dane. Ne zovu Varoš zaludu Mala Varoš. Ne moreš uteć od nikoga i da oćeš. Aj, Bog van.

SVI U GLAS: Doviđenja.

Stipe se udaljava gotovo trčeći. Okrene se nekoliko puta gledajući Anju. Grupica krene prema konobi.

LUKA: Kako vam se sviđa u zamku?

MARKO: Ne mogu te nahvalit, moj Luka. Ono ča si napravija od zamka je pravo čudo. Tolike godine niko u njemu nije sta, a ti si ga uspija uredit tako da ostane onakvi kakvi je bija prije dvajst godin. Ka da je prošlost stala. Ovi zamak jema dušu. On je za nas bogatstvo ne samo ka zamak, nego i ka čuvar naših predaka. Šteta da moja Mare nije živa da ovo vidi. Bolest nan je oduzela rano.

ANJA: Marko je skroz u pravu. I zbilja si za pet obavija posal, Luka.

Dolaze pred konobu.

MARKO: Sad san se sitija da san sebi obeća da danas neću kuvat.

LUKA: Ovde van je spiza prvoklasna i domaća.

MARKO: Onda idemo svi zajedno.

LUKA: Fala van, ali ja san već marenda.

MARKO: Onda dođi kod nas na večeru, bilo bi nan drago. A moramo i račune sredit. Di stojiš?

LUKA: U maloj kamenoj kući koja je naslonjena na zamak. I… fala na pozivu… vrlo rado ću doć.

MARKO: Vidimo se oko 8 uri. Vrata su otvorena, ne moraš kucat. I još jednon ti hvala. Oživija si duh staroga zamka.

Anja i Marko ulaze u konobu. Špiro je na svom mjestu u svom filmu i u komunikaciji s nevidljivim sugovornikom. Anja stane iza oca i gleda prema van. Prilazi im Mate.

MATE: Dobro došli u konobu…

Uto se Anja okrene i njihovi se pogledi sretnu, Mate je u šoku, pokušava se pribrati, ali ne odmiče pogled s Anje.

MATE (jedva čujno): … „Kod Mate i Joška“.

Marko ne razumije Matino ponašanje, pogleda u Anju koja sliježe ramenima, pa opet u Matu.

MARKO: Jeste li dobro? Pari da ste vidili duha.

MATE: Ma, ne, ne. Ma šta van je, šjor. Samo me je šinjorina na nekoga sitila. Eno, možete sist za oni stol.

Anja krene ispred oca i prolazi pored slikara Špira. Špiro zine, a onda pogleda očima punim straha i panike prema nevidljivom sugovorniku ispred kojega je vječito puna čaša vina.

ŠPIRO: Šta je sad ovo? Ma kad san ti reka da ću ti dovršit portret, onda ću to i učinit. (Pogleda prema Anji i sklopi ruke u molitvu.) Molin te, samo mi doma ne dolazite.

Marko sjedne i odmah uzima jelovnik u ruke. Anja pogleda prema Špiru koji zuri u nju. Čaša puna vina polako se digne u zrak, zastane, pa malo poskoči kao da joj netko nazdravlja. Anja zatrese glavom. Čaša je nepomična na stolu, ali Špiro panično skoči sa stolice obarajući ju i izleti van. Buka trgne Marka i on samo vidi kako Špiro nestaje kroz vrata. Svi gledaju za njim. Mate potrči podignuti stolicu i prilazi stolu uz prozor. Nakašlje se s nelagodom, atmosfera je napeta, pogledava u Anju.

MATE: Želite li naručit?

ANJA: Ja ću bakalar na brujet.

MARKO: Pašticadu.

MATE (udaljavajući se mrmlja u bradu): Još Tomaso ništa nije naručija.

Scena se zamrači.

*

Sumrak je. Luka se sprema za večeru. Odijeva odijelo i košulju, zatim bira kravatu. Polako se sprema i zvižduče neku pjesmu, dođe pred ogledalo. Gleda u svoj odraz.

LUKA: Unija si duh u Ribarev zamak.

U trenutku u ogledalu ugleda Anjin lik, ali u ribarskom kombinezonu. Ustukne, izgubi tlo pod nogama i poskliznuvši se padne. Podigne se, ponovno pogleda u ogledalo i ugledavši svoj lik glasno odahne.

LUKA: Boga mi te dobro plesnulo, moj Luka. Već ti se i priviđa.

Anja sjedi u svojoj sobi ispred ogledala. U trenutku ugleda sebe u ogledalu ali u drugoj odjeći, ribarskom kombinezonu. Ispruži ruku i dodirne svoju ruku u odrazu ogledala.

JANJIN LIK: Anja, Anja…

Glas jača i odzvanja sobom. Anja se naglo diže, obori stolicu, spotakne se i pada na pod.

Sve utihne. Anja se diže, pogleda se u ogledalo i vidi svoj lik. Glasno hukne.

ANJA: Uf, šta je ovo bilo? (Uputi se prema vratima mahnuvši rukom.) Duhovi zamka za mnom!

Anja silazi u dvor još uvijek sa zbunjenim izrazom na licu.

MARKO: Anja, stavi čaše, molim te.

Anja uzima čaše iz ormarića i postavlja ih na stol.

MARKO: Dok se izi juva, riba će bit gotova.

Na vrata ulazi Luka. Ima isti zbunjeni izraz na licu kao i Anja.

LUKA: Dobra večer.

MARKO: Ajde, sidni, Luka. Dobro nan doša.

LUKA: Još vas boje naša.

Luka sjedne, do njega Anja. Marko vadi juhu i pogledava dvoje mladih. Anja i Luka su zagledani u tanjure pred sobom.

LUKA: Dobro kuvate riblju juhu.

MARKO: Čekaj dok provaš brujet bez kosti.

Marko donosi brujet. Svi uživaju u hrani, a napetost polako popušta. Marko ulijeva vino.

MARKO: Onda, kakvi van je brujet? Pokojni Tomaso, Bog mu da pokoj duši, ostavija je ricetu u škafetinu u kužini.

LUKA: Šjor Marko, niman riči, odličan je. Ne sićan se da je išta bilo u škafetinu. Čudno.

Slegne ramenima i nastavi jesti. Anja prestane jesti i kratko se zamisli, kao da se dvoumi, a onda odlučno isturi bradu.

ANJA: E, pa ima još čudnih stvari. Večeras san u zrcalo vidila sebe u nekakvom kombinezonu i samu san sebe zvala.

LUKA: I ja san te vidija u zrcalo, u ribarski trliš.

Nastane kratki tajac, a onda Marko zagrli Luku.

MARKO: Zamisli koja je vridnost ovega zamka ako u njemu jemamo i duhove. Uvik san govorija da ovi zamak jema duha.

ANJA: Misliš dušu.

MARKO: E, i to.

Svi se nasmiju i nazdrave.

Scena se zamrači.

*

Jutro je. Stipe lupa na Lukina vrata.

STIPE: Luka, Luka, probudi se.

LUKA: Pusti me, Stipe, spavat, nije još sunce izašlo.

STIPE: Kad ja ne mogu spavat, nećeš ni ti.

Luka se izvlači i izlazi van.

LUKA: Smiri se.

STIPE: Ne mogu. Cilu noć nisan oka sklopija. Anja je Janjina slika i prilika. Ne, ona je njezina reinkarnacija.

LUKA: Ti si lud, to je samo obiteljska sličnost.

STIPE: A, ne, ne, kume moj. Ovdi se nešto događa. Da su baš ove godine Tomasi došli preuzest naslistvo! Ne more to bit slučajno, pa ćeš vidit.

LUKA: Ma Boga ti! A koji je to razlog?

STIPE: Ne znan, ali mislin da ćemo brzo doznat.

Luka uzdahne duboko i pogleda na sat.

LUKA: Asti ga, ča vrime leti. U deset uri se jeman nać s Anjon.

STIPE: Bogami, nije ti puno tribalo.

LUKA: Ne govori gluposti.

STIPE: Ja da govorin gluposti. Ka da ne vidin da si zagriza, a?

LUKA: Ajde, ludonjo, samo ću jon pomoć da se snađe u našoj Varoši.

STIPE: Neš ti Varoši petnajst kuć’ i birtija. Samo nemoj bit drugi Anton.

LUKA (gura Stipu prema vratima): Prava si šantroča.

Još uvijek nasmijani, ispred zamka nalijeću na Anju koja je upravo izišla. Luka u tom trenutku gleda u Stipu postrance. U zadnji čas, iako je lagano gurnuo Anju, uhvati ju s obje ruke i privuče k sebi.

LUKA (ne pušta ju): Ajme, skužaj, Anja. Jesan te udrija?

Anja i Luka ostanu trenutak zatečeni gledajući se pogledima punim iznenadne privlačnosti. Spusti ju na tlo nježno, ali ju ne pušta. Počnu se glasno smijati. Stipe ih promatra, digne obrvu, napravi grimasu i nakašlje se. Oni ga pogledaju i razdvoje se.

Anja spusti pogled smijuljeći se, a Luka se usredotoči na Stipu.

LUKA: E?

STIPE: Šta e?

LUKA: Ništo si tija reč.

STIPE: Tija san reč da ja iđen za svojin poslon.

LUKA: A zašto si onda još ovod?

STIPE: Ludonjo. (Anji.) Pazi se, mala, ovi ti je cili imberlan.

Stipe im mahne i ode. Anja i Luka krenu prema Kirieleysonu. Dolaze na litice (na mjesto gdje su se sastajali Janja i Santo). Sunčano je i sve izgleda pitomo i mirno. Sjednu okrenuti moru. Anja duboko udahne sklopljenih očiju i lica okrenuta suncu. Luka sjedi pored nje, rukama je obujmio koljena, gleda ju. Pogledi im se sretnu. Anja se zacrveni i spusti pogled. Luka ju nježno uhvati za bradu i okrene joj lice k sebi. Gledaju se. Luka ju nježno poljubi u usta. Zagrli ju, Anja nasloni glavu na njegovo rame i gledaju more.

ANJA: Kažu da sam jako nalik Janji…

LUKA: Je, ma ja je se ne sičan. Bija san puno mali.

ANJA: I ljudi u mistu me nekako čudno gledaju.

LUKA: A, svit, ka svit. Ritko se šta događa u našoj Maloj Varoši, pa si sad naletila ka tić na baketinu.

ANJA: Ka tić na šta?

LUKA: Na baketinu? To ti je lipak za vatat tiće.

ANJA: Čini mi se da je baš tako.… I čula san da je jako volila nekoga mornara…

LUKA: Šteta da i on nju nije volija toliko puno.

ANJA: A, jesi li i ti mornar?

LUKA: Ja ti se držin one stare: fali more, drž se kraja. Ma more je svima nama u Dalmaciju druga jubav.

ANJA (gleda ga ravno u oči): A prva?

Luka se nasmiješi i gleda ju ravno u oči. Ljube se. Vjetar pojačava. Čuje se udaranje valova. Pojačava se huk vjetra. Anja i Luka se razdvoje i s nerazumijevanjem pogledavaju nebo i oko sebe.

LUKA: Oklen sad ovi vitar?

ANJA: Možda ti šapće moje ime. Ko zna.

Luka ju pogleda toplim pogledom. Kroz huk vjetra i udarce mora jedva se razaznaje glas koji zove ANJA, dugo i otegnuto. Anja se ukoči. Luka ju zbunjeno gleda. ANJA, ANJA, hučanje se ponavlja. Anja skoči na noge.

ANJA: Je li čuješ moje ime?

LUKA: Već mi se dovoljno priviđa kad si ti u pitanju.

ANJA: Luka, ne zezan se. Neko me zove. Ka da glas dolazi iz svih pravaca do mene.

Luka se digne i oslušne. Jedva razumljivo dozivanje se ponavlja. Luka se naglo uozbilji.

Ipak brzo dolazi k sebi, dok Anja i dalje osluškuje i okreće se oko sebe.

LUKA: S tobon ću skroz porebambit. Ajmo ća prin kakvih ukazanja.

Uhvati ju za ruku i povuče za sobom.

ANJA: Priznaj, i ti si čuja.

LUKA: Ne znan ča san čuja, niti oću znat.

ANJA: Ne boj se, ja ću te čuvat.

Luka naglo stane, pogleda ju podignutih obrva.

LUKA (za sebe): Ona će mene čuvat…

Nestaju u daljini, za njima odzvanja Anjin smijeh. Anja i Luka stižu do zamka. Zaustave se pred dvorišnim vratima.

ANJA: Otac je reka da te pozovem na ručak.

LUKA: Obeća san Stipi da ćemo zajedno obidvat u konobu. Zafali se u moje ime.

Trenutak stoje bez riječi. Anja gleda u pod, pa u njega i grize usnicu.

LUKA: Čekaj, čekaj, nemoj mi reć… znan. Oćemo sutra ja i ti u konobu na obid?

ANJA: Neću. Čini mi se ka da san te nagovorila.

LUKA: Ajde, molin te. (Prođe joj kažiprstom preko nosa.) Sutra u podne san ovod.

Anja se vragolasto okrene i nestane iza vrata dvorišta, a Luka se uputi prema mjestu vrteći glavom i smješkajući se. Luka ulazi u konobu, kimne glavom Mati i pogledom potraži Stipu. Stipe sjedi za najudaljenijim stolom u kutu. Špiro je na svom mjestu, s dvije čaše vina i u svom svijetu. Luka prolazi pored Špira, ali on ga ne primjećuje.

ŠPIRO: Gotov je. Još samo da se malo pitura osuši i sutra ćeš visit ovod na zidu.

Luka pogleda prema Špiru i vidi čašu punu vina u zraku. Trese glavom i više se ne okreće, ali čuje Špira.

ŠPIRO: I nemoj mi više slat Janju.

Sjeda preko puta Stipe i pokaže rukom na Špira.

STIPE: Ma, vidija je jučer Anju pa se pripa da ga stari Tomaso straši jer mu nije završija portret.

Luka se nasmije i okrene prema šanku, mahne Jošku rukom.

STIPE: Naručija san nan peku.

LUKA: Lipo, bogami, na moj račun, bez da pitaš.

STIPE: Danas ja častin.

LUKA: Ča ti se dogodilo?

STIPE: Sve mi se vraća.

Uto stiže peka.

STIPE: Meni se čini da štorija još nije gotova.

LUKA: Kako znaš?

STIPE: Ne znan, znaćemo za tri dana.

LUKA: Ča to oće reć – za tri dana.

STIPE: Za tri dana je dan kad se sve to dogodilo.

Polako završavaju marendu.

STIPE: Ja bi mora do općine, ako nisu već ošli doma.

LUKA: Opako te uvatila pulitika, a, Stipane?

STIPE: Ja volin ovo misto i oću da iđe naprid.

LUKA (zagrli ga): Vlaška furbarija.

Izlaze van smijući se.

*

Spustila se noć. Luka izlazi pred zamak. Nikoga nema.

LUKA: Nemore čovik spavat od vrućine.

Gleda prema uličnoj svjetiljci i magla oko nje formira se u ženski obris u dugoj haljini koji treperi pod svjetlom. Luka razrogači oči. Lik i dalje treperi. Luka čvrsto stisne oči i opet ih otvori. Pod svjetlom je samo gusta magla.

LUKA (vraćajući se u krevet): Jesan i ja idiot.

Nervozno se šetka. Pogleda na sat.

LUKA (tiho): 11.45.

Scena se zamrači.

*

Dan. Luka dolazi na scenu.

LUKA: Lipa noć i još lipše jutro. E, moj Luka, kad oćeš slušat štorije, nema sna.

Sjedne na obližnju klupu. Čuje se zvonjava s crkvenoga tornja koja označava podne.

Luka se isti čas digne i okrene prema zamku, nađe se oči u oči s Anjom. Trgne se iznenađeno. Anja mu rukama obuhvati lice. Smiješi se.

ANJA: Rekla san ti da ću te čuvat.

LUKA: Koliko san blesav u zadnje vrime i tribalo bi.

Zagrli ju i krenu prema konobi. Špiro stoji na stolici i vješa portret ribara Tomasa iznad stola za kojim uvijek sjedi, a Mate mu pomaže pridržavajući veliku sliku. U konobu ulazi Luka i propušta pored sebe Anju. Špiro razrogači oči, zaljulja se i padne zajedno sa stolicom. Mate skoči da mu pomogne. Tomasov portret je nakrivljen. Luka i Anja također potrče prema Špiru. Anja klekne pored njega.

ANJA: Nemojte se micat. Pogledat ću jeste li šta slomili. (Polaže ruke na Špirinu nogu.) Ja sam medicinska sestra.

Špiro tek na dodir njene ruke preplašeno skoči obarajući Anju na stražnjicu.

ŠPIRO: Ti si sotona! Biži ća od mene! Biži!

Nitko se ne snalazi u novonastaloj situaciji. Luka se polako saginje i hvata Anju pomažući joj da se digne, ali ne skida pogleda sa Špira koji divljački tuče nogom o pod i šakom po stolu.

ŠPIRO: Šta je, stari tovare. Jesan li te obisija? Jesi li mi obeća da ćete me i ti i ona ostavit na miru? Šta još oćeš? Moju dušu?!

MATE: Špiro, sve ti se pomišalo.

ŠPIRO (prema portretu): E, nećeš, nećeš. Jesi li me čuja? (Mate ga hvata za ramena i pokušava ga posjesti na stolicu dok on maše kažiprstom prema slici.) A, ne, ne!

Špiro bubne na stolicu i tek tada pogleda Matu.

MATE: Moj Špiro, ti si skroz lud. Malo ti je Tomaso, pa još infišaješ. Ova cura ovod je živi stvor i zove se Anja.

ŠPIRO: Isto ja gren doma... (Rukom pokaže na sliku.) a ti ga malo poravnaj.

Špiro krene prema izlazu. Mimoilazi se sa Stipom koji ulazi u konobu i pogledom ispraća Špira. Anja i Luka sjednu za Špirov stol s portretom iznad glava. Prilazi im Stipe.

STIPE: Može li se k vami?

LUKA: Ko bi te se moga otrest?

STIPE (gleda sliku na zidu): Bome ga je obisija. (I kritički gleda.) Dobro mu je ispa, a, Luka?

LUKA: Ti si ga boje poznava.

ANJA: Ja san ogladnila.

Luka mahne Mati da dođe do stola.

MATE (prebacujući kuhinjsku krpu preko ruke): Ako ćete mene poslušat, ja bi van priporučija juhu i lešo meso sa šalšon od pom i terinu salate.

STIPE: A ako te nećemo poslušat?

MATE: Za Vlaje kuvamo sutra. Poparu.

STIPE: To daj ženi doma.

LUKA: Ti nan donesi juhu i lešo. (Stipi.) Očeš ti onda sutra doć?

STIPE (Anji): Eto s kin imaš posla. Nemoj poslin reć da ti nisan reka.

Mate donese vino, vodu i čaše. Udalji se.

ANJA: Kad smo već kod spize, uskoro slavin devetnaesti rođendan i pozivan vas na večeru.

Stipe se naglo uozbilji.

STIPE: Devetnaesti rođendan? Kad uskoro?

Anja i Luka ga gledaju iznenađeno.

ANJA: Za tri dana.

STIPE (ponovi upitno): Za tri dana?

Anja klimne glavom. Luka šalje nijeme signale prijatelju koje Anja ne vidi. Stipe primijeti Lukino namršteno lice i kažiprst na sljepoočnici. Brzo se pribere.

STIPE: Skužaj, Anja, pomišali su mi se dani. (Brzo doda.) Fala na pozivu, svakako ću doć.

Uto dolazi Mate s velikom zdjelom vruće juhe.

*

Dan. Čuje se škripa kočnica autobusa koji se zaustavlja na postaji. Na scenu ulazi visok čovjek aristokratskoga držanja – Anton, 19 godina stariji. Prilazi mu Stipe.

STIPE: Dosta su vam teški kuveri, šta nosate u njima.

ANTON (nasmiješi se): Ništa naročito, većinom knjige.

STIPE (rukuju se): Kako si, Antone?

ANTON: Pjesnički, moj Stipe, kao i uvijek. Je li ti svakoga dočekuješ?

STIPE: Samo kad znan ko dolazi.

ANTON: Kako znaš?

STIPE: Slažen slagalicu.

Anton se nasmije. Oni polako krenu i dođu do klupe.

ANTON: Zar nećeš malo, kako bi ti rekao, pridanit?

Stipe kima glavom i oni sjednu na klupu.

ANTON: Devetnaest punih godina… A sad, kad sam opet tu, čini mi se kao jučer.

STIPE: Doša si sam.

ANTON: Ne, nikad ja nisam sam, a danas mi se prošlost čini bliža nego ikad.

Stipe zašuti. Obojica su zamišljeni. Anton se diže, Stipe za njim.

ANTON: Ako nemaš više pitanja, moj prijatelju, možemo nastaviti.

STIPE: U ovih devetnaest godin si samo ostarija, moj Antone, ostalo znan, a i to da si posta slavni pisac.

ANTON: Pripametni, moj Stipe, onda me odvedi u najbliži hotel.

STIPE: A, ne, ne. Bit ćeš moj gost, jedino ćeš prispavat u kući kraj moje jer u nas nima mista.

Krenu dalje Rivom. Oblaka je sve više. Bljesne pokoja munja.

STIPE: Pozvani smo na večeru u Ribarev zamak.

ANTON: Kako misliš – pozvani? Ko je u zamku?

STIPE: Nu ga! Pa jesan li ti reka da san zna da ćeš doć. U zamku su Tomasovi naslidnici. Reka san in da mi dolazi gost iz Italije, pa su tako i tebe pozvali. Ćeri in je devetnaesti rođendan.

ANTON: Danas?

STIPE: E.

Polako kreću sa scene.

Scena se zamrači.

*

Anja se pred ogledalom sprema za večeru. Već je odjevena i nanosi laganu šminku.

Pjevuši. Bljesne munja. Pogleda prema prozoru i napravi grimasu straha i ironije.

Ruga se sama sebi. Čuje se grom, a zatim Anjino tiho „grrr”. Digne se i krene preko sobe do ormara. Vadi cipele s niskom petom i obuva ih.

Stipe i Anton približavaju se „Ribarevu zamku“. Svaki nosi po jedan šareni paketić, dar.

Pogled im se zaustavlja na Anjinu prozoru. Svjetlo u njezinoj sobi trepće. Teški oblaci prekrivaju nebo. Bljesne udaljena munja i grmljavina. Luka dolazi pred zamak i vidi Antona i Stipu kako gledaju prema Anjinu prozoru. Prati njihov pogled i ugleda Anju. Treperavo svjetlo prati njezino kretanje. Luka pljesne Stipu po ramenu. Stipe se upadno trgne.

LUKA: Otkad si mi ti tako strašiv?

STIPE: Evo, od sad.

Luka pogleda u Antona. Stipe se brzo pribere.

STIPE: Da te upoznam, ovo je Anton. Popodne je stiga iz Italije. (Anton i Luka se rukuju, a Stipe nastavi govoriti Antonu) Moj prijatelj Luka.

LUKA: Dobro vas je opisa.

ANTON: Kao izgubljenu pjesničku dušu, pretpostavljam.

Smiju se. Luka pogleda u nebo. Gusti kišni oblaci potpuno su prekrili nebo, vjetar pojačava.

LUKA: Ajmo u kuću prin vengo okisnemo.

Krenu prema vratima dvora. Stol je već postavljen. Marko slaže čaše. Luka, Anton i Stipe ulaze. Anton se ogleda po prostoriji, a na licu mu je blagi osmijeh.

LUKA: Dobra večer.

MARKO: Ajte naprid, komodajte se. Valjda ćemo uspit večerat pri kiše. (Pruža ruku Antonu) A vi ste Anton?

Anton prihvati pruženu ruku i lagano se nakloni.

ANTON: Hvala na pozivu. Čast mi je biti u vašoj kući.

LUKA: A di nan je slavljenica?

Stipe i Anton se pogledaju ozbiljnim i zabrinutim pogledima. Anja je opet pred ogledalom. Vjetar je jak i čuje se njegovo zavijanje. Bljesak munje pruži se do zamka osvjetljavajući ga sablasnom svjetlošću. Istovremeno se prolomi zaglušujući prasak groma. U zamku se sva svjetla pogase. Jedino u Anjinoj sobi treperi blaga svjetlost.

Društvo oko stola je nijemo i ukočeno. Prvi se snalazi Luka.

LUKA: Šjor Marko, u dnu kredence je petrolejka.

MARKO: Ma bravo, Luka. Šteta da nan ova lipa spiza propade.

Marko stavlja petrolejsku lampu na stol, a Luka ju upali. Stipe je tihi, nijemi promatrač, a Anton tužno spusti glavu.

Anja nepomično sjedi pred ogledalom iz kojega dopire slabašna svjetlost. Njezino lice je lijepa maska bez ijedne emocije, pogled prikovan. Pruža ruke prema zrcalu i oba dlana nasloni na površinu zrcala. U odrazu zrcala, u svjetlosti se formira Janjin lik s blagim osmijehom i njihovi se dlanovi spoje. Trenutak traje. S jedne i s druge strane je ista osoba, s istim blagim, smirenim izrazom, samo je odjeća drukčija. Janjin lik polako nestaje, a za njim i blaga svjetlost. Anja se polako diže i krene prema vratima. Pokreti su joj spori i mirni. Pritisne kvaku, otvori vrata, izlazi ne zatvarajući ih. Anja ulazi u blagovaonicu odsutna pogleda fiksiranoga ravno pred sebe. Luka ju prvi ugleda i široko se osmjehujući napola se podigne, ali se isti čas vrati smrtno ozbiljan. Anja nastavlja u svom kretanju prema izlaznim vratima. Anton je preneražen Anjinom pojavom. Lice mu se grči u bolnu grimasu.

ANTON (tiho): Janjo, moja Janjo!

Nalakti se na stol i rukama pokrije lice. Marko stoji, poluotvorenih usta. Jedino Stipe ne izgleda iznenađeno. Samo teško uzdahne. Anja prolazi pored Luke, Antona i Stipe prema vratima. Otvara ih i polako izlazi. Marko prvi skoči i izlazi za njom iz kuće. Njegova kretnja pokrene Stipu, Antona i Luku i oni se brzo dignu i krenu za Anjom. Pokušavaju ju zaustaviti, ali neka sila ih odbacuje i ne dopušta im da joj se približe.

Liticama Kirieleysona vjetar lomi i razbacuje grane. Nebo paraju munje, gromovi tuku, vjetar urliče. Valovi se razbijaju o litice. Kroz udare vjetra čuje se zvono sa zvonika. Anja dolazi do litica Kirieleysona i klekne na sam rub litice. Mala skupina hitro dolazi do litica. Ostaju skamenjeni pred prizorom. Stipe se okrene. Svi izgledaju nekako odsutno.

Marko krši ruke, učini korak prema Anji, ali Stipe ga uhvati za ruku i zaustavi. Zbijaju se jedni uz druge. Anja je na par koraka od njih, ali nitko joj ne prilazi. Gotovo su paralizirani. Luka izluđeno gleda oko sebe. Pogled mu se zaustavi na Stipi koji jedini izgleda pribrano. Na Lukin preplašeni, upitni pogled samo odmahne glavom. Anton je jedna velika bolna grimasa. Ne skida pogled s Anje. Zadnji bat zvona zaustavi vjetar i nastane muk. Anja se digne, podigne ruke prema nebu i iz njezinih usta prolama se krik.

ANJA: Kyrie eleison!

SVI (u glas): Gospodine, smiluj se!

Svi su kao skamenjeni. Pogledi se spuštaju u dubine mora odakle se pojavljuje svjetlost koja postaje sve jača, pretvarajući se u ribaricu koja izranja. Cijeli je prizor okružen svjetlošću. Na brodu stoji ribar Tomaso. Brodska skala počne se pružati prema rubu litice, prema Anji. Od Anje se odvaja Janjin svjetleći lik. Zrači svjetlošću i dubokim ispunjenjem i mirom. Okreće se najprije prema Anji, a zatim prema Antonu i oni se jedan dugi trenutak gledaju. S Antonova lica nestaje bol i ustupa mjesto smirenju. Tek tada se Janjin lik okreće brodu i Tomasu koji je pored skale. Janjin lik krene polako prema brodu, prelazi skalu i zaustavlja se ispred Tomasova lika. U daljini pojavljuje se u svjetlu Santov duh. Tomaso dovodi Janju do Santa i njihove se svjetlosti spajaju.

Ljubav i blagi osmijeh su na njihovim licima. Intenzitet svjetlosti se pojačava, a obrisi likova i ribarice blijede. Ostaje sama svjetlost, tada i ona počinje blijediti dok potpuno ne nestane. U tom trenutku Anja opasno zatetura, a ruke joj mlitavo padnu. Luka skoči i uhvati ju u padu. Podiže beživotno tijelo i krene putem prema zamku. Zastane pred Markom.

LUKA: Bit će dobro... Dobro je.

Privuče ju bliže grudima i poljubi u čelo. Na Anjinu licu samo se pojavi jedva vidljivi smiješak. Na litici ostaju Anton i Stipe.

ANTON: Kako si znao što će se dogoditi?

STIPE: Nisan zna. Nekako se sve posložilo. A zašto si doša baš ove godine?

ANTON: Sve ove godine sanjam kako ju tražim po ovim liticama. Prije tjedan dana ukazao mi se njezin lik. Zato sam došao.

Stipe kimne glavom s razumijevanjem, potapša ga po ramenu i ode ostavljajući ga samoga.

Scena se zamrači.

*

Prošla je godina. Anton ulazi na scenu. Stipe ga dočekuje. Srdačno se rukuju.

STIPE: Drago mi te vidit, Antone.

ANTON: I meni tebe. Onda, ništa se ne hvališ, postao si načelnik Male Varoši. Uvijek sam znao da ćeš daleko dogurati.

STIPE (pokušava zvučati skromno): A, ne mogu se požalit. Kupija san i ništo kućice. Onu kuću u koju si sta... kad smo ono lani slavili Anjin rođendan – na brdu. Šta ću od tebe. Moran te nigdir smistit, pa san mislija da je najboje da te smistin di ti je poznato.

ANTON: Koji si ti… Idem se onda pripremiti za vjenčanje.

STIPE: Oću li te ja ikad vidit u rebatinke.

ANTON: Budemo li se više družili, tko zna. Kakav je plan?

STIPE: Vinčanje je u crkvi u šest uri, a slavlje je „Kod Mate i Joška“. Eno Luke.

Luka im dolazi u susret.

LUKA: Ajmo, kumovi, di ste dosad. Dobro doša, Antone.

ANTON: Bolje te našao, Luka. Je li sve spremno?

LUKA: Mora bit.

Trojka krene dalje i odlazi sa scene.

*

Zvona na crkvi zvone. Na scenu dolaze mladenci Anja i Luka, za njima kumovi Stipe, Anton i Marko. Sjedaju u konobu. Veselo društvo pjeva. Stipe tuče nožem o čašu kako bi zaustavio pjesmu. Svi prestanu pjevati.

STIPE: Evo, dižen ovu čašu u čast mladenaca, naše Anje koja je izgubila srce u našemen mistu, a zamalo i dušu, ali o tomen radije ne bi. Njezina lipota očarala je našega Luku i sudbina je tila da se oni zajubidu i da započnu zajednički život. A kako je sve to počelo, sad ću van ispričat. Vozili smo se ja i Luka feraton iz Kaštili.

ANTON I LUKA: Stipe, načelniče!

STIPE: Onda živili. Sritno i berićetno van bilo.

Svi nazdravljaju. Luka i Anja se grle i ljube. Okreću se prema zidu na kojem visi slika – portret staroga Tomasa. Gledaju u sliku i u jednom trenutku stari Tomaso sa slike im se nasmije i namigne.

Krene pjesma „Jana, ribareva kći“, ali onda svi zapjevaju „Večeras je naša fešta“, Tomislav Ivčić.

KRAJ     

_______________________

Splićanin Vedran Matošić proveo je čitav svoj radni vijek u turizmu i svoje je znanje i iskustvo iskoristio kako bi svoj rodni grad Split postavio na mapu turističkih gradova Europe i svijeta. Sva njegova književna djela kao da žive ulicama i trgovima grada, a ploveći beskrajnim prostorima vlastite mašte, ni za pedalj ne izlaze iz Mediterana, kolijevke civilizacije Zapada, kojoj očito posve pripada. Likovi iz njegovih priča, drama, monodrama, mjuzikla i scenarija živjet će godinama oživljavajući povijest Dalmacije i grada Splita na najbolji mogući način. Ako bi jednom riječju htjeli opisati Vedrana Matošića, to bi svakako bila riječ: Storyteller.

Vedran Matošić prvu zbirku pjesama Barke objavljuje 1994., a u ljeto 1994. pjesnik svoju novu zbirku Prodavač snova, promovira na otvaranju izložbe slika Vjeke Stipice na pjaceti Bolske Bretanide. U listopadu 1998. godine Matošić tiska Vodič kroz palaču cara Dioklecijana. Slijedi Sedma knjiga 2001. u nakladi Mozaik knjige, te u Nakladi Bošković: Priče iz Dalmacije 2004., Igre oko Dalmacije 2009., Versi 2016.

Storyteller mobile tour guide u nakladi Pinkice j.d.o.o. tiska se 2018., a 2021. objavljuje Put u Povišta (u značenju put u povijest kroz maštu). Matošićev je to povratak poeziji kako bi povijest bila primamljivija za djevojčice i dječake kojima je ova knjiga i namijenjena, ali predstavlja i prvijenac tetralogije Putovanja. Iduće (2022.) godine objavljuje tri knjige koje zatvaraju tetralogiju: Put u Dalmaciju, Kronološki pregled povijesti Dalmacije po stoljećima pisan u rimi, Put u San, Autorov prikaz modernog Danteovog pakla i Put u Split, Storytelling vodič kroz palaču cara Dioklecijana na engleskom, talijanskom, njemačkom i francuskom jeziku Nakladnik je Pinkica j.d.o.o. Split.

Urednik je i monografije KUD-a „Jedinstvo“ za 100 godina Jedinstva 1919. – 2019.

Izvedena su mu djela: Toma Niger: de Marulo – monodrama u izvedbi Ratka Glavine, komedija Nina u izvedbi Ksenije Prohaske, mjuzikl Diokles – u režiji Lea Leme na Peristilu 2014. i 2015. godine. Drama Ribareva kći prijavljena je na Natječaj Marin Držić. Sanja Nikčević ocjenila ju je jednom od najboljih drama u 2019. godini. Drama je tiskana u časopisu Republika Društva hrvatskih književnika i u Osvitu – Mostar, s recenzijom Sanje Nikčević.

School musicals – Dječji mjuzikli, autora Jovice Škare i Vedrana Matošića objavljeni su 2023. Pored libreta u knjizi su i notni zapisi dječjih mjuzikla koje su Srdelice, a i mnoge osnovne škole: Lučac, Spinut, Split i Grohote – Šolta u vidu dramoleta predstavile diljem Lijepe Naše.