Nizanka u deset nastavaka donosi svjedočanstva i manje poznate činjenice o životnom putu ubijenoga vukovarskoga stomatologa i književnika Renéa Matoušeka (1958. – 1991.) s ciljem sadržajnijega upućivanja hrvatske javnosti u njegovu snažnu osobnost i svestrano stvaralaštvo prekinuto velikosrpskom agresijom na Vukovar i mučeništvom na „Veleprometu“.

Prolog: Ime koje bismo morali bolje poznavati

Ime Renéa Matoušeka, nažalost, nije poznato široj javnosti. Duboko je i složeno zašto je tomu tako, s obzirom na to da je i njegov život, prekinut u 34. godini na vukovarskom „Veleprometu“ nakon pada grada heroja 1991. godine, sinonim za mučeništvo u vrijeme stvaranja hrvatske države. I poticaj omalovažavanoj kulturi sjećanja. O dvadesetoj obljetnici ekshumacije i identificiranja Matoušekovih posmrtnih ostataka, a zatim i pokopa 22. studenoga 2002. godine na Memorijalnom groblju u Vukovaru, želja je osvijetliti i proslaviti Renéovo životno djelo, darivano punim srcem svijetu od rođenja uz Dunav i Vuku 7. veljače 1958. godine. Iako postoji mrežna stranica s osnovnim podatcima, makar se u bespućima svemrežja može pronaći pojedini videozapis, premda su dostupne zbirke pjesama, kratke priče i novinski članci, stalan je osjećaj kako se za Renéa može i mora učiniti više. Jer u obiteljskoj ostavštini, kako onoj vukovarskoj kod brata Roberta, tako i velikogoričkoj kod šire majčine obitelji, ostale su neobjavljene pjesme i fotografije, a svatko blizak pokojnomu Renéu ima svoju priču, neovisno u kojem je razdoblju svjedočio o širini talenta pokojnoga Matoušeka. I one se, ispričane čak i od međusobno neupoznatih osoba, slažu u jedinstvenu cjelinu. Onu koja mislima različitih ruku riše portret istoga čovjeka, kao u haikuu prijatelja mu i suputnika u obrovačko-žegarskim danima Tomislava Marijana Bilosnića: Krv, vrisak, ruža / René Matoušek sam / u Vukovaru.

R 2

Najlakše je napisati ili pročitati biografske rečenice, ali kako kada iza njih stoji čitav jedan (ne)pokoreni svijet mladića nadarenoga za glazbu, književnost, fotografiju, film i esperanto, odlučnoga da tragom starijega brata dođe studirati stomatologiju u Zagreb, potom se tragom prve službe zaputi u nepoznat mu zadarski i zrmanjski krajolik, pa u predvečerje Domovinskoga rata vrati u rodni grad, ne sluteći da revitalizacijom Društva „Hrvatski dom“, kojemu je postao tajnikom na obnoviteljskoj skupštini 14. prosinca 1990., počinje muka goleme, krvave bitke za slobodnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Sve uz redovito obavljanje stomatološkoga posla u ambulanti obućarskoga giganta „Borova“, poslije i u Stručnom operativnom štabu vukovarske bolnice. Iako je u sebi nosio proročki dar, ovjekovječen već prvom zbirkom pjesama „Jaka veza“, s naslovnicom sebe obješenoga o teške lance, teže i od Jevtušenkove poezije, René Matoušek bio je čovjek mira, do posljednjega ovozemaljskoga udaha uvjeren da vrijedi svjedočiti vlastite ideale, zanesenjački, čak i kada ruševine obiteljskoga doma i baroknoga grada bez komentara govore o nepodnošljivom barbarstvu pri kraju epopeje klaonice 20. stoljeća, kako je Vukovar nazvao Jean-Michel Nicolier, čije tijelo, pogubljeno na Ovčari, još nije ni pronađeno.

Ono što je zajedničko svakomu spomenu imena Renéa Matoušeka jest radost na licima svih koji su imali čast poznavati ga, opisujući anegdote iz djetinjstva i mladosti, govoreći o njemu kao da će se svakoga trenutka pojaviti i kazati štogod duhovito kao „sve prođe, pa i doživotna robija“, tamo u glasovitom Šapudlu Pavla Pavličića, ili na korzu u Velikoj Gorici, gradu u kojem je proveo studentske dane. Uz svjedoke vremena i svi Matoušekovi prostori bivaju oživljeni, uvjerljivošću prizora koje je i sam opisivao u „Avanturama zubara iz Vukovara“, začuđen podvelebitskim mentalitetom, on – turopoljski Slavonac, naviknut na dunavski sjeverac, priučen na moćnu planinsku buru, jedini Hrvat u selu s isključivo pravoslavnim žiteljima – i tako pet godina. Kontrapunkt je Renéove biografije biti omiljenim (i jedinim) stomatologom u kraju gliničnih obećanja, uklanjati karijese pripadnicima istoga naroda koji će mu ubrzo doći glave, samo zato što je svojom profesionalnošću, kao i darovitošću za pisanu riječ, nazivao stvari pravim imenom. Njegova kritička rubrika „Carski rez“ u „Osječkom tjedniku“ ubadala je zaštitnike „bratstva i jedinstva“, zagovornike Knina kao glavnoga grada pobunjenih Srba, ironizirao je „hrvatsko-srpske endemske biljke i jugo-hortikulturu“ – Matoušekovi tekstovi aktualni su i tri desetljeća poslije, kada se vrijeđa zdrav razum svima koji pamte. A ima ih, i onih koji vrijeđaju i onih kojima je dano dalekosežnije pamćenje. Pamćenje koje ne će prešutjeti ni činjenicu da je posljednju zbirku pjesama „Žegar“, veličine kutije šibica s japanskom zastavom, objavio u biblioteci „Matsuo Basho“ u vojvođanskim Odžacima – na ćirilici. Kakav paradoks mučeničke istine, kakva suprotstavljenost svega što će boljeti. I boli. Nosio je ljubav prema svim pismima, ali krvnici nikad nemaju vremena za čitanje.

Rene na promociji svojega brata

René Matoušek na promociji svojega brata, kolege stomatologa Roberta

Tko je uistinu bio René Matoušek? Zašto je njegovo ime svedeno na lokalni okvir, na rijetke prigodne svečanosti kakve su bile „DA za Renéa“ u Velikoj Gorici, još tijekom potrage za njegovim zemnim ostatcima, nazvane po nagrađenoj mu „Najkraćoj ljubavnoj pjesmi: DA“. Recitiraju samotne duše „Pet minuta tvoga potiljka“, pjevuše „U meni ljubavi ima“ koju je na Renéove stihove uglazbila profesorica Dubravka Ratkaj, naklone se oni stariji Renéovoj bisti izrađenoj rukom Mladena Mikulina u onom istom, obnovljenom „Hrvatskom domu“ u Vukovaru, sjete ga se kolege esperantisti u publikacijama i kod posjeta delegacija s Dalekoga istoka, novinari u veljači i studenom posvete sve rjeđe tekstove čuvanju uspomene u eutanaziranim rubrikama kulture. Da, uklesano je ime i prezime Renéa Matoušeka u „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ na zagrebačkom Mirogoju, u kenotafu svetišta Sveta Mati Slobode na Jarunu, u obnovljenom vukovarskom franjevačkom samostanu uz crkvu sv. Filipa i Jakova, s dvorišnim pogledom na Dunav, ali – uz pijetet prema svim žrtvama Domovinskoga rata, o njima je potrebno svjedočiti i prije i nakon komemorativnih obljetnica. Valja proniknuti u bogatstvo svakoga pojedinoga životopisa, učiniti da (p)ostanu simbolom vremena koje se sve teže otima zaboravu (samim svojim habitusom prolaznosti), jer njihova žrtva obvezuje na bolje poznavanje učinjenoga i zaustavljenoga velikosrpskom agresijom. Ne, to nipošto ne znači ostati vezan „samo“ uz 1991. godinu, i sve ostale ratne godine, nego iskoristiti prigodu s pouzdanim sugovornicima – da se ne zaboravi. Ma kako se često spominjalo, nikada nije dovoljno.

Ova nizanka posvećena je Renéovoj majci Božici Matoušek koja je preminula 21. travnja 2021. godine u 95. godini. Vedrinom je oduševljavala svoje bližnje, prisjećajući se mlađega sina u punini (i) njegova optimizma, protkanoga talentom i savjesnim radom na stomatološkom i književnom području, ali i duhovitošću. Lako je primjetna i Renéova dosjetljivost još na ranim fotografijama djetinjstva, u šokačkoj narodnoj nošnji, ljetovanjima u Selcu, veslanju uz najdraže dvije rijeke, dar izražen u gitarističkom umijeću, novinarskom i književnom stvaralaštvu, uz neizbježnu humorističnu crtu, odliku načitanoga mladića široke naobrazbe. Onoga koji je cinično zbirku pjesama „Prasci“ umnožio u šest primjeraka i podijelio najbližima, onoga koji je bio svjestan da iznova živimo „1984.“ i „Životinjsku farmu“, samo se promijene imena „Velikoga brata“ i „Napoleona“, sve ostalo isti je napoj namrijete manipulacije. Kako zaboraviti da je glumačkom izvedbom na esperantu oduševio i velikoga škotskoga pjesnika Williama Aulda, koji je prepoznao univerzalnost umjetnosti, čak i kada ona stoji bespomoćna pred svjetskim krojačima zaraćene, isplativije stvarnosti?!

Rene s majkom i tetom

S majkom Božicom (lijevo), tetom Ankicom Harak i sestričnom Sandrom Harak posjetio je 1988. manastir Krupu nedaleko od pravoslavnoga sela Žegara u kojem je radio pet godina (Foto: Nenad Harak, Réneov bratić)

Sve je to bio Réne Matoušek, pa i radijski amater iz napaćenoga vukovarskoga sokaka, koji je svojom agilnošću sve do okupacije Hrvatskoj i svijetu pokušavao izreći istinu o rodnom gradu, znajući da je krvava i bolna, s istom podijeljenom sudbinom Siniše Glavaševića, Branimira Polovine i drugih (ponekih i preživjelih) junaka etera kada je to bilo najteže. Umjesto sjećanja, imamo primjere gruboga obezvrjeđivanja vukovarske žrtve, štoviše, psovku nad Vukovarom novinarsko strukovno društvo nagrađuje, što mnoge može pokolebati u naumu da pišu drukčije, tiše, ljekovitije. Ako se što može naučiti od Renéa, to je da treba sačuvati dostojanstvo i kada smrt ima oči dojučerašnjega susjeda, ili kada život zaboravnima donosi prolazna priznanja. Tamo, „negdje u kraju i zatišju“, bit će dovoljno vremena svesti račune sa psovačima i trubačima koji u Hrvatskoj 2022., s maskama neshvaćenih patnika, identitet kameleonski prilagode političkom trenutku. Njihovo „NE“ jamačno ne može i ne će biti jače od Renéova „DA“. Ako i nije utjeha kostima koje počivaju u vukovarskoj Aleji hrvatskih branitelja, primjerno je ići težim putom, što dalje od dnevne politike, što bliže vjerodostojnomu svjedočenju o životnim stanicama Renéa Matoušeka.

Agonija plača

O silnoga li plača
zar ljubav iz njega teče?
Ne, ona je sve jača,
sa njim je bol što ga peče.

Silinu smrti te
ne osjeti od djetinjstva,
a smrt mu je sada, gle
vodi putima spokojstva.

Hej, zašto moraš poći
ka dvorovima vječne tmine?
Hej, krik u turobnoj noći
kroz ulice puste se vine.

U magli vidje ruke
što grle ga i sada
premda u grotlu muke
grč ih svine iznenada.

Vidje tad zlatne kose
ugleda blažene oči,
Kuda, kuda je nose?
zavrišti tada i skoči.

Poletje tada divlje
iščezne san mu najdraži,
juri, leti sve življe
od neba milost da traži.

Al skrušen padne odmah
mučninom izmučen, jadan,
užasne noći zadah,
sputa ga, on usne hladan...

(neobjavljena šansona iz ostavštine Renéa Matoušeka)

Tomislav Šovagović

Tekst je dio niza „René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2022. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

AEM

Povezano: 

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (2)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (3)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (4)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (5)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (6)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (7)

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.