Pokidane veze s krajiškim Srbima

Akademik SANU Vasilije Krestić, zadužen za hrvatsku povijest: »Po mome dubokom uverenju, zajednički život je nemoguć. I bilo bi dobro i za hrvatski i za srpski narod kada bi se našla neka međa. Teško je da prognoziramo u ovom času, ali sam uveren da ako to tako ne rešimo imaćemo permanentan rat... Znate, to je ono pitanje odnosa 'urbanih' i 'ruralnih' Srba. Ja sam oduvek smatrao da je vrlo važno da, ako već ne možemo zajednički da živimo, izdvojimo delove u kojima je srpsko stanovništvo većinsko. Time se može rešiti i pitanje 'urbanih' Srba. 'Urbani' Srbi, ako ostanu u Hrvatskoj ovakvoj kakva je, nedemokratskoj, ili će postati Hrvati ili će morati otići iz gradova, što se delimično već dešava.«

Ako se pak razdvajanje Srba od Hrvata ne ostvari, Krestić zaključuje: »...Postavlja se pitanje možemo li mi uopšte razgovarati o nečemu drugom. Šta će reći taj narod tamo kojem prete uništavanje i iseljavanje? Oni jednostavno ne mogu da prihvate drugo rešenje. Ja znam da je svaka pomisao na rat gotovo idiotska, ali taj narod je ugrožen, njemu su potrebne veće garantije od onih koje mu se nude u Hagu« (Nin, 1. listopada 1991.).

»Između ludila i idiotizma Srbi se 1991. opredelili za idiotizam«

Milorad Tomanić, publicistički srpski glas razbora, zaključuje: »U ne baš sjajnoj ponudi koju je srpski narod te godine dobijao od svoje duhovne, naučne, umetničke i političke inteligencije, dakle, između ludila i idiotizma Srbi su se 1991. opredelili za idiotizam«. Iste te 1991. godine urbani Srbin Milorad Pupovac posjetio je 15. travnja Knin rekavši pred kamerom okupljenim ruralnim teroristima da je došao u tzv. krajinu iz tzv. Hrvatske te da je »vrag odnio šalu«.

Kako se, dakle, Krestićevi urbani Srbi, odnose prema RSK? U listu hrvatskih Srba Prosvjeta (»Krajina na kraju historije - Fragmenti o ništenju tragova«, listopad, 1995.), Milorad Pupovac obrazlaže elemente »koji su doveli do sloma Krajine«, okrivljujući, dva mjeseca nakon »Oluje« i nakon pet godina RSK terorizma, hrvatsku državu da »tolerira pljačku imovine privatnih lica, zatim ostatke te imovine proglašava državnom imovinom, a one koje se do početka oktobra ne jave imovinskim komisijama lišava prava vlasništva po osnovi napuštanja posjeda. Javiti se mogu samo oni koji imaju domovnicu«.

»Srbi u hrvatskim gradovima, koji su jedini mogli i umijeli oblikovati politiku Srba u Hrvatskoj, odsječeni su od svojih krajiških sunarodnjaka, proglašeni izdajnicima te postali žrtve hrvatskog radikalnog nacionalizma te ratnog i poratnog revanšizma. Stiješnjeni između hrvatske državotvorne UrbaniNebojša Devetak pripada urbanim Srbima iz Siska i izravno pobija Krestićevu i Pupovčevu tvrdnju o (ne)povezano- sti urbanih i ruralnih. Njegova knjiga »Razgrtanje pepela« (Prosvjeta, Zagreb, 1998., ćirilica) započinje: »Pogledom obgrljavam svoju biblioteku od nekih 1300 naslova sa nevjericom da ću zauvijek ostati bez njih«, a onda je »jula 1991.« otišao ruralnom »bratu Anđelku« u Graduse »rodnog nam sela na Baniji« u RSK. Urbani Srbi drže se i starih »endehaških« argumenata, predmemorandum- skih.ideje i krajinske državotvorne avanture, Srbi u hrvatskim gradovima silnim su naporima nastojali obnoviti srpsku politiku u Hrvatskoj, a to znači obnoviti pokidane veze s krajiškim Srbima... nastupati prema Hrvatskoj vlasti i rješavanju srpskog pitanja. Um-jesto toga doživjeli su i vlastiti pogrom (do kraja 1993. iz Hrvatske ih je izbjeglo do 300.000) i pogrom svojih sunarodnjaka u Krajini«, objašnjava Pupovac.

Zaključuje: »Mnogo je toga što krajiški Srbi nisu imali. No jednog su imali u obilju, a to je slobodoljubivost.«

»Oluja je poraz Hrvatske«

Samo tri mjeseca prije, »krajiški Srbi«, građani »nebeske Srbije« bez domovnice, slobodarski su urlali: »Krajišnici gdje ćemo na klanje - na Hrvate il na Muslimane«! Srpska krivnja ne postoji, srpski zločini također, postoje samo pogromi Srba.

Nešto radikalnijim i patetičnijim, nakon vojnog poraza ruralnih, u istom broju Prosvjete dokazao se i urbani Srbin Svetozar Livada: »'Oluja' kao simbol prirodnog fenomena prevedenog na socijal¬no polje poraz je Hrvatske.«. O čemu je riječ objasnio je u knjizi »Etničko čišćenje - zločin stoljeća« (Prosvjeta, Za-greb, 1997.): »Dakle, kao što bijaše tisuće i tisuće razloga da do rata ne dođe, on se ipak dogodio, bio više nego okrutan, dugo trajao i još nije završen (sic! Nije li i dalje posrijedi Stojanovićeva logika - do istrage naše, ili vaše?). Naglašavam, u prirodi je ovakvih ratova da nema pobjednika (sic!), ali su zato svi poraženi (sic!).«

Nebojša Devetak pripada urbanim Srbima iz Siska i izravno pobija Krestićevu i Pupovčevu tvrdnju o (ne)povezano- sti urbanih i ruralnih. Njegova knjiga »Razgrtanje pepela« (Prosvjeta, Zagreb, 1998., ćirilica) započinje: »Pogledom obgrljavam svoju biblioteku od nekih 1300 naslova sa nevjericom da ću zauvijek ostati bez njih«, a onda je »jula 1991.« otišao ruralnom »bratu Anđelku« u Graduse »rodnog nam sela na Baniji« u RSK. Urbani Srbi drže se i starih »endehaških« argumenata, predmemorandum- skih.

Ne zna se karakter rata, niti protiv koga se vodio

Urbani Čedomir Višnjić u naslovu »Partizansko ljetovanje - Hrvatska i Srbi 1945. - 1950.« (Prosvjeta, Zagreb, 2003., »Izdano uz finansijsku pomoć Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske«), pokušava dokazati kako su Srbi u Hrvatskoj za vrijeme Banovine, NDH i od 1945. do 1950. bili svekolike žrtve.

Pa i Mile Dakić, jedan od izravnih protagonista velikosrpske agresije na Hrvatsku, pripada relativno urbanim Srbima. Njegov naslov »Krajina kroz vjekove« (Vedes, Beograd, 2002.) upoznaje čitatelja i s »ludilima« i »idiotizmima«, s dubrovačkim urbanim »Srbima katolicima«: Ivanom Gunduli ćem, Ruđerom Boškovićem, Ivom Vojnovićem, Vlahom Bukovcem (»i drugi«).

Urbanim Srbima pripada i Jovan Mirić s posuđenim naslovom »Zločin i kazna« (Prosvjeta, Zagreb, 2002., »Izdano uz finansijsku pomoć Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske«). Unatoč tome što se prema vlastitom priznanju autor nevoljko bavi Srbima, a više Hrvatima, temeljno polazište »Zločina i kazne« nije u potrazi ni za zločinom ni za kaznom nego za »neutralnom točkom«.

A nje nema bez temeljitog izjednačavanja Miloševića i Tuđmana, Srbije i Hrvatske, »nas« i »njih«. Posrijedi je pervertiranje »rata« u »zločin«, ne zna se karakter rata niti protiv koga se vodio. Agresora nema, ima samo žrtava hrvatskih i srpskih zločinačkih organizacija. Objašnjenja zločina nad Hrvatima, koja Mirić zaobilazi, oduvijek su ista kao i objašnjenja zločina nad Srbima.

U potrazi za izgubljenom Jugoslavijom

Srpska politika devedesetih može se označiti i zločinačkom i stupidnom, ali Srbe na »pobunu« nije pokrenula nikakva ideja velike Srbije. Teza o velikosrpskoj ideologiji obična je »velikohrvat ska glupost«, ali je Mirić zaboravio reći da je velikosrpska teza o ustašizaciji Hr-vatske najobičniji srpski urbani idiotizam.
Zato je ista knjiga istog autora mogla dobiti naslov Idiot, oba su krivotvorine iste nedostižne književne i duhovne paradigme. Dragovoljni, planirani i detaljno sproveden samoodlazak Srba iz Hrvatske Mirić naziva »protjerivanjem Srba iz Hrvatske«, a to znači hrvatski »masovni zločin«.

No da su se urbani Srbi kojim slučajem služili dokumentacijom RSK, ne bi morali, a ne bi ni mogli, kvaziznanstvenim pabirčenjem po tiskovinama u Hrvatskoj tražiti uporište u »neutralnoj točki« za svoje unaprijed zadane promašaje. Ne treba se zavaravati - na znanstvenim promašajima gradila se velikosrpska politika, i od Memoranduma do »Oluje«. Prešućujući velikosrpske teze urbani mini Dostojevski ostao je u potrazi za izgubljenom Jugoslavijom, svojim »ostrvom« mira.

Vasilije Krestić i dalje je Vasilije Krestić - zadužen za krivotvorenje hrvatske povijesti i proizvodnju velikosrpskih »ludila« i »idiotizama«. Nije na popisu ni hrvatske ni međunarodne potjernice, što znači da će ga i dalje ozbiljno shvaćati samo Srbi, kako ruralni tako i urbani, kako teroristi tako i demokratski vijećnici SDSS-a u Plaškom.

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: „Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)